srijeda, 28.11.2012.

~Kololokotečina
~

Već znam, probudit ću se u pet pedeset i pet, tiho opsovati, ustati u šest nula dva, nasmiješiti se zahodskoj školjci kao starom znancu, u šest nula sedam konačno otvoriti oči i pokušati pronaći logičku vezu s licem u ogledalu. U šest i dvadeset utopit ću čajne kolutiće u ocean bijele kave, potom izići u susret jutru koje nikako da se odlijepi od noći. Minutu do sedam bit ću na radnome mjestu, promrmljati dobrojutro i utipkati password za još jedan dan.



No, to još nije sve!

Hrana u kojoj sam nekad uživao postaje bezukusna, bezoblična i rastezljiva kao guma za žvakanje, pijem bez gušta tek toliko da nisam žedan, vino mi baca na kvasinu, a kvasina na motorno ulje, hodam bez cilja, ljubim bez strasti, bezvoljica mi prožima čitavo tijelo.

Poznat osjećaj?

Ne brinite, nije se dogodilo ništa strašno, dijagnoza je jednostavna -zahvatila nas je kolotečina vulgaris.

Kolotečina, taj totalno nepoetičan izraz potječe od staroarmenske riječi "kolot" koja znači krug i nastavka "ečina" koji ama baš ništa ne znači, ali se tu nalazi tek toliko da augmentativnom snagom dokaže kako se radi o nečem veoma ozbiljnom. I da se rimuje sa "žabokrečina", naravno.

Ono što je posebno nezgodno jest činjenica da kolotečina nije zvijer koja će vas sačekati iza ugla, iskočiti ispred vas, raskriliti kaput i povikati buuuu! Mada će sam izraz "upasti u kolotečinu" većinu asocirati na razjapljena usta plavetnog kita, nepouzdani očevici se kunu da je kolotečina zapravo sitna životinja, stvorenje koje ima oči pauka i tijelo kalifornijske gliste. (ili obrnuto, nije još sa sigurnošću utvrđeno)

Bilo kako bilo, ne treba se zavaravati, radi se o podmukloj nemani koja će vam se uvući u tijelo kad se najmanje nadate, izazvati kronične napade hrkanja, podići razinu šećera u kavi i točkasto zavariti karijes na gornjoj trojki desno.

Ne samo to, postat ćete osorni prema svojim najbližima, zapustit ćete društveni život, umjesto šetnji prirodom, bauljat ćete na relaciji između besmisla i beznađa, a utjehu nećete pronaći čak ni u skutima lijepe Lare ili uzbudljivim zapletima Buže vjetrova.

Kolotečina postaje ozbiljan problem današnjice i pogađa sve veći broj ljudi, osobito one u srednjim četrdesetima, brinete, KV kovinotokare, sindikalne čelnike i diplomirane ekonomiste. Smatra se da će do kraja ovog desetljeća osamdeset posto stanovništva sjeverne hemisfere u većoj ili manjoj mjeri trpiti posljedice ove neugodne pojave.

E sad, kako se boriti protiv kolotečine?

Moja prateta Lukrecija koja je uhvatila lijepe godine i vjerojatno bi još poživjela da se u devedeset i sedmoj nije ubola na ježinca, imala je univerzalan lijek za sve - žbativeno jaje s pinku prošeka. Zaboli te glava - odmah ti teta Lukre zbiči žbativeno jaje. Stisne lumbago, zgrči se stomak, natekne palac prst - recept se zna, lupaj po jajima i sve će biti dobro!

Shodno tome, ne vidim razloga zašto se i koloteč(e)ni problemi ne bi pokušali riješiti sa žbativenim jajima. I pinkom prošeka, naravno. U svakom slučaju - neće škodit, jer kolotečinu zapravo i ne doživljavamo kao nešto neugodno, ona je tako opojna i omamljujuća pa najčešće nismo ni svjesni pogubnih posljedica koje će ostaviti na našu krhku psihu.



Kolotečina se najviše hrani stečenim navikama, a navike, bile one dobre ili loše, svakoga dana potajice mic po mic iscrtkavaju okvir koji će nas uljuljkati u lažnu sigurnost. I sve bi bilo dobro da se taj okvir s vremenom ne pretvori u okove. Iliti lokote. Od kolotečine do lokotečine nije dug put. Postajemo zarobljenici vlastitih navika, godine prolaze i kad se osvrnemo oko sebe, shvatimo da se život preobrazio u jedno veliko NIŠTA.

Stoga ne bi bilo loše, barem povremeno i bez lažnog sentimenta, porazbijati okvire svakodnevice, otvoriti nove poglede, koračati manje poznatim ulicama, napraviti nešto što nam eto do danas nije ni padalo na pamet.

