Sizif među maslinama

28.04.2016.

Imam tih par stotina kvadrata brda. Skoro jedan vrit kako bi rekli naši stari. Ispričavam se kajkavcima ali ovaj moj vrit nema veze sa znamenitim gluteusom maksimusom već označava mjeru za površinu koja se sve donedavno koristila u Dalmaciji, a ostala nam je u dotu još od mletačkih vremena. Tadašnje mjere su bile životnije i da prostite - predočljivije - palac, lakat, stopa, nos i tako to. Tako je i vrit označavao otprilike površinu koja se mogla prekopati motikom tokom jednog dana.

Zanimljivo, nije svaki vrit bio isti, veličina je varirala od grada do grada, od komune do komune, trogirski vrit je bio nešto manji od kaštelanskog, a ovaj pak od splitskog, E sad, tko zna, ostaje tema za rapravu jesu li tadašnji Splićani bili vrijedniji, pametniji, sposobniji, ili su možda imali ergonomske motike s dužim držalom pa su time mogli ostvariti prednost. U svakom slučaju, bio vrit ovoliki il' onoliki, svaki se mogao podijeliti u 144 rozge. A koliko velika je rozga - procijenite sami.

Dakle, s tim moj vritom i još ponekom rozgom na Grbavcu, imam jako čudan odnos, kako bi rekao stari Winston - prepun, krvi, znoja i suza. Daleko od toga da se radi o divljem i nepristupačnom terenu, naprotiv, ispružio se na blagoj, osunčanoj padini, zaštićenoj od bure i juga, s pogledom na more. Nekada su se na tom području trsili vinogradi s grožđem duboko modre boje koje je davalo vino snažnog tijela izrazitog tanina s paokusom kupina (vid'me, moga bi bit somelje!). Čaša takvog vina krijepila je dušu, gordila tijelo i samo ponekad sputavala um, pa nije zaludu da je jedno od najčešćih imena ovoga kraja upravo Vin-ko.



Srećom, nove su generacije prepoznale opasnost alkoholizma pa su posljednjih desetljeća odlučno raskrstile s tom društveno štetnom pojavom. Mnogi su na svojim zemljištima umjesto tradicionalnih poljoprivrednih kultura, počeli gajiti optimizam i sanjati o tome kako će im se zelena zona preko noći pretvoriti u građevinsku, dok će se oni sa sica renoa četvorke katapultirati u BMW kabriolet.
Ipak, vrijeme je odradilo svoje, kako su odlazili naši stari, tako su i vinogradi sve više zarastali u travu, draču i brnistru.
Sad bi bio izvrstan trenutak za poentirati onako kao kad tenisaču dođe smash na mrežu, pa da kažem kako je moj vinograd ipak preživio, štoviše, da ja to redovito održavam i bla bla bla, falite me usta moja, vid'te me ljudi kako sam vridan...

Šipak je preživio! I rogač, i smokva i maslina. I ne samo jedna. Ostalo je pet stabala od starine. Pa sam svojevoljno i svojeručno posadio još sedam mladih. I to onog dana kad je Janica osvojila zlatnu medalju u slalomu na Olimpijadi u Salt Lake Cityju. Sa sedam stotinki prednosti. Hm, evo su i te maslinice već ušle u pubertet. Osim toga, posadio sam i još nekoliko mendula. I svašta bih ja još posadio i čupkao i brao jer mi je rad na zemlji i sa zemljom terapija. Doslovce. Terra-pia.

Međutim, meni se s tom zemljom stalno događaju neke pizdarije. Jednom mi je dok sam čeprkao oko barakokule prišao neki tip nalik na Gašpara Alapića i sav zajapuren stao vikati da šta ja tu radim, da je to njegova zemlja da ovo da ono... Mislim, stvarno je bio uvjeren da je pola brda njegovo. Srećom, imao sam nove mentalne amortizere pa smo situaciju riješili diplomatski i razišli se u miru. Nikad ga više nisam vidio na Grbavcu ali ga u zadnje vrijeme često viđam na televiziji, najčešće na relaciji između Sabora i Vrapča. Znalo se tu naći još raznih životinja, od zmija, guštera i pauka do ptica, čak i velikih grabljivica, do onih koje su preferirale trčkaranje poput Jarebice Tinguletti i Fazana de Gnochi. Neko vrijeme mi je često dolazila u posjete jedna lisica. Bila je skroz pristojna, niti nalik na lukavu liju iz priče. Prošetala bi, fino pozdravila, kimnula glavom i trenutak kasnije nestala u gustišu. Nije mi vrag dao mira pa sam pozvao lovca Luku neka mi da neki savjet. I kaže meni Luka lovac - ako se lisica ponaša pitomo - stoposto je bijesna!



