ponedjeljak, 07.01.2013.

~Priče iz sutinske šume
~

Najbolje priče nastaju na sporednim cestama. Ako vam se ponekad dogodi da poželite lutati bez određenog cilja i povoda, slobodno skrenite, to vam je garantirano najkraći put do ludnice ha ha ha. M'da, nemojte brinuti, ludnice modernog doba nalaze se negdje drugdje, a eto slučajno ili ne, danas sam odlučio krenuti upravo sporednim putevima pa dokle stignem... Od Solina starom cestom prema Klisu zatim još starijom prema Prugovu pa onda na nekom skretanju za Neorić sve do Sutine i još malo dalje...

Sam naziv Sutina, relativno je čest među toponima u našim krajevima. Naravno, već po dobro znanom običaju, koliko stručnjaka, toliko i mišljenja, nerijetko čak i više. Mišljenja mislim... Neki će stručnjaci pojednostaviti problematiku pa će ustvrditi da je Sutina obična stina sa umetnutim "u", a oni s druge strane barikade, radije će se pozivati na Sutjesku ili ikaviziranu verziju - Sutisku. Hm, tko zna, ako na otoku Braču imamo Supetar, Sutivan, Sumartin u spomen na svetoga Petra, Ivana, Martina, tada bi po nekoj logici Sutina mogla biti sveta Tina!? Kako nikad niste čuli za svetu Tinu? Pa di vi živite?

Bilo kako bilo, gdje god da na karti nađemo Sutinu, možemo biti sigurni da se u blizini nalazi neki kanjon, a gdje je kanjon tu je i rijeka, potok ili barem potočić, a gdje je potočić, tu je i zeko, a gdje je zeko tu je i lovac Luka, a gdje je lovac Luka tu je i zaštićeno lovište. Eh sad, malo nas je zbunilo kad smo u neoposrednoj blizini ugledali dvije table, na jednoj je pisalo "zaštićeno lovište" a na drugoj "zaštićeni krajobraz". Živo nas je zanimalo tko tu koga štiti, da ne kažem tko tu koga jel...



No dobro, kanjon riječice Sutine zaštićeno je područje pod nadzorom Javne ustanove za zaštitu okol... bla bla bla i tako dalje, uglavnom one ustanove u kojoj vam radi moj Stipe i koja se brine o tako nekim ubavim zakutcima lijepe naše županije.

Premda na početku nismo imali jasnu predodžbu od kuda započeti današnje putešestvije, nešto kasnije smo shvatili kako je odabir polazišne točke bio dobro pogođen. Kod odvojka za Zelovo, rodno mjesto Velikog Vladimira, prostrano je ugibalište na kojem je najbolje podići ručnu kočnicu i odlučnim potezom palca onomatopejizirati biiip. Parking se srećom (još) ne naplaćuje.

Ugaženi puteljak nas ispočetka vodi preko travnatog humka dublje u šumu gdje se nestašno gubi pod debelim tepihom otpalog lišća u bezbrojnim kombinacijama bukovih stabala. Hodamo u ritmu zbrda-zdola nastojeći se ne udaljavati previše od potočića koji protiče nekako sramežlivo kao da nam se ispričava u stilu "ma znate, inače sam puno jači, ali eto ne znam što mi je danas..."
S druge strane toka, primjetili smo kućicu nalik na onu Crvenkapičine bake.



Pokucali smo tiho na vrata, ali od bake ni traga ni glasa. Čak ni vučine nije bilo u blizini. Ili ga barem nismo primjetili. Stoga smo mudro zaključili da je ova kućica zapravo iz neke druge bajke. Možda još i nenapisane.



Tik do ove "naše" nalazimo još nekoliko kućica, zapravo tek ostataka zidova od karakterističnog, tamno smeđeg kamena koji se već polako gubi u zelenilu bršljana.



Neobično je tiho u kanjonu. Šuma sniva zimski san. Šuštanje lišća pod našim nogama na vrijeme upozorava plahe životinjice da nas promatraju iz prikrajka. Možda bi trebalo stati, primiriti se, gotovo zaustaviti disanje...



Potočić sve veselije klokoće. Svaki, pa i najmanji pritok sa strane prima s radošću kao družina učenika-pješaka na putu do škole. Naša staza često se križa s njegovom pa smo nekoliko puta morali "forsirati reku." Srećom, nije nam potrebno osobito poznavanje mostogradnje. Uglavnom smo skokom-dva rješavali probleme. Uglavnom, o da... Točno u trenutku kad sam pomislio kako sam postao veoma vješt "forsirač reke", jedan se kamen nezgodno zanjihao i katapultirao me u plus-minus beskonačnost. Posljedice nisu bile odveć strašne - lijeva noga do koljena u vodi, desna kako-tako. Nastavio sam dalje u šljap-šlj ritmu. Lijeva čini šljap, desna samo šlj. Veselo veče uz polku i kontrabas.





U nekom trenutku uhvatio me strah da od šume neću vidjeti stablo pa odlučih zagrliti jednog od njih. Našao sam se pred strašnom dilemom - bor ili bukva?



Hm, svaka čast boru, visok je, gord i vazdazelen, ali štajaznam, ipak je on muško jel... A bukva opet onako nježne kože, obla i blaga kao putena pastirica pa se hihoće i vrpolji kao, uhvati me ako možeš...
I da, doskočio sam do nje i kad više nije imala kud, uhvatio sam je, zagrlio je, spojio ruke i prislonio uho uz njezino deblo. A bukva sva porumenila i kao da se zasramila, pa nakon što se pribrala od nevjerice, počela pričati svoju priču. Reko bi čo'ek - bukva ko bukva, glupa da gluplja ne može biti, ali nećete vjerovati što se sve zbiva u njezinoj nutrini. Ne, neću vam odati tajnu, to morate saznati sami...

Hodali smo kanjonom još dugo i zaneseno sve dok nismo počeli zapažati tragove divljeg čovjeka, Homo Ferusa. Predstavnici te vrste znaju biti veoma opasni. Premda nisu na intelektualnom nivou Umnog čovjeka, umnogome su tjelesno snažniji. Sposobni su recimo zavrljačiti automobilsku, ma što automobilsku, golemu gumu od kamiona s prikolicom, stotinama metara daleko. Zamislite kakva je to sila? I obavezno se uz takve gume nađe sva sila artefakata kojima se koristi Homo Ferus iz plastičnog doba. Zaštićeni krajobraz učas poprimi šarm zaštićenog dikobraza.



No, s dikobrazima ili bez njih, kanjon Sutine osvojio je mnogo više "lajkova" u odnosu na "dislajkove". O kad bi davna svemirska putnica Lajka znala koliko je danas popularna. I da mi je, iz tko zna kakvih razloga, pala na pamet usred ove čudesne šume sutinske koja nas je brižno primila u svoje okrilje, ali ipak ostala tajnovita i sva isprepletena nitima nekih davnih vremena...






<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se