Bi li toranj u Pisi bio toliko zanimljiv da jednostavno nije - kriv? Bolje reći - kos. Proveo bi se kao kos po trnju. Kos ili bos, ponekad i nema razlike, ako stvari sagledamo iz drugačije perspektive, mane se učas mogu pretvoriti u prednosti.
Zar baš sve i uvijek mora biti "pod devedeset"?

Zašto kao ponosan vlasnik dvi live noge ne bih mogao upisati školu rumbe, sambe, čak i cha-cha-cha? Vid'me ćaća kako plešem čačača! Ako mi salsa i ne klizi najbolje, možda je šalša pravi izbor? S lešim mesom. Ili liješim mijesom. Ili makarunima. Kakogod.

Ili se recimo upisat u neku političku stranku, i to najbolje onu koja je totalno suprotna s mojim uvjerenjima. Ako stvari krenu po zlu, uvijek se mogu izvuć na foru da sam je htio razbucat "iznutra".

Uvaliti se među navijače supatničkog kluba nastojeći ne popiti modrice. Probati tripice. I picu s ananasom. Ananas bez pice. Tice do prasice. Odlučno zahtjevati od šefa bolju plaću. Ako ne da, daš ti. Otkaz naravno. Pa onda pinklec na rame i put pod noge. Kozjakom, Mosorom, Biokovom, Kamešnicom, Dinarom, Plješivicom, Velebitom. Jednom se živi, umire se svakodnevno.

Vrijeme je dobro.
U kanalu puše olujno jugo. Čim padne, počet će kiša.
Bilo bi glupo izlazak iz kololokotečine odgoditi zbog kiše.
Sutra se neću probuditi u pet pedeset i pet. Pomaknut ću budilicu na barem pet pedeset i šest.




petak, 23.11.2012.

~Anoreksija Bosne
~

Nisam siguran kako je kod vas, ali meni se bogme zamantalo u glavi od ovog investicijskog zamaha kojeg nam je na početku bandata obećala naša Vlada. Navalile ove jeseni puste mušice pa ljudi ko mahniti zamahuju po čitave dane, al nikakve vajde od toga. A kad Vlada konačno zamahne rukom, narod najčešće dobije debelu peščurinu, a kako je naš narod beskrajno strpljiv i učtiv, tako spremno okreće i drugi obraz. I tako ćemo ako Bog da, rumenih obraza u veliku, da prostite, Ejuvropu. E da, što sam ono htio rijet... ah, investicijski zamah...

Sve do sinoć živio sam u zabludi kako se u ovoj zemlji Hrvatskoj ništa pod milim Bogom nit' gradi nit' brodogradi, a onda tamo u nekoj TV emisiji čujem kako na rubnim područjima lijepe snaše ima gradilišta na kojima se danonoćno arbajta. Frca brate sve od udarničkog rada, vrte se mikseri, jurcaju damperi, valjaju se valjci, treća smjena vraća tuđi dug i sve to izgleda divno i krasno i rekoh super - kad će ovo proradit? A kad tamo - hladan tuš, ne grade se nikakve tvornice, čak ni trgovački centri, sva ta silna građevinska operativa angažirana je - na zamislite čuda - gradnju novih graničnih prijelaza!
Nadobudni reporter dahće u mikrofon najavljujući gradnju kako on kaže - istočnog bedema Europcke unije i uvođenje Šengena na sve granične prijelaze prema Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori (čoeče, pa ovo nije utakmica nego turnir rofl )



I stvarno, vidjeh na malih ekranima tamo negdje kod Metkovića nove granice u četiri, šest, osam kolona (petu smo davno poćerali), potegnut će se kažu, jasna crta nek se vidi ko je Ejuvropa a ko nije!

Istočni bedem? Crta? Granica? Pa oprostite, ali jebo ja taj bedem da ga jebem ako će mi s druge strane bedema ostati Ivo Andrić, Meša Selimović ili Aleksa Šantić! I onda će mi netko reći - oni nisu Ejuvropa! Šipak nisu!



A slab sam ja na te moje Bosance, i Hercegovce naravno, slab sam, ne samo zbog pita i bureka, ćevapa i kajmaka, ne zbog Vrbasa, Neretve i Drine, ne zbog Igmana, Prenja i Zelengore, već sam slab zbog ono malo duše što ga bosansko, a i ercegovačko čeljade čuva ko malo vode na dlanu. Ono malo duše koju taj veliki svijet nikad neće moć razumjet, ono malo duše što se neda tvrdim riječima izgovorit, al' opet nekako iziđe iz srca kroz nježne stihove sevdalinke.