Pa šta da radim, pitam Luku, a on kaže - dovest ću ti par prijatelja iz lovačkog društva pa ćemo je čekat. I stvarno, došli oni. Raporedili se strateški po grmovima. Sad će lisica, svaki čas. Narezao ja hrabrim lovcima pršuta, sira, vina, ispekao kobasica, nudio ih, pitao, mitio, a oni su se junački opirali. Lisici. Koja se tog popodneva nije pojavila. Kažu oni, doći će sutra opet. Ko će doć, lisica? Ma ne, oni da će opet doć. E nu!

Osim humano-animalnih, zadesila me i sva sila vremenskih nepogoda. Nadošla jedne zime milenijska krupa, kuglice velike ko loptice za ping pong samo pedeset puta tvrđe, jarče pasu, sve mi potaracalo. Jadne masline dobile čvoruge, trebale su godine proći da se oporave. Onda požari. O mila majko, koliko sam puta spašavao Grbavac od požara. Udari grom, zapali se škovacinska jama, učas se sve užge, sruči se plamen gore s brda kao lavina, pa onda bude drž-nedaj, vodu daaaj, vodu daaaj.

Ali dobro, sve je to relativno normalno. Nenormalno je to da mi niti jedan poljoprivredni strojček gore ne može funkcionirat. Traktorčić koji radosno brekće u vrtu oko kuće, ore, kotrlja, vrtelja, motokultivira po svim pozitvnim propisima, kad dođe gore - ukipi se ko drvena Marija. Tovar jedan nesriknji dabili tovar. Pa ga moliš pa ga kumiš, a on ništa, ni makac. Isto tako i motorna pila. Ona koja po šumama i gorama naše zemlje ponosne pili besprijekorno, pa uz to još šapuće, pjevuši i pleše oko šipke, kad se nađe među mojim maslinama, potpuno podivlja. Izleti lanac, pukne onaj konopac s kojim je moraš pokrenut, nestane ulje, svićica ode uprdec...
A kosilica tek? Bolje da vam ne ispovjedam štoriju o kosilici, isuviše je bolna.



No dobro, nakon tolikih zavrzlama, shvatio sam poruku, očito je da moje biljke žele čisto ekološki uzgoj, samo s ručnim alatima i klasičnim pristupom. Uz već poslovični izostanak bilo kakve kemikalije protiv korova, buba i ostalih nametnika, to bi trebala biti dobitna kombinacija. Tako nešto zahtijeva sate i sate mukotrpnog rada, ali konačno, postoji li išta bolje nego kad se nakon ubitačnog radnog dana provedenog uz ekran, miš i tipkovnicu dohvatiš mašklina, grablji i kosira? Dobro, znam da postoji, ali ovo je i tako retoričko pitanje.

I štimalo je to dosta dobro sve do današnjeg dana kad sam uspio slomiti kosu!? Ne ovu moju na glavi već kosu za košnju. Zamahnuo sam tamo gdje očito nisam trebao i ... prc Milojka....

Sad mi više ništa nije jasno, kakve to signale dobijam, je li pametnije da dignem ruke od svega ili da ustrajavam i dalje? Nemam nikakvu ekonomsku računicu, kad na jednu stranu stavim utrošene radne sate, a na drugu stranu količinu maslinovog ulja, onda ispada da me svaka litra dođe ohoho. Kažem, računica nije racionalna, ona je čisto emocionalna. Nešto me snažno vuče da održavam taj maslinik na životu, da odradim svoju dionicu štafete onako kako spada. Ali, zašto mi se događa toliko komplikacija oko nečeg što bi trebalo biti prosto ko pasulj, jednostavno kao grah?
Nemam odgovora.

Ostat ćemo prijatelji

22.04.2016.

Mogao sam se vaditi na pun mjesec ili jugo koje se usred noći podiglo nad zaljevom ili pak težak tamnoljubičasti zrak zasićen mirisima tek propupale žuke, masline i bora, ali nemir koji je prožeo moje tijelo dao je naslutiti da ćeš doći. Možda me iznenadilo jedino što sam te pronašao na najgornjoj polici ormara s knjigama, tamo gdje i prašina rijetko zalazi, među zaboravljenim piscima Misterija svijeta, Junaka antičkih mitova i Zbornika radova sa simpozija Sorta 2002, među koricama koje se nisu otvarale jedno pošteno desetljeće. Već sam odavno zaboravio da sam upravo iza tog reda knjiga pospremio ili možda čak i skrio od sebe samog metalnu kutiju s danskim kolačićima od maslaca.



