utorak, 23.04.2013.

~Lungić u umaku od snova
~

Za ovo nesvakidašnje jelo, potrebni su vam slijedeći sastojci:

- jedan Dugi otok (što duži to bolji)
- jedno modro more (najbolje Jadransko)
- jedan duboki zaljev (Telašćica na primjer)
- jedno jezero soli
- pedesetak komada mladih planinara-ki
- jato magaradi
- tri brda aromatičnog bilja



- jedna žlica Vegete
- malo duše
i puno snova...





Način pripreme:

Zagrijte Jadransko more i nebo iznad njega na umjerenu temperaturu. (uključite oba grijača). Dugi otok premažite maslinovim uljem. Uzmite nasumce pedesetak mladih planinara/ki i ravnomjerno ih razbacajte po livadama s aromatičnim biljem. Kad ih sunce zvizne po glavi, potočajte ih u slano jezero. Neka malo odstoje. Za to vrijeme pojačajte vatru. Zatim ih natjerajte neka hodaju najmanje dvadeset i pet kilometara. Ako počnu sumnjati u svoje sposobnosti, pokažite im jato magaradi, toliko će se raznježiti da će istog trena zaboraviti na sve napore kojima ste ih izvrgnuli. Pred sami mrak smjestite ih na hladno i sigurno mjesto. Sutradan ponovite isti postupak. Okej, ne morate ih gonjati dvajstipet kilometara kao prvog dana, ali recimo -dvadeset i tri će biti sasma dovoljno. Kad im se pojavi blentav osmijeh na licu, to je pozdan znak da su potpuno kuvani i pečeni.

Konzumirajte dok je još toplo. Uz ovo jelo najbolje prija tamni gusti plavac, mada neki u posljednje vrijeme preferiraju pivo. Takvi pojma nemaju, iskažite odlučno gnušanje gnuš-gnuš da ova pojava slučajno ne bi uzela maha.





Eh da...
Ajmo sad probat malo ozbiljnije. Znam da neću uspit, ali ajde... Dakle, desetak dana ago, saznah kako moji Mosoraši organiziraju izlet na Dugi otok. Kažu - do Zadra ćemo busom pa do Sali brodom, a onda ćemo dva dana obilaziti južni dio otoka, a osobito ćemo baciti niskouzlazni naglasak na Park prirode Telašćicu. Divno! Oduvijek sam želio na Lungić, ovaj hoću reći - Dugi otok. Ne čekajući ni časa, smjesta zavrtih Vanju, voditeljicu izleta i kazah - takva i takva stvar, čekam vas u Zadru, a onda ćemo dalje zajedno. Dec vrajt - odgovori Vanja i još nadoda - siiiiiiju!



I zaista tako i bi, nađosmo se u dogovoreno vrijeme u Zadru. Naš izbor je Lara. Tako se zove brod. Isplovit će za Sali, točno u deset. Moram priznati da je ugodan osjećaj kad se nakon silnih individualnih akcija i mikro-grupnih migracija priključiš ovako jednom, metnimotoreći - društveno organiziranom izletu. Kad te vodič prozove, samo glasno povičeš tuuuuu i nakon toga možeš pustit mozak na Ibrahim-pašu.

Bilo mi je drago vidjeti i Sandru i Danicu i Maju i Mladena i Sinišu i još mnogo dragih lica, ali također i mlade poletne mosoraške snage u rasponu od 37 do 47. (Mislim na broj cipela, da ne bi bilo zabune)

Prva dobra stvar s Dugim otokom jest da on ne laže. Kod njega vrijedi ona - Nomen est omen. On je zaista otok i što jes-jes, nesumnjivo je dug. Istina, naći će se na Jadranu još hvalisavaca koji će se tvrditi da su duži čak i od Dugoga, ali pustimo sad te lovačke priče...

Nakon što je most koji povezuje Pašman i Ugljan ostao u Larinoj brazdi, otvorilo nam se čitavo novo more načičkano otocima svi mogućih vrsta, veličina i oblika. Lijevo je Sit, iza njega Žut, desno od nas ižronio Iž. Ispred naše prove Rava, Lavdara i još bezbroj škojića, a nad svima njima kao brižni otac bdije - njegovo veličanstvo Dugi. Rakrilio se horizontom toliko da ga ni pogledom ne možeš cijelog obuhvatiti.

Na njegovoj jugoistočnoj strani, skriven u vali iza punte smjestio se Sali, birokratskim riječnikom kazano - općinsko, kulturno i administrativno sjedište otoka. Zapravo, trebao sam reći - nalaze se Sali. U množini. Sali su ribarsko mjesto. Kao i Kali. Kao i Bali. Samo što su Kali na Ugljanu, a Bali bale tamo negdje između Jave i Sumatre.

To govorim zbog toga što postoji preko nekoliko Sali. Ne samo na Dugom otoku, već širom svijeta. Na zidu knjižnice u Salima nalazi se popis svih Sali diljem planete Zemlje i štoviše, vrijedni Saljani su izračunali i točnu udaljenost do tih pustih Sali tamo u Kini, Tajlandu ili Novoj Gvineji.





Sali su otkačeno mjesto. Hm, možda otkačeno nije prava riječ. Više onako, pinkicu pomaknuto. Pomaknuto u smjeru pozitivne osi iks. Nekoliko koraka od već spomenute knjižnice koju svakako vrijedi posjetiti i doživjeti jer ju je nemoguće opisati u samo dvije rečenice, nalazi se još jedan kultni objekt - Maritimo. Reći za Maritimo da je običan kafić, bio bi grijeh. Popiti piće u Maritima je vrhunski hedonistički doživljaj. To je sve što ću vam za sada reći.