Slab sam na te moje Bosance ako ni zbog kog drugog onda zbog Muje i Fate, najromantičnijeg para u povijesti svjetske književnosti. Ma kakvi Samson i Dalila, ma kakvi Romeo i Julija, kakvi Monteki Kapuleti, lako li se bogatima zaljubit pa arlaukat i pjesmice pjevat, al daj, nađi mi brate na čitavome svijetu jednu makar sličnu ljubav kakva li je ona između musavog Muje i fatalne Fate, ajde nađi de!



I dođe mi da pošaljem kvragu sve investicijske zamahe što ni muhe ne mogu otjerat kol'ko su se razmahali i gradnju graničnih prijelaza umjesto novih cesta, mostova i tvornica, i ono vrijeme kad smo nekad kao bili, a sad više kao nismo, davno je rek'o jedan bosanski filozof - jebeš zemlju koja Bosne nema! Pa dična Ejuvropo evo ti dajem na znanje, a ti kako hoćeš!




srijeda, 21.11.2012.

~Crno-sivi svijet
~

Oblaci se nijemo razvukli nebom od jednog do drugog kraja kao što domaćica razvalja tijesto za pitu pa nit’ dolaze nit’ odlaze, nit' šta govore, nit' šta romore, jednostavno se usidrili iznad naših glava i ne mrdaju palcem. Možda je i bolje da ne mrdaju jer kad pogledam prema gore, imam osjećaj kao da se nalazim ispod ogromne pegle iz koje će za tili čas početi pištati para, spljoštit će me ko nesretnu bubu u ovu blatnjavu zemlju.

Gledam s prozora niz automobila parkiranih dolje na ulici. Ima ih raznih, od kie enterprajs do citroena kiksare, ali od njih jedanaest, svih jedanaest su sive boje. Čitava nogometna momčad sivonja. Koliko ih duže gledam, nisam više siguran jesu li zaista sivi ili su i oni mimikrijom poprimili boju sumornog neba. Kad bi zasjalo sunce, možda bi se preobrazili u metalik-srebrne. Ovako su samo sivi. Hrvatsko sivi...

Miriše kiša. Samo što nije. Rijetki prolaznici na ulicama nespretno gazaju po lokvama. Zapravo i ne sliče na ljude, više na vrane. Crno-sivi svijet. Nije toliko ni hladno, ali svi se zabundali kao da je minus pet. Prolaze nečujno kaputi od mrkog ugljena, jakne boje mišje dlake, bljuzgavo smeđi baloneri, u najboljem slučaju, šporko modri điletini. Sve neke tamne nijanse, mračne, nikakve... Molim poštenog nalaznika da vrati boje u ovaj svijet.



Otvaraju se kišobrani. I oni su većinom crni, dakako. Kad sam kupio prvi kišobran u životu, obranio sam se od kiše, ali sam pao u depresiju. Nisam tada ni slutio, ali tek sam kasnije spoznao da je kupnja prvog kišobrana zapravo bila simbolični rastanak s mladošću. Do tada sam se snalazio s nekakvim kapuljačama, kabanicama, vožnjom veleslaloma između kapi ili bi jednostavno pustio da mi kiša pada po tintari. Imati kišobran, bljak, to je izgledalo tako starasto.
Tek kasnije shvatiš da je bolje vući kišobran sa sobom nego glavobolju.



Jesen je. Duboka, sumorna i baš jesenasta. A ima tako lijepo ime. Poetično. Jesen. Kao kesten. Kao česen. Bolje zvuči nego ostala godišnja doba. Proljeće je neozbiljno, ljeto ne zna tko mu glavu nosi, to «lj» koje vuku sa sobom skroz ih raspameti, a zima je jednostavno – zima.
Eh da, dođu tako neke tuge, same, nepozvane, ušuljaju se kroz stražnja vrata ko inkasator TV pretplate, udobno se smjeste na trosjed i kažu – dobar dan, ja sam Tuga, prolazila sam susjedstvom, evo sad sam tu, zabavljaj me!



I šta' š sad s tom tugom na trosjedu, ponudiš joj kavu i kolače, ponudiš joj čašicu razgovora, a ona prihvati pa te gleda pa govori pa se smije pa na tren ušuti kao da ju je pomalo sram – tuge se naime ne smiju smijati.

Poslije ti bude nekako žao što je otišla, jest da je došla nepozvana, ali bila je pristojan i dobar gost. I osjetiš koliko ti je potrebna ta mala dnevna doza tuge, a ni sam ne znaš zašto. Tko zna, možda je upravo tuga ono što sreću čini lijepom.




petak, 16.11.2012.

