ponedjeljak, 23.05.2011.

~Stazom Malog princa
~

Kad bi se Vile velebitske sastale i morale odlučiti koji je dio Planine najljepši, vjerujem da im zadatak ne bi bio nimalo lak. Andante-andante od Zavižana na sjeveru pa moderato Premužićkom kroz Dabarske kukove do Oštarija zatim vivo alegro u visine preko Visočice sve do forte fortissimo Vaganskog vrha i Svetog Brda da bi trijumfalni bis dočekali na Tulovim gredama. Ipak, daleko od svih ovih dobro znanih općih mjesta Velebita sramežljivo se skućio njegov jugoistočni dio, niži i neprimjetniji od ovih Velebnih, kao da se i sam pribojava reći - heeej pa i ja sam još uvijek Velebit!

Starom cestom od Obrovca prema Gračacu, na prijevoju zvanom Prezid, na granici Dalmacije i Like, simbolički se našao jedan tunel, a svega kilometar iza njega, odvaja se makadamski puteljak prema obroncima Crnopca, najvišeg vrha jugoistočnog Velebita. No, ovoga nam puta nije bila namjera skoknuti do tog vrha nego zaviriti u donedavno jedan od najnepristupačnijih dijelova Planine, u gotovo neprohodno carstvo ljutog krša, prepunog opasnih i nazubljenih vrletnih stijena, jama, procijepa i prolaza.

I tako bi vjerojatno ostalo još stoljećima da se nije našao jedan čovjek, zaljubljenik u Velebit, Zadranin Slavko Tomerlin od milja zvan Tatek koji je u srcu tog krševitog terena "razvukao" nekoliko planinarskih staza, izgradio planinarsko sklonište i što je posebno važno - "napisao" Malog princa, ali ne onog od Sainta-Exuperyja već jednog sasvim drugačijeg, ali ne manje lijepog i inspirativnog. Upravo je staza Malog Princa danas bila naša želja, a "oprženi" kišurinom prošle nedjelje na Kleku, svoje želje nismo htjeli davati na sva zvona već više onako "u povjerenju."

Iako sam na planinarskim forumima pročitao da se makadamskim odvojkom može bez problema "ukrasti" dva kilometra puta kroz šumu, već je prvi pogled na razlokani i džombasti puteljak bio dovoljan da zaključimo kako je Plavu Pticu ipak najbolje ostaviti na ugibalištu pored glavne ceste. Nema pojma Japanac šta je to makadam, oni svoje ceste i tako poprave i asfaltiraju u roku od šest dana nakon potresa, tjah...



Uostalom, put nas je vodio kroz zelenu, prozračnu i prolistalu bukovu šumu, a konstantni uspon izvrsno je poslužio za zagrijavanje mišića. Ugledavši putokaz na kojem je pisalo da nas do Tatekove kolibe očekuje još 40-ak minuta pješačenja, bili smo super-zadovoljni, ali nismo računali da nas na tom putu očekuje na stotine, na tisuće polomljenih grana i stabala što tanjih, što debljih koji su nam značajno otežavali kretanje. Nismo sa stopostotnom sigurnošću mogli odgonetnuti koliko su za takav "ures" planinarske staze krivi šumari, a koliko prirodne nepogode, u svakom slučaju, brzo smo se navikli i na takvo planinarenje "s preponama."





Kad smo stigli pred Tatekovu kolibu, shvatili smo kako su sva ona porušena stabla na našem putu ipak bila svojevrstan test kojeg smo morali ispuniti da bi naišli na nešto izuzetno lijepo. Prolazeći kroz gustu šumu nismo ni slutili da će se već za nekoliko minuta slika oko nas potpuno promjeniti i da ćemo se naći u srcu planinske katedrale, skrivene od običnog, svakodnevnog svijeta. Oduševilo nas je malo planinarsko sklonište, izuzetno uredno, čisto i građeno s mjerom.





