Premda sam svjestan da bi malo koji znanstvenik prihvatio moju metodu određivanja početka godišnjih doba, s velikom sigurnošću mogu reći da me evo već lijepi niz godina, prvi trenutak zime uvijek zatekne na istom mjestu - u uljari. I ono što je posebno neobično - početak zime savršeno se poklopi s trenutkom kad posljednja kap maslinovog ulja sklizne s postrojenja za preradu u plastičnu kantu. Tada važno podignem rukave, svečano zavrnem čep i brzinski iz glave napravim izračun o postotku.

Taj famozni broj s kojim ću se kasnije šepuriti pred prijateljima, najčešće se kreće oko petnaest, koji postotak gore ili dolje, ovisno o godini. Znam, sve znam, petnaest i nije baš podatak za posebni respekt, ali evo kunem se, kad sam bio nešto mlađi, znao se on propeti sve do dvadeset i jedan. Tako mi oblica mojih!

Na povratku doma, svratim do pekare po štrucu toploga kruha pa onda nestrpljivo izlijem malo novog ulja u plitki pjat, nasickam kapule, dodam tri-četiri slana inćuna i pokoje zrno kapara, korom nacrtam osmicu, a pupu potočam na sredinu i promrljam - dobro je!
A još je bolje kad prva nedjelja nakon emocionalnog početka najhladnijeg godišnjeg doba osvane vedra i poticajna na skitnje, a sunce na godišnjem odmoru svojim zrakama poškaklja te po brku i kaže - ajmo, šta se čeka!?

Čeka nas rijeka, dobra mlada rijeka Krka, čekaju nas njezini slapovi, ali ne oni općepoznati i masovno posjećeni poput Skradinskog buka. Pssst, nemojte previše širiti ovu priču, ali samo da znate - ne isuviše daleko od turističkih šatlova i štandova sa suvenirima na čijim se obrubima izdajnički nazire natpis "made in China", skriva se mnoštvo zanimljivih mjesta.



Razigrani Manojlovački slapovi podno starog Burnuma su lako dostupni i posljednjih godina dosta posjećeni, ali danas smo željeli otkriti jedan, gotovo pa netaknuti biser nekoliko kilometara uzvodno od ovog mjesta, a on se zove - Bilušića buk.



Bilušića buk je po mnogo čemu zanimljiv. U prvom redu zbog toga što se nalazi iznad svih hidroelektrana na rijeci Krki tako da je njegova voda "ekstra verđine" kvalitete. A nastao je zapravo - planskom devastacijom, točnije rečeno, miniranjem sedrene barijere sredinom 19. stoljeća pa onda još u dva navrata stotinjak godina kasnije, kako bi se spriječila stalna poplavljivanja Kninskog polja. S obzirom da ekološke udruge u to vrijeme nisu bile naročito aktivne, pretpostavljam da je taj čin prošao bez masovnih prosvjeda.

Pronaći put do Bil-buka i nije bilo tako jednostavno kako nam se u početku učinilo. Zamantan kakav već jesam, zaboravio sam ubaciti uredno isprintane upute u ruksak, tako da sam se naposlijetku morao osloniti na vlastito pamćenje. Znao sam da moram najprije naići na neko seoce sa "B", i kad sam nabasao na Bjelobrke iznad Krke, bio sam prilično uvjeren da sam na dobrom putu. Ipak, dječaci koje sam susreo kako biciklama jurcaju seoskim putem, nisu dijelili moj optimizam.

Kažu da je pristup Bilušiću znatno bolji iz susjednog sela, ali za doći do tamo, trebalo bi se autom vratiti sve do glavne ceste i zaokružiti nekoliko kilometara. Istina, moglo bi se i odavde pješice spustiti u kanjon pa pokušati pronaći put kroz polje i šumu, ali su malo skeptični - sve ovisi o vodostaju. Dobro, nije nas trebalo više nagovarati, pa sad kad smo toliko blizu, još najbolje da nas zaustavi neki vodostaj, ne'š ti njega.
I zaista, nakon par stotina koraka po visoravni, opet je osvanula dobro poznata slika - Krka je u svoj svojoj raskoši vijugala kanjonom, i približavajući joj se, sve smo jasnije mogli čuti huk slapova. Mislim, toliko smo ga željeli čuti da smo ga zamijenili s brundanjem jednog traktora koji je dolje po polju skupljao tikve!