~Pomozite doktor Ože
~

U jednoj tiskovini koja samu sebe voli predstavljati najboljim i nadasve najčitanijim dnevnim novinama u Hrvatskoj, a zapravo bi se taj složenac novinskog papira najbolje mogao opisati kao monstr-kombinacija šarenog propagandnog letka za šopingholičare i crne kronike, odnedavno su odlučili obogatiti svoj sadržaj novom rubrikom - savjetima najpopularnijeg liječnika na svijetu - doktora Oza. Zar nije prekrašno imati toliko "naj" na jednome mjestu?

Kad sam prije nekog vremena čuo za taj TV show, u prvi mah sam pomislio da se radi o nekoj dječjoj emisiji, suvremenoj inačici čarobnjaka iz Oza koji svojim štapićem može s lakoćom rješiti sve naše probleme i ostvariti najskrivenije želje.

Kad tamo, spazih nekog žgoljavog, pardon - elegantnog tipa, žilave muskulature i snažnih čeljusti koji, mora se priznati, ne samo izuzetno dobro barata s tim medicinskim mambo-đambo terminima već i na način prihvatljiv običnom puku objašnjava kakvih bi se loših navika trebalo okaniti, što bi bilo dobro prihvatiti i u svakom slučaju - živjeti bolje i zdravije.



Kako to obično biva s one strane velike bare, čitav šou je znalački zapakiran najboljim manirima američke idolatrije i dok neizbježna elajv studijo odijens pada u kolektivni trans i zaziva "O Bože doktore Ože" glavni junak naše priče, uživa i proživljava zvjezdane trenutke svoje karijere.

I premda masu savjeta o zdravlju danas možemo pronaći na stotinama drugih mjesta, jedna je stvar kada to pročitamo iz nekog, ajmo reći - neutralnog izvora, a sasvim druga kad nam iz prve ruke priča planetarno popularni super-doktor.

Stoga nisam odolio zaviriti u one, već spomenute, najčitanije novine u Hrvata i osobno se uvjeriti u magiju čarobnjaka Oza.

I zaista, na samom početku nešto za mene, lijepo tamo kažu - dva sata sjedenja povećavaju rizik od dijabetesa za sedam i srčanih bolesti za čak dvadeset i pet posto. Astimiša! To znači da sam nakon osam sati rada barem kvarat ušećeren i praktički - mrtav!? Štoviše, upravo tako se i osjećam krajem radnog dana. Opako sam se zabrinuo čim sam ovo pročitao.

Srećom, postoji spasonosno rješenje, a to je pogađate - seks! Tjedna doza od najmanje tri seanse hopa-cupa u krevetu stubokom prepolovi rizik od srčanih bolesti. Super! Dakle, šest seksi terapija tokom tjedna potpuno će poništiti negativan učinak pet puta osam sati sjedenja u uredskom stolcu. Oni koji na radnom mjesto uglavnom stoje, čuče ili gamižu pred šefovima ne moraju se seksati. Njima je i tako puna pipa svega. O nezaposlenima da i ne govorim.

Da se razumijemo, ovo nije eksplicite rekao doktor Mehmet Cengiz Oz, no dopustite da svatko izvodi zaključke kako mu najbolje odgovaraju, zar ne?

Ima kod našeg doktora još odličnih savjeta i to za različite radnje za koje nikad ne bi pomislili koliko su složene. Ustajanje iz kreveta na primjer. Ne nakon seksa heeeej, već nakon spavanja! Kaže se tamo - zbog okretanja i različitih pozicija u kojima spavamo, krv neravnomjerno cirkulira tijelom, a nespretnim iskorakom iz kreveta, može doći do daljnjeg poremećaja cirkulacije. Stoga je dobro, prije no što jutrom napravite prvi korak, čučnuti, tako da vam se srce nađe u blizini koljena. Hm, tko bi rekao!

Dakle, prije prvog koraka - obavezan čučanj! Prosto ko pasulj. Već prvog jutra, netom nakon buđenja, prisjetio sam se mudrog savjeta i odlučio isprobati ovu tehniku. Čučnuti je bilo lako, ali ustati - već malo teže.
Malko mi se zamantalo u glavi tako da sam se, nastojeći izbjeći sraz sa prozorskim staklom, opet skljokao u krevet. Budući da nisam bio siguran treba li napraviti čučanj i za ponovljeno dizanje, išuljao sam se iz sobe manje-više uobičajenim putem.