Kolačiće s maslacom pojeli smo jednog davnog ljeta na našem otoku, a u istu kutijicu ugurali sasušenog morskog konjica, čudo šarenih školjki i puževa, pregršt oblutaka i jednu grančicu kojom sam pisao stihove na tvojim leđima. Ispod krošnje goleme pinije koja se raskrilila poput nebobrana pronašli smo kutak svijeta stvoren samo za nas dvoje.

U međuvremenu je ostalo tisuću i jedno zajedničko jutro ispunjeno kao slučajnim dodirima i poljupcima s predumišljajem. Ostalo je modro nebo iznad zelenog Mljeta dok smo se skrivali od znatiželjnih pogleda u vrelom pijesku kao kornjače, ostao je jedan slap na Zrmanji iza kojeg smo mogli raditi svašta i biti ono što nismo nikad ni slutili da možemo biti.

Ostat ćemo prijatelji, rekla si mi jednog utorka, misleći na trenutke razuzdanog smijeha kad smo shvatili da oboje obožavamo njoke s pašticadom, napolitanke s čokoladom i pjesmu Piccolo grande amore, a mrzimo tripice, frigane paprike i kad netko kaže da sumlja.

Bili smo jedno drugom sve i još preko toga, ali u tom pijanstvu nismo znali prepoznati trenutak u kojem smo se od ljubavnika preobrazili u Ivicu i Maricu, Aniku i Tomija, Warrena i Shirley.

Ostat ćemo prijatelji, rekao sam ti, sjećajući se kako smo na išaranom listu trgovačkog papira iscrtali tlocrte, nacrte i fasade naše buduće kuće s pogledom na more, velikom terasom za prijatelje i sobama za svo troje naše djece. Željeli smo vjerovati da je to što se zbiva između nas jedinstveno i neponovljivo i da toga nigdje na svijetu nema nego da se ukazalo baš nama, naivnim budalama koji tih dana nisu sumljali ni u šta.

Ostat ćemo prijatelji, rekli smo jedno drugom i to je bila posljednja laž u koju smo željeli vjerovati.



Sakrili smo sve naše godine u ovih nekoliko rečenica i jednu kutiju sa školjkama, oblutcima i grančicom koja još uvijek miriše na tvoju kožu.
Na koncu, i nismo ostali prijatelji.
Samo smo – ostali.

Leopoldina

15.04.2016.

Bio jednom jedan gusar Mirko, kvrgav, prgav i bodljikav, sa sabljom u ruci, maramom preko glave i rećinom u uhu. Vrebao je u dubokoj uvali Prapratnici iza punte Pelegrina, gunđao sebi u bradu i pljuckao po palubi svoje oronule barke. Tu i tamo bi se popeo na jarbol, sve kako bi vidio hoće li se barem jedan trgovački brod pojaviti u kanalu.
Taj naš nevoljni gusar, bio je svjestan da su njegovi najbolji dani prohujali u nepovrat, i sve je češće tražio smisao u tome što radi, ali trebalo je skuckati barem još nekoliko godina staža dok ne stekne uvjete za prijevremenu mirovinu. Vremena su se promijenila, konkurencija je bivala sve jačom, mladi gusarski lavovi, okretni i sposobni, zavladali su kanalom, presretali, napadali i pustošili brodove u prolazu, dok su njemu ostajale tek mrvice.

Ipak, nadao se da će mu se ovoga puta posrećiti, kao nekad kad je važio za strah i trepet u ovim vodama. Strah je odavno ishlapio, ostao je trepet i to donekle. Spazio je neki musavi jedrenjak kako se klati na bezvjetrici otprilike pola milja od punte. Pomislio je - ovaj će biti moj. Mirko je u trenu raširio jedra, poznavao je ovo more kao svoj džep, vješto je iskoristio refule, kurente i driceve pa jurnuo prema brodu koji se valjao poput glavate želve. Spretno je preskočio ogradu drugog broda vođen ludom željom da konačno omasti brk, ali čim je otvorio portele štive, imao je što i vidjeti - par ustrašene starčadi, nešto nejači i tek jedan muškarac, siv, žgoljav i savijen kao upitnik.

Mirku je odmah bilo jasno da od velikog plijena neće biti ništa. Sav bijesan, izvukao je onog savijenog sivonju na palubu i zaprijetio mu - vadi sve što imaš, inače ću te rasparati sabljom i baciti morskim psima!
Ali, ali... zamuckivao je nesretnik - nemojte me baciti morskim psima, ispunit ću svaku vašu želju.

