utorak, 13.03.2012.

~Veliko, Rujno i burno
~

Veliko, pa još i Rujno? To mora bit nešto dobro! Premda bi nekog neupućenog sam naziv Veliko Rujno mogao asocirati na vrč gustog starog plavca kako klizi niz nepce za vrijeme dionizijskih svečanosti, ovog puta ćemo ipak morati zatomiti vinoljubačke strasti. Veliko Rujno je naime, ledenjačka dolina južnog Velebita, smještena na samom dodiru s nacionalnim parkom Paklenica. Naravno, ledenjak iz pleistocena odavno se otopio, ostavivši za planinske prilike, neobično veliko polje na kojem bi se komodno mogao smjestiti grad veličine Šibenika. U nekim pitomijim vremenima, Velikim Rujnom bi odzvanjalo veselo blejanje stoke sitnog zuba, pogotovo u toplijim razdobljima godine, no danas mlijeko velebitskih pašnjaka teče iz ponešto drugačijih špina.



Negdašnje pastirske nastambe danas su preuređene u planinske vikendice, a jednu od njih rezervirali smo još tamo krajem prošle godine onako naslijepo, toplo se nadajući da u drugom vikendu ožujka nećemo više imati problema sa zimskim radostima. Dovoljno smo ih se izguštali brate mili, barem za slijedeća tri olimpijska ciklusa. Stoga smo bili izuzetno zadovoljni kad ni nakon polustanog truckanja planinskom cesticom nismo primjetili ništa više od nekoliko krpica one bijele supstance koja se bezobrazno opire svome iščezavanju. Tradicionalni koktel dobrodošlice priredila nam je naša stara znanica, velebitska bura. Uostalom kakav bi to ugođaj bio bez njezinog zavodljivog plesa...



Naša planinska kuća nalazi se u neposrednoj blizini crkvice posvećene Majci Božjoj kojoj se tradicionalno hodočasti svakog ljeta na blagdan Velike Gospe. Ništa neobično, za življenje s planinom, uvijek je dobro dolazila pomoć s visina. Na gustirni pored crkvice, kao umjetnička instalacija, stoji tradicionalni plug i tik do njega ostaci kasetne bombe. Hm, plug ulazi u kadar makar i zarđao, ali bomba koja je napravljena od kvalitetnijeg materijala nije mi naročito fotogenična. Dosta mi je bombi za pet života...



Vesela družina od sedmero pripadnika gorske službe uživanja spontano se podijelila u dvije skupinice. Mala sirena i Žena od mota, dobrovoljno će grijati kućicu i usput na vatri pripremiti nešto slasno za jelo dok nas petero ostalih budemo vrludali okolo. Željeli smo skoknuti do sat i po udaljenog Bojinca, ali su nas već na samom početku zblesile markacije. Hm, čini se da smo tokom zime ispali iz planinarske forme. No dobro, čak i uz malo stranputičarenja ipak smo brzo pronašli pravu stazu. Nakon vijuganja kroz šumarak i hodanja po tepihu od otpalog lišća, slijedilo je skakutanje po oštrim stijenama srećom, s povoljnim vjetrom u leđa. Čak i ranije od planiranog našli smo se pod vrletnim Bojincem odnosno - Bojinim kukom. S južne strane kuka rastegnuta je sajla preko koje se penju oni hrabriji i vještiji, a nešto zapadnije izveden je i drugi prilaz za one pametnije, ovaj, htio sam reć - manje ambiciozne. Ipak, prije Bojinog, odlučili smo se spustiti do Jaginog kuka.



Eh sad, nisam siguran je li u ulozi krštenog kuma veselog kuka bio neki obdareni Jago ili pak prpošna Jaga, ali pored ovakve gromade, priznat ćete, teško je ostati ravnodušan. Sjećam se, u mojim školskim danima bio je jako popularan časopis "Politikin zabavnik" koji bi odmah na drugoj stranici imao stalnu rubriku "vjerovali ili ne." Uglavnom među svim tim čudima, svako malo bi se pojavila slika neke stijene u Arizoni ili Coloradu koja bi svojim izgledom podsjećala na orlovu glavu, nos od posljednjeg Mohikanca ili parnu lokomotivu pa bi ispod nje pisalo - "stena ta i ta, vajarsko je delo prirode!" E pa zašto ne bi mogli i mi, i to s neskrivenim ponosom reći - Jagin kuk vajarsko je delo prirode! Oliti kiparski djelo prirode, ako ćemo već titlovati.