Potom sam se, shodno uputama dr.Oza istuširao u rukavicama i omotao hladnim ručnikom pa kružnim pokretima trljao noge i stopala. Zatim sam gol do pojasa istrčao u vrt, odradio tjelovježbu i nekoliko puta uspješno preskočio vijaču. Iskreno, na samom početku nisam osjetio fantastične učinke ove drevne indijske metode, ali kako je vrijeme odmicalo, bio sam sve bliže spoznaji da ću zakasniti na posao. Premda sam očekivao da ću svojim radnim obvezama prionuti s puno žara i energije, to se ipak nije dogodilo. Hm, a da nisam nešto pogrešno shvatio?
Već isto popodne, kad sam se vratio doma, tijelo je žudilo za jednom okrijepljujućom kavicom. No, dr.0z savjetuje nešto drugo. Kaže - protiv popodnevnog umora najbolje se boriti ružmarinom!



Ahaaaa, pa što ne kažeš! Tamo u uputama spominju nekakve raspršivače, odstojanje preko noći, trešnju, prskanje, sto čuda, ali ne mogavši čekati ni časka, zaronio sam glavom u vlastiti grm ružmarina, očekujući obnovu energije i novi polet.
Eh sad, nisam posve siguran koliku sam količinu energije pokupio od čudesnog grma, ali pouzdano znam da sam nakon udisanja opojnog mirisa, kihnuo ravno sedamnaest puta tako da sam od silnih trzaja zaradio novu glavobolju.

Ma brate, naporno je biti zdrav. Zaključio sam, ako budem dosljedno sljedio sve upute dr.Oza, više neću imati vremena ni za šta drugo.
Uostalom, život je teška i neizlječiva bolest sa zajamčenim smrtonosnim ishodom. Zamislite kakav je to gušt, umrijeti zdrav? Pa sad, reci ti nama doktor Ože, kako se izliječiti od života?




ponedjeljak, 12.11.2012.

~Zeleni val powered by ćevapčići
~

Split je jako opasan grad. Najozbiljnije vam govorim. Po danu će stvari funkcionirati još kako-tako, ali prolaziti navečer opustjelim ulicama u širem centru, pogotovo ako ste gladni, zahtjevat će od vas izuzetnu smionost, da ne kažem drskost.
Posebno je kritičan ugao Tončićeve i Matošića ulice, na kojem će vas vrebati nemani ništa manje strašne od Scile i Haribde.
S jedne strane će vas začarati topli miris pičica iz krušne peći kod Žele Jerkova, a ukoliko se nekim čudom i uspijete othrvati sirenskom zovu margarite, napolitane ili kvatro stađone, s druge strane ulice će vas definitivno shrvati ćevap-sačekuša iz Kantuna Pauline.

Na ovome svijetu ne postoji ništa tako odvratno pervezno dobro kao što je miris ćevabdžinice. Nitko zapravo nije spoznao u čemu je tajna, ali toj začudnoj kombinaciji smrada i mirisa koja se poput slapova razlijevaju s užeglih ruzinavih roštilja na ulice grada, malo je tko uspio odoljeti. Štoviše, što je ćevabdžinica musavija, to je miris maščurine opojniji i privlačniji. Altroke trejdmark.

Valja biti realan pa priznati, Paulina je ipak drugačijeg soja. Nije sklepana zbrda-zdola od rashodovanih kioska negdje po gudurama Neslanovca ili Mejaša koji su u pravilu strateški raspoređeni pored zogova za balote. Recimo da bi se u kategorizaciji ugostiteljskih objekata shodno važećim zakonima i propisima mogla strpati u štono bi se reklo - urbane ćevabdžinice.

I upravo večeras, premda sam se samo trenutak ranije zarekao da ću projuriti pored tog vražjeg kantuna brzinom iks zrake ne osvrćući se na nemoralne iznude, našao sam se, ni sam ne znam kako, u carstvu odvratno neodoljivih miomirisa, ispred pulta u kojem me dočekala jedra ćevabdžiničarica.
Izvolite! - zacvrkutala je

Češkajući se po tjemenu, jedva sam uspio izustiti - mmmolim vas jednu porciju, mmmalu...
Tuilvan?
Molim?
Hoćete tu jesti ili za ponijeti?
Za ponijeti dakako...
Dooobro, evo sad će to brzo, što ćemo staviti unutra?
Nakon kraćeg razmišljanja, a uzimajući u obzir mikromalne šanse da još ove večeri u svoju kong-sajz postelju dovabim kakvo pristojno žensko čeljade, odlučio sam se malo usvinjiiti.
Natrpajte kapule, slobodno... i ajvara naravno, mučos ajvaros!