Svaku moju želju - ho ho ho, pa šta si ti, zlatna ribica?

Ja sam pejzažni arhitekt - odgovori mu ovaj, pa potegne sako prema dolje, podigne bradu i sav se nekako uspravi. Upitnik postade uskličnik.

Pejzažni arhitekt, pa majketi, šta'š mi ti ispunit - ostao je iznenađen Mirko.

Mogu vam pronaći novo mjesto za vašu pljačk.... ovaj, kako da kažem, vašu primarnu djelatnost.

Nude nude, novo područje, ma šta govoriš!? - sumnjičav je bio Mirko.

Pa da, osokolio se pejzažni arhitekt, jamačno ste svjesni da bogati brodovi već neko vrijeme zaobilaze ovaj kanal u širokom luku.

Boge ti, ovaj i nije tako blesav, počešao se Mirko iza uha, nega, aujmo mi vako...

Recite gospodine.

Aj ti meni brte, nađi neki kanal, evo vaki ka ovi šta vidiš, samo malo širji da je na jednu stranu dublji a vamo plići, tako da ih uvik mogu natrat tamo di ja oću.

Dobro.

Onda mi triba jedna rijeka da se mogu u nju zavuć ako mi bude potriba. A i da iman vodu za pit.

Izvrsno.

E sad mi povrh te rijeke triba planina tako da mi neprijatelj ne može prić s leđa.

I to je u redu.

I sad mi još triba tvrđava s velikom osmatračnicom da mogu sve držat na oku.

Pejzažni arhitekt sa složi sa svim zahtjevima iznenadnog klijenta i predloži Mirku da istog trena krenu u potragu za takvim mjestom. Nakon sedam dana plovidbe, bace sidro ispred obale upravo onakve kakvom ju je Mirko zamislio. Sve je bilo tu - i modro more i zelena rijeka i sura planina, preostalo im je samo izgraditi utvrdu.

Asti o' miša - otelo se Mirku iz usta - nisam virova da vako nešto postoji.

Asti o' miša, zadovoljno ponovi pejzažni arhitekt.

I tako nastade Omiš.



A sad lipi moji, zanemarimo načas moju raspojasanu maštu i pokušajmo zaozbiljno.
Omiš je jedan od rijetkih gradova koji se mogu podičiti da u svom dvorištu imaju toliko prirodnih ljepota da to nije humano. On, kao što već rekoh, jednostavno ima sve, i čisto more i prelijepe plaže, i planinu da ga štiti i Cetinu da ga diči. Gradovi iznikli na ušćima rijeka u more imaju nešto osobito u svom mentalitetu, u pravilu su hladniji od okolnih mjesta i to čak nekoliko stupnjeva u prosjeku, ali takva kombinacija strujanja očito oblikuje zanimljive ljude i nadasve zgodne žene.



Upravo se u Omišu i oko Omiša vrzma nemali broj otkačenjaka, pozitivnih luđaka koji su uspješno skontali dva i dva i na najbolji mogući način prigrlili ono što im je priroda dala.
Kanjon rijeke Cetine kao da je preslikan iz neke dječje bajke, pogotovo u ovo vrijeme, za ranih proljeća kad se sve budi, bruji i žubori. On potiče upravo iskonsku radost, dječju znatiželju i razigranost, stoga nije ni čudo da se u kanjonu vesla, skače, njače, prevrće, leti, radi sve ono što u normalnom, svakodnevnom svijetu više nije dopušteno.



Dovoljno je otškrinuti vrata koja su se poput Herkulovih stupova nadvila ponad grada i zakoračiti u posve novi svijet - najprije do otprilike kilometar i po udaljenog Zakučca, rodnog mjesta velikog pjesnika Jure Kaštelana, a potom starim, donedavno zaboravljenim i zabušavljenim stazama kojima su stanovnici podmosorskih sela komunicirali s primorjem.



Neposredno iznad kanjona izdiže se, na prvi pogled neprohodna barijera od nekoliko stotina metara visokih, vrletnih stijena. Na prvi pogled, najbolje se okrenuti, duboko uzdahnuti i priznati sebi - nema šanse! Međutim kako to obično biva, čim se priđe bliže i uđe, štono bi se reklo - u srž problema, koristi se tehnika mic amo mic tamo, korak lijevo, desno dva i uvijek se nađe nekakav prolaz.



