ponedjeljak, 21.11.2011.

~Mamet - Kiklop Velebita
~

Prije nekoliko godina, poznati base-jumper Felix Baumgartner izveo je padobranski skok u jednu ooooogromnu jamu negdje na Velebitu. Pisalo se dosta o tome, objavljeno je i par televizijskih reportaža, Red Bull kao glavni sponzor projekta znalački je iskoristio taj događaj za vlastitu promociju, no kako svako čudo traje tri dana, tako je s vremenom ludo hrabri spektakl pao u zaborav. Iskreno, zaboravio sam i ja, možda sam u nekom trenutku i posumnjao da se tako nešto zaista dogodilo na našem Velebitu. Tko zna kakve se sve foto i video montaže danas mogu smućkati!?



Slučajno ili ne, prošlog sam tjedna nabasao na ovaj video-isječak zbog kojeg mi je jedan dio tijela kojeg nije pristojno spominjati titrao u ritmu dinar-dolar, ali mi je u drugu ruku zaista dao krila. Lijepo tamo piše - Marmet cave in Velebit national park. Brate mili, pa zar nije sramota za jednog velebitofila da ne zna za tu, kako su napisali - Marmet cave?

Najprije sam pomislio kako se ta jama zasigurno nalazi gore na sjevernom Velebitu, među Hajdučkim i Rožanskim kukovima, u društvu Lukine, Slovačke i ostalih kraških krasotica koje se odlikuju iznimnim dubinama. To me odmah potaknulo na dubinsku analizu nakon koje sam sa žaljenjem utvrdio da "Marmet cave" zapravo ne postoji ali, za divno čudo postoji jama vrlo sličnog naziva - Mamet!
U isto vrijeme, ime "Mamet" mi je, iz ne znam kojeg razloga zazvučalo više onako južnjački, štoviše, sam izraz "Mamet jama" gotovo da se može koristiti kao prigodna beštimja.

Mamet jamu ti tvoju, znaš...

No dobro, s beštimjama ili bez njih, otkrio sam još i da se famozna Mametica zapravo nalazi osamdesetak kilometara jugoistočno od prve pretpostavljene lokacije, u srcu onog zanemarenog i nedovoljno poznatog dijela Planine južno od Tulovih greda čije se krasote još uvijek prepričavaju više onako u povjerenju, u prijateljskim razgovorima. Nedovoljno sigurni hoćemo li uopće uspjeti pronaći jednu običnu rupu u moru velebitskog krša, iskrali smo se u nedjeljno jutro, upravo tako, tiho i u "povjerenju."

Planinarsku kartu jugoistočnog Velebita nisam imao, ali sam računao kako ćemo i sa ovom "turističkom," u izdanju "Parka prirode Velebit", bez problema pronaći naš cilj. Kad negdje idem po prvi put, ne volim se naoružavati prevelikom količinom informacija, čisto da mi ne bi zakržljao istraživački duh.
Uostalom, bit će sigurno tamo nekakvih putokaza i markacija, za početak nam je najvažnije da se naš cilj nalazi dovoljno daleko od miniranog područja.

Nekoliko kilometara od Obrovca prema Gračacu, neposredno prije križanja s cesticom koja vodi u Muškovce, skrenuli smo lijevo prema seocetu maštovitog naziva - Pećice. Pet-šest obnovljenih kućica u opekama, jedna štala s ovčicama, nekoliko lajavih pasa, a od čovjekolikih stvorenja ni traga ni glasa. Na kraju Pećice, povjerili smo jednom tovaru neka nam pričuva auto, što je on sa zadovoljstvom i prihvatio oglasivši se svečanim revanjem.



Makadamskim putem "gonili" smo uzbrdo u jako dobrom ritmu tako da smo nakon pedesetak minuta pješačenja došli do stijene na kojoj je skoro sasvim izblijedio natpis "Mamet".



Napustivši makadam, krenuli smo oštro uzbrdo prateći nekakve crvene mrlje koje su zaglumile planinarske markacije. Nakon polusatnog cupkanja po nestabilnom kamenju, došli smo pred vrata sasvim drugog svijeta, ogromnog "stadiona" na čijim bi se tribinama moglo smjestiti svo stanovništvo zadarske županije. Tipičan Velebit, u doslovce nekoliko metara, promjeni se sve živo!





Očarani viđenim, čak i nismo bili pretjerano tužni što od onih "markacija" više nije ostalo ni "m."

Računali smo da smo sad već jako blizu Mametice i da je samo pitanje vremena kad ćemo je prepoznati. Turistička karta nije nas bogzna kako usrećila, istina, jama je na njoj dobro istaknuta, ucrtane su i neke kućice, nešto sjevernije su vrhovi Golovro i Panoga (ma tko daje ova šempjasta imena op.p). Eh sad, kad smo se popeli do prvog kuka koji se kočoperi kao svečana loža iznad stadiona, shvatili smo da vrhova oko nas ima ko u priči! Koji je od njih Go-Lovro a koji Pa-Noga, sam vrag će ga znati! Hm, nisu nas ni kućice nešto posebno obradovale, u tom golemom prostranstvu, svako malo trč-trč pa neka kućica. Na Google Earthu, lijepo se vidi otvor jame, golemo oko promjera pedesetak metara, nemoguće ga je ne prepoznati čak i u ovakvom krajoliku. Jedini je problem što nisam ponio sav GE u glavi!