No, put koji je nas je vodio usporedno sa rijekom još je uvijek bio dovoljno širok. Barem u početku, dok se nije naglo stisnuo nakon pranja na visokim temperakurama. I da sreća bude veća, na početku šume, ispriječilo nam se golemo stablo. Očito je nedavno palo i prepriječilo nam put. Ipak, huk koji je dopirao iz daljine dao nam je novu nadu. Čulo se buk-bak-bok. Nije valjda sad neki kombajn u điru?
Svladali smo i balvan-revoluciju pa se jedva vidljivom šumskom stazicom popeli još malo uzbrdo. Otkriće nedavno uređenog vidikovca, silno nas je razveselilo, to je to!



Kod krških rijeka ponajviše me fasciniraju stalne izmjene mirnog dijela toka koji se u trenu znaju pretvoriti u brzake i slapove. I dok u tim mirnim dijelovima gotovo pomisliš da rijeka i ne teče, već miruje na mjestu, odjednom te iznenadi silina kojom voda provali iznad sedrenih barijera i obruši se u jezerce ispod njih.
Tako je i ovdje na BiIušića buku gdje sve pršti, ječi i grmi, u jednom glavnom slapu i mnoštvu manjih sa strane. Mada je izgledom znatno manji od velikog brata kod Skradina, nema se čega sramiti, naprotiv.



Spustili smo se drvenim stepenicama do rijeke. U dodiru prirodnih sila sve postaje tako jednostavno i razumljivo. Pantha rei.



Nakon završetka terapije, nismo se željeli vraćati istim putem i još jednom se obračunavati s onim Obelixom od balvana, već smo krenuli drugim smjerom, u kamenu usječenim serpentinama kojima su drevne karavane kretale prema Bosni i Lici.



Nedugo zatim pronašli smo i ono famozno seoce na B. do kojeg smo davno ranije morali doći. Saznali smo i njegovo ime - Burze. Zanimljivo, nismo sreli niti jednog brokera. Možda je neradni dan.



Vraćajući se prema mjestu na kojem smo ostavili plavu pticu naišli smo na jednu dražesnu crvenkrpicu. Mirna i umiljata zmijica koju mnogi drže našom najljepšom zmijom i rado je drže u terarijima, znatiželjno nas je gledala i strpljivo pozirala.



Sjećam se, jednom smo na otoku Pagu, pronašli nešto manju od ove. Samo ta nije imala sreće, bila je sva masakrirana, očito od nekog "ugroženog" australopiteka.
Crvenkrpica nije otrovnica i potpuna je bezopasna. Pa čak i da jest, to nije razlog da se odmah laćamo za hladno oružje čim je ugledamo. Nemojte ubijati zmije, dolazit će vam u san!
Na samom kraju današnjih lutanja, skoknuli smo Burnuma, starorimskom logora iz prvog stoljeća. Znameniti lukovi su restaurirani i za sada izgledaju pomalo neprirodno ovako blještavi, a i radovi na amfiteatru su daleko odmakli.



Danas sve to izgleda znatno drugačije nego prije sedam godina kad smo prvi put bili ovdje, tada nam nitko nije znao reći ni približno, a kamo li gdje bi se točno nalazio amfiteatar. Niti je bilo putokaza, ni tabli sa informacijama, ni... ičega.



Istina, danas postoji jedna na kojoj piše "zabranjen pristup nezaposlenima". Sramota, to zaista nije u redu prema našim nezaposlenima i stavlja ih u diskriminirajući položaj. Zašto primjerice ja koji sam pukom srećom još uvijek zaposlen mogu vidjeti amfitetatar, a više od 350 000 mojih sugrađana, to ne smije? Tjah!



I tako smo, dijelom znanim stazama, a ponešto onim novootkrivenim, između bukova i Bukovice posložili još nekoliko kockica mozaika pod nemaštovitim radnim nazivom "terra magica".