Zaneseni Jagom i čitavom galerijom krševitih skulptura poželjeli smo se izgubiti u tom čudesnom labirintu. Kuk do kuka, ali bez kuknjave. Katića kuk, Žlibati kuk, Krilati kuk... Popodnevno sunce neumoljivo je odmicalo prema Pagu i Premudi gubivši svoju toplinu da bi ubrzo potpuno ustuknulo pred vjetrom koji je ubacio u petu brzinu.



Opet smo se popeli do samog podnožja Bojinca, a onda nas je neka lažna markacija umjesto na južnu, odvela na sjevernu stranu kuka. Umjesto sajle pronašli smo špilju usječenu u stijenu koja za ružnog vremena može poslužiti kao sklonište. Naravno, prije toga nije zgorega provjeriti da slučajno isto mjesto za odmor nije potražio i spiljski medvjed.

Budući da imam taj "bug" u glavi koji mi vazda govori da bez osvajanja vrhunca nema prave avanture, ispočetka sam nastojao ignorirati molećive pooglede mojih supatnika kojima se po ovoj vjetrusini nije baš mililo pentrati na sam vrh okomite stijene. Trebalo se spustiti natrag kojih stotinjak metara pa pokušati opet s druge strane. Hm, ali opet, tko zna, možda mi je ova "pogrešna" markacija bila znak. Penjati se po bilo čemu što se zove kuk, po buri za kojom bi pojurio i policijski presretač na auto-cesti nije isuviše razborito. Ništa za ovaj put, pozdravljamo Bojinac uz poruku neka bude dobar i da se ni slučajno ne mrda s mjesta do našeg povratka. Možda već sutra!

Venera i Jupiter blistali su na zapadnom nebu kad smo stigli pred vrata kućice. A unutra toplo, mirisno, naše domaćice su se svojski potrudile, iako su navodno bile ometane od strane nekog lovca Luke koji je banuo na vrata s veeeeeelikom puškom u ruci. Hm, lovac Luka ajde de, ali veeeelika puška, hm...
U svakom slučaju, krepka juha od nekih čarobnih sastojaka koje samo Žena od mota može napripravit imala je terapeutski učinak, mućkalica od piletine i paprike koja je potom usljedila već nešto manji, ali nijesam imao većih primjedbi.

Stisnuti oko malenog stola uz svjetlo voštanice, uz priče davno ispričane ali uvijek aktualne, u srcu planine, tisuću metara nad morem osluškivali smo pucketanje vatre dok je vani zviždala bura. Gotovo da je bilo neke melodijske linije u tom zvuku. Povela bi flauta, nastavila harfa i dok bi bubnjevi tukli muklo iz dubine, oboa bi obojala noć.

San je najbolji za vjetrovitih noći.

*****

Novo jutro novi dan.
Sve novo.
Bura nije više toliko jaka. Za promjenu, sad je orkanska.



NIšta, s Bojincem ću se morat pomirit neki drugi put. Možda sam u jednom trenutku pomislio kako bi mogli opalit turu preko Buljme pa sve do skloništa Struge. Da, ali što onda? Kad smo već na Strugama, kako odolit nekome od onih "pravih" velebitskih vrhova, onih iznad tisuću i sedamsto?
Oh da, samo ti sanjaj, možda ti se jednom i posreći. Sad se fino probudi i sagledaj situaciju bistrijim očima.

I zaista, bistrookom se ukazao nitko drugi do - Golić!



Točnije rečeno - Veliki Golić, tik iznad Rujna. Dražesno zaobljen, šumovit, istina dijelom poharan požarom, ali za ovu priliku, učinio mi se idealnim ciljem.
Tko je za?
Maja i Danica.
Idemo!

