Zlatni rođendan neodoljive crnke

31.10.2011.

Vjerojatno bi trebalo duboko zaroniti u bilježnicu doktora Šime Freuda, možda čak hipnozom rastaviti na proste faktore najzakučastije dijelove podsvijesti kad bi se konačno drznuo odgonetnuti tu moju, skrušeno priznajem - fatalnu grešku u sistemu, koja mi priječi da se zaljubljujem u - crnke!
Zašto je broj crnki u koje sam bio zaljubljen tokom života gotovo identičan broju desničara sa smislom za humor koje sam imao čast upoznati?

Daleko od toga da smatram kako su crnke manje lijepe od plavuša ili brineta, naprotiv, kad bi sastavljao listu od deset najljepših žena koje sam ikada upoznao mislim da bi barem sedam od njih imalo karakteristike tipične, pomalo tajanstvene mediteranske žene tamnih očiju i garavih vlasi...

Ali šta'š ti, kad se ova luda glava oduvijek samo za plavušama okretala, potpuno nesvjesno i masu puta nerazumno hrlila grlom u jagode. Dovoljno bi bilo da neka mala bjonda zatrepće okicama, zaglumi krhost i ranjivost i usput nehajno zanjiše bokovima, da bi telac u meni potpuno eruptirao, izbio na površinu i potom se rasuo na sve strane svijeta.



Džaba razum, džaba sve, kad samo jedan zlatni pram može podignut bojevu glavu u stanje pripravnosti...



No, imalo je to i dobrih strana, zanimljivo kako se neke stvari u životu poslože gotovo same od sebe jer kad se samo malo osvrnem, shvatim da su mi najbolje prijateljice, pogađate već - sve redom crnke, samo se njima povjeravam ko crnim kutijama i zapravo, možda je to posljedica čudne igre sudbine koja me štiti od nepromišljenih egzibicija. Jer ovako lud ko kupus, često sam znao glumiti prebjega na toj skliskoj granici između prijateljstva i ljubavi, a kad sve zbrojim i oduzmem, bojim se da sam ostao zabilježen na mnogim kamerama granične policije.

Usrdno se ufam u instrument zastare...





No, čemu uopće ovaj uvod, ma u stvari samo zbog tog da se pohvalim kako smo jučer proslavili rođendan moje velike prijateljice, šarmantne i neodoljive Žene od mota, žene od života, prave temperamentne Dalmatinke, bučne, duhovite, strastvene i naravno - crnke!

Oprostite mi plavuše moje, ali s vama ne mogu biti takav prijatelj. no

Namjerno smo čekali dan od dvadeset i pet sati, s obzirom da bi tako zahtjevan plan i program proslave zlatnog rođendana teško mogli strpati u običan dan.

Nije bilo lako, ali smo uspjeli, u prvom redu zahvaljujući nesebičnom angažmanu svih sudionika spektakularne predstave, a na samom završnom sletu smo kao znak iskrene ljubavi i poštovanja našoj dragoj Ženi od mota uručili i štafetu mladosti, rad, za sada još neafirmiranog, ali izuzetno perspektivnog akademskog kipara...



Odmaknuti od svih budalaština svakodnevice, prepustili smo se, barem na jedan dan, čarima, iskrenog, čistog i nesputanog - prijateljstva. Kako je to dobar osjećaj!









Ženski nogomet - to je ono pravo!

28.10.2011.

Premda su jučer svi mediji izvijestili o još jednoj u nizu stand-up tragedija psihopata iz maksimirske šume, najvažniji, a i najljepši nogometni događaj dana zbio se u nedalekom Vrbovcu u kojem su snage odmjerile reprezentacije Slovenije i Hrvatske. Odigralo se muški, borbeno, atraktivno i dinamično, baš onako kako i priliči jednoj utakmici ženskog nogometa. Na tribinama se okupilo gledatelja taman za jedan razred trgovačke škole, uglavnom sportskih sladokusaca uz šačicu starih pohotnika u remisiji, koji srećom, nisu izazvali niti jedan ozbiljniji incident.

Bez zafrkancije, tako dobru nogometnu utakmicu nisam gledao godinama. Suprotno uvriježenom mišljenju da se nogometom bave muškobanjaste cure kvrgavih nogu i kukastih noseva, blatnjavim terenom musavog stadiona jučer su severeno vladale sve ljepotica do ljepotice, štoviše, siguran sam da bi mnoge od njih pomele konkurenciju na nekom natjecanju za miss.

Najbolja slovenska igračica, prava Zver, zadavala je puno muka domaćoj obrani, ali prvi pogodak ipak je postigla Hrvatica Allison Lee Scurich, doduše u vlastitu mrežu. Pa dobro, što sad ima veze, najvažnije je da se mreže tresu, ali ipak, prilično smo se zabrinuli kad je Tanja Vrabel i drugi put zabila za Sloveniju.
Naše igračice ipak nisu poklekle duhom, napadale su, pucale, izvodile kornere, svojski se trudile što je naposljetku rezultiralo krasnim golom Dušanke Juko koja nije marila što će pokvariti frizuru već je znalački glavom pospremila loptu iza leđa slovenske vratarke.
Ipak, ni Slovenke se nisu predavale tek tako, a u trenutku kad je Urška Žganec povisila na 3:1, već smo se počeli opraštati s nadama u povoljan rezultat.

Stoga se i nisam začudio kad je naš trener na desni bok ubacio ministra Čobankovića, eto neka čovjek osjeti još malo slasti prije nego što sve ide uprdec.

Ali jaoooo, komentator prenosa u jednom trenutku spominje kako je Čobanković zapravo žensko, štoviše da se uopće ne zove Čobanković već da je to Petra Glavač koja majstorski zavrće jednu loptu u sredinu i smanjuje rezultat na 2:3!!!

Uffff, a već se igra devedeset i treća minuta, Slovenke kreću s centra, ali naše igračice ponovno osvajaju loptu, jurišaju na gol, dolaze u šansu, vratarka brani, lopta se još nekoliko puta odbija, dolazi do Izabele Lojne koja sa dvadedesetak metara udaljenosti fantastično puca i postiže najljepši gol ikada viđen na domaćim terenima - 3:3. Naše igračice, iako blatnjave i umorne, zapletene u klupko radosti, proslavljaju zaslužen uspjeh...
Pa je li to mogućeeeeee!?

Heej ljudi moji, moguće je, zaboravite sve predrasude i nametnute zablude, tko još šljivi Coca-Colu, kažem vam - ženski nogomet - to je ono pravo!


foto: vecernji.hr

Pusti lupeža, ubij glasnika

25.10.2011.

Suvremeni konzumenti medijskih nusproizvoda hrane se poput kitopsina– razjape usta i zatvorenih očiju bauljaju prema dubinama pa što uđe – uđe! Od silne vodurine koja prolazi kroz ralje i škrge ostane tek nešto planktona, račića i ribica. A kitopsine, dobroćudne kakve već jesu, uglavnom bivaju zadovoljne i s malim, šute ko ribe i nastavljaju dalje svoje putovanje čeznući za, ako ničim drugim, onda barem dobrom porcijom planktonske juhe.

U moru beskorisnih informacija i notornih budalaština garniranih senzacionalističkim naslovima sve je teže pronalaziti nešto vrijedno pažnje, glupalizacijski trendovi zavladali su čitavom sjevernom hemisferom i nezadrživo nadiru prema jugu, prijeteći da će popuniti čak i ozonsku rupu iznad Antarktika.

Nije vas briga kako je dan provela Kim Kardashian? Živo vas zabole što u životu radi Pippa Middleton? A tko li tek pipa Maju Morales? Ma daaaaajte, pa vi niste normalni!

Gotovo da me uhvati nostalgija za nekim vremenima kad vijesti nisu putovale tako brzo. Kažu neki da u njihovo doba nije bilo ovoliko potresa, poplava i raznih drugih kataklizmi. Eh nije bilo – bilo ih je, samo vi niste znali za njih. Živjeli ste u blaženom neznanju!
Vidite kako danas sve znamo! I tako nam je lijepo zbog tog osjećaja sveznanja!