Pažnju nam je privukao jedan šumarak sjeverno od nas, pravilnog okruglog oblika, možda bi on mogao biti čuvar Mamet-jame? Puni poleta doskočili smo do prvih stabala, ali od šume nismo vidjeli jamu! Istina, ugledali smo nekoliko otvora koji su mogli voditi duboko u utrobu zemlje, ali to nije bilo to!



Zatim smo krenuli nešto južnije do razigranih kukića, otvorio nam se pogled na Prosenjak, još jedan veliki planinski amfiteatar. Jame nigdje!

Na koncu zovem doma svoje, tjeram juniora da otvori Google Earth i potraži žutu pribadaču na kojoj piše Mamet-jama. Sve u redu, kaže on, pribadača je tu, jama je tu, ali gdje smo mi? Kaže - jugozapadno od jame je neko veliko polje, ne vidi se jasno, rezolucija je nikakva! Doooobro, očito moramo ići prema sjeveroistoku.
Planinski zrak već nas lagano štipka za obraze, sunce nemilosrdno bježi prema zapadu, a nigđe međeda, nigđe vuka da barem njih pitamo! Ako oni ne znaju – onda ne znam tko zna!





Tumarajući prema sjevernim kukovima stigli smo pred neki napušteni pastirski stan. Zaključili smo kako gladni ne možemo dobro razmišljati tako da smo sav jestivi sadržaj u ruksacima iznijeli na svjetlo dana. Sa "sengvidžem" u ruci odlučio sam povjeriti teren istočno od nas. Nekoliko lažnjaka, par vrtača, novih kućeraka i pašnjaka, ali Mamet jame - nema! Kao da je u zemlju propala!



Što je najgore, znamo da smo "tu negdje" i sigurni smo da ćemo popizdit sto gradi kad se vratimo doma i skužimo da smo bili sto metara od nje, a da je nismo primjetili!
Nije mi preostalo ništa drugo nego se popeti na najviši vrh oko nas, baš me briga je li to sad onaj Goli Lovre ili Pala Noga. Uff, ovaj livanjski sir i Zlatkova kobaja puna crvene paprike su me tako ražestili da sam pičio uzbrdo ko navijen.



Gledam prema istoku - ništa sumnjivo, zapadni dio smo već detaljno pročešljali, a vidi vidi, južno od one kućice ispred koje smo zastali, proviruje neka litica. Ništa, ne želim dizat uzbunu, nego se penjem još malo da mi pogled bude jasniji. Sura litica postaje sve prepoznatljivija. Dovikujem iz sveg glasa mojoj izvršnoj producentici neka pođe prema jugu i provjeri o čemu se radi. Ako ni to nije, vraćamo se doma, pričat ćemo svima kako je onaj Srećko Baumgartner obmanuo javnost!



Nedoumica je trajala još nekoliko minuta, a kad je planinom odjeknuo pobjednički krik moje izvršne producentice, sve je bilo jasno – našli smo je!
Ne mrdaj, eto i mene - skotrljao sam se niz padinu ko glava od kupusa, na brzinu pokupio ruksak i trkom pohitao prema onoj litici.

Već čujem moju supatnicu kako viče - to je to, sigurna sam, ne moraš ni dolazit, i tako pada mrak, idemo ća!
A-haaaa, taman posla, trčim i dalje ko budala, a ona crvena paprika izlazi mi na usta u obliku plamena!

Došavši pred Mameticu nije mi preostalo ništa drugo nego zatreptati očima te na tečnom hrvatskom povikati - WOW!



Učinilo mi se da je temperatura u trenu pala barem desetak stupnjeva, naglo se smračilo, jama ispred nas izgleda, malo je reći - zastrašujuće, ogromno oko koje viri iz zemljine utrobe.





Velebitski Kiklop gleda me iz dubine i zlokobno mami da napravim još jedan fatalni korak naprijed. Hm, koliko god me znatiželja gurala naprijed, mudro sam zaključio kako bi ipak bilo preblesavo izgubiti glavu zbog još jedne fotografije, a uz to, nikad ne možeš biti siguran hoće li se stijena na kojoj upravo stojiš iz nekog, samo njoj poznatog razloga upravo sada odlomiti i survati u ambis.

Odmaknuvši se korak-dva unatrag, osjetio sam kako ostajem nijem pred fantastičnom ljepotom prirode. Budući da nisam patio od pretjerane želje za razvlačenjem užadi i spuštanjem do dvije stotine metara dubokog dna, prihvatio sam i samo otkriće dovoljno uzbudljivim događajem.

Sad smo zapravo mogli odahnuti i spoznati da se svo vrijeme nalazimo u izvanredno lijepom ambijentu, kamenoj galeriji prepunoj neprocjenjivih izložaka u kojoj se ulaznica plaća s boli u mišićima. Nevjerojatno da je ovaj dio Velebita ostao gotovo nepoznat, potpuno izvan uobičajenih planinarskih staza, a u sebi krije - ne pretjerujem nimalo - senzacionalnu ljepotu.

I ta začudna tišina koja nas je okružila kao da je željela dati dodatnu dozu mističnosti. Dok je drveće oko nas samo "govorilo" kakvi vjetrovi ovdje pušu, mi smo imali privilegiju uživati u danu bez daška vjetra.



U ovakvom okruženju, nije uvijek lako razlučiti gdje prestaje stvarnost i počinju snoviđenja.





Velebit je i ovoga je puta ostao vjeran sebi. A i mi njemu...




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se