Staza se s Velikog Rujna blago uzdiže prema prijevoju Stražbenici. Dobro, možda ne baš tako blago, ali šumsko okruženje vjerojatno potiče osjećaj blagosti. Uz to, penjali smo se zaštićeni pristojnom zavjetrinom tako da je osjećaj bio savršen. Nešto prije prijevoja odvaja se staza desno prema Goliću. Prije nekoliko godina, neki se čovo na Velikom Rujnu naljutio na jedan grm i odlučio ga zapaliti. Grm je naime bio kriv jer je naš biserko stalno zapinjao za njega. Kazna je bila okrutna. Nije izgorio samo zločesti grm, izgorjelo je pola Velebita! Dobro, pretjerujem sad, ipak nešto manje, ali, ovako danas izgledaju posljedice ljutnje ...



Sve je bilo dobro dok nismo izbili na sam vršni greben. A onda je počelo...
Jel vam se ikad dogodilo da vas vjetar baca i vitla amo-tamo kao da ste list papira? Da se morate grčevito držati za stablo da vas ne bi otpuhalo? E pa ja sam u ovih četrdeset i nešto zemljinih revolucija iskusio dosta vjetra na svojim obrazima. Ali ovako nešto - niti približno! Nije mi na diku, ali priznat ću vam da na neki perverzan način uživam u ovakvim situacijama. Do vrha mi je ostalo možda dvjesto-tristo metara. Da sad odustanem? Nema šanse!



Kad udre reful, legnem na tlo, a trenutak potom ispuzim nekoliko metara. Sve do novog refula. Pa opet... Bura urla i bjesni. U jednom trenutku mi je otrgnula vunenu kapu s glave i vrrrruuuum - ode kapa u beskonačnost! A bila je navučena ne samo preko ušiju, nego skoro do pupka! Srećom, zalijepila se za neko deblo par metara niže. Nemam anemometar, ali ako ovo nisu dvije stotke, sjecite me tamo gdje sam najtanji! Osvrćem se. Vidim Maju i Danicu pedesetak metara niže, mašu mi da je sve u redu, ali da one ipak ne bi dalje. Okej, dižem palac gore, ja ću samo časkom skoknut do gore, znate imam tu nekog posla, jel...



Vjetar je uvijek najgori na prijevojima i sedlima, tu se on prelijeva poput vodopada, ali kad to prođeš i kreneš prema vrhu, sve postaje lakše. Tako je bilo i ovoga puta. Na vrhu Golića pušika tek sića od kojih sto osamdeset kilometara na sat. Pogled je fantastičan, prema sjeveru se izdigla moćna barijera od Vaganskog vrha sve do Svetog brda. Pod mojim nogama pružio se kanjon Velike Paklenice. Daleko na jugu, zamagljen morskom prašinom, nazire se Ražanac. Veliko Rujno i ne sluti kako je ovdje, na vrhu. U ovakvim uvjetima dobiti pristojne fotografije, nemoguća je misija, pa mi morate vjerovati na riječ.



Pogled-dva s vrha bila je sasvim dovoljna količina ushita, pa se vraćam istim putem, rubom grebena, sve onako gegajući se u polučučnju. Znam da je ludo, znam da je opasno, ali osjećaj je fantastičan, gotovo nadrealan. Dva minuta nakon prijevoja sve izgleda drugačije. U šumi cvrkuću ptice. Ili mi to još uvijek cvrkuće u glavi?



Ekspresno smo se vratili do naših prijatelja u baznom logoru. Bride obrazi, usne su suhe ko Sahara, ali - vridilo je!



Spuštajući se prema Starigradu Paklenici, onom istom cesticom kojom smo se jučer penjali, osjetio sam kako mi tijelom počinje strujati neka neobična toplina. Ali, znao sam da će doći. Velebit je to.
Izlupa te, išamara, lomi ti kosti i leđa, ali te u isto vrijeme i voli.

Nešto kasnije, na obali mora, još sam se jednom okrenuo. Poslao mi je jedan veliki oblak, neka me prati. Vidimo se Stari...




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se