Ali stvarno, kako su prije putovale vijesti?
Prvo mi pada na pamet onaj ratnik i glasnik Fidipid koji je pretrčao 42 kilometra i nešto sića metara od Maratonskog polja do Atene samo da bi svojim zemljacima priopćio vijest o velikoj pobjedi na bojnom polju. Nedugo zatim srušio se mrtav-umoran. No, manje je poznata činjenica da siroti Fidipid nije izdahnuo samo zbog ta 42 kilometra i nešto sića metara, njega su atenski zapovjednici danima ranije ganjali od nemila do nedraga, a sve zbog toga što nisu imali ni žičanu, a kamo li mobilnu mrežu. Neki povjesničari tvrde da je Fidipid u tri dana prije svoje smrti pretrčao punih 500 kilometara!?

Isto tako, uvijek me čudilo ono kad bi se veliki moreplovci i istraživači vraćali sa svojih putovanja preko debelih mora i oceana. Godinama nitko u domovini ne bi čulo od njih ni traga ni glasa, nitko ne bi imao pojma ni gdje su sve bili ni što su sve osvojili, ali na povratku u luku obavezno bi ih dočekala oduševljena svjetina!?

Hm, možda bi se moreplovci usidrili ili spustili jedra par milja pred lukom, poslali bajbot da prvi ode na kopno i obavijesti kralja, dvor, sabornike i državne tajnike, onda bi ovi na brzinu poslali naputak sa oznakom klase i urudžbenim brojem u sve podružnice vladajuće stranke na terenu i već bi za sat-dva u luci čekalo najmanje pola milijuna raje.



Ili recimo indijanci s onim njihovim dimnim signalima!? Ma dajte molim vas, zamislite da ste indijanac koji ima nešto priopćiti susjednom plemenu. Najprije se morate uspentrati na vrh najvišeg brda, donijeti tamo obilato šume, zapaliti oganj, a pri tom nemate ni šibice ni upaljača i onda nakon svega mahnito mahati dekom preko plamena s vrlo malom garancijom da će vašu poruku razumjeti oni tamo s druge strane. Nadimite se ko drniški pršut i još vas optuže za nerazumljiv dimopis, pa zar niste mogli za to vrijeme jednostavno odšetati do tog drugog plemena i reći im brk sve što je bilo potrebno?

Tko zna, možda nisu govorili istim jezicima...



A opet s druge strane, loše su vijesti oduvijek putovale neizmjerno brže nego one dobre. Što je pomalo paradoksalno, jer su donosioce loših vijesti nerijetko maltretirali kao da su oni sami krivci za loš ishod događaja.
Zanimljivo – donošenje loših vijesti još se uvijek smatra krivičnim dijelom, samo se danas drugačije kvalificira, uglavnom kao "uznemiravanje javnosti."

Nitko, baš nitko ne voli kad ga se uznemirava, a posebno glavonje na istaknutim položajima koji, mada to ne žele sami sebi priznati i te kako osjećaju nelagodu zbog nekoliko slojeva prljavog rublja koje već opasno zaudara, peče i svrbi. I kako da ne polude kad usred Imotskog nalete na - uznemirujuće čiste mudante!?

Još bi neki zlobnici mogli predložiti da bi sad, kad u Španjolskoj ukidaju koridu, tu kod nas mogli uvesti novu atrakciju. Umjesto crvenog plašta, toreadori će vitlati bijelim mudantama, a umjesto rogatih mudonja borit će se samo protiv onih bezobrazno bogatih.

Omega jajima do alfa mužjaka

21.10.2011.


Svako toliko vremena ujedninjeni nutricionisti svih zemalja objave novi čarobni naputak koji će nam, ako ga se budemo držali ko pijan plota, omogućiti zdrav život, dobru formu i nadasve dugovječnost. Istina, poneke stavke tih naputaka znaju biti i proturječne, određene namirnice ulaze pa izlaze iz mode, tako da je jako bitno biti u toku i pomno pratiti trendove. Konzumacija zdrave hrane posljednjih je godina evoluirala od pomalo šik, ekscentrične i ekskluzivne pojave do gotovo ultimate fight discipline. Briga i obzir prema vlastitom liku i tijelu preraslo je u pitanje bon-tona, stoga me ne bi čudilo da već kroz par godina pojava zapuštenih i debelih pojedinaca na ulicama naših gradova bude tretirana kao krajnja nepristojnost, pače psovka i time prekršajno kažnjiva zakonom o javnom redu i miru.

Nevolja s tom zdravom hranom je u tome što je u većini slučajeva bezukusna, prozirna i za nepce potpuno neprepoznatljiva. Za doručak pojedeš baškote okusa kartonske kutije, za ručak kašastu smjesu bio-gipsa i eko-čipsa, a za večeru dvjesto grama zraka.



Ako preživite prvih nekoliko mjeseci takvog ultrazdravog tretmana, možete se, barem nedjeljom i blagdanima počastiti obrokom stare dobre blitve, naravno – nezačinjene i kuhane na pari, bez tragova, a kamo li mirisa krumpira ili nekih drugih stranih tijela. Doduše, može vam se progledati kroz prste ukoliko s blitvom pojedete zalutale pužiće, crviće, gusjenice ili skakavce, to je samo dokaz da je blitva neprskana i odgojena kao u svakoj pristojnoj familiji – na ekološki način.

Također, moram priznat da me impresioniraju neki izrazi koji se posljednjih godina vuku ruku pod ruku kroz sve razgovore o zdravoj hrani, premda pojma nemam što oni zapravo znače.

Recimo, kad mi za neku namirnicu kažu da ima antioksidanska svojstva, istog je trenutka počnem promatrati sa strahopoštovanjem. Antioksidans – uh to zvuči toliko moćno da sam čisto začuđen zašto ga još nisu počeli pakirati u sprejeve, poput dezodoransa. Ono – prije izlaska se našpricaš antioksidansom ispod pauzuha ili hm... oko intimnih dijelova tijela, uspjeh akcije je zagarntiran, nema da omane!

Isto tako, čujem da su jako dobre i nezasićene masne kiseline, ali iskreno – nije mi drag taj izraz, mislim – kako ti može biti atraktivno za žnjopu nešto što je nezasićeno, masno i kiselo!?
Sva sreća što su neki pametni ljudi taj nemušti izraz zamijenili s mnogo atraktivnijim - Omega 3!

Omega 3 – to je ono pravo, kratko, jasno i svima razumljivo, pustite mi te fore o esencijalnim nutrijentima, nomenklaturama masnih kiselina i sličnim stručnim pizdarijama, neizgovorljivim izrazima koji nas samo zbunjuju.

Ovako, čim začuješ ono - Omega3, naćuliš uši ko štene u pubertetu, pomisliš na ribe sjevernih mora, čvrste brodove visokih prova kako se tuku s moćnim valovima Atlantika, gostoljubive Eskime i svašta nešto još.



Stoga nisam dvojio ni sekunde kad sam nekidan u supermarketu naletio na žumanjkasto pakiranje, zamislite čuda - Omega 3 – muda, pardon - jaja!? Opaaaa, šta je sad ovo, čuo sam da te famozne omege ima u ulju od chije, ulju od perille, zatim orahovom, lanenom i ulju od sjemenki konoplje, ali da postoje omegasta jaja – za to bome nisam.

U stanju latentne uzbuđenosti požurio sam prema svojoj kući samo da što prije kušam to čudo. Kako nikad ne volim jesti sam, pozvao sam prijateljicu Mirelu koja se sasma slučajno zatekla u susjedstvu, neka svrati i proba moja jaja. Netom zatim sam u keramičku tavu znalački ulio dvije i po kapi maslinova ulja, uredno poredao četiri jaja, pa kad se jedna strana fino zarumenila prevrnuo naopako da se uhvati fina korica po oku.

Za tren oka, ukusan i zdrav obrok bio je poslužen na stolu. Jedno jaje Mireli, jedno meni pa još jedna tura repete i fešta može početi!

- Mmmmm, šta ti se čini – upitao sam Mirelu, očekujući pohvalu za svoje grandiozno kulinarsko ostvarenje
- U redu je... – obazrivo će ona
- Osjećaš li nešto?
- Šta bi trebala osjetit?
- Pa omega tri!
- Omega tri?
- E!
- Kakav okus ima omega 3?
- Nemam pojma, vjerojatno neko ludilo okus...
- Hm, ne znam koliko ludila osjećam, ali čini mi se da ti fali malo soli.
- A jel!?
- Inače su dobra ova mega jaja
- Omega
- E, to sam mislila...