U dnu vale u Salima nalazi se Linčarnica, još jedan originalni otočki izum, a toplo ga preporučam svim urbanistima i arhitektima. Linčarnica je zapravo jedan betonski plato pod blagim nagibom, udaljen svega par metara od mora na kojeg se slobodno možete izvaliti kad vas uvati fjaka. Ne brinite, nitko vas neće čudno gledati, samo lezite i uživajte. Linčarnica rules!





Eh sad, da ne bi netko slučajno pomislio kako smo na Dugom otoku samo ljenčarili, morat ću vam otkriti istinu. Mislim, ako to ne kažem - puknut ću, a iskreno - ne gorim baš od neke pretjerane želje za pucanjem.

Dakle ovako... Stvar je u tome da su Vanja, naša glavna vodičica i Sandra, njezina desna ruka kidnapirale i zarobile svih pedeset nazočnih, a možebitno i prisutnih Mosoraša! Živa istina!



Lukavice jedne, čekale su da se iskrcamo na otok gdje su signali za mobitel uglavnom u komi, tako da nitko od taoca ne može zvati upomoć! Možda nesretnim taocima kroz svo to vrijeme čak i nije bilo u potpunosti jasno da su zarobljeni i stjerani na prisilni rad jer su Vanja i Sandra sve zapovijedi izdavale sa osmijehom na licu i onako ovlaš, stentano, kao da ih nije briga.

Mislim, budimo realni, ja nikog od svojih ukućana ne mogu natjerati da prošeta do kioska na dnu ulice kupiti novine, a njih dvije su upregnule ne jednog, ne pet, već pedeset ljudi, ganjale ih do iznemoglosti po asfaltu, makadamu i kozjim stazama, najprije s jedne pa s druge strane Telaščice.



Zatim su svima utjerale strah u kosti dovevši nas do rubova nekih strašnih litica gdje smo trebali održati natjecanje u skoku s motkom.





Pokušali smo se izvući rekavši da smo motke ostavili u apartmanima, ali su one brzo preinačile odluku i zahtjevale da se igramo na kukalo i na vatalo. Pobjednik dobiva šipak, a tko zadnji - magarac! Što je najgore, neke od planinara su zaista uspjele pretvoriti u magarce.



Ma kažem vam, to je bilo neopišljivo strašno iskustvo.
I što je najblesavije - nitko se od zarobljenika nije bunio!? Mislim ono, vidiš im na facama da im nije lako, ali bez obzira na sve, oni se kikoću, skakuću, potom prohodaju ko od šale još deset-petnajst kilometara, okreću se i viču - hoćemo još! Na koncu su i otimačice odustale od čitavog projekta, ne zbog toga što su se smilovale, već zato što nitko nije htio platiti otkupninu.

Kad se napeta situacija donekle primirila, otišli smo svi zajedno do slanoga jezera koje nosi najljepše ime na svijetu - Mir.





Udaljeno je tek par stotina metara od Stena - veličanstvenih klifova koji se obrušavaju u more koje dolje duboko ječi huči, buči i udara. Jezero Mir, ostalo kao spomenik prirode još od ledenog doba, povezano je s morem tajanstvenim kanalima. Stalno u dosluhu s velikim plavetnilom , a opet je ostalo svoje, posebno.





Mrak se već hvatao za krošnje drveća kad smo se vratili u Sali. Do dugo u noć, mjestom su se razlijegali nježni zvuci ajmekanja protkani stihovima čežnje i boli. Hit večeri je bio - Aspirin mi draga razmuti...



Sutra nas je očekivao još jedan uzbudljiv dan. Između mocira i starih maslinika zaputili smo se prema Maloj proversi, tjesnacu koji razdvaja Dugi otok od najbližeg Kornata, preciznije rečeno - od Katine.



Kao što je poznato, Dugi otok je veoma razveden. Osim Telaščice na jugu, krase ga još brojne punte i uvale, pogotovo Pantera na sjeveru. A razveden je i zbog toga što je jednom bio oženjen za maločas spomenutu Katinu. Dugi i Katina su nekada bili jedna duša jedno tilo, sve dok ih nisu razdvojili. A razdvojili su ih neki nestrpljivi tipovi koji su morem bordižali amo-tamo i kojima je bila tlaka ploviti oko zaljubljenog para. Očiti su bili kivni na njihovu ljubav i baš su ih imali merak razdvojiti. To je jedna tužna priča i ako je nastavim rasplakat ću se ja, rasplakat ćete se vi, a onda ovaj izvještaj nikada nećemo dovesti do kraja.







Uglavnom, hodajući prema jugu primjećuješ kako Dugi otok postupno poprima tipični "kornatski" izgled. Zanimljivo, taj prijelaz je tako fin, fluidan da ga najčešće nisi ni svjestan. A to stanje "ne-svijesti" je tako karakteristično za naše otoke. I nije mu se potrebno suprotstavljati. Valja mu se prepustiti. I stopiti se s njime. To je ljubav koja traje. Osjetiš je kad se popneš na vrh brda pa gledaš to more kako se bljeska ili kad dođeš do ruba onih litica pa pomisliš da si stigao do kraja svijeta... Kao da iza toga, više ničega nema...





Ostao je jedan Otok.
Dugi otok.
Bilo bi lijepo da smo mogli ostati još malo.
Barem do onog trenutka kad te otok uzme pod svoje.
Pa te zblesi.
I mrvi.
I ne da ti da odeš.



Na koncu, možda uspiješ i pobjeći sa otoka, ali ne možeš pobjeći od otoka u sebi.




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se