ponedjeljak, 20.08.2012.

~57. Vučkovića dječja Alka
~

Kad neka manifestacija traje istim žarom već pedeset i sedam godina, kad se održava u čast djece i slavi ono najbolje od naše tradicije, onda nema druge nego svim ljudima zaslužnima za njeno trajanje skinuti kapu i reći evala! O slavnoj sinjskoj Alci sve se zna, već skoro puna tri stoljeća slave se najbolji među najboljima, "čvrsta desnica ruka i oko sokolovo" postala su opća mjesta kolektivne svijesti. I zajebancije naravno, ali ako s nečim ili nekim narod radi zajebanciju, onda znači da je to dobro!

No za razliku od "prave" Alke, kad se prve nedjelje u kolovozu u grad pod Kamičkom slije sva sila guzonja na istaknutim položajima, mala Alka u Brnazama, u zaseoku Vučkovići, lišena je nepotrebnog preseransa i velikih riječi. Okej, mediji će zabilježiti "malu Alku", Slobodna će objaviti kratku reportažu i sliku pobjednika, ali tek će rijetki biti svjesni njezine, ajmo reć - višedimenzionalnosti.



Malo alkarsko trkalište tek je kilometar zračne linije udaljeno od onoga "pravoga" u Sinju i sve je nekako manje i prisnije, a opet ničeg ne nedostaje. I mali alkari imaju svog vojvodu, alaj-čauša, harambašu i edeka, i mali alkari vrijedno vježbaju čitavo ljeto za veliki događaj, strast je ista, ponos je isti. Jedina je razlika što alkarići ne jašu na konjima već jurišaju punim trkom pogledom usmjerenim i potpuno koncentrirani na taj začarani krug.



Ako želite trčati Dječju Alku, morate ispuniti nekoliko jednostavnih uvjeta. Ne smijete biti stariji od deset godina, morate se prezivati Vučković i morate biti iz "našeg" sela. I naravno, uza sve to morate pišati uzazid. To ni u kom slučaju ne znači da su svi ostali isključeni iz alkarske povorke. Uloge su dobro poznate. Sporedni glumci i statisti nisu manje važni.





Prije početka natjecanja napravio sam đir do igrališta iznad sela gdje su se okupljali mali alkari, njihovi "momci", roditelji, sestre, rođaci... Zanimljivo, izgleda da su svi bili više impresionirani od samih alkarića. Oni su bili potpuno cool, kao - ma nije to ništa, istrčati pred nekoliko tisuća ljudi po vrućini u onom teškom odijelu i pogoditi alku - pisofkejk.



Ipak, riječi ohrabrenja, uvijek dobro dođu...



A tatin je zadatak još jednom provjeriti je li sve na svom mjestu...



Sve je spremno za veliki događaj, ali prije toga, još samo jedna zajednička slika, za sjećanje...



Kad je pred svečanu binu sigurnim korakom stupio alaj-čauš i bez trunčice treme u glasu izvjestio vojvodu da su svi alkari spremni za prvu trku, vojvoda je grunuo u mikrofon - neka otpočne prva trka!



Na zapovid vojvodo! - čulo se od Peruče do Prančevića brane, alka je mogla započeti.



Svaka trka donosila je nova uzbuđenja. Netko će gađati u sridu ko od šale, nekima će ruka malo pobić pa će koplje proći mimo maloga kruga, a oni najmanji će imati vraški zahtjevan zadatak uopće dotrčati do svečane bine.

















Jedna ponosna baka koja je sjedila pored mene mi je prišapnula - vidite, ona lipotca je moja unuka. Kad mi je nevsta bila noseća, bila sam teško bolesna i kad su me dokturi pitali šta bi još volila od života, rekla sam im - dajte ljudi, pomozite mi samo da doživim svoje prvo unuče. I otkad se ona rodla, ja sam se priporodla, ka nova sam!





Nakon tri utrke, čak su četvorica alkarića imala najveći mogući zbroj punata - Mika, Spori, Brzi i Iznenadni. Pobjednika ćemo dobiti tek nakon pripetavanja. Prvi je krenuo Mika, zamjenik alaj-čauša.



Čvrsta desnica ruka koja je do tada pogađala drito u sridu, ovoga je puta zadrhtala - Mika je pogodio "samo" u jedan. Mama je ipak bila zadovoljna, rekla je - bravo sine, da si sve od sebe. Zatim je na scenu stupio Spori. Netko je iz publike primjetio - Spori i Brzi stalno treniraju sa svojim ćaćom, mogu zatvorenh očiju pogodt sridu. Spori i Brzi su braća i to ne bilo kakva braća već - blizanci.



No, nervoza je učinila svoje - i Spori je pogodio tek u jedan, kao i Mika. Žamor u publici najavio je nastup Brzoga. Hladnokrvno i bez treptaja, sjurio se alkarskim trkalištem i još jednom, po četvrti put istog dana, pogodio u sridu!



Na trkalištu je ostao još samo Iznenadni. Hoće li i on pogoditi tri punta i time nastaviti pripetavanje s Brzim ili ćemo već za desetak sekundi dobiti slavodobitnika? Uzbuđenje se moglo osjetiti u zraku. Iznenadni ipak nije uspio napraviti još jedno iznenađenje - pogodak u dva podignuo je Brzog, Sporog, ćaću, mate', po familje na noge.



Slavodobitnik je dobio mnoštvo darova, a super-bicikla kao prva nagrada sigurno će dugo još prašiti brnaškim uličicama.





Iznenadni nije bio razočaran, dao je intervju za radio kao da to čini svakog dana.



Moram priznati da me Vučkovića dječja Alka impresionirala. Stalno na nekoj neobičnoj igri zafrkancije i ozbiljnosti, na razmeđi jave i sna, djetinjstva, mladosti i zrelosti, ne znam kako to opisati... U zraku se mogao osjetiti onaj titraj posebnoga i nezaboravnoga, jednostavno - to je onaj osjećaj kad se dobra energija ljudi slije u zajedničku rijeku, osjećaj u kojem svi pobjeđuju. Oduševila su me ta djeca koja su nakon posljednjeg pokušaja tako iskreno i radosno pohitala čestitati slavodobitniku, bez trunčice zavisti i ljubomore.

Bemu miša, zašto nisam Vučković, zašto nemam devet godina i zašto ne živim u Brnazama?


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se