Nešto kasnije, dok smo zavaljeni u fotelje, napeto iščekivali završni obračun Mentalista sa Crvenim Johnom, Mirela me ničim izazvana priupita:

- Znaš šta, jel ti ostalo još onih jaja?
- Je...
- Imaš li kekse?
- Imam.
- Mlika?
- Jap!
- Kraš-ekspres?
- Naravno!
- Oćeš da napravim paradižet?
- Super!

- Ali, slušaj me mali, zamutit ću ga na poseban način...
- Kako?

- Paaaa recimo, mogu ga nazvat... preko omega jaja do alfa mužjaka!
- Hmmmm...
- Jesi li za?
- Da jesam li...



Kuda idu divlje svinje

19.10.2011.

Kad ti se u gluho doba noći dok sav normalan svijet sniva pravedničkim snima, u isti autobus snoviđenja ukrcaju Ambra Angiolini, Charles Bronson, Fernandel, Pero Kvržica, Divljak i Milo Dijete, Patrick Jane i sasvim nenadano - Nataša M. -prija s Fejsa, onda to može značiti samo jedno - brak je odnio šalu...

Šalu na stranu, našopan sam ko gusan kakofonijom zvukova svakodnevice počevši od onog unjkavog voditelja s radija koji me u šest nula nula tlači budalaštinama tipa tko je s njime u studiju, tko je za tonskim pultom, a tko bira glazbu, pa preko lijenih krava koje svojim prdežom uništavaju ozonski omotač i monstr-zvučnih kulisa tisuću i jedne sapunice tokom dana koji će nakon niza katastrofičnih dnevnika, reklama za banke i mobilne operatere trijumfalno skončati američkim napeticama s high-society ubojstvima garniranim širokim asortimanom krvavih iznutrica, u konačnici me i ne začuđuje šaroliko društvo skriveno pod mojim lancunima.

Ukoliko se ipak zaželim mirnog sna, tada mi ne preostaje ništa drugo nego tokom dana pronaći petnaestak minuta vremena za sebe pa skoknuti na neko skrovito mjesto uz more, brdo, šumu, rijeku, ma bilo kamo samo da na miru mogu zaurlati iz sveg glasa. Onako muški, profondo, ko karibu za vrijeme parenja. Poželjno je da se takve seanse izvode bez prisutnosti svjedoka, ali ako se već netko slučajno zatekne u radijusu od pola kilometra nije mu potrebno ništa posebno objašnjavati.

Mada ne postoje precizna pravila o intenzitetu i načinu urlikanja, poželjno je izbjegavati vikati prema strmim liticama ili surim klancima kako se posljednji krici Mediterana ne bi odbijali o visoke barijere i postizali kontra-efekt sukladno trećem Newtonovom zakonu. Isto tako, nije dobro urlati u duboke bunare, zdence ili gustirne jer bi se na taj način veliki dio naše negativne energije mogao pretočiti u vodu, ni krivu ni dužnu. Jao si ga onima koji bi kasnije morali piti iz tih zdenaca! Ako se mislimo osloboditi svojih frustracija tako da ih prenesemo na druge, ništa dobroga, a još manje pametnoga nismo napravili.

Ipak, najljepše je u prirodu krenuti bez dernjave. Tako sam se ove nedjelje, nakon dugo vremena odlučio prošetati brdašcima iznad Trogira koji u nizu jedan za drugim amfiteatralno zatvaraju nekadašnjo Malo polje, ali ujedno štite grad od hladnih vjetrova sa sjevera.
Upravo zahvaljujući njima i otoku Čiovu s juga, Trogir ima specifičnu mikroklimu, nikad javno istaknutu i "brandiranu", ali uvijek stupanj-dva topliju od "ostatka svijeta."



Na žalost, nekada opjevane želene livade od Krbani sve do Dragulina, danas su prekrivene betonom, ili u najboljem slučaju dračom i brnistrom. Utihnula je i pjesma vinograda, tek tu i tamo poneki maslinik podsjeti na bolje dane. U brdo se više ne ide, dica se bave drugim zanimacijama, a oni nešto stariji očito imaju pametnijeg posla. Stare staze kojima se nekad iz grada moglo doći sve do zaseoka Planoga i Segeta Gornjeg, danas su zarasle u šikaru. Šume više nema, iz krša proviruje tek "trava i nisko raslinje", čak je i "Magareća kamenica" potpuno presušila. Tovari i mazge očito se nalaze na nekim drugim položajima.
O tempora, o mores...



Ali bez obzira na to što ova brdašca danas izgledaju tako jadno i zapušteno, gušt penjanja uz njihove obronke nije izblijedio, naprotiv, kako ulaziš dublje u taj prostor osjetiš da je snaga prirode ipak jača od čovjekovog bezumlja pa te obraduje svaki novi bor ili čempres koji nekim čudom uspjeva opstati u moru sivog kamena.

I naravno, po običaju, mene odmah puknu neke fiks ideje kako bi bilo dobro okupit ekipu istomišljenika, izvuć iz zaborava nekadašnje staze, potegnit nekoliko novih pravaca, napravit kružne ture, označit po planinarskim pravilima, neka ljudi dolaze, neka ljudi uživaju...



Iz tog romantičnog sanjarenja odjednom me prenuo neki pucanj! Hm, šta je sad, vrime od fešte odavno je prošlo, a do Božića i Nove godine ima se još gazit!?
Tko zna, možda mi se ipak samo pričinilo... nastavit ću dalje, do vrha mi je preostalo tek par stotina koraka...
Nešto kasnije, primjetih s druge strane klanca dvojicu lovaca s puškama u rukama i oko njih tri-četiri psa. Stoje na jednom mjestu, na prvi pogled posve nezainteresirano. A meni kroz glavu prolazi stotinu pitanja. Zar je ovo lovište?
Zar je već počela lovna sezona? Jesu li ovo uopće pravi lovci ili krivolovci?
Šta uopće mogu ulovit ovde? Guštericu, zelembaća ili u najboljem slučaju neku trčku ili jarebicu...

Već sam bio sasvim blizu vrha kad sam na svoj užas primjetio da ona dvojica pametnjakovića u drečećim prslucima okreću cijevi točno nekako u mom pravcu i počinju pucati!?
Buum, buuum, buum - ječilo je sa svih strana.
Heeeeeeeeeeej - proderao sam se na sav glas- šta radite!!!!!
A jedan od njih ni pet ni šest poviče prema meni - prasac!

Ma pogledaj ti divljaka bezobraznog - on će meni da sam prasac, pa kako ga nije sram, pa šta je ovo došlo na svit, meissusovo sveto...
Nisam uspio ni dovršiti misao do kraja, kad niti petnaestak metara od mene iz grmlja izleti ogromna divlja svinja!

Đizs, samo sam promrsio kroz zube, ako me ovi lapani ne upucaju, oderat će me divlja svinja!
Međutim, ipak sam stao na stranu divlje svinje, pogotovo kad sam vidio da iza ove velike trči još jedna, nešto manja.
Trči svinjo, trči, nedaj se!

I ti lovci...
Mislim, poznajem nekoliko ljudi koji se bave lovom i ovako, susrećući se s njima u "normalnim" okolnostima, dobiješ dojam da je to sve poštena normalna i pristojna čeljad, pogotovo kad me nastoje uvjeriti da oni zaista vole životinje, da im pomažu, grade hranilišta, pojilišta - po njihovim pričama svijet je prekrasna šarena livada po kojoj bezbrižno šeću Pirgo, Bongo i Kongo dok nadasve humani lovci okupljeni oko logorske vatre samo preokreću kobasice koje su upravo jutros kupili u mesara Pere i uživaju u lovačkim pričama...

Hm... očito neki vrag uđe u ljude kad im daš puške u ruke...

Definitivno mi se smrklo pred očima kad sam nedugo zatim ugledao i treću svinju, svu krvavu i ranjenu kako u agoniji šepesa preko oštrog kamenja i očajnički želi pronaći put spasa...
U trenutku me dohvatio takav bijes, ma odakle pravo bilo kome da hoda okolo, puca i ubija kako mu god padne na pamet? I te njihove priče kao - razmnožili se vukovi, divlje svinje harače, medvjedi se razgoropadili...
Ma nemoj molim te!

