subota, 06.10.2012.

~Papučar u šopingu
~

Ponekad se dogodi da mi se neki pjesmuljak neovlašteno useli među labirinte sivih samica pa se po čitave dane drsko šverca od lijevog stremena do desnog nakovnja i tako bezbroj puta. Kao po nekom pravilu, što je pjesmica blesavija, to duže pleše po tom čudnovatom gramofonu. Eto, od jutros mi ne izlazi iz glave ona dječja "ja dobila sam, dobila sam lutkicu na dar, ja dobila sam malu lutku za moj rođendan...

Svašta, koliko znam za sebe, nikad nisam bio neki naročiti ljubitelj lutaka, (dobro ajde, nećemo sad u detalje…) a ni rođendan mi nije blizu, ali džaba, ne prođe ni pet minuta a da se ono "ja dobila sam, dobila sam..." ne izvrti u trostrukom tulupu. Slučajno ili ne, poštar mi je jutros donio dvije knjižice eminentnih trgovačkih lanaca sa pregršt kupona za povoljniju kupnju.
Vidno dirnut pažnjom koju mi poklanjaju najveći kapitalisti s ovih prostora, pjesmica je u hipu dobila novu verziju.

Ja dobija sam, dobija sam popuste na dar
ja dobija sam deset posto za moj rođendan

Sada Pika kartica zove Brode peglaj meeee
Već od sutra kupujem kruha, meda i kolača....

Ja dobija sam dobija sam...
DOSTAAAAA

Ali što jes-jes, nije meni mrsko lunjat po dućanima, volim onaj osjećaj kad tutneš tunja ili mrkog medu u bravicu od kolica pa se onda važno vozikaš po dućanu kao vid'me narode, alaj sam kreditno sposoban. Kad sam bio mlađan kupac jaaaaaaaa…
Volim promatrat ljude u dućanima, bez obzira jesu li kupci, prodavači ili slučajni prolaznici, svi su zanimljivi, od malih tintilinića do starih baba, a posebno guštam gledat bračne parove kako se natežu šta je potriba, a šta nije potriba kupovat. Mislim da je moguće vrlo brzo i lako skicirat psihološki profil neke osobe samo jednim pogledom na sve ono što su potrpali u kolica. Pokaži mi kolica i reći ću ti tko si!

No dobro, nisu sad važni drugi, moram vam u povjerenju ispričat šta se meni danas dogodilo djuring d šoping. Mislim, stvar uopće nije za pohvalit se, ali kad se već dogodilo šta se dogodilo, ne mogu sad to više izbrisat. Mislim, sram me je, ali ću puknit ako ne ispričam.

Uglavnom, kao i manje-više svakog dana, skupio sam novčanik, platnenu vrećicu i kupone za povoljniju kupnju i odgibao prema svom omiljenom dućanu. Rutinski sam parkirao, pokupio kolica i sav ustreptao rastvorio kaubojska vrata na ulazu. He he, to bi im mogao biti slogan - pred našim kupcima, sva su vrata otvorena! Istina, čitavo vrijeme sam imao neki čudan osjećaj, ali sam ga bio sklon pripisati posljedicama iznenadnog napada komaraca na moje gležnjeve. Majketi, početak je desetoga, a oni navalili ko Švabe na Sutjesku, ima bit da spremanju zimnicu!

I tako, krenuo sam se nehajno počeškati po nozi, a potom je uslijedio šok. Moguće čak i nevjerica. Isusebože, ja sam u kućnim papučama!!! Vot d fak! Mislim, od gnjata do tjemena stajling mi je uglavnom okej, boje su postojane, majica ispeglana, gaće malo ševeljaju ali u granicama pristojnoga, ali frigaj sve kad se na nogama umjesto cipelan kočopere papuče!? I to kakve papuče! Jarko žute, skoro fluorescentne poput markera za označavanje teksta, ne možeš ih podvalit ni za šlape ni za klompe ni za trikašice, ono baš - papuče! Kućne. Samo im pumpuni fale...
O gospemoja šta mi je bilo dok sam se oblačija? Na šta sam mislija? Jeli moguće da sam počeja rebambivat?

E sad, nije toliko problem u tome što sam u papučama krenuo u šoping, problem je u tome što ja sad znam da sam u papučama krenuo u šoping. Do maloprije uopće nisam bio svjestan, ali evo sad se ne mogu otarasit osjećaja da na nogama imam instalirana dva rasvjetna tijela iz kojih isijava svjetlost od barenko par milijuna luksa.



Ajme sramote. Šta ako me neko vidi? Šta će svit reć? I tako mi reputacija u ovome gradu i nije nešto...

Odlučio sam se pritajiti. Ne privlačiti pažnju. Pod svaku cijenu postati nevidljiv. Nije to jednostavno. Koliko god se trudio biti neupadljiv, stalno me pratio neugodan osjećaj da svi potajice bulje u moje papuče. Ono dvoje se nešto došaptavaju, sigurno su primjetili. Prodavačica koja slaže robu na policu čudno me pogledala. A da stavim natpis na sebe - ne gledati u papuče, molim! Pokušao sam hodati tako da noge zabacujem ispod kolica, ali to je izgledalo tako jadno, otprilke kao na audiciji za ministarstvo smiješnog hoda.

Sad je i meni postala opsesija šta drugi imaju na nogama. Možda nisam jedini, možda se još netko zajeba, pa mislim stvarno, to se ljudima vjerojatno događa svakodnevno.
Šipak! Mokasinke. Patike. Šandale. Štikle. Poluštikle. Ravne pete. Obuće svake vele, al papuče nitko ne nosi!

Tiho sam se dovukao do blagajne. Pažljivo odložio artikle na pokretnu traku. Platio. Odšuljao se iz hipermarketa u maniri najvećeg lupeža. Došepesao nekako do auta, otvorio portapak.
Kad eto ti u zao čas neke bakice - šjor, molim vas!

Kome ona to šjor, meni? Eeeej, bakica, a meni se obraća sa "šjor". Ajme, stoposto me provalila, napipala me, evo sad ću bit javno osramoćen, ostat ću zauvik zapamćen ka šempjo koji u kućnim papučama ide u spizu, ajme, ajme…
I pogleda me bakica pravo u oči nekim prijaznim pogledom i prošapuće u povjerenju – imate li pet kuna sitnoga?
Moooooolim?

Ma znate, pet kuna, može i dvi, za kolica mi triba.
Aaaaaaa, tako! Imam imam gospođo, kako da ne. Poželio sam poljubiti bakicu nasred parkinga i pokloniti joj svojih sretnih pet kuna koja otvaraju sva moguća šoping-kolica, ali kao što već rekoh, nisam smio privlačiti pažnju.
Ali isto, odlazeći s parkinga stalno me pratio osjećaj da svi gledaju u mene. Zapravo, ne u mene. U moje papuče. Kućne. Samo im pumpuni fale.



<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se