I tako se kroz igru, nadmudrivanjem s preprekama i suočavanjem s vlastitim slabostima dođe do golemog "balkona", polja u kojem su se smjestila slikovita sela, Gata, Čišla, Ostrvica, Zvečanje i Smolonje. Ovdje su polja zelena kao rijetko gdje, ovdje je voda čista kao suza, ovdje se peče najbolji soparnik, istinsko čudo od jela. Nastavlja se niz slikovitih sela sve do Kostanja i Podgrađa i mjesta gdje Cetina odustaje od istoka, radi široki luk i vraća se prema zapadu.



Iznad svega dominira golemi masiv Mosora, koji se poput diva raširio i obgrlio čitav vidokrug.



Kao što već rekoh, u kanjonu i neposredno iznad njega, oni moji "pozitivni luđaci", uzeli su pile i sjekire u ruke pa obnovili kilometre pješačkih staza. I ne samo obnovili već svakih nekoliko stotina metara postavili edukativne panoe s mnoštvom zanimljivih i korisnih podataka vezanih za biljni i životinjski svijet ovog područja. Jedna staza nosi naziv ovih dana sveprisutnog Leopolda Mandića (mada čisto sumnjam da je časni starina ikada tumarao ovim vrletima), a druga koja se nadovezuje na nju, njeguje uspomene na drevna Ilirska plemena ponikla na ovom tlu.



Stoga se toplo nadam da će mnogi oni koju su do sada povezivali kanjon Cetine samo s Radmanovim mlinicama slično onom ubogom Pavlovljevom psu i zločestom zvonu, pokrenuti zakržljale ekstremitete i odvojiti dupe od uobičajenih udupnih mjesta.
Leopoldinom ili Ilirinom - kamo god krenete - nećete pogriješiti.

Judi, zviri i škovace

11.04.2016.

Moga bi se pofalit da sam zadnjih desetak godina u okviru vlastitog znanstveno-istraživačkog projekta pod radnim naslovom "Dalmacija u malom prstu" preplovija pristojan broj nautičkih milja i prevalija nešto manje pristojan broj kilometara. Kažem, moga bi se pofalit, ma isto neću. Ali zato oću reć da ovakvih lipota ka šta kod nas ima, nema na daleko, od stepe Ulaan Baatora pa sve do prašume Kuala Lumpura.
Nije nam bilo dosta šta nam je oni dobri barba podarija more s iljadu otoka, nego nam još za žuntu doda brda, doline i planine, a da ne spominjem rijeke, krške lipotice, koje su se pametno i šesno rasporedile tako da jedna drugoj ne smetaju, a opet u svaka doba mogu uskočit ako kojoj zatriba pa žive zajedno u miru i slozi.

I onda je normalno da nam neodgovorni pojedinci koji nisu imali sriću da se rode u ovome dilu svita znaju grintat i prigovarat da smo vaki, da smo naki. Prošlo lito mi jedan Kurt iz Augsburga govori - kako to da je kod vas sve zapušteno?
Ma kako to misliš- zapušteno?
Pa pogledaj polja, vrtove, njive - sve vam je zaraslo u korov, ne vidim ništa posađeno, nikakvih poljoprivrednih kultura.

E moj Kurte, tija sam mu reć ma sam se isto u zadnji čas zaustavija da mu ne odam tajnu. Naša polja su samo na prvi pogled zapuštena, jer tako plemenite, čak i ljekovite biljke ka šta su drača, brnistra i kupina sigurno ne bi bujale na bezveznoj jalovoj zemlji. Je, istina je da ste vi u bogatim zemljama razvili poljoprivredu do neslućenih granica, sve su vam parcele u škvaru, ne možeš vidit njanci travčicu viška, a kamo li žbunove pirike, troskota ili crikvine ka kod nas. E, ma ne znaš ti moj Kurte da smo mi razradili poljoprivrednu strategiju ne za idućih pet, deset ili dvadeset godin, mi već razmišljamo o dvadeset i drugom stoljeću. Vi ćete dotad svoje poljoprivredne površine uništit pustim herbicidima, bešticidima i ostalim cidima i kad vam zemlja opali trisku i ne bude više tila davat ploda, onda ćemo mi aktivirat sve ono šta vi sad naivno mislite da je zapušteno. Maknit ćemo kupinu i brnistru i posadit verduru. Odmorna zemlja počet će rađat ka blesava, a mi ćemo komodno moć ucjenjivat Europu sa kumpirima, karotom i kupusom. Neka pišu molbe, aplikacije, peticije, neka se znoje, nećemo im dat naš kupus za brokve! Jedino ako budemo dobre volje.