Sve je u prirodi povezano i međusobno ovisno, pa ne može se razmnožiti ne znam sad koliko zvjeradi tek tako! Ali ne! Mi smo u svemu najpametniji, mi najbolje znamo tko zaslužuje živjeti a tko ne...

Iskreno, nekoliko minuta nisam dolazio k sebi, u jednu ruku sam želio da im ona uboga svinjica pobjegne, a s druge strane, možda bi bilo bolje da je pronađu i skrate joj muke...
Pun gnjeva okrenuo sam se natrag ne mogavši suspregnuti prezir prema tim ne znam ni sam kako da ih nazovem... Okej, mogu shvatiti da je to neki rudimentarni ostatak vremena kad je lov bio jedini način preživljavanja, čak mogu shvatiti i to mužjačko nadmetanje u stilu "čija puška bolje puca" ali opet...



Sutradan sam se raspitao je li uopće to bio legalan lov i smije li se loviti tako blizu grada i dobio sam predvidljiv odgovor - sve je legalno, upravo je jučer otvorena lovačka sezona, zna se koji su lovci jučer ostvarili "vrijedan trofej."
Mda, sve je divno krasno i za popizdit legalno, čak su i mene mogli legalno upucat jer eto - očito su ostale tek rijetke budale poput mene koji u prirodu vole odlaziti iz sasvim drugih pobuda...



Domenikanska republika

15.10.2011.

Pokojna teta Domina, duša joj se raja nauživala, pod stare se dane počela bavit neobičnim hobijem koji je njoj samoj donosija puno zadovoljstva, ali je zato nas ostale u kući zna izluđivat do krajnjih granica.

Kad bi onako tanašna i visoka, zamišljenog pogleda stala na srid tinela i važno se podbočila rukama pa svečano pogledavala čas u vrata, čas u ponistru, čas prema skalama, odma smo znali šta nam se sprema – operacija „Pilana“ oliti prevedeno - još jedno razmištanje namještaja po kući!

Teta Domina bi u novi raspored infišavala obično na prelasku godišnjih doba kad bi je redovito pucala inspiracija kako, di i šta triba posložit da bi se, po njezinome mišljenju -bolje iskoristija prostor, a bome, i da bi lipše figuralo!
Armerun iz tinela u hodnik, kredencu u tinel, šemizet u kamarin, Višnju Bagatovu u kužinu, a psihu u malu sobu! Taaaako! Sad je dobro...

Oli joj je ko smija proturječit! Profešurica starog kova, stroga i pravedna (ajde, valja priznat, u dane kad bi puvalo jugo, osjećaj za pravdu bi joj se pinku poremetija), pola života provela je u Kanadi u koju je partila posli onega rata ka Domina da bi se nakon puno godina vratila ka, da prostite – Domenica! Kako to obično biva s tim tetama u zlatnim godinama, svi su s njome tili bit u dobre jer svoje dice nije imala, a u šuškanjima i naklapanjima zainteresirane rodbine često se zbrajalo i oduzimalo koliko je šoldi mogla zaradit u toj ladnoj Kanadi, pa ka ono nikad se ne zna, možda nas se spomene jel...



Zato su svi činili kuco i ne bi se bunili niti kad bi za dva-tri miseca, teta činila novi genijalni raspored. Sad ćemo armerun na šufit, Višnju Bagatovu u kamarin, šemizet u hodnik, kredencu u kužinu, a psihu u tinel!
Ako već nemamo ništa novega, neka barenko izgleda drugačije!

E sad, znam da nema direktne veze pa čak ni indirektne, ali sitija sam se tete Domine baš jučer kad sam u jednome našemu trgovačkome centru (u stranom vlasništvu naravno) primjetija oglas kojim traže nove radnike ili kako se po modernome kaže - zaposlenike. Na naslovnici lipo dizajnirane brošure, smiješi se neka zgodna cura, brineta bademastih očiju i zanosnih bokova, stoposto manekenka koja vjerojatno nikad nije ni zakoračila u ovu butigu koja je dala oglas, ali bez obzira na to - osmijehom poručuje – postanite jedna od nas! Mislim – postanite prodavačica jel, nikako manekenka, to je ipak samo za odabrane...

Baš me zanimalo šta piše u tome oglasu.
Dakle - traži se kandidat za radno misto zamjenika voditelja trgovine. Olala, prvog radnog dana odma postaneš zamjenik voditelja, di ćeš bolje!? Plaća – 6800 kuna! Odlično! Nude mogućnost napredovanja, poticajnu radnu atmosferu, fleksibilnost, kooperativnost, mobilnost, sve po europskim normama, astisto, moga bi se i ja prijavit, ne bi bilo loše priminit profesiju...

Ma, isto sam na drugo čitanje malo sta na balun...

Ka prvo – zamjenik voditelja... Lipo zvuči, ali hm, a da to nije kao ono na divljem zapadu? Uz šerifa, vrsnog pištoljdžiju koji ganja bandite, konjokradice i krijumčare stoke alii se u isto vrime i nježno brine o kurbama u saloonu rolleyes, uvik se vrti pet-šest, malo smotanijih pomoćnika. Međutim, svi se oni do jednog tituliraju ka zamjenici šerifa ili „deputy“. Odma im se daje na važnosti – nisu neki bezveznjaci nego „deputy“.
Sve mi se čini da je i ovo ista pašta...

Ka drugo – možda čak i možeš dobit plaću od 6800 kuna, ali kad pažljivije pogledaš, primjetiš kako malim slovima u kantunu letka piše - brutto. Troppo brutto! Kad odbiješ davanja, doprinose, stupove, poreze, prireze, neće ti ostat niti polovica od onoga lipoga iznosa!

Fleksibilnost? A-haaa, ma nemoj mi reć, imaš široke mogućnosti fleksibilno slagat robu po policama, čučat na donje i rastizat se na one gornje, fleksibilno kontrolirat temperaturu pećnice u kojoj se peče kruv, a imaš mogućnost i fleksibilno potrčat prema blagajni čim se stvori fila od tri-četiri čovika. Poticajna radna atmosfera - i to razumin, kad se krajem dana mrtav-umoran srušiš na postelju, odma dobiješ poticaj da ih sve pošalješ na neko lipo misto. Mobilnost? To ti oće reć da uvik moraš držat mobitel uza sebe kako bi te šerif, pardon – voditelj moga pozvat na ispomoć u bilo koje doba dana i noći. Također, mogu te mobilizirat radit u dućan istoga lanca u Nedelišće, Svinjarevce ili Konjščinu pa se ti frigaj!



Ali, mi smo takvi ljudi, volimo lipo zapakirane stvari, sjajni papir, celofan, roza i lila fijokiće, a šta se krije ispod toga - nekako nam je manje važno.

Moga bi nabrojit još mali milijun novotarija modernog doba koje nam istina, nude drugačiju formu, ali sadržaj najčešće ostaje isti.

Isto onako ka i kod moje tete Domine, pardon Domenice – najvažnije da izgleda drugačije!
E da, skoro sam zaboravija, kad je partila na oni svit, ostavila je svim neputima po 100 kanadskih dolara, jednako onima šta su primištali mobilju i onima šta nisu, duša joj se Raja nauživala... Još i danas, kad zagrmi prije nevere, pomislim kako to sigurno teta Domina tanta svoju novu ekipu da primištaju ormare, tamo gori visoko, po nebeskim kamarinima...



Kako prepoznati blefera

13.10.2011.

Ljudi iz nekih čudnih, gotovo mazohističkih razloga vole biti prevareni. Čak i ako unaprijed znaju da će biti nasamareni, nerijetko to primaju s nevjerovatnom dobrohotnošću, puni simpatija prema varalicama. Gledam ovih dana lica ljudi oko sebe, imam osjećaj kao da se nalazim u nekakvoj sklepanoj kino dvorani ili ruševnom domu kulture za vrijeme mađioničarske predstave. Dok mađioničar na sceni miješa karte, pili svoje zgodne suradnice i izvlači zeca iz šešira, oduševljena publika traži još jedan bis, jedino tamo neki brko u demode sivom odijelu u jedanaestom redu s desne strane nervozno kašljuca i u sebi kuje plan kako će raskrinkati glavnu zvijezdu večeri.

Iskreno, nismo ni primjetili trenutak u kojem su se mađioničari pretvorili u iluzioniste, bijele rukavice i tamne cilindre zamjenili su kostimi drugačijeg izgleda, ali metode su uglavnom ostale iste.

