Već znam, probudit ću se u pet pedeset i pet, tiho opsovati, ustati u šest nula dva, nasmiješiti se zahodskoj školjci kao starom znancu, u šest nula sedam konačno otvoriti oči i pokušati pronaći logičku vezu s licem u ogledalu. U šest i dvadeset utopit ću čajne kolutiće u ocean bijele kave, potom izići u susret jutru koje nikako da se odlijepi od noći. Minutu do sedam bit ću na radnome mjestu, promrmljati dobrojutro i utipkati password za još jedan dan.



No, to još nije sve!

Hrana u kojoj sam nekad uživao postaje bezukusna, bezoblična i rastezljiva kao guma za žvakanje, pijem bez gušta tek toliko da nisam žedan, vino mi baca na kvasinu, a kvasina na motorno ulje, hodam bez cilja, ljubim bez strasti, bezvoljica mi prožima čitavo tijelo.

Poznat osjećaj?

Ne brinite, nije se dogodilo ništa strašno, dijagnoza je jednostavna -zahvatila nas je kolotečina vulgaris.

Kolotečina, taj totalno nepoetičan izraz potječe od staroarmenske riječi "kolot" koja znači krug i nastavka "ečina" koji ama baš ništa ne znači, ali se tu nalazi tek toliko da augmentativnom snagom dokaže kako se radi o nečem veoma ozbiljnom. I da se rimuje sa "žabokrečina", naravno.

Ono što je posebno nezgodno jest činjenica da kolotečina nije zvijer koja će vas sačekati iza ugla, iskočiti ispred vas, raskriliti kaput i povikati buuuu! Mada će sam izraz "upasti u kolotečinu" većinu asocirati na razjapljena usta plavetnog kita, nepouzdani očevici se kunu da je kolotečina zapravo sitna životinja, stvorenje koje ima oči pauka i tijelo kalifornijske gliste. (ili obrnuto, nije još sa sigurnošću utvrđeno)

Bilo kako bilo, ne treba se zavaravati, radi se o podmukloj nemani koja će vam se uvući u tijelo kad se najmanje nadate, izazvati kronične napade hrkanja, podići razinu šećera u kavi i točkasto zavariti karijes na gornjoj trojki desno.

Ne samo to, postat ćete osorni prema svojim najbližima, zapustit ćete društveni život, umjesto šetnji prirodom, bauljat ćete na relaciji između besmisla i beznađa, a utjehu nećete pronaći čak ni u skutima lijepe Lare ili uzbudljivim zapletima Buže vjetrova.

Kolotečina postaje ozbiljan problem današnjice i pogađa sve veći broj ljudi, osobito one u srednjim četrdesetima, brinete, KV kovinotokare, sindikalne čelnike i diplomirane ekonomiste. Smatra se da će do kraja ovog desetljeća osamdeset posto stanovništva sjeverne hemisfere u većoj ili manjoj mjeri trpiti posljedice ove neugodne pojave.

E sad, kako se boriti protiv kolotečine?

Moja prateta Lukrecija koja je uhvatila lijepe godine i vjerojatno bi još poživjela da se u devedeset i sedmoj nije ubola na ježinca, imala je univerzalan lijek za sve - žbativeno jaje s pinku prošeka. Zaboli te glava - odmah ti teta Lukre zbiči žbativeno jaje. Stisne lumbago, zgrči se stomak, natekne palac prst - recept se zna, lupaj po jajima i sve će biti dobro!

Shodno tome, ne vidim razloga zašto se i koloteč(e)ni problemi ne bi pokušali riješiti sa žbativenim jajima. I pinkom prošeka, naravno. U svakom slučaju - neće škodit, jer kolotečinu zapravo i ne doživljavamo kao nešto neugodno, ona je tako opojna i omamljujuća pa najčešće nismo ni svjesni pogubnih posljedica koje će ostaviti na našu krhku psihu.



Kolotečina se najviše hrani stečenim navikama, a navike, bile one dobre ili loše, svakoga dana potajice mic po mic iscrtkavaju okvir koji će nas uljuljkati u lažnu sigurnost. I sve bi bilo dobro da se taj okvir s vremenom ne pretvori u okove. Iliti lokote. Od kolotečine do lokotečine nije dug put. Postajemo zarobljenici vlastitih navika, godine prolaze i kad se osvrnemo oko sebe, shvatimo da se život preobrazio u jedno veliko NIŠTA.

Stoga ne bi bilo loše, barem povremeno i bez lažnog sentimenta, porazbijati okvire svakodnevice, otvoriti nove poglede, koračati manje poznatim ulicama, napraviti nešto što nam eto do danas nije ni padalo na pamet.

Bi li toranj u Pisi bio toliko zanimljiv da jednostavno nije - kriv? Bolje reći - kos. Proveo bi se kao kos po trnju. Kos ili bos, ponekad i nema razlike, ako stvari sagledamo iz drugačije perspektive, mane se učas mogu pretvoriti u prednosti.
Zar baš sve i uvijek mora biti "pod devedeset"?

Zašto kao ponosan vlasnik dvi live noge ne bih mogao upisati školu rumbe, sambe, čak i cha-cha-cha? Vid'me ćaća kako plešem čačača! Ako mi salsa i ne klizi najbolje, možda je šalša pravi izbor? S lešim mesom. Ili liješim mijesom. Ili makarunima. Kakogod.

Ili se recimo upisat u neku političku stranku, i to najbolje onu koja je totalno suprotna s mojim uvjerenjima. Ako stvari krenu po zlu, uvijek se mogu izvuć na foru da sam je htio razbucat "iznutra".

Uvaliti se među navijače supatničkog kluba nastojeći ne popiti modrice. Probati tripice. I picu s ananasom. Ananas bez pice. Tice do prasice. Odlučno zahtjevati od šefa bolju plaću. Ako ne da, daš ti. Otkaz naravno. Pa onda pinklec na rame i put pod noge. Kozjakom, Mosorom, Biokovom, Kamešnicom, Dinarom, Plješivicom, Velebitom. Jednom se živi, umire se svakodnevno.

Vrijeme je dobro.
U kanalu puše olujno jugo. Čim padne, počet će kiša.
Bilo bi glupo izlazak iz kololokotečine odgoditi zbog kiše.
Sutra se neću probuditi u pet pedeset i pet. Pomaknut ću budilicu na barem pet pedeset i šest.