Uglavnom, lutajući Dalmacijom, doša sam do brojnih otkrića. Daleko najveće otkriće mi je bilo kad sam u jednoj planinskoj vrtači na deboto iljadu i po metri visine pronaša bačenu gumu od šlepera!? Rasplastalila se ka da je njezin cili svit. Protrlja sam oči, kako, zašto, odakle se stvorila tu? Najbliža cesta udaljena je barenko dvajstipet kilometri! Da nije neki medo pod dojmom upravo pročitanog "Mita o Sizifu" kotrlja gumu uzbrdo, onako iz zafrkancije? Hm, ne virujen da bi neka manja beštija mogla iti pomaknit toliku gumetinu, a kamo li je pogurat kilometrima daleko. A da nije čovik? Ma ne virujem da bi mi, ka dični predstavnici starog kulturnog naroda, ma šta kulturnog, najkulturnijeg od svih, mogli bit tako surovi prema našoj prirodi. Pa sam pomislija - možda se neprijatelj uvuka u naše redove?



E, može bit, zeznut je to neprijatelj. Potaja se, misliš da ga nema, a on iskoristi našu nepažnju i hop - baci stari špaker u kanjon Cetine. Sutradan zakotrlja grancavi otoman uz cestu Prgomet-Plano. Preksutra zatrpa škovacama izvor Jadra. I dok se mi snađemo, ti mrski neprijatelj izvrši desant na najlipše vale na otocima i na biserne plaže izbaci more plastičnih kesica, flomastera, štapića za uši, kanti od ulja i još šesnajšt tona svakakvih gadarija.



I onda mi, potpuno nepripremljeni za takvu sortu dušmanina, čudimo se i pitamo - ko je to moga učinit? Nisam ja, nisi ti, nismo mi, a kako ćemo kad smo svi od reda ekološki osvješteni!
Izađu stručnjaci na misto zločina, privrću po škovacama i mudro zaključuju - ove su škovace doplutale iz Jonskoga mora! E nu, nećete nas privarit, mi čak i škovacama znamo izbrojit krvna zrnca. Odma nam bude lakše - sva srića šta to nije naše nego "njiovo" smeće. Oni su krivi!

Mislim da je za sve kriva ambalaža. Prije si ima kutiju za keks, u njoj keks i to je bilo to. A sad, ambalaže pet puti više nego sadržaja. Velika kutija, jedan celofan, onda manja kutija, pa niki kušin šta špuga vlagu, pa selotejp da zalipiš kesu u pola zalogaja, pa hanzaplast ako se rasičeš po prstima i na kraju još za ne falit - svaki keks napose zamotan u svoj celofan! Današnji keks toplije je obučen vengo naše babe sa šotanama, pumparicama, korpetima i ostalim čudima koje su sve mećale na se.

Svitu moj dobri i deboto pošteni, krajnje je vrime da se dozovemo pameti, opili smo se kruvon, uljuljkali smo se da smo najpoželjnija da prostite "destinacija", a škovace su svugdi oko nas. Zatrpat će nas dok raspakiraš oni keks iz prethodne rečenice ako se ne trgnemo. Po gradovima i naseljenim mistima još kako-tako, ali čim malo prošetate sporednim putevima ili uz more, shvatit ćete da priroda već diše na škrge. I nemojmo mislit da su nam neki drugi krivi za to. Krivi smo mi.



MarKiza de Bubamar

07.04.2016.

Dok se Hladno pivo pjenilo jasno i glasno, spominjući volan ruke sic i dupe, jedan se oblak boje soli zakačio za Malu Kapelu, a tek prolistalo drveće letjelo je pored prozora brzinom od točno sto dvadeset na sat; blažen onaj što izmisli tempomat. Na pustoj auto-cesti bio sam rijedak svat, počasni gost koji je zalutao na pogrešno vjenčanje.
U živom kutu retrovizora, kupala su se na proljetnom suncu mjesta lijepih imena, Modruš, Brinje, Jezerane. Dan se ispružio preda mnom kao mačka nakon sna, slutnja juga bivala je sve izraženija.

Razumni i normalni ljudi u pravilu putuju od točke A do točke B najkraćom mogućom putanjom. Točno znaju gdje je početak, gdje je Macola, a gdje svršetak. Budući da u opisu mog karaktera riječi "normalno" i "putovanje" teško mogu stati u istu rečenicu, tada priznajem da su mi ta dva slova, A i B, malo, premalo. Barem slova ima ko u priči. Umjesto jasne, ravne linije, trajektorije mojih putovanja više nalikuju na tunju smotanog tajnika Andrije iz udruge športskih ribolovaca "Šnjur".