No, iluzije nisu izmišljotine našeg doba, koliko god se utvarali da smo puno napredniji od ljudi koji su živjeli prije ne znam koliko tisuća godina, izgleda kako se kroz povijest u ljudskom karakteru praktično ništa nije mijenjalo.

Evo, uzmimo za primjer Odiseja, jednog od najglasovitijih i najslavnijih junaka grčkih mitova, njegovo ime postalo je sinonim za dugotrajna i mukotrpna putovanja, štuje ga se i danas kao velikog ratnika i neustrašivog pomorca.



No, ako samo malo zagrebemo ispod površine, primjetit ćemo da tu nešto ne štima. Čuj ovo - deset se godina vraćao iz Troje do svoje Itake!? Je li i vama to malo sumnjivo? Premda se i danas stručnjaci spore oko točnih lokacija ovih drevnih gradova, čak i ako pretpostavimo da su se nalazili na potpuno suprotnim krajevima stare Grčke, opet između njih nije moglo biti više od nekoliko stotina milja udaljenosti. Dajte mi obični kajić i vesla u ruke i evo da ću se za tri miseca vratit doma! Međutim, slavnom moreplovcu Odiseju, trebalo je dobrih deset godina!? Istina, nije on samo plovio, povremeno je sa svojom vojskom pljačkao i ubijao po zemljama i otocima na kojima bi se zatekao, ali nema sumnje da se sve to dogodilo u čistoj samoobrani. Mislim, ti domoroci su zasigurno bili veoma nasrtljivi prema mornarima...

A tek priča o čarobnici Kirki!
Kirka, kći boga sunca Helija, imala je sposobnost muškarce pretvarati u svinje. Dobro, danas takvu sposobnost posjeduje priličan broj žena premda i ne moraju nužno biti kćeri boga sunca. U svakom slučaju, naš vrli Odisej se prihvaćajući savjet boga Hermesa uz pomoć ljekovitog bilja znao obraniti od tih vradžbina, čak se s vremenom jaaaaako zbližio s Kirkom tako da su godinu dana proveli u ... hm... vrlo prijateljskim razgovorima...

I pogledajte samo kako je i danas to dobra skuža, ako vas ikada uhvate "u šteti", možete se pravdat kako vas je ta zločesta čarobnica od ljubavnice jednostavno - začarala, i ne samo začarala već i prijetila da će vas pretvorit u svinju ukoliko ne udovoljite svim njezinim prohtjevima. Bestidnica jedna!

I kad se nakon deset godina vješti pomorac konačno vratio u svoje kraljevstvo, svi su ga dočekali raširenih ruku, a njegova ljubljena Penelopa konačno je mogla odahnuti od najezde prosaca.
Zapravo, prava je istina da je Penelopa bila zakonita kraljica Itake, a Odisej je svoj kraljevski status dobio "u dotu", ženidbom s kraljevom kćeri. Ipak, Odisej je za sva vremena ostao upamćen kao faca bez premca!



Odiseji naših dana koriste se sličnim metodama, i za divno čudo, što se više preseravaju postaju sve slavniji, a mi koji poslušno sjedimo u publici, opijeni njihovom slatkorječivošću, postajemo sve benevolentniji, pa za njihove laži i obmane pronalazimo nevinija imena poput - spina! Ne mislim pritom samo na omražene političare, blefera ima oko nas koliko god hoćeš.

Kako uopće prepoznati blefera?
Nije to baš jednostavan zadatak s obzirom da ćete vrlo rijetko vidjeti nekoga da mu je na čelu velikim štampanim slovima istetovirano - BLEFER. Takvi tipovi u pravilu uzgledaju fenomenalno, galantno, obrazovano, uglađeno, pomalo kicoški, ma svaka majka bi ih za zeta poželjela. Tek rijetki mogu prepoznati da se iza te savršene fasade krije teški mutež, lažljivac i smutljivac.

Kad sjedaju za stol, obično odaberu položaj iz kojeg mogu direktno gledati ulazna vrata. Općenito, nastoje sve prisutne u prostoriji držati na oku. Bleferi ne vole da im se netko vrzma iza leđa. Sa bleferima je teško igrati fer - jedini način za razotkriti blefera je kontra-blef!

Stoga, ako sumnjate na nekog, diskretno mu se približite i nešto čeprkajte po policama, kao nešto tražite ili ako se iza sumnjivčevih leđa nalazi samo zid, pravite se da mlatite komarce. Blefer će vam sigurno ponuditi pomoć! Naravno, ne zbog toga što vam uistinu želi pomoći nego samo da se što prije maknete ća. Bleferi u pravilu imaju dostojanstveno držanje, ali vrlo često znaju nekontrolirano tapkati desnim tabanom. Ako im zavirite ispod cipela, primjetit ćete da je desni đon umnogome izlizaniji nego onaj lijevi.

Ako za vašu opravdanu sumnju pronađete dokaze, nemojte ih ni za živu glavu odmah javno obznaniti. Štoviše, dobro je u svojoj blizini uvijek imati najmanje jednog blefera, čisto onako za trening. Na poslu pogotovo. Povjerite mu se brižno, u četiri oka, kako onaj mamlaz Mirko iz kadrovske stalno oteže sa izvještajem, a tek uzgred možete primjetiti da Jasna iz antikorozivne zaštite ima fenomenalne guze. Potom pratite tok informacija. Blefko će se apsolutno složiti sa svim točkama optužnice čak dodati i nove elemente, ali će se već isto popodne naći s onim mamlazom iz kadrovske na kavi, a slijedećeg jutra potražiti Jasnu iz antikorozivne. Naravno - neće je naći jer Jasna zapravo i ne postoji, ali on to ne zna jer se non-stop vuče po bolovanjima.

Bolovanja su posebna priča. Bleferi uvijek boluju od nekih misterioznih bolesti. Najbolji su kad vam žele uvalit priču o svojoj tužnoj sudbini i specijalistima koji nikako ne mogu utvrditi točnu dijagnozu. Za takve prilike, uvježbajte onaj pogled - hej čovječe - lažeš me, i ti znaš da me lažeš, ali isto tako znaš da ja znam da me lažeš, pa daj brate, ako si me već odlučio lagati, onda barem nemoj vrijeđat moju inteligenciju pa se potrudi da me lažeš - pošteno.



Škontradura škure bure

11.10.2011.


Da se na samom početku razumimo - ovo u naslovu nije nikakva beštimja niti kletva iako za pravo reć, na prvi posluh možda i zvuči tako. Premda sam siguran da ove riči nećete čuti u niti jednoj od aktualnih kvazi-dalmatinskih sapunica s Montekićima i Kapuletićima, ne bi bilo loše objasnit šta je "cinik, pisnik i umitnik" tija reć. Dakle, škontradura nema veze s kontradom, još manje sa štradom, ali ima sa iznenadnom promjenom vremena, obično na gore. Škure u ovom slučaju nisu one škure koje zaklanjaju ponistre iza kojih se vazda skrivaju neke zlatokose djeve bajne, nego škuro znači - tamno, a buru fala Bogu, ne triba objašnjavat, svaka cura zna šta je bura!

Naši stari su znali govorit - čuvaj se škure bure i suvoga juga, ajde dobro, još su puno toga oni spominjali čega bi se sve tribalo čuvat, ali kako to već obično biva, mlado ludo - staro bez pameti, a istinu govoreći, od velikoga čuvanja i nema baš neke naročite slasti. Ako nešto loše čuvaš - brzo će ti se ucrvat, pa se ti misli...

Idemo sad probat ozbiljno...
Kao što je Heraklo, najveći junak antičke mitologije, tamo neke davne godine, svojom čudesnom snagom otvorio Gibraltarska vrata i tim činom spasio Mediteran da ne postane ustajala baruština već pravo more, tako je jedan drugi vrli junak, nama nažalost nepoznat, ali nema sumnje - naše gore list, razmaknuo puntu Marjana i puntu Čiova samo da bi drevne Kaštelane, koji su do tada bili Vlaji, učinio primorcima...



