Probudila me pred svitanje. Vrzmala mi se oko tabana, provlačila kroz bedra i rebra i sve do ramena i atlasa pa opet nekim čudnim zaobilaznicama natrag. Ne vidiš je, ne čuješ je, ali je i te kako osjećaš. Smrzajica, dakako. Vrića za spavanje mi se okrenula naopako skroz, tako da mi je onaj dio koji je trebao služiti kao kušin prekrio facu. Mumificiran i zamrznut u vremenu i prostoru, nisam zapravo bio siguran jesam li uopće uspio povezat nekoliko minuta sna tokom noći. Oh da, a što sam mogao očekivati, spavati snom pravednika u tanašnom šatorčiću, tisuću i šesto metara iznad, ali i stotinjak kilometara daleko od mora.

U bazni logor na Prijevoru, stigli smo nešto iza ponoći. Čitava nogometna momčad neustrašivih Mosoraša. Dvadeset kilometara tandrkanja uskim i kvrgavim makadamom kroz prašumu Perućicu razmrdalo bi i udrvenjenog Pinokia, a kamo li neće smjerne planinare koji su željno iščekivali kraj sedmosatnog putovanja.

Swarovski je te noći nudio poseban popust, milijarde kristala prosulo se nebom, a ono malo mjesečine obasjalo je silne klisurine, ali i naseobinu od tridesetak ranije postavljenih šatora, između kojih su bauljale tajanstvene sjene.

Stigli su Dalmatinci - prostrujalo je među šatorima, a u našu čast, neki je lik iz sveg glasa zapjevao "ostala si uvijek istaaaaaaa." Zar će se i veliki Mišo Mate penjati sutra s nama na Maglić? Ooooo, ipak ne, Mišo bi sigurno nastavio svoju pjesmu uz "ove suze na licu mom", a naš je šaljivdžija bio posve zadovoljan samo s prvim stihom.

Šatore smo postavili u Ulici konjske balege b.b. jednom veoma mirnom kvartu, zaštićenom od lavina i upada mrkog medvjeda. Jest da nam se parcela malo nakosila, ali šta'š sad, kad postavljaš šator usred noći u podnožju najviše bosanske planine, teško je očekivati promptni izlazak na teren ovlaštenog geodeta.

Zora je. Frizura je postojana. Izbacujem podočnjake na milost i nemilost minusima Celzijusa i tek sad primjećujem da planinska naseobina i nije tako malena, pa ovo je pravi Šator-grad!



Početak uspona je predviđen za osam i po. Sad još nije ni sedam. Prošetat ću do obližnjeg vidikovca, baš mi djeluje privlačno, ako bude sreće, preusmjerit ću malo gorske zore pravo u lumixovu SD karticu.



Čini mi se da naše morsko sunce nekako brzo odskoči iznad Kozjaka i Mosora, ali ovdje brate, sve se nešto nećka ko sramežljiva curica. O pa da, sasvim je razumljivo, pa nije se ni suncu svakog jutra tako jednostavno penjati na ovu visinu. Izmori vala...



Preko kanjona kojim huči Sutjeska, bljeskaju se vrhovi Zelengore. Lijevo se ispriječio golemi bedem Volujka, a desno se pružila Perućica, posljednja sačuvana prašuma Europe.



Savršeni je mir. Studen još uvijek štipka obraze, ali nema ni daška vjetra, ma ni jednog oblačka na nebu. Sve očekujem kad će se iznad ovih grebena pojaviti Švabe sa štukama i meseršmitima. Hm, ovdje sam na čistini, ako me primjete najebo sam ko žuti. Srećom, ni Švabe više nisu ko što su nekad bile...
Na Maglić smo došli proslaviti 120 godina Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine i to s neslužbenim, ali zajedničkim motom - "Hebeš zemlju koja Bosne nema!" Možemo mi s ovim našim gudurama i na zapad i na istok i na sjever i na jug, ali bez sretne Bosne, neće biti sreće ni za koga. Ni za "nas", ni za "njih". Mnogo toga smo dobrog zaboravili, još više lošeg prihvatili, a u principu, tako je malo potrebno za prepoznati Čovjeka. Samo je pitanje, želiš li to ...
Maglić ćemo napadati iz dva smjera. Naši mladi i poletni, alpinistički rastrojeni će krenuti sjevernim grebenom, a Siniša i ja iz ajmo reć - umjerenije struje, skoknut ćemo nešto istočnije do Dernečišta i tamo krenuti dužim, ali sigurnijim putem. Ispočetka sam mislio da je ovo "Dernečište" neki novovijeki planinarski izraz, ali zanimljivo - nije. Ako toponim ne laže, ovdje se dobro dernečilo još od davnih vremena.
Uglavnom, na Dernečištu nas se okupilo preko nekoliko. Stotina, stotina! Došli su ljudi iz čitavog, da prostite - regiona. Domaćini nisu ni u snu mogli zamisliti da će nas biti toliko. Ali dobro, kad smo već tu, hajmo gore, da vidimo šo ima baaaa...



