četvrtak, 25.02.2016.

~Lepina na kraju svijeta
~

Kroz jutro na izmaku zime, jedna je rijeka vijugala poljem, cesta krivudala gorjem, a moje misli vrludale ka boljem. Rijeka je Čikola bila, polje imena časnog starine Petra, a gorje jedre djevojke Svilaj(k)e.
Vođen tek slutnjom i ohrabren jednim slučajnim tragom, zaputio sam se visoko u srce planine preko Drvenjaka, Klačine sve do Prijeke Njive i još malo dalje, nadajući se pronaći nešto što je iz visine izgledalo kao niska od devet tamnih bisera. Znatiželja je moćna lokomotiva.



Promatrajući planinu iz daljine, najprije ćemo uočiti njezine oštre, plošne obrise nalik na kartonske kulise u nekom provincijskom kazalištu. Kako joj se približavamo, tako polako postajemo svjesni njezine dubine, nove dimenzije koja se neprestance otvara pred našim očima kao u video-igrici. U isto vrijeme, ono što iz daljine izgleda nepristupačno, u direktnom dodiru postaje blisko, blago i logično. Ponekad je ugodno i udobno slijediti već zadani, ali je daleko uzbudljivije utirati novi put pred sobom. Put od samo dva koraka, onog prvog i onog koji slijedi iza njega. Naposljetku, kamo god krenuli ili makar tapkali u mjestu, sve je put, čak i onaj kojim su mnogi prije nas prošli, a mi eto (još) nismo.



Tako sam putovao, bolje reći putario predjelima koje su ljudi napustili i prepustili zaboravu. Tamo "di lisica poštu nosi". U skromnim prizemnicama debelih zidova sazdanih od kamenih blokova pokušavao sam osluhnuti davno iščezle zvukove, plač djeteta iz kolijevke, pucketanje vatre s komina, ritam prigušenih priča djedova o junacima njihovih sjećanja.



Zatvorio sam vrata i pažljivo ih namjestio u kameni okvir, neka sve ostane isto, kao da me nikada tu nije ni bilo.



Morao sam pronaći to nešto neobično što me konačno i dozvalo danas u Svilaju, a to "nešto" duboko i okruglo kao da je nastalo udarom davnog meteorita. Znao sam da sam tu negdje blizu ali sam kružio još malo oko kratera stadionskih razmjera dok se tanki sloj snijega topio pod mojim potplatima. Nisam želio na zapadnu tribinu, tamo uglavnom dolaze guzonje i manjamuktaši, sjeverna je oduvijek bila narodna i plebejska.
I eto je konačno preda mnom - golema ponikva u ljutom kršu, stjenovitog oboda i ravnog dna na kojem se smjestilo devet bunara i još poneka lokva. Lepina.



Zašto Lepina? Ne'am pojma. Istina, oblikom podsjeća na golemu lepinju, punjenu lukom, ćevapima i kajmakom. Ipak, čitavo okruženje kao da doziva neku legendu, toplu ali surovu priču o lijepoj pastirici i njezinoj neostvarenoj ljubavi. U našoj narodnoj predaji gotovo da i nema bunara u kojeg se barem jednom nije bacila neka nesretnica. Neplivačica, razumije se.



Toplo se nadam da se u lepinskom slučaju ipak radilo o nečem lepšem, pardon - ljepšem. U vječnoj igri vode i kamena, beskrajnom nadmetanju bez početka i kraja, pobjednika i gubitnika, nastaju čudesni oblici koji potiču maštu. Lepina je jedan od onih sretnih primjera u kojima se uticaj čovjeka sretno spojio sa izvornošću prirode. Divljina ljude pripitomi.



O lepinskim bunarima nisam uspio naći puno podataka, negdje se spominje da vuku porijeklo još od vremena starog Rima. U mnogo čemu, podsjećaju na Rajčicu, isto tako lijepu i slikovitu priču Dalmatinske zagore.



Dok kod Rajčice oduševljava umijeće gradnje starih majstora kamenoklesara, ovdje je prirodni ambijent još spektakularniji.




Možda sadašnjost ne uzgleda najsjajnije, ali Lepina ima svoju prošlost, a siguran sam i budućnost. Svega tridesetak kilometara udaljenosti zračnom linijom od mora, a opet usred "ničega", daleka, tajanstvena, čak i mistična.
Povratak istim putem, bio je lagan i smiren ponajprije zato što je predosjećaj bio dobar. Nema ničeg boljeg kad nakon otkrivanja nečeg novog odbaciš ono "pred", a ostane samo osjećaj. Zadovoljstva.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se