Da, ma sve je to divno i krasno, ali danas čitav svijet zna za Herkulove stupove (eno ih na španjolskoj zastavi) i Gibraltarska vrata, a za ovu našu domaću inačicu malo tko mari. Istine radi, Marjan je čašćen, slavljen i opjevan, ali nekim čudom, drugi stup koji čuva ulaz u Kaštelanski zaljev potpuna je nepoznanica, za njega nikad nije čula najmanje polovica zastupnika u skupštini glupanije Splitsko-Dalmatinske.

Što je posebno začuđujuće, prolaz između Marjana i Čiova uopće nema svoga imena, pa mislim braleeee, stvaaaaarno!
Premda sam već u nekoliko navrata upozoravao na diskriminaciju istočne punte Čiova, izgleda da me malo ko obadaje, pa ću u maniri pravog tovara zarevat još jednom - njaaaaaaaaaa...

Oukej, idem još jednom pokušat ozbiljno. Sad kad su konačno splasnule turističke gužve, idealno je vrijeme za jednu ugodnu vožnju od Trogira sjevernom stranom pseudo-otoka Čiova prema Slatinama pa čim se skotrljamo nizbrdicom u slatinski porat produžimo još malo dalje, uz more, sve do zadnjih kuća. Tu asfaltirani puteljak skreće uzbrdo i njime se može prošvercati još par kilometara na motorni pogon, ali je daleko ugodnije krenuti pješke sve do okretišta na kojem se račva put prema Gospi od Prizidnice.
Budući da smo tamo bili nedavno, ovoga ćemo puta na okretištu produžiti ravno prema istoku, širokim drumom što izlazi na most... (ne ne, to je ipak iz neke druge priče...)
Dakle, produžujemo još kilometar-dva prema punti Čiova širokim makadamskim putem koji je čak označen planinarskim markacijama WOW.



Ovo su prve markacije u povijesti Čiova, potez za svaku pohvalu!

Istina, markirana staza završava na jednom čudnovatom mjestu, na kojem putnik namjernik lako dođe u dilemu, dal' će naprijed, dal' će natrag. No, kako se ipak nalazimo na domaćem terenu, nismo se libili probijati kroz gustiš i ponovno spustiti na morsku obalu.
Tamo smo osjetili svu silinu škure bure, ali i njezinu blagodat. Kako se svi ti silni valovi razbijaju na oštrim škrapama i pršte u ariju ko atomi u CERN-u, zrak je prepun aerosola kojeg je prava milina udisati.



Na samoj istočnoj punti nalazi se i lanterna, ako nekog posebno zanima karakteristika - B Bl (2) 6s 9m 7M ili prevedeno - bijeli dvostruki bljesak svakih 6 sekundi, domet 7 nautičkih milja, dok se svjetlo lanterne nalazi 9 metara iznad površine mora...





Stijene u blizini lanterne pune su nekih neobičnih likova, a za stručnu potvrdu naših sumnji da se radi o okamenjenom korijenju nekih pradavnih biljaka, trebat ćemo mišljenje naše Sanje kojoj je geologija u malom prstu.



Istina, iznio sam još jednu teoriju, vezanu za erupciju vulkana Marianisa, ali za divno čudo, nisam naišao na neko posebno oduševljenje prisutnog slušateljstva...

No, na stranu sa teorijama praska, budući da se nismo željeli vraćati istom stazicom natrag, "opalili" smo jednom prečicom oštro uzbrdo.



Nakon stotinjak metara bauljanja kroz šumarak, pronašli smo pravi pravcati položaj vjerojatno iz Drugog svjetskog rata što je u meni trenutno probudilo zakržljale ratničke strasti.



Smjesta sam osnovao bitnicu obalnog topništva, izvukao iz ruksaka haubicu tipa PL-FZ 100 te zatim odabrao potencijalne ciljeve.
Prvi plotun sam ispalio prema bazenu na Zvončacu, a kao kolateralne žrtve "nastradali" su zvonik svetog Duje, ona karampana od Doma mladeži i dobar bokun Sućidra...



Drugu kanonadu sam usmjerio na područje gradske luke, Odjevni dom i Cukarin...



a treći borbeni komplet lansirao na šestu flotu "Jadrolinije" u Bračkom kanalu.



Potom sam se neko vrijeme pritajio kako ne bi nesmotreno odao svoj položaj da bi mi ubrzo na nišan došao, glavom i bradom - Sinbad moreplovac...



Ah, kakav je ovo slasan pogodak bio...



Kad mi je euforija zbog uspješnog foto-gađanja malo splasnula, počelo mi se vrzmati po glavi bezbroj pitanja, a tako malo odgovora. Obećao sam sebi da se neću više čuditi kako to da na ogromnom podučju od ne znam koliko kilometara kvadratnih, osim par skakavaca i nekoliko gušćerica ni danas nismo vidjeli niti jedno čovjekoliko čeljade. A prostor je savršen, tako blizu, uvjetno rečeno - civilizacije, a još uvijek sačuvan, ko stvoren za laganu jutarnju šetnju, taman toliko da se oslobodi kapacitet za slasni nedjeljni obiteljski ručak. Zbilja nemamo pojma šta imamo...





Na Jadranu ništa novo

08.10.2011.


Užasnut katastrofičarskim najavama ciklone koja brzinom mraka prodire s područja Genovskog zaljeva i donosi strašan pad temperakure od najmanje 595 stupnjeva, jošte skamenjen u stanju potpunog šoka i nevjerice, smogao sam tek toliko snage za izgraditi priručno atomsko sklonište u šupi u kojoj inače čuvam kumpire, kukuruz i kapulu. Nabacao sam vreće s pijeskom duž svih otvora na vanjskim fasadama, nadopunio zalihu konzervi slanutka, tunjevine s povrćem, ragua i Podravkinog guzlaša, te zlu ne trebalo, napisao oporuku. Istina, za oporuku mi i nije bilo potrebno bogzna koliko vremena, nepokretnu i pokretnu imovinu brzo sam razdijelio, jedino sam malkice zapeo na spašavanju intelektualnog vlasništva, PINova PUKova, a posebice passworda od bloga, fejsa i ĐI-mejla.



Obavivši sve potrebno za doček armagedona i napregnuvši svoje intelektualne i fizičke potencijale do granice razvlačenja (vidi Hooke-ov zakon), ufatila me neka mala snaga, tako da sam se već i prije početka emitiranja "Larinog izbora", mrtav-umoran stropoštao u krevet.

Ujutro pred zoru, probudio me pjev ptica, istina, ne baš sad nekih raskošnih pjevica poput slavuja, grdelina ili faganela, ali sve u svemu, zbor od otprilike tri tisuće osamsto dvadeset i troje vrabaca oliti grajaša okupljenih u krošnji Matine murve svojski se trudio svečano obilježiti još jedno izdanje Dana neovisnosti. U svakom slučaju - hvale vrijedno, i na neki način pljuska u lice onim papanima iz limene glazbe koji više ne marširaju ulicama i ne sviraju budnice u praznička jutra.

Još H-rv-ats-ka-ni-pr-opa-la-dok-mi-ži-vi-mo....



Razmaknuvši škure, osupnuo me svježi zrak koji je dopirao s planine pa sam ne čekavši ni časa požurio u izvidnicu strepeći od posljedica sinoćnjeg nevremena.
Prizori koje sam ugledao, uistinu su bili strašni...



Svuda, dokle god pogled doseže, naherilo se užasno plavetnilo, gotovo da je neutraliziralo sve ostale boje sunčevog spektra...




Da stvar bude još složenija, pobrinula se i nezajažljiva Fata Morgana koja je svojim raljama pojela rubove udaljenih otoka...





Naposljetku mi nije preostalo ništa drugo nego dobro učvrstiti cime preživjelih brodova kako bi što bezbolnije dočekali idući smak svijeta koji je najavljen... ček da pogledam... ne mogu sad pronać... u svakom slučaju - vrlo skoro! eek





A do tada - u zemlji zalazećeg sunca - sve je po starom...



Ne daj se, generacijo

06.10.2011.

Premda bi se iz mog sadašnjeg tjelesnog (ob)lika u kojemu svakom dana u svakom pogledu sve više napredujem do konačnog cilja - a to je figura sredovječnog mužjaka sredozemne medvjedice - teško moglo zaključiti, morat ćete mi vjerovati na riječ ako vam kažem da sam se nekada davno, veoma davno, još u prošlom tisućljeću, intenzivno bavio sportom. Istina, ne na nekoj vrhunskoj razini, ali sve u svemu, kad zbrojm moju nogometnu, jedriličarsku i rukometnu karijeru, sve to dignem na kub i pomnožim sa PI - paaaa, mogu reći da i nisam bio totalna truba... Više onako - trombon...