Zadržali smo se otprilike pola sata kod kolibe uz tradicionalne planinarske užance i prigodne napjeve, pozdravili malog Medu koji je zadovoljno plazio jezikom pa se potom spustili u kotlinu da konačno upoznamo tog famoznog Malog princa.



Kad je Tatek trasirao Malog princa bilo je nekih razmišljanja u stilu da je to "planinohuljenje" da se nije smjelo dirati u netaknutu prirodu, ali mi se čini da su takve ocjene ipak bile pretjerane jer su intervencije zaista minimalne, ali s maksimalnim učinkom. Staza Malog princa ni u kom slučaju nije "penzionerska", zahtjeva stanovitu dozu spretnosti, ali ipak ne traži od vas da budete "alpinistički rastrojeni". Na svim nezgodnim mjestima provučene su sajle i željezne šipke na koje se možete hvatati ili rukama ili nogama kako vam drago, a diskretne ploče s natpisima vam pokazuju kroz koji dio trenutno prolazite.

Za tren oka vas obuzme onaj slatko opijajući osjećaj kao da se ušli u začarani bajkoviti svijet izvan vremena i prostora u kojemu je sve moguće i ništa nije toliko teško.

Nekoliko kilometara od nas, odjekivala je potmula grmljavina, oblaci su se narogušili kao da će se opet istresti na nas, ali točno iznad ovog našeg "začaranog" svijeta, ostao je komadić vedrine koji nas je čuvao svo vrijeme koliko god je bilo potrebno.



Jedan od najuzbudljivijih trenutaka bilo je spuštanje u Zdenkovu jamu preko sajli, šipki i dvostrukih aluminijskih ljestava.



Na dnu jame, za koju se pretpostavlja da su nekada davno živjeli ljudi (koji i kakvi - to je ipak tajna!) opet smo našli u okruženju "svijeta izvan svijeta" u kojem vladaju neki sasvim posebni zakoni.



Lutajući labirintom tajnih prolaza upoznali smo Dvore, Konobe, Slipe i Tisne Klance, a posebno nam se svidjela se Kičma, stjenovita poveznica između dvije provalije preko koje se mora prolaziti naročito oprezno.





Nakon što smo uspješno preskočili sve kralješke uspjeli smo proći kroz Nebeska vrata.



Kao šlag na tortu Malog Princa došao nam je uspon na Bili kuk, vertikalnu osovinu čitave staze. Opet uz pomoć drž-nedaj tehnike preko nekoliko sajli i klinova stigli smo na, barem za nas, i barem za danas - najljepši vrh svijeta!



Mada osobno preferiram lijepe obline nad koščatim kukovima, ovoga puta je osjećaj bio fenomenalan pa mi čak ni okomito rušenje litica prema ponorima nije izazvalo pretjerano klecanje u koljenima tako da sam veseo i debeo mogao gledati prema svijetloj budućnosti.



Dolje prema ponoru, prepoznao sam dvije kamene glave u strasnom poljupcu.



Tri gracije, jedre, prpošne i danas izuzetno raspoložene uspentrale su se po svim stijenama tako lagano i graciozno da nisam siguran je li to zbog Malog Princa ili više Kite Gaćešine, prvog susjednog vrha ovome "našemu" Bilome kukiću.





Kitu Gaćešinu i sam vrh Crnopca odlučili smo ostaviti za neki drugi put, bila bi prava šteta ovaj osjećaj s Malog princa kvariti tamo nekakvom Kitom pa makar bila i Gaćešina!

U biti, nakon svega i ne znam kako opisati ovaj današnji izlet jer je sve bilo savršeno dobro, premda potpuno drugačije od bilo kojeg našeg prethodnog uspona. Istezali smo se i rastezali uz puno smijeha, raspoloženje je stalno bilo izvrsno, a onaj magični dodir Vila Velebita tako stvaran i opipljiv.

S posljednjim zrakama sunca, u daljini, samotni Zir zaželio nam je sretan povratak...



Kad se sve zbroji. osam sati hodanja prošlo je kao u snu, tako da ni sad, s određenim vremenskim odmakom još uvijek nisam siguran želim li se uopće probuditi...



<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se