Na početku smo se sve lijepo dogovorili. Na čelu kolone bit će drug Tit..., pardon - iskusni vodič Hadžija i nitko ne smije koračati ispred njega! Ako se ko usudi, jadna li mu majka! I ostale smo upute pažljivo saslušali i zapamtili, tko će biti u sredini, a tko na začelju, kome se treba javiti ako se dogodi ovo, a kome ako se dogodi ono. Naravno, sve je to fino funkcioniralo do prve pauze, a onda kud koji mili moji. Raspašoj! Džaba ti dogovor ako ga se nitko ne drži! M'da... Al tako to ide u Bosni ( a i Hercegovini). Malo šlampavo, ali s puno duše...





I penjali smo se, dugo i ustrajno, prešli iz Bosne (a i Hercegovine) u Crnu Goru bez granice i carinskih formalnosti pa se naposljetku preko sajli dofatili neslućenih visina. Kolona se vremenom malo rastegla ko jo-jo, ali srećom s minimalnim udjelom aj-aj-a.



Kad smo izbili na vršni greben, ostali smo malko razočarani spoznajom da su "alpinisti" bili brži. Ma neka, kad čeljad nije bijesna nije ni vrh Maglića tijesan. Planina koja je i svoje ime dobila po magli, odnosno oblacima koji zarobljavaju njezine vrhove, ovoga se puta ponijela kao brižna majka. Pa valjda smo i zaslužili. Posljednjih stotinjak metara uspona prelazi se preko prilično uskog hrbata čije se strane vrtoglavo ruše u dubine. Tu je najbolje primjeniti konjsku taktiku - gledaj pravo, ravno i drito i ne mantaj glavom tamo-amo bez puke potrebe. Al dobro, nije opet tol'ko strašno...



Na vrhu smo. 2386 metara nad morem. Iznad ovih visina letio sam samo avionom.

S najvišeg vrha Bosne ( a i Hercegovine) vidi se pola svijeta, a bogme smo se svijeta i svijeta nagledali na samom vrhu. Bilo je tu zastava, grbova, amblema svake vele, šahovnica, ljiljana, ocila, a opet sve neki pitomi, dobroćudni svijet, vidiš mu lice i o'ma shvatiš fakat ovaj je naš... Ili bivši naš. Bivši oni, bivši mi. Svi smo bivši. Ima li uopće budućnosti za toliko bivših?



Dosta je bilo zafrkancije. Ma zapravo, nisam ništa lagao, sve je bilo točno ovako, nisam ništa ni oduzeo ni dodao, a kamo li množio ili dijelio. Ma eto, mogu ja zaglumit i ovo i ono, ali ne možeš uteć od sebe da si još pet puta toliki.



Ponekad, ali samo ponekad, dogodi se da te planina emocionalno "razvali", protrese tako snažno da možeš osjetiti tektonske promjene duboko u svojoj nutrini. Nitko ne zna kako i zašto se to dogodi. Epicentar osjetiš na vlastitoj koži koja bridi i prožima srsima, ali gdje li se nalazi hipocentar - to još uvijek ostaje tajnom. Ne razmišljaš o tome dok se uspinješ. Nemaš kad, a i da imaš, ne znaš ni kako bi, pogotovo kad moraš uključiti pogon 4x4. Pod težinom uspona najčešće ostaješ bez daha, a srce ti lupa u ritmu tam-tama, samo što ne iskoči iz grudi i skotrlja se dolje niz padinu. Što je uspon teži, zadovoljstvo je veće.
Slutio sam da Maglić neće biti obična planina i da ovo neće biti tek jedan od slučajnih pohoda.





Gdje god ti pogled seže, izdižu se moćne planine Dinarskog gorja, od Čvrsnice i Prenja do Durmitora i Prokletija. Rasporedile se horizontima ko uvrijeđene ljepotice, kao - nemam ja ništa s vama...

Spuštajući se s BeHa Maglića osvojili smo kao od šale još jedan vrh - crnogorski Maglić, koji je čak dva metra viši od svog susjeda. A-ha, pa to je super, u okviru od jednog sata dvaput sam obarao visinski rekord, sad je na 2388. Hm, da je imat toliku plaću... u eurima naravno!



Kao šlag na torti maglićarenja, pred očima nam se ljeskalo Trnovačko jezero, gorsko srce zarobljeno moćnim klisurama. Kao što to obično biva, do prave ljepote ne dolazi se lako i nehajno. Spuštanje po opasnoj strmini zna biti i te kako napornije od penjanja.



Aaaaaa, moreeeeeee - otelo mi u jednom trenutku iz grla, ali nije to ni čudno, nama je i tako svaka vodena površina - more, pa zašto onda ne bi bilo i Trnovačko jezero. Ima isti terapeutski učinak.



Sjeo sam na obalu jezera i prepustio se slatkom užitku zbog prijeđenog puta. Ostao bih dugo tako nepomično, sam sa svojim mislima i boli u mišićima, ali valjalo nam se vratiti na Prijevor. Pih, nakon dvadesetak kilometara vrtoglavih kanjona i visova, pitomih proplanaka i opakih sipara, prijeći još tih šest-sedam kilometara bit će šala mala...





Te večeri, nisam bio baš najdruželjubivija osoba na svijetu. Ma neee, nije mi smetalo društvo, naprotiv, ali super mi je bilo povući se samo nekoliko metara sa strane. Poučen iskustvom prošle noći, nisam smio ponoviti grešku. Zabundan od pete do šeste, osjetio sam kako mi neka neobična toplina preplavljuje čitavo tijelo.
Nisam ni osjetio kako sam lako utonuo u san...