Eh sad, svjestan sam kako u ovim novim vremenima kad mi je od svih sportova s loptom, ostao samo loptasti trbuh, svaka moja priča na ovu temu može izgledati kao bajka, ali zapravo, na ovu me temu potaknuo jedan tužan prilog kojeg sam maločas gledao na televiziji.

Iako je mnogo godina prošlo, često se znam prisjetiti svoje "vrlo posljednje" rukometne utakmice, u lipnju osamdeset osme, koju smo odigrali ni manje ni više nego protiv tadašnje reprezentacije Jugoslavije.
Naime, upravo su se tih dana, uoči olimpijade u Seulu, u mome Trogiru pripremali najbolji rukometaši skupljeni od Vardara pa do Triglava pa smo i mi provincijski klipani oćutili dašak tog zvjezdanog praha jer smo više puta trenirali s našim idolima, čak i odigrali zajedno nekoliko utakmica.

To je bila generacija u kojoj su igrali Zlatan Saračević, Irfan Smajlagić, Iztok Puc, Veselin Vujović, Zlatko Portner, branili su Bašić, Velić i Pušnik, ma šta da vam kažem, bila je to jedna atomska reprezentacija koja je ipak u Seulu doživjela fijasko, osvojivši tek brončanu medalju, eh da... Svi su očekivali, ne samo jednu, nego barem dvije zlatne medalje, onako iz cuga..

Uglavnom, prije njihovog odlaska za Koreju, odigrali smo jednu "svečanu" prijateljsku utakmicu i trener mi je dao zadatak da čuvam Iztoka Puca. Zaustavi ga kako god znaš - rekao mi je dok sam ulazio u igru...

A-ha... Zaustaviti Iztoka kad se digne sa lijevog vanjskog, m'da stari moj, kako da ne, to je više spadalo u domenu naučne fantastike nego li u sport, jednostavno - imao si osjećaj kao da nadzvučni mlažnjak leti iznad tebe. Istina, Iztok je bio za glavu viši od mene i neusporedivo snažniji, mogao sam mu parirati samo svojom brzinom, ali zajebi sve to... ne možeš mu ništa, ma niti stavit soli na rep ... Iako znaš šta će napravit, napravit će fintu livo, trznit ramenom, prominit stranu, skočit će do stropa dvorane i pitat golmana "a di oćeš..."

I točno se sićam šta mi je nakon pet-šest napada u kojima me izvoza ko malog majmuna prošlo kroz glavu - čoviče, šta ti uopće radiš tu... Okani se ćorava posla, obisi patike o brokvu dvanajsticu i pođi lovit rake na Pantan...

Bez zafrkancije, Iztok Puc mi je "uništio" karijeru, okej, možda je bolje reći - postavio stvari na svoje mjesto... Kao misliš - dobar si, tu se nešto junačiš u trećerazrednim l(j)igama, a onda ti dođe jedan Iztok sa zapada i napuca te u plus minus beskonačnost...
A ja sam opet neki zajeban tip i ravnam se po onome - ako u nečemu ne možeš bit najbolji - kupi prnje i ajde ća!

I evo, sad maloprije čujem da se Iztok Puc, legendarni igrač, jedan od najboljih rukometaša svih vremena sa ovih naših prostora, ovjenčan slavom, zlatom i lovorovim vijencima u nekoj bolnici na dalekoj Floridi bori za svoj život i to s vrlo neizvjesnim ishodom...

Ma daaaaj, to mora da je greška, legende ne mogu tek tako ostati prikovane za krevet, ne, ma nije moguće, ne želim vjerovati, božemili, Iztok je "moj", moja generacija, šezdeset i šesta, pa ne može to tako, tek smo počeli živjeti...

U ovakvim trenucima obično ti ništa pametno ne dolazi na pamet, uspiješ tek preko usana prevalit neku tešku psovku, grubu beštimju, od nemoći, od ne znam... Lako je neke stvari shvatit, ma je puno teže - prihvatit...

Iztoče, generacijo, oprostit ću ti sve, čak i to šta si mi "uništija" karijeru, ali molim te, ovu utakmicu moraš odigrat onako kako samo ti znaš...
Ajde, daj još jednom onu tvoju fintu ka da ćeš livo, pa trzaj ramenom, dva koraka desno, pa skok do stropa dvorane i... dok letiš visoko iznad svih, znaš da te nitko ne može zaustavit! Možeš ti to!

Adio Bela

04.10.2011.

Kad sam se već u prethodnom postu dohvatio kralja Bele četvrtoga, bilo bi pošteno da ovim zaokružim njegovu trogirsku pustolovinu.

Dakle, bježeći pred hordama koje su njegovo veličanstvo htjeli samljeti u tartar-biftek, Bela IV se sa svom svojom svitom sklonio u dobro utvrđenom gradu Trogiru. No, Tatari nisu odustajali tako lako, kad nije prošlo silom, vjerojatno neće ni milom pa su pokušali koristiti i metode diplomatskih pritisaka. Tako je Kajdan, zapovjednik tatarske vojske poslao svog izaslanika koji je, ako je vjerovati svjedocima, pred zidinama starog grada poručio Trogiranima na tečnom hrvatskom jeziku - Nemojte uzimati na se krivicu tuđe krvi, nego predajte u naše ruke neprijatelje, da ne budete upleteni u osvetu njihovu i ne poginete uzalud!

Poruku je dobro razumio i sam kralj Bela IV koji se počeo osjećati nesigurnim u samome gradu pa je novo utočiste pronašao na jednom otočiću južno od Čiova, ufajući se da Tatari nisu tako dobri plivači, a bome ni moreplovci da će se tek tako drznuti napasti otok.

U povijesnim knjigama nisam uspio pronaći podatak koliko je vremena prognani kralj proveo na pustom otoku, no u svakom slučaju, narod je nakon njegovog odlaska, taj škojić, do tada bez imena i bezimena, prozvao - Kraljevac!



Kako su jadranski otoci dosta pouzdani i postojani, Kraljevac se i danas nalazi na manje-više istom mjestu, u društvu nešto prostranije Svete Eufemije iliti narodski - Fumije, otprilike pola milje ispod južnih čiovskih uvala.

Ulogu kraljevske straže i ključara dvora, preuzeo je greben Zaporinovac. Ispod lanterne na njegovim sikama nalazi se mali betonski plato za kojeg me vežu hm... neka nježna sjećanja...



A Kraljevac, kako li danas izgleda?
Paaaaa, iskreno rečeno - ništa naročito, odlikuju ga dvije potpuno različite strane, sjeverna šumovita i zelena, a južna hridinasta i siva, izjedena od silnih valova juga koji tko zna koliko milenija tuku istom snagom i upornošću. No obje obale su jednako nepristupačne, stoga nije čudno što se otok Kraljevac ne spominje tako često u đitama ljetnih kapetana.





Neko vrijeme su okruški težaci znali ostavljati islužene tovare da u miru na otoku provedu stare dane. Što je za američke umirovljenike Florida, to je za okruške tovare bio Kraljevac, a kad su i njih namagarčili, istinski vladari škoja postali su divlji kunići koji su nekad slavni kraljevski otok pretvorili u swingerski raj. Ah kakva degradacija...

Međutim, mene je ovog me puta kopkalo nešto drugo, zanimalo me može li se proći kroz sav taj gustiš sa sjeverne strane i izbiti na vršni greben s kojeg će zasigurno pružiti lijepi pogled.
Barčicu sam ostavio privezanu za škrapu...



... i potom vrlo ambiciozno krenuo u istraživanje otoka naoružan poluraspadnutim patikama i nekakvim štapom s kojim sam razmicao bodljikavi divlji bršljan.

Premda se šuma na Kraljevcu ispočetka činila potpuno neprohodnom, kroz taj dio sam čak i uspio proći, naivno se nadajući kako je najteži dio puta ostao iza mene. No, našavši se okružen prijetećim grmljem koje istina - zanosno draška nosnice, ali ne dopušta ni milimetra prostora za prolaz, preostalo mi je samo zavapiti - mili Bože kud sam zašo, nigdje puta nigdje staze...



