petak, 02.08.2013.

~Šotovento
~

Zahvaljujući uviđavnom poslodavcu koji mi je ovog ljeta omogućio čak pet dana godišnjeg odmora, pače, priuštio mi fantastičan osjećaj koji mi je prostrujao tijelom netom nakon što sam provukao karticu za evidentiranje radnog vremena, nisam više želio čekati ni časka već sam strpao nekoliko neophodnih krpica u ruksak i zaprašio prema sjeveru, sve u sklopu projekta "Kako biti anti-turist u jeku turističke sezone?"
Hm, nešto kasnije mi je pao na pamet možda čak i bolji moto - učiti se mora. Možemo ga uzeti dvojako, čak i trojako, u smislu "Učiti se mora" ili "učiti Se mora", ali meni ipak najljepše zvuči "učiti se Mora". Kako učiti naše More i druga Mora i sve ono što nas uz More veže - pa jednostavno, najbolje je krenuti na put!



Put me ovoga puta odveo na naš najveći otok - Krk. Tako su nas barem nekada učili u školi. Mislim, to da je Krk najveći. Onda je prije par godina pravu pometnju unio podatak da je najveći zapravo - Cres!? Što ćemo sad? Koji je najveći, čiji je najveći - tipična muška dilema! Da se kojim slučajem nazivaju Creska i Krčka, vjerojatno bi se sporile oko nečeg ili nekog drugog. No dobro, izgleda da je pomutnja nastala kod mjerenja jezera kojih ima na oba otoka. Kao, ulazi li jezero u površinu ili ne, bla bla, uglavnom na kraju se izgleda došlo do solomonskog rješenja pa se proglasilo da su oba otoka površinom - jednaka. Isto il' jednako, men' svejedno.

Znam samo da je mene otok Krk svojim oblikom oduvijek podsjećao na kolač kojeg je nekada u Trogiru pekao slastičar Jagnjić. Na znam kako se taj kolač službeno nazivao, ali mi smo ga jednostavno zvali - trokut. Bio je to obilat komad prhkog tijesta koji je u sredini krio super fini fil od badema i još nekih tajnih sastojaka. Petnaestak minuta velikog odmora najčešće je bilo dovoljno da se upoznaju sve slasti magičnog trokuta. Ponešen uspomenama iz školskih dana, nisam ni primjetio kako sam lako prolebdio iznad velikog mosta i nakon ohoho godina opet kročio tlom slatkog kolača.

Vozeći se cestom pored Omišlja, primjetio sam reklamu na kojoj je pisalo - Šotovento-trgovina građevinskim materijalom. U prvi mah mi je bilo nelogično - kakav je to naziv za trgovinu u kojoj kupujete cement, blokete, žice, klanfe, mistrije i sva ostala čuda za zidanje? Znajući da je "šotovento" iliti "ispod vjetra" izraz koji se najčešće koristi u jedrenju i kazuje na kojoj se strani jedrilice nalazite, pomislio sam da je vlasnik firme možda bivši jedriličar.



Nešto kasnije, za stolom u debeloj hladovini, sve mi je objasnila moja domaćica Martina. Šotovento na otoku Krku predstavlja onaj dio otoka koji nije izložen uticaju bure. Premda postoje izvjesna sporenja od koje do koje punte točno seže Šotovento, izraz mi je zazvučao skroz simpatično i tipično onako otočki otkačeno.

A krstario sam ovih dana i Šoto i Šopraventom, od Malinske i Vantačića (na engleskom - One-touch-ić) preko Dobrinja do Vrbnika pa opet natrag do grada Krka i još malo okolo i toliko mi je bilo lijepo da sam poželio ostati ovdje barem još tri kapitalistička godišnja odmora.



Kao što rekoh, nastojao sam upoznavati otok na antituristički način pa sam odabirao lokalitete za koje sam bio siguran da ću tamo prije zateći divlju svinju ili krčkog medu nego li homo turisticusa. Tako sam primjerice tražio crkvicu svetog Krševana duboko u hrastovoj šumi i nakon kilometar-dva makadama stigao do neke rampe koja se kočoperila posred puta pa dalje nastavio pješice.




E sad, nisam siguran jesu li automobili ovih starosjedilaca iz EUA sposobni za letove preko zapreka ili s lakoćom pronalaze prečice i zaobilaznice, ali s tim makadom je svako toliko prolazilo nekakvo prometalo s redovito začuđenim licima koja su govorila isto - zašto ovaj tip hoda kroz šumu?

No dobro, sveti Krševan mi se ipak obradovao i još mi došapnuo - ovi koje si vidio i tako se samo skotrljavaju do obližnje uvale. Ma nije ljudima ni za zamjeriti, da meni netko da samo pet dana mora godišnje, bio bih totalno lud i trajno kontinentaliziran.



Krk je otok bogat ne samo u materijalnom smislu već još više u onom iskonskom, duhovnom. Još od drevnih glagoljaša koji su ovim prostorima donosili pismenost i nova saznanja pa sve do današnjih dana, kad se na istim mjestima, ponekad simpatično, ponekad i ne, sudaraju životi redovnika u samostanima sa gologuzim kupačima.



U Glavotoku, jednoj od punti krčkog tokuta posložilo se sve - savršena ravnoteža mora, kopna i neba, tijela, duha i onog nečeg posebnog, teško objašnjivog.



A teško je objasniti i osjećaje koji vas prožimaju dok šećete Vrbnikom, mjestašcem na suprotnom kraju otoka.





Dok se penjete strmim ulicama koje vode od luke do kuća na brijegu, misli vas odvode u neka davna vremena. Uske uličice nadsvođene voltima, skriveni prolazi u sjeni vrelog ljetnog dana te nakon svega čaša ugodno hladne žlahtine, vina plemenite loze koja raste samo tu i nigdje drugdje na svijetu.





A svijet, ovaj naš, površan, ubrzan i svakodnevan, nestaje u samo jednom trenu kad se nađete na Košljunu, otočiću zagrljenom Puntarskom dragom na kojem već stoljećima žive, rade i grade braća franjevci.





Od Punta prema Staroj Baški dočekuju nas opet sasvim drugačiji prizori, krajolici kojima dominira kamen izbrušen vjetrom i soli, rijetko bilje i biserna žala u skrivenim valama.





U takvom okruženje vrijeme leti, dani se vezuju jedan za drugog, noći kao da više i ne postoje, a jedan otok Jadranskog mora, najveći ili ne, sasvim nebitno za ovu priču, stavlja u tvoje srce sponu koji će ga u nekom trenutku sigurno vratiti na njegove obale.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se