Ćevabdžiničaričine ruke spretno su zapakirale smotuljak s lepinjom i ćavapima najprije u papir, pa u foliju i naposljetku u plastičnu kesicu. Poželjevši dobar tek, ispratila me s osmijehom broj tri do ulazno-izlaznih vrata.
Mada sam bio gladan kao puk, učinilo mi se nepristojnim hodati gradskim ulicama razjapljenih ralja pa sam se odlučio strpiti dok ne dođem do auta. Srećom, Puntić je bio parkiran blizu. Trebalo mi je prilično dugo za razmotati one puste slojeve kojima je ćevabbdžinič.... ma znate koja već, obložila zauljeni smotuljak. Prvi griz izmamio mi je na lice spontani izraz m-m-m-oduševljenja, a s drugim sam već suvereno okrenuo ključem, ubacio u prvu i krenuo.

U društvu tople lepinjice na mjestu suvozača, željno sam iščekivao prvo crveno svjetlo na semaforu da je još malo gricnem, onako usput, sve kao da neću.
Na raskršću kod stare Slobodne, ne one stare stare Slobodne već nove stare Slobodne, otvorilo mi se zeleno, tako da sam brzogriz morao odgoditi za križanje kod rahmetli Jugoplastike. Ništa, i tu je zeleno, pičimo dalje Punto i ja, ostavljamo desno Kman, pozdravljamo Kocunar i evo konačno crvenog svjetla. Je šipak, crveno, otvara se i ovo!
A ćavapi mirišu, mirišu, mirišu za popizdit, ispunili su kokpit i portapak nadasve...

Semafor ispod petlje kod uvjetno rečeno - obilaznice, zaustavi me otprilike u devedeset i devet posto, devet sto devedeset i devet promila slučajeva. Naravno, ovoga se puta dogodio onaj jedan slučaj u deset tisuća prolazaka - idemo dalje! A meni već opasno krulji...
Već sam na početku one debilne šikane kod Mercatora shvatio kako ni od tog semafora neće biti ništa, ali tračak optimizma mi je pružilo saznanje da se približavam dvostrukom križanju u Solinu. Ma nema tog bekrije koji je Solin prošao iz prve!

Eh da, nije ga bilo do večeras. Uglavnom, da ne duljim, ove su se večeri svi mogući semafori od Splita do Mašograda urotili protiv mene, mrkla jesenska noć zazelenila se ko zastava Libijske Džamahirije, a ja ništa drugo nisam želio nego samo jedno jedino jedincato crveno svjetlo da na miru žvaknem tako žuđenu porciju ćavapa!
Kod Kaštel Gomilice već sam izgubio svaku nadu u semafore i shvativši da je vrag odnio šalu zaglumio jednorukog Radivoja. Lijeva ruka na volanu, desna na somunu i vozi Miško! Druga-treća-ćevap-četvrta, treća-ćevap-četvrta! Oooo, pa ovo ide ko podmazano!

U nekom trenutku mi je jedan ćevapčić skliznuo i skotrljao se između nogu, ali svo zlo s time...
I taman, u pola zalogaja, kod benzinske u Lukšiću primjetih nekakva tjelesa u reflektirajućim prslucima. Trenutak zatim, bljesne u mraku crvena palica - STOP POLICIJA, i daje mi mot neka ugibam sa strane.
Eto ti ga na, gotov sam! Kako su me samo primjetili? I ti budalo jedna, jesi li tija crveno - evoooo ti sad crveno, glupane dabili glupane!
Zaustavljam se u sporednoj traci, otvaram prozor - dobra večer, dobra večer, prometnu i vozačku molim!

Nisam brzo vozio majkemi, nisam razgovarao na mobitel, vezan sam, svjetla su ispravna, registracija uredna, samo se ta izdajnička lepinja smijulji pored ručne i namiguje policajcu. Kurbetina jedna! Ali, stoji li uopće u zakonu da nije dopušteno jesti u autu za vrijeme vožnje? Mislim ono baš izričito - za vrijeme vožnje se ne jede! Pa dobro mislim, nisam sad navalio na teću brujeta, nego na najobičnije ćavape!
Policajac nije ni slutio kakva se drama odvija u mojoj glavi, i zapravo uopće nije ni mario za nju, ali vraćajući mi dokumente posvijetlio mi je lampadinom u facu i stubokom se zabezeknuo - Ali, gospodine.... jeste li vi dobro?
Tko ja, odgovorih iznenađeno, pa jesam, savršeno sam dobro!
Ali vaša usta, nos, brada... sve je krvavo! Je li vas netko udario?
Udario? Ma jok! Tko će nasrnut na mene, možda jedino horda Ajvara!
Ništa zato, samo vozite polako i sretno!
Sretno i vama šjor policajac.

