Svjetlost je ljetom obojala skaline, sjene su bježale na drugu stranu ulice, a James od bronce sjedio je nepomično kao da ne haje ni za koga i ni za što, samo je mirno gledao prema trijumfalnim vratima. Tik do njih smjestila se prodavaonica delikatesa, borba sa ozbiljnijim sobom pokazala se uzaludnom, nisam se pošteno ni snašao a već sam se našao u carstvu čokolade, okružen fino dizajniranim kutijicama iz kojih je vrištao serotonin, hormon sreće.

Kupio sam jedan paketić s bombicama veličine franje iz djetinjstva umrvičenim komadičcima nečega slasnog, jestivog i prvoklasnog (oprosti Bane, morao sam).
Odnekud je dopirala tiha muzika uličnog svirača, a ja sam samo prešao na drugu stranu, smjestio se ispod suncobrana boje Pješčane uvale i odlučio jedanaest minuta uživati.



Kad god se zateknem među finim svijetom, obavezno se nađem u dilemi što naručiti - kavu s mlijekom ili kafu s mlikon. Nekako mi glupo biti finćukast na jedan dan, južnjačke grezosti se sramim odreći. Kad me zamole da specificiram veliku il' malu tu dileme nema - uvijek biram veliku. S mlijekom ili mlikon. Al' ako počnu inzistirati na onom "s teplin ili ladnin", zaključim da mi je najbolje reći - svejedno! Po vašem izboru.
Ipak, postoji spasonosno dijalektalno i lingvističko rješenje - naručiš na fluently hrvatskom veliki makjato. Tu sve bude jasno.

Konobar iz kafića kod Jamesa od bronce, imao je manire iluzionista iz hotela sa četiri zvjezdice. Momak u kasnim tridesetima, vitak, profinjenih pokreta, s neobičnim šeširićem na glavi. Današnji konobari omotani maksi pregačama podsjećaju me na Batmana, ovaj zasigurno nije bio takav tip.

I čašu vode - dobacio sam dok je odlazio. Podrazumijeva se - nehajno je odvratio.



Oko stola desno od mene okupilo se šaroliko društvo, pričaju zaneseno o borbama gladijatora, uglavnom na broken inglišu, smijuckaju se glasno, bez ustezanja, a za stolom nasuprot sjede dva životno ozbiljna gospodina, nalikuju na operetne kritičare dok iščekuju premijeru, a zapravo mjerkaju dame u prolazu. Ugodna lipanjska večer. Miriše ljeto.

Eto konačno i moga konobara bez Batmobila. Ovoga puta međutim, nije sam. Nježno pridržava ruku djevojke s vidno primjetnim Down sindromom i pomaže joj sići niz stepenice. Ona, odjevena kao konobarica, u desnoj ruci drži tacnu na kojoj je moja kava i čaša vode koja se podrazumijeva. Oboje mi prilaze, tacna u djevojčinim rukama prilično drhti, pokušavam joj pomoći, izići joj ususret, ali konobar smirenim pokretom daje mi do znanja - pustite, može ona to.

I zaista, može ona to. Kao da već godinama poslužuje goste, položila je šalicu s toplom kavom i čašu vode za moj stol ne prolivši ni kapi i sretnog izraza lica prozborila - izvolite. Pogledao sam konobara i zaista povjerovao da je mađioničar, pogledao sam još jednom nju, malu konobaricu s tim nesretnim kromosomom broj dvadeset i jedan, gledao i divio joj se kako se bori i ne da se, i svijetom oko sebe širi nepatvorenu dobrotu. U tom malom, naoko beznačajnom činu, skrilo se tisuću lekcija o životu.

Ostao sam znatno duže od planiranih jedanaest minuta. Uljanikove dizalice prebacile su sunce u more tamo negdje iza Vange, James od bronce i dalje je gledao nepomično, kulerski, svjestan svoje karizme, a meni se učinilo kao da se u jednom trenutku nasmiješio, dok je jedna djevojka koja nosi uniformu konobarice nekoliko sati dnevno i Down sindrom čitav svoj život, prolazila kroz trijumfalna vrata.