ponedjeljak, 08.02.2016.

~S ponistre šjore Mandine
~

Jeste li se ikada zapitali – koliko na svim neboderima, stambenim i gospodarskim zgradama, kućama pa čak i na najobičnijim potleušicama širom svijeta ima prozora? Naravno da niste jer vam ne pada na pamet baviti se takvim budalaštinama. Možda jedino ako ste većinski vlasnik staklarije ili pogona aluminijske stolarije. Ipak, nekako slutim da takvi rijetko nailaze na ovaj blog. Dakle, upamtite dobro, sa posljednjim danom siječnja tekuće godine, na svim objektima koji imaju poznatu adresu i kućni broj, bilo je ni manje ni više nego osamdeset i sedam milijardi, petstotina trideset i jedan milijun, stotinu trideset i dvije tisuće, dvjesto dvadeset i četiri prozora. Ne vjerujete? Pih, pa onda brojite iznova!



Koliko prozora, toliko različitih prizora i pogleda na svijet. A sjećam se dobro da je jedan od najljepših pogleda moga djetinjstva pucao s prozora šjore Mandine. Točnije rečeno, mogu samo pretpostaviti da je s tog mjesta pucao (oprostite, nikad mi nije bilo jasno zašto pogled "puca“, ali šta ću sad s tim...) jer je šjora Mandina (u službenoj korespodenciji - gospođa Dina), jedra žena rubensovskih oblina, odjevena u tijesni, prozirni kombinet i s obvezatnom ventulom u rukama, vazda bdjela nad tim uokvirenim pravokutnikom koji joj je očito značio više od života. Jer s njega je mogla vidjeti sve, i tko ide u grad, i tko se vraća s pazara, i koji se brod vezao za rivu i je li most otvoren ili nije. Uglavnom, ona je u tim vremenima bila ekvivalent današnjem ravnatelju SOA-e.



Eto, tko zna kakvim je strujanjima svijesti i elektriciteta u sjećanju, u moje misli dojedrio lik šjore Mandine, pardon - gospođe Dine, i to dok sam stajao na vrhu Vošca, istaknute stjenčuge Biokova, šiban vjetrom i olujom (oukej, oluje u tom trenutku nije bilo, ali baš mi nekako prirodno paše oluja uz vjetar i šibanje kao takvo).



Enivej, bio sam ja na tom Vošcu preko nekoliko puta do sada, ali kako da kažem, u planinarskom smislu, to mi baš i nije bio poduhvat za naročitu hvalu, budući da bih se najčešće autićem uspentrao uz biokovske serpentine, zatim gumolomnom cesticom prema Svetom Juri, najvišem vrhu Biokova, kojim dominira televizijski odašiljač i meteorološka postaja na koju smo mi Dalmatinci posebno ponosni jer su njezini minusi garancija i neoboriv dokaz našeg teškog života i patnji sveudilj na ovim prostorima. Autom se može uskotrljati sve do podnožja Vošca, nakon čega vas očekuje dvadesetak minuta uspona do vrha s respektabilnih 1422 metra nad morem. I to doslovce nad morem, jer se trenutno ne mogu sjetiti niti jednog vrha slične visine koji se toliko približio velikom plavetnilu.



Ono što bi „Glava šećera“ bila za Rio de Janeiro, eto, tako nešto bi mogao predstavljati Vošac za Makarsku. Premda se realno govoreći, brazilska Tešta di cukero ne može ni ljepotom ni visinom mjeriti s našim Vošcem, al' eto šta ćemo sad cjepidlačit, pogotovo u godini Olimpijade.



Daklem, što sam ono htio rijet...aha, ovoga sam puta odlučio ispenjati Vošac zaozbiljno planinarski, krenuti od samog podnožja iz Makra kroz, na prvi pogled neprohodnu barijeru zastrašujućeg izgleda, svladati preko tisuću i dvjesto metara visinske razlike iz jednog poteza i na koncu se tim postignućem besramno hvaliti po svim mogućim društvenim mrežama.



A iskreno, nije mi krenulo baš najbolje, jer mi je za pronaći Makar, stari, zapravo, najstariji dio Makarske, trebalo dosta strpljenja i vozačke vižljavosti. Eh da, lako mi je sad o tome pričati, ali trebali ste čuti moje beštimje kad sam četvrti put nabasao u slijepo dvorište, pravo pred ralje dobermanu, afganistanskom hrtu ili možda pinču, još sam pod stresom pa se usrdno nadam da će mi čitatelj oprostiti faktografsku nedosljednost.
Pa mislim stvarno, mogli su dole na magistrali staviti neki putokaz, makar se radilo i o Makru, a ne da se moram živ pojesti dok prangijam po rikvercu i prvoj. Jer, ja sam super kad mi sve ide u redu. Ali kad neplanirano zaglavim, onda je onaj pinč iz prethodnog pasusa za mene mala beba.



Sreća mi se osmjehnula tek kad sam pronašao groblje, jer je u uputstvima pisalo da je tu najbolje uparkirati auto. Pri tom paziti da ipak ostane izvan domašaja bulina, jer zanimljivo, smirene pokojnike i žustre balotaše u dokona nedjeljna popodneva dijeli tek jedan klimavi zidić.

Staza koja od tog mjesta krivuda prema planini, slijedi drevni put kojim su kretale generacije žitelja podbiokovlja. U nekom trenutku se osjetiš pomalo i posramljenim, jer, eto, ti sad tu prolaziš iz čiste zabave, dok su oni morali „gore iznad“ iz nasušne potrebe. Ne samo zbog blaga i ljetnih ispaša, kao i obrade krpica plodne zemlje u vrtačama između ljutog krša već i zbog leda koji se vadio iz brojnih biokovskih jama „ledenica“. Kako se tada mukotrpno živjelo...



I zapravo, imaš o čemu razmišljati ta tri sata koliko traje uspon najzigizagastijom stazom kojom sam ikada kročio.



S jedne strane te privlači ta grubijanska ljepota i surovost litica koje se izdižu stotinama metara u visinu, dok je s druge dovoljan tek trenutak nepažnje da ti se duša raspe k'o kilo oštrog brašna po pločicama kad ugledaš to more ispod sebe, Makarsku i sva ona živopisna mjesta s prekrasnim plažama.



Pa te još na tim visinama i strminama dočeka snijeg, ispočetka u krpicama, a potom sve dublji i tajanstveniji. Ipak, dileme nema, jer gore se mora, čak i u trenucima kad vjetar s mora opako nadire kao da želi pokazati tko je tu gazda. Eh, lako mu se danas junačiti kad je gazdarica Bura uzela slobodan dan...



I da, planina mi je dala dopuštenje da je malo čačkam i draškam, i da barem na trenutak, gledam svijet s visine, ali zapravo, sve je to relativno, jer kad se nađeš u ovakvom okruženju, tek tada spoznaš koliko si sitan u odnosu na nju.

Ipak, vrijedilo je i vrijedit će, ovoga i svakog sljedećeg puta. I ne želim spominjati napore epskih razmjera, bol u mišićima, poglede od kojih zastaje dah, veličanstvenu ljepotu i banalizaciju svega postojećeg. Ali zaista na nekim mjestima osjetiš poriv da zauvijek ostaneš tu. Baš kao i šjora gospoja Dina-Mandina, kurjoža staroga kova, koja nikad nije htjela otići sa svog prozora.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se