Uglavnom, do raskršća u Planome, smazao sam sve ćevape, jedino nisam uspio naći onoga koji mi se stombuljao između nogu još tamo kod Kambelovca.
I zapravo, slučajno sam došao do velikog otkrića. Kako izbjeći zaustavljanja na semaforima, živciranje sa crvenim svjetlima i bezbrižno surfati na zelenim valovima? Jednostavno - kupite ćavape!
Ali, samo one prave rofl


subota, 10.11.2012.

~Svi su ludi za ekstra djevičanskim
~

Težaci staroga kova koji su imali baštinu u trogirskom Malom polju, znali bi se ponekad uzgrintat i žustro predlagat da Vlašku i Svetoga Iliju "triba sravnat sa zemljom, jer bi tako sunce kasnije zašlo i mogli bi barenko uru vrimena duže radit u polju".
Hm, tko zna ima li to kakve veze s njihovim proročanstvima, ali Iliju su zaista gotovo čitavog izili kamenolomi, samo se Vlaška eto još pokorila nije.
Danas se pravi težaci mogu izbrojati na prste dabrove šape, zelena polja još samo tu i tamo proviruju iz betonske pustinje poput egzotičnih oaza, ožive tek u danima kolektivnog hodočašća kraljici Maslini.

I da, kad god se sa zapada zarumeni nebo i najavi kraj još jednog dana, sjetim se tog mega projekta ravnanja brda, ali što nam je tu nam je. Vremena je uvijek malo. Nakon oštrih zima, masline uvijek bogovski rađaju.



Ipak, ima nešto magično u tom trenutku prije nego što će potpuno zavladati noć. Neka mistična tišina prekrije maslinike, jedino se ptice iz žbunja toliko razgoropade da se od njihovog živkanja gotovo ništa drugo ni ne čuje.
Dok studen već polako štipka za obraze, a tama se penje do najviših grana, kupimo grabljice, kosirice, šegace, siće, vriće i sto drugih čuda, vraćamo se doma, ulazimo u konobu i puni neskrivenog ponosa kažemo sebi - evo smo i danas ubrali brat-bratu devedeset kila!



Ma dobro, obično bude i više, ali zbog nekog poslovičnog opreza uvijek zaokružimo manje.
Nešto kasnije, uz toplu večeru i obavezno nešto jušno, prebiru se utisci uz neizbježne priče o poznatima i manje poznatima. Dok slatki umor prožima naša tijela, prepuštamo se zadovoljstvu zbog još jednog magičnog "maslinskog" dana.




ponedjeljak, 05.11.2012.

~Trenutak istine
~

Nije jednostavno prepoznati trenutak u kojem prestaje odrastanje i počinje starenje.



No, čini mi se da to i nije toliko važno.



Možda je važnije prepoznati trenutak u kojem prestaje ljubav, a počinje strah od samoće...




četvrtak, 01.11.2012.

~Dodoma, mosorskog
~

Eh da sam pravi Dalmatinac od formata s lančićem oko vrata, svakog bi jutra, čim stupim na verandu popio jednu bevandu i njuškao lavandu, ali kako se nekim nesretnim spletom okolnosti ne uklapam u petparačke stereotipe koji u novokomponiranim klappop pjesmuljcima pršte ko kokice iz aparata, čitav se moj jutarnji ritual sastoji od jednog najobičnijeg pozdrava Suncu.



Prvi pogled prema izlazećem Suncu ujedno je i pozdrav planini, točnije rečeno - planinama. Za zimskih jutara sunce će se sramežljivo ukazati iznad Omiške Dinare i Biokova, proljetna će praskozorja krenuti s Mosora, a vrelinu ljetnih dana najavit će sure litice Kozjaka. Stoga za ove planine koje okružuju moj mikro-svijet imam posebne nazive - planina ljetnog Sunca, planina proljetnog Sunca i planina zimskog Sunca. Jesen je nekim čudom ispala iz sunčano- planinskog kolopleta. Mosor bi naravno mogao biti i planina jesenskog sunca, ali oprosti jeseni, proljeća su mi ipak milija. Možda će se u budućnosti neke stvari promjeniti, ali za sada je tako kako je.

Uputili smo se dakle još jednom na planinu proljetnog Sunca bez velikih ambicija, tek toliko da nam gojzerice ne upadnu u depresiju ormarića za cipele. Istina, potajno sam navijao da ću ovoga puta uspjeti "skoknuti" barem do Vickova stupa, ali sam se morao prilagoditi željama većine, što se naposljetku i nije pokazalo lošom odlukom.

