utorak, 17.01.2012.

~Tragovima Karakondžule
~

Nekad su se tu nalazila polja, šume, dočići i zeleni pašnjaci, a onda je neki čolovjek odlučio sve potopiti. U ime napretka. Mnoge dveri ostale su pod vodom, ali je žicama potekla struja. Kabanicama još ne. Nikad ne možeš imat sve. Mnogo godina kasnije, nadošla je jedna neobična zima bez kiša, voda se povukla u raspukline, a u Peručko jezero uselio se Mjesec.



Pomislio sam kako je nastupilo idealno vrijeme za pronaći Karakondžulu, mitsko biće koje se danju krije u dubinama jezera, a noću se vrzma uglavnom u blizini seoskih birtija. To strašno stvorenje, po iskazima očevidaca nalik je nečemu između Tasmanske nemani i domaće kokoši. Neprestance kesi zube i skviči, otima malu djecu, stare momke i diplomirane pravnike.



Tragom strašne Karakondžule uputili smo se sjevernom stranom Peručkog jezera, preko slikovitih sela Rumina, Vrdova i Bitelića. Hladan vjetar s planine već je u Vučipolju dao naslutiti da smo na dobrom tragu, a kako je postupno nestajalo asfalta na cesti tako je na svjetlo dana izlazilo sve više tragova mračnih stvorenja. U seocu zvanom Dabar, spoznali smo da se upravo Karakondžula u trenucima dokolice bavi kretenoidnom umjetnošću pa crta kukaste križeve i stilizirana ušata čudesa po jadnim čekalištima od bloketa do kojih odavno već ne dolaze autobusi. Onaj tko čeka, najčešće ne dočeka...

Početak prašnjavog makadama gotovo da smo dočekali s olakšanjem, a pogotovo kad je pred našim očima izronila Dabarska uvala, skriveni kutak jezera koji se na kartama pojavljuje kao repić od punoglavca. Silna je moć te vode koja se pojavljuje gotovo niotkuda, iz utrobe planine, putuje samo njoj znanim putevima, a potom istom tajanstvenošću nestaje u dubinama.







Zlokobne table s natpisima koje upozoravaju na opasnost od mina, postale su na neki način, obavezni orijentir naših izleta.



Ako nismo prošli blizu barem jednog minskog polja kao da se nismo ni mrdnuli iz kuće. Previše već godina nakon završetka rata, mnogi, gotovo najljepši dijelovi ove zemlje, još su uvijek zasijani minama. No to i nije posebno čudno, mnogo puta se (ne)čovjek pokazao kao najveći uljez i neprijatelj prirode, kao da je mrzi, kao da je prezire. Nisam više siguran je li čovjekoljublje dobra ili loša stvar...



Zato smo bili jako sretni kad smo na planinskim proplancima ugledali veselu kravlju družinu. Istina, u jednom trenutku mi se učinilo kako to i nisu prave krave već neke makete jer su stajale gotovo nepomično, kao zamrznute u Trnoružici. Dovraga, pomislio sam, zašto bi netko u bespućima Dinare postavljao makete krava? Nedoumicu je otklonio jedan živahan bik koji se bez pardona udvarao prekrasnoj mladoj junici sa zamamnim butovima. Hm, a da se ono naše čudovište zapravo ne zove Kravakondžula?



U svakom slučaju, nismo željeli testirati dobrohotnost uspaljenog baka, pa smo lagano, u drugoj brzini nastavili krstarenje makadamom.

Postoji nešto mistično u ovim poddinarskim prostranstvima, nebo je plavetnije, a stijene gorostasnije, još taj huk vjetra koji poprima poseban tonalitet, bridi po obrazima, a žari iznutra... Na razmeđi kontinenta i Mediterana kao da se sastaje ono najbolje sa obiju strana.

Duboko uronjeni u svoje misli, ostali smo nemalo iznenađeni kad smo usred ničega naišli na zvonik jedne skladno građene crkve iznad jezera.

Naravno, da nismo odolili vidjeti o čemu se radi.



Malo smo švrljali po dvorištu a onda je na vrata crkve izašao pravoslavni svećenik. Pomalo posramljeni što nepozvani upadamo u vrijeme nedjeljnog ručka nismo se uspjeli dosjetiti ni poštenog izgovora. No, monah se pokazao izuzetno susretljiv. Objasnio nam je da se nalazimo u manastiru Dragoviću, a da je crkva ispred koje stojimo posvećena Maloj Gospojini ili po "našu" - Maloj Gospi. Manastir izgrađen krajem 14. stoljeća preživio je mnoge nedaće, nekoliko puta bio rušen, čak i premješten nakon potapanja jezera. Ostaje nam se nadati nekim boljim vremenima.



Put nas je vodio dalje prema Ježeviću, a kad smo ugledali planinarski putokaz na kojem se kočoperio natpis "Marin bunar" jedva smo dočekali malo protegnuti noge.



Budući da nije bilo precizirano koliko je udaljen taj famozni bunar, pretpostavili smo da se nalazu "tu negdje." Nismo se posebno zabrinuli kad ni nakon pola sata žustrog hoda nismo spazili bunar a kamo li Maru, ali nam je tračak nade donio još jedan putokaz kojeg smo primjetili u daljini.

Putokaz nam se nekim čudom gubio, čas bi ga ugledali s jedne, potom s druge strane našeg puta, na trenutke se pojavljivao pa opet netragom nestajao. Približivši se jednom šumarku, spoznali smo da je naš "putokaz" zapravo fluorescentni prsluk lovca Luke koji je iskočio iz šipražja naoružan poput Pancha Ville. Sretni što nije pucao na nas, nadali smo se da će nam otkriti tajnu Marinog izvora. Na našu žalost, lovac Luka nije pokazao niti malo interesa za Maru.

Nadobudni kakvi već jesmo odlučili smo se popeti "još malo" očekujući bunar iza svakog kamena. Možda se u njemu krije čudovište iz Loch Peruče?

Umorni i pomalo dešperatni zastali smo na jednom prijevoju pogledavajući na sve strane. Planinarsku kartu sam, vrlo logično, ostavio u "Plavoj ptici", uzdajući se u vlastiti instinkt. Rješenje enigme donijela su nam tri kralja, pardon, trojica lovaca koji su se upravo spuštali s planine.

Do Marinog izvora!? - počeškao se jedan od njih iza uha - Paaaa, imate još nekih tri sata...
Tri sata?
Najmanje!

E super, svaka čast Mari i njezinom izvoru, to jest bunaru, ali sve da je i od zlata, teško će nas ovog puta vidjeti...
Krznato-pernatom čudovištu nismo uspjeli ući u trag.
Ipak, nismo bili nezadovoljni, čak smo i u vlastitom neznanju odradili pristojnu planinarsku turu.

Vjetar se primirio, Dinara se zagonetno smješkala, Cetina se bljeskala. Plavu pticu smo zatekli u društvu svoje duge sjene.
U autu je svirao Lou Reed...






<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se