Kakv stih možeš ispjevati od samo dva slova, kakvu melodiju možeš skladati od samo dvije note? Stoga svakog puta nastojim ovo B udaljiti po abecednom polupravcu što je moguće više udesno, ako već ne do UVZŽ-a, onda barem do PRST-a. Oni koji često putuju sa mnom to već jako dobro znaju, a začudo, kako vrijeme odmiče, imam osjećaj da ih je sve manji broj, hm, tko zna zbog čega?

Al' se zato sav raspojasam kad putujem sam, tada usporavam, dajem žmigavac lijevi pa desni, izluđujem vozače iza mene, sječem kratice, prekrajam zaobilaznice, nema te stranputice koja me neće zavesti. Uvijek isto pomislim - pa sad kad sam već ovdje, zašto ne bi... Eh, zašto ne bi!?
Zna mi se dogoditi da skrenem s glavnog puta spontano, neplanirano, na mah, ali ipak to češće radim s predumišljajem. Ponekad je dovoljan tek jedan novi oblik koji razbija prividan red, neobična sjena, slutnja tek, pa da odlutam kilometrima daleko.
Tako sam i ovoga puta na mostu preko Gacke odlučio da ću se u Gospiću iskrcati sa A1 i zaprašiti preko Velebita. Kamo točno - pojma nisam imao.
Putem sam se sjetio jednog Saše iz Divosela kojeg nisam vidio piiiiiih koliko godina. Tko zna gdje je sad taj momak? Nadam se da je živ i zdrav.

Bijela ptica se sasvim logično, sama od sebe, zaustavila na Baškim Oštarijama. Kud će suza neg' na oko. Izlazim. Nebo je malo mutnjikavo, ali sunce fino grije, pirka neki lahor s mora, tek toliko da lišće zatreperi. Kako bi sad jedna kava dobro pala! Računam da će Velebno biti ovoreno. Šipak oće! Sve zakračunato. U daljini se gega jedan čovo, iza njega cvrkuće kolona školaraca. Glagoljaju glasno i veselo, ne razumijem ni riječi, ali točno znam što govore. U blizini je skretanje za Stupačinovo, oštarijski zaselak od kojeg počinje Premužićeva staza.



Bio sam već ovdje, relativno nedavno, ček da izračunam, dvije i sedme, o đizs, zar je već devet godina iscurilo od tada? Završni izlet planinarske škole, vatra i pjesma ispred doma na Ravnom Dabru, uspon na Bačića kuk, prepoznajem mjesto gdje smo pokušavali sklepetati bivak. Našemu su se svi smijali, ali je bio dobro ocijenjen. Benneton bivak u živim bojama.
To je bilo tad. A što ću sad? Zatekao sam se u planini sasvim neplanirano, i to u ozbiljnoj planini.

U ozbiljnoj planini javi mi se unutarnji ozbiljan glas - di ćeš ludašu?
Ma evo, neću daleko, samo da nešto provjerim.
Šta da provjeriš?
Ma samo da vidim kako se može popet na ovaj vrhić.
Nemaš gojze, a poskoci se bude.
Imam patike, dobre su, a poskoka ću preskočit čim ga vidim.
Nemaš ni kapu, a sunce žeže.
Stavit ću majicu priko tintare
Nisi ponio ni kap vode.
Napija sam se... maloprije.
Nemaš ni kartu!
Imam ja sve u glavi.
Ti nisi normalan.
Znam.



I ne bih ja daleko, stvarno ne bi, ali taj vrhić iznad mene baš se nekako kako da kažem - ponudio. Uostalom, ako me sjećanje dobro služi, ovdje u blizini mora biti Kiza, kuk smiješnog imena, ali mrgodnog stava.
Nisam ni tražio markiranu stazu već sam opalio rutu pičimice, strminom do same kamene vertikale, a onda, bumo vidl'i kako dalje. Padina je načičkana gromadama koje se svako toliko odlome od glavne litice pa se kotrljaju prema dolini.

I penjem se tako penjem, malo s nogama, malo s rukama, gledam i razmišljam. Iznad mene se ustobočio golemi toranj od vapnenca i kao da pita - što hoćeš?
A ja se i dalje pravim malko blesav, ma zapravo i ne trebam se praviti, blesav vala jesam, kršim sva pravila razumnog planinarenja, ali nešto me vuče, vuče, vuče... Iz daljine, ove stijene izgledaju neprohodne, ali kako im prilaziš bliže, tako po logici i iskustvu prepoznaješ načine i puteve kojima se može proći.
Bio sam neizmjerno sretan kad sam nakon nekoliko povlačenja i spuštanja naišao na markiranu stazu a ubrzo zatim i putokaz na kojem je pisalo KIZA. Jupiiiiii!