Ne samo zbog jednoga kamionskog mamlaza koji nas je umalo pokupio kod one smiješne okuke-okretišta koja razdvaja donje Sitno Gornje i gornje Sitno Gornje, već zbog toga što ljude koji (još uvijek) nisu planinarski rastrojeni nije poželjno već kod prvog izleta ubijati žestokim usponima.

Stoga smo se odlučili na bezbrižnu šetnjicu do Doma ili kako se kod nas to obično izgovori bez razdvajanja - "Dodoma". Koliko se ja razumijem u zemljopis, Dodoma je glavni grad Tanzanije, a uvjeren sam da ni sami Tanzanijci nisu svjesni tajne veze između njihove prijestolnice i tamo neke planinice na brdovitom Balkanu.

Već na samom početku uspona naišli smo na živu legendu mosora - bijelog tovara koji se iz nekog začudnog razloga zove - Škegro.



Za razliku od većine planinarskih domova, na Kozjaku primjerice, do čijih se ulaznih vrata doslovno može doći automobilom, na Mosoru to nije slučaj. Ukoliko nemate privatni helikopter, morat ćete se znojiti barem pola sata, najviše četrdesetak minuta. Nevjerojatno mnogo planinara-pripravnika već pri prvom usponu ovom stazom zaziva izgradnju žičare Dodoma, ali na sreću, njihove se želje još dugo neće uslišiti.
Istina, Škegru bi takva žičara zasigurno obradovala i omogućila mu zasluženu magareću mirovinu jer ovako na svojim leđima svakodnevno mora Dodoma prenijeti nevjerovatnu količinu piva, vina, sokova, fažola, kupusa, kobasica, bunceka, kruha, ulja, brašna, soli, papra, kave, klinčića, muškatnih oraščića i raznih drugih đakonija.
Stoga ako ikada budete u prilici doći Dodoma i osladiti se nekom od mosorskih delicija, znat ćete kome se trebati zahvaliti.



Mosorski kamen je plavičasto-siv.



Neobična boja za planinu, ali tko zna, možda je to samo odsjaj zbog blizine mora. I to sunce koje ga nemilosrdno prži za ljetnih mjeseci, kao da ga mrvi i peče pa postaje krt i lomljiv, osobito na mjestima kojima prolaze bujice vode kad se kiše sliju na mosorske padine.
No, svako more ima i svoje otoke, pa tako i ovo kameno, mosorsko. Plodno polje koje se zazelenilo i pružilo prema Dubravi upravo se doima poput otoka.



Ako ništa drugo Dodoma mosorskog vrijedi protegnuti noge samo zbog ovakvih pogleda.





I naravno, Udomu smo popapali zasluženi sengvidž i popili čaj od planinskih trava i za mnoge je to bio emocionalni vrhunac uspona. No, ipak sam uspio u svome naumu da ekipu barem malko "poćeram" uzbrdo! Naime, tek dvadesetak minuta Oddoma potrebno je za uspeti se na Istarsku glavicu, stjenoviti humac koji se tako zavodljivo smješka iznad Ljuvača, predjela na kojem se nalazi planinarski dom. E sad, otkud Istarska glavica u srcu Dalmacije?

U doba kad je otac splitskog planinarstva Umberto Girrometa gradio dom na Mosoru, čitavo ovo područje bilo je golo i pusto, tek su rijetke travčice i grmići nicali iz opasnih škrapa.



Zahvaljujući Društvu Istrana i Primoraca, koji su već te davne 1934. godine i te kako bili ekološki osvješteni, zazelenilo se na tisuće borova. Upravo zbog tih ljudi, nekoć bezimeni vrhić dobio je naziv "Istarska glavica", a danas svi zajedno možemo uživati u rezultatima njihovog rada. Hvala Istrani, hvala Primorci!



Zapravo, ovaj post pišem ponajviše kako bi animirao mnoge koji danas dolaze na Mosor samo Dodoma, da bez straha naprave još tih nekoliko koraka i popnu se upravo do Istarske glavice. Jednostavno, nije pravedno da je taj vrh na neki način (p)ostao zanemaren, jer oni "pravi" planinari najčešće hitaju prema mosorskom grebenu i najvišim vrhovima, dok se "domaši" uglavnom zadovolje žnjopanjem smokija i igranjem bagmintona na ledini Ispodoma.





Pa eto, dobro je u svemu što u životu radimo napraviti "korak više" kad god je to moguće, jer nas vrlo često taj samo jedan "korak više" može odvesti do nesućenih visina.




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>