Do vrha grebena mi je ostalo proći kojih tridesetak metara, ali onako izgrebanih koljena i pun friževa po rukama, zarobljen još tim glupim dračavim bršljanom, odlučio sam se povući na rezervni položaj. Nema smisla, ovako zamršenu situaciju, ne bi uspio riješiti ni Indiana Jones sa svojom mačetom.

Vraćajući se prema brodu, nikako mi nije bilo jasno kog je vraga taj blentavi Bela izabrao upravo ovaj otok za ljetnu rezidenciju!? Ti Mađari očito nemaju pojma o otocima!
Ma mislim, otok je super, samo mu fali pet za učinit šest, ae...

Da se pokušam popeti s južne strane - nije mi padalo na pamet, još najbolje da se stumbam s tih litica pravo dolje u dubine...



Utjehu što sam ostao bez atraktivnih fotki s vrha kraljevskog otoka, donekle su mi donijeli potomci austro-ugara koji su prvo listopadnu nedjelju iskoristili za dokono regatavanje u Šoltanskom kanalu.









Istina, dušili su im špinakeri i onako iz daljine, nisam uspio uočiti jedriličarski "mot" karakterističan za naše ljude, ali neeeee, nisam ni na trenutak pomislio kako su nas i u najnovijim povijesnim okolnostima ti austro-ugari opet nasamarili, ma kakvi. Nisam, e ...



Kurbe Šplicani i Rašpini Trogirani

02.10.2011.


Nema tice do prasice, a ni ljubavi do one bratske, istina, kad se takva ljubav rasplamsa, koji put zna doć i do požara, a prevedeno na zemljopisne koordinate - ne postoji veća "ljubav" od one koju osjećamo za susjedno misto, bilo malo ili velo, uvik ti dođe na isto.

Zagreb kontra Splita, Split kontra Zagreba, Split kontra Zadra, Zadar kontra Šibenika, Žedno kontra Arbanije. Marina kontra Vinišća, Vinišća kontra Vinišća. Eh da, nisam falija, jerbo se u Vinišćima "vole" Gornjaci i Donjaci...

Manje je poznato da su Trogirani i Splićani tamo nekih davnih godina u 13. stoljeću čak i ratovali, i to mogu vam reć - skroz zaozbiljno! Uzroci svih ratova u balkanskim gudurama vazda su bile neke međe, a u ovom slučaju, kamen smutnje nalazio se, adakuće, neg' u Kaštelanskom polju.

Naravno, u današnje doba, ovakav sukob bija bi smišan, sadašnji Split može smazat čitav Trogir za marendu, ali uzimajući u obzir povijesne okolnosti valja priznat da je Trogir bija pravi i čuveni grad u vrime kad je Split figura ka obično vikendaško naselje!



E sad, zašto su se sukobili Splićani i Trogirani?

Možda se sjećate Bele četvrtoga, ugarskoga kralja koji je osim zemlje čardaša i tokajca dobio koncesiju i za Hrvatsku, onoga koji je benevolentno dijelio bule, kukuljice, darovnice i povlastice, i to skoro svima koji bi ga znali počastit slasnom večerom.
Tako su i Tatari saznali za velikodušnog Belu, pa su mu pohitali u susret, vjerojatno plamteći od želje da hrvatsko-ugarski kralj i njima uruči poneko odlikovanje poput Velereda kraljice Jelene Rozge sa zlatnim ekstenzijama.

No, siroti Bela očito nije shvatio tatarsku dobrohotnost u pravom smislu pa je bježao pred njihovim hordama sve do obale Jadranskog mora, a u doba kad nije bilo Dalmatine, priznat ćete, takav pothvat nije bio baš pisofkejk. Sav zadihan dojahao je pred zidine starog Trogira u kojemu je bio primljen i čašćen baš onako kako i zaslužuje jedan kralj.
Kako bi se odužio gostoljubivim Trogiranima, odlučio ih je bogato nagraditi pa im je poklonio Ostrog, Bihać i Sveti Vital, zemlje i posjede ispod Kozjaka.

Međutim, čim su Splićani saznali za Beline darove Trogiranima, popizdili su sto gradi pa su poručili: "Poala kralju, ne može to tako!"
U to vrime, kao i danas uostalom, katastarske izmjere nisu bile baš potpuno usklađene sa zemljišnikom, pa je došlo je do škandala neviđenih razmjera, Splićani su ispalili na živce, Trogirani se pravili blesavima, ka ono nije naš posal, nama je to Kralj da na dar, ae, inšoma, rič po rič, došlo je do prstiju!
I bome, ne samo do prstiju, vitlalo se tih godina i ladnim i vatrenim oružjem, Kaštelanski zaljev posta je poprište žestokih sukoba. Nakon dvi godine ratovanja, neuspješnih pregovora i pokušaja intervencije tadašnjeg UNPROFOR-a, konačno je 1244. godine sklopljen mir po kojem su se Splićani morali odreć posjeda Ostrog, kao i otoka Stipanske kod Maslinice na Šolti.

Po svemu sudeći, Trogirani su ovaj sporazum prihvatili kao pobjedu i u tu čast podigli crkvicu na obali mora i nazvali je romantičnim imenom - Gospa kraj mora..





Gospa kraj mora ili jednostavno - Gospica kako smo je navikli nazivati, smještena na rubu grada, izgrađena na temeljima negdašnje kapelice za eremite, u nekoliko je navrata dograđivana i evo, do današnjih dana ostala omiljeno mjesto Trogirana i na neki način emocionalni orijentir mnogih generacija. Ajmo napravit đir do Gospice - rečenica je koju sam kao čiovski mulac vrlo rado izgovarao, a pogotovo zbog toga što se dvadesetak koraka od Gospice nalazi Mali mul, kultno kupalište na kojem su proplivala skoro sva čiovska dica.



Stoljećima su u neposrednoj blizini Gospice rasli čempresi i borovi, sve do prije sedam godina, kad je "oluja svih oluja" poharala grad i to zamislite, upravo na blagdan svetog Ivana Trogirskog. Čime su se to Trogirani zamjerili svome nebeskome zaštitiniku i do dan-danas je ostao nerazjašnjen misterij. Istina, sumnja se na neke pojedince, ali čvrsti dokazi nikad nisu izašli na svjetlo dana.

A tko zna, možda je i nakon 860 godina od ljutog boja ostalo još nepodmirenih računa, jer istine radi moramo priznat da se još i danas Trogirani i Splićani znaju gledat nako... hm... kako bi to reka, štraloćavo.
Na svu sriću, nisu se više itali kalunima i mlatili buzdovanima, ali su guštali u šporkim ričima kojima bi častili jedni druge. Splićani su postali "kurbe Šplicani" i "Mandrili" a Trogirani "Blitvari" ili "Rašpini."

Izgleda da nije puno pomogao ni ovaj reljef iznad vrata crkvice sa uklesanim motivima upravo protiv protiv zlih jezika.



Ohohoo, i danas se petaju roge ispod traverše, i danas se zna zabeštimat i zabrontulat kako je svemu kriva ferata koja je osamsto i neke, od prijevoja kod Labina produžila prema "kurbama Šplicanima" umisto da je u Kaštel Starome zaokrenula prema Rašpinim Trogiranima kako je navodno bilo predviđeno.





Očito su i onda postojale teorije urote, ko bi reka da je ferata glavni razlog zašto je danas Split deset puta veći od Trogira... A ni kurbe Šplicani nisu ostajali dužni pa su u mnogim svojim djelima ka "Spliskome akvarelu" ili "Malome mistu" znali lipo oplest po Rašpinima. Ajde dobro, onaj Trogiranin iz drugog čina "Akvarela" još može proć iako je pravi imbećile, ali mnogi Trogirani nikad nisu Smoji oprostili onog lika šta je u Malome mistu trča s tukcima i pršutima za doturom Luiđijem i Rokom Prčem ne bi li iskamčija boračku penziju.





I sad zamislite kako je meni, ditetu iz mješanoga braka, od oca Splićanina i matere Trogirke bilo sve ove godine slušat sva ta štucigavanja i pribotunavanja, zapravo moga bi se tuć nogama u guzicu da se u ovim vrimenima nije rasplamsa stari sukob iz 14. stoljeća, jer za pravo reć - ne znam na koju bi stranu sta!





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>