Da budem iskren, želio sam se suočiti s vlastitim strahovima. Oduvijek sam zazirao od ovakvih koščatih kukova, strmih, ma što strmih, vertikalnih kolosa, koje se ruše desecima pa i stotinama metara u bezdan. Još mi je živo sjećanje na taj Bačić kuk, možda mi je to jedini do sada ispenjani vrh na kojem se nisam osjećao ugodno. Pogotovo na jednom pregibu, na kojem te samo korak-dva dijeli od... ma ne smijem o tome ni razmišljati.
Za Kizu su mi rekli da je "slična" Bačiću, e sad koliko slična - to je trebalo provjeriti. Napredovao sam polako uživajući u svakom koraku. Ovakvi usponi nisu dugi ni iscrpljujući ali zahtijevaju pojačan oprez. Staza je predivna. Ulazim u kamenu galeriju okamenjenih divova. Sa svakim korakom šire se pogledi na desetak kilometara dugačak niz Dabarskih kukova. Ovako oštri i nazubljeni gotovo da se doimaju poput ralja morskog psa.



S druge strane Kize zatamnio se Crni Dabar, lijevkasta kotlina danas prilično zašumljena, nešto dalje je Ravni pa tik iza Ravnog - Došen Dabar. Niz, uvjetno rečeno - polja, nastavljaju Došen i Bačić Duliba, neposredno ispod onog već opjevanog Bačić kuka. Čudesan je taj Velebit, zaista čudesan, i svakog puta kad se nađeš u njegovim dubinama, javlja ti se isti osjećaj. Nešto ti titra iznutra, uzbuđenje, strah, poštovanje, postaješ gord i ponosan, ali u isto vrijeme tih i ponizan jer si svjestan da si u ovom prostranstvu kao trun prašine, ništa više.



Ostalo mi je još za savladati sam vrh stijene. Nalikuje na kljun ogromne ptice grabljivice. Na kamenu stoji već izblijedjelo upozorenje - OPREZ, STRMO! Strmo jest, ali barem ponora nema, mislim - ima ga, ali ne gledam u njega. Zabavljaš se traženjem čvrstih uporišta. Još samo par koraka i evo me na vrhu. Kuku meni.



Okružuje me savršena tišina, tek odnekud dopiru krikovi galica, crnih ptica koje su obavezan dekor ovakvih litica. Dišem duboko, svjestan sam svega, u ovom trenutku točno znam što me vuklo gore. Sam vrh je gola stijena, ovdje ni najmanja travčica nema šanse za opstanak. Društvo mi pravi jedna bubamara.



Kako ide ona igra - uzmeš bubamaru na dlan i pitaš je - pokaži mi bubamaro gdje je moj dom. I na koju stranu bubamara poleti - tamo ti je ići.
A ova moja bubamara - ni da mrdne s dlana!? I lijepo je molim - Markizo de Bubamar, pokaži mi, gdje je moj dom? A ona se samo spusti na kamen na kojem je i ranije bila. Stotinu mu dabrova! Baš si mi finu parcelu namjenila?

Valjalo se i vratiti. Spustiti na sve četiri. Što je umnogome zeznutije nego se penjati. A u tebi vrije. Euforiju fino zamoliš neka te sačeka u podnožju. Za divno čudo - pristaje. U dolini se konačno mire onaj ludi ja i ozbiljni ja. Nije ni meni lako s njima dvojicom.



Na povratku sam zastao kod Kubusa, 170 godina starog kamenog spomenika u obliku kocke, podignutog u čast izgradnje ceste koja povezuje Gospić i Karlobag.



Već je i sama cesta spomenik sam po sebi, ali ova jednostavna kocka koja počiva na četiri kugle kao da u sebi skriva nešto gotovo nadrealno. Pogotovo kad uzmeš u obzir mjesto na kojem se nalazi, na rubu dvaju svjetova tako različitih a opet tako bliskih. Prisloniš dlan na njenu površinu još toplu od proljetnog sunca pa shvatiš da svaka priča ima svoje kako, odakle i zašto. Čak i kad naivno misliš da je sve na ovom svijetu slučajno pa i tvoja vlastita odluka od prije nekoliko sati koja te izvan svake logike dovela baš na ovo mjesto.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>