subota, 22.11.2014.

~Ne daj mi da odem
~

Bila je noć kao i svaka druga ni po čemu posebna i bio je prosinac kao i svaki drugi, ni po čemu poseban, mračan, memljiv i tjeskoban. Studen se lijepila za tlo, a samoća za zidove nebodera u ulici Ruđera Boškovića. 
Bližila se ponoć. Blanka se umotala u deku, sklupčala na kauču i pratila prastari  film u crno-bijeloj tehnici sa Humphryem Bogartom u glavnoj ulozi. 
Spavalo joj se, i triput je već pomislila kako bi bilo dobro otići u krevet, ali je ispod deke bilo tako ugodno toplo da joj se nikamo nije micalo. 
Iz drijemeža ju je prenulo zvono na vratima. Protrnula je, tko je to sad u kasni noćni sat? 

Provirila je kroz špijunku ali nikoga nije mogla vidjeti. Svjetlo na stubištu je bilo upaljeno, ali u njezinom vidokrugu nije bilo ni žive duše. Posumnjala je na obijesnu mulariju iz portuna kojoj nije strano na ovakav način zezati stanare, i već pomalo ljutita otvorila vrata, ali ispred stana nije nikoga bilo. 
Da joj se ipak nije samo učinilo?

Već je htjela zakoračiti natrag i vratiti se u stan kad je iznenada osjetila kako je netko snažno povukao za ruku. Kriknula je i pokušala izvući svoju ruku iz fantomskog stiska, jeza joj je prostrujala arterijama, ledena kliješta okovala srce. Pokušala je vidjeti lice napadača, ali nije bilo ni lica ni tijela. Tek luđačka sila koja je povlači i nanosi užasnu bol. Uspjela je smoći tek toliko snage da se otrgne i što prije vrati u sigurnost svoga stana. Zalupila je vratima, pala  na koljena i zaplakala. 
Pogledala je ruku i na njoj su se jasno ocrtavali tragovi nečijeg stiska. 

*****
Isplovili smo  jutros prije svitanja iz Tangera u Maroku. Od početka nas prati teško more, valovi nas tuku u desni bok, napredujemo sporo i nikako. Kao da se čitavo Alboransko more zainatilo pa želi preko Gibraltara pobjeći u Atlantik. Ćif kaže da ćemo sutra u ovo vrijeme biti u Valenciji.  Vez u mirnoj luci sad nam treba više od ičega. Maločas, dok sam se kuverte spuštao u makinju, vidio sam svjetla Almerie. Tu negdje ispred nas, trebao bi biti Cabo de Gata. Mačkin rt. Šteta što je ogrnut mrakom, kažu da upravo sliči na veliku mačku s ispruženim prednjim nogama. 

Brod škripi i dahće, pramac uranja pa se izdiže, dolje u makinji postaje neizdrživo. Ne znaš što je gore, odraditi gvardiju ovdje u utrobi  ili gore u kabini pokušati  povezati niti sna. 
Ipak, ima u tom posrtanju nekog pravilnog ritma, zavalja te najprije na jednu, potom slijedi kratko usporenje, pa opet zalet na drugu stranu. Kao na ljuljački. Nakon nekog vremena se privikneš, moraš  se samo stopiti s brodom i postati jedno tijelo. Kao u plesu. Tada sve izgleda lakše. 

Može biti da je kraj gvardije već bio blizu kad sam osjetio snažan tresak i nešto se u već poznatom ritmu poremetilo. Kao da smo bokom zaorali u dolinu vala i više se nismo vratili na drugu stranu. Trenutak iščekivanja se izdužio kao ona mačka gore na punti. Zalegli smo na bok. Kroz otvor na palubi, more je počelo prodirati u makinju. Znao sam da nemam vremena za čekanje. Pohitao sam prema skalama ali je nalet vode bio toliko snažan da me odbacio natrag. Makinja je urlikala, pištuni su divljali kao da će iskočiti. Moram van, moram van! Ponovo sam se domogao skala koje su vodile prema otvoru na palubi i čvrsto se držeći rukohvata napredovao protiv one silne vodurine koja mi je tukla pravo u lice. 

Sve se poremetilo, nisam više znao ni što je gore ni što je dolje, ni što je lijevo ni što desno. Čuo sam glasove kako se mješaju ali nisam mogao razabrati čiji su. 
Domogao sam se nečega što je trebala biti paluba, ali to nešto je bilo potpuno preplavljeno morem. Krma se počela izdizati, propela je ostala na suhom, a još se vrtjela i proizvodila užasan zvuk. 
Odjednom me sva ta masa počela gurati prema dolje. Zaronio sam i otvorio oči, ali ništa nisam mogao vidjeti. Tek blijedo mjesečevo svjetlo koje je postajalo sve manje i pretvaralo se u jedva primjetnu točkicu.

Što sam dublje tonuo, to sam se sve više penjao. Pritisak je postajao sve snažniji a onda je odjednom popustio i našao sam se u bestežinskom stanju poput astronauta. Evo me već u poznatom kraju, pred vratima sam svoje zgrade u Splitu, u ulici Ruđera Boškovića, ulazim u portun i odlazim gore a sve tako lako bez skalina, bez lifta samo idem gore, gore...

Pred vratima sam našega stana, zvonim jednom, dvaput, vidim Blanku kako izlazi van, osvrće se, ne vidi me, želim joj nešto reći, ali ne mogu, pluća su mi puna mora, hvatam je za ruku da me primi da me spasi, čvrsto je stisnem a ona krikne i bježi. Ne mogu je više držati, puštam je, neka sila me diže više i više, izlazim na krov, iznad grada i više i više i nema me... više.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se