ponedjeljak, 11.10.2010.

~Sveto brdo - od pakla do raja
~


Moji pradjedovi koji su živjeli u Vinjercu, ubavom mjestašcu na obali Velebitskog kanala kao i njihovi djedovi i pradjedovi, i tko zna koliko generacija prije njih, svakog su se jutra budili uz ovakvu sliku.



(Dobro, ove novovjeke, nevješto oblikovane nakupine građevinskog materijala u podnožju ćemo zanemariti)

Preko mora, vazdavjetrovitog i opasnog za ribare i mornare, impresivan kanjon Male Paklenice djeluje poput grotla vulkana, a visoko iznad njega uzdiže se moćna piramida Svetog brda, nakon Vaganskog, najvišeg vrha Velebne planine.
I sad, tko zna, je li sve to zapisano u genetskom kodu ili nekim drugim teško dokučivim spisima, ali moćna planinska barijera koja se proteže od Visočice preko Vaganskog vrha pa sve do "Sveca", oduvijek je u meni budila maštu i želju da vidim kako svijet izgleda od "tamo gore".

Uspon na Vaganski vrh prije nešto više od dvije godine bio je na neki način moj osobni obred inicijacije, koji me totalno razvalio emocijama, ali već pri povratku proradio je onaj crv koji mi je kazivao da bez Svetog brda, ništa nema smisla.

Kao kad vrhunski alpinist nakon Everesta sanja K2.

Prilika za ovaj uspon dugo se "kuhala" ali se ukazala iznenada, prije par dana. Bio je dovoljan poticaj mojih pet gracija u stilu "Darko, šta je s onim Svetim brdom, mislim, bilo je neko obećanje, kao, jel'... trept-trept...

Poruka jasna, mladi smo, poletni smo, volje imamo, želja nikad nije bila upitna, prema tome - šta čekamo!?

Do Svetog brda ne dolazi previše planinarskih staza. Najčešće se kreće iz Borisovog doma iznad Velike Paklenice preko Ivinih vodica i Vlaškog grada pa još "malo" gore. Druga je mogućnost otići skroz na zapad do skloništa na Strugama, uspeti se na Vaganski pa preko vršnog grebena još sedam-osam kilometara prema jugozapadu. Nemojte ni za trenutak pomislit da je to pisofkejk! Treća je mogućnost krenuti iz Modriča preko Libinja na Vlaški grad i tada se spojiti na istu stazu prema vrhu.

Kako smo Veliku Paklenicu pohodili već nekoliko puta, ovoga mi je puta opcija "C" bila najizazovnija. Istina, ukoliko bi krenuli iz Modriča, dakle sa razine mora, to bi značilo najmanje sedam sati uspona i praktički nemoguć povratak još istog dana. U tom slučaju, morali bi noćiti ili u kontejneru na Libinju ili u skloništu na Vlaškom gradu, a znajući koliko su već u ovo doba godine hladne noći na tolikim visinama, "izmislio" sam na opciju "D."

Tako smo "bazni logor" podigli u Starigradu Paklenici i ko zapete puške čekali izlazak sunca da spremno krenemo put gore. Plan mi je bio da ukrademo početnih sat-dva uspona tako da se uz pomoć Plave ptice i Crvene strijele uputimo makadamskom cesticom koja će nas dovesti blizu Malog Libinja, a ukoliko bi sve prošlo u redu, tada bi nam preostalo "samo" pet sati uspona. Za početak listopada - taman!

Prekrasna, iako prohladna zora na moru dala nam je naslutiti isto takav dan, bez daška vjetra i s obiljem sunca. Ipak, čim smo se popeli nekoliko stotina metara iznad Modriča, snažni udari bure su nam dali do znanja tko je stvarni vladar planine. Učinilo mi se da je makadamski put u dosta lošijem stanju nego prije nekoliko mjeseci, jednostavno - svi automobili prolaze manje više istim tragom pa se na sredini puta formira nezgodna izbočina od koje nam srsi prolaze kroz čitavo tijelo kad kamenje zagrebe po dnu auta. Tada nemaš druge nego voziti lijevim bokom upravo po toj izbočenoj sredini, a onda se desna strana toliko približi rubu cestu ispod kojeg obično zjapi nekakva provalija pa sve skupa - uopće nije veselo!

No, u prvoj brzini, lagano, mic po mic, došli smo do do jednog proširenja na kojem smo se zaustavili. Terencem bi se moglo još i dalje, ali konačno - kakvi bi mi to planinarili bili kad bi se samo vozikali "bilim" putem!?

Već po izlasku iz auta imali smo sitnih peripetija s ključem od Crvene strijele koji je nestajao i opet se ukazivao na skroz neobičnim mjestima. Nakon što smo nekoliko puta prevrnuli sve pretince, siceve, portapak, zagledali ispod auta, čak i okolno grmlje misleći da ga je bura otpuhala, neki ga je Houdini s planine sasvim neočekivano zakačio za Majin ruksak.

Toliko smo se zaokupili traženjem (gubljenje ključeva je inače moja specijalnost) da nismo ni primjetili koliko je hladno. Bura dere i bez nevere, štipka nas za obraze, uši bride, a ruke traže spas u dubinama džepova. Ipak, nakon prvih kilometar-dva već smo se fino zagrijali tako da nam je sve krenulo onako kako smo i priželjkivali. Korak po korak, ubrzo nailazimo na ostatke crkvice svetog Ivana na Velikom Libinju, prostranoj zaravni s koje nas put prirodno vodi dalje prema Vlaškom gradu.



S desne strane ostaju nam Komić i Vrsina, dva "napolitankasta" vrha s neobično položenim geološkim slojevima.





Uz samu stazu nalazi se izvor vode zvan Pećica. Nije baš spektakularnog kapaciteta, ali za obnoviti zalihe vode odlično dođe. Bura nas i dalje prati kao vjerna suputnica, a i listopadsko sunce sada prilično jako žari. A ja pametnjaković niti jedne kape nemam! Stoga navlačim narančastu majicu preko glave pa s drvenim štapom kojeg sam pokupio uz put, predvodim našu malu hrabru družinu k'o prorok Izaija. Najvažnije nam je da kiše nema niti će je biti, iako su promjene vremena na ovim visinama česte i iznenadne.

Nakon Pećice staza nam postaje znatno strmija, lijevo ostavljamo Mali Vlaškograd, desno pozdravljamo Debelo brdo, a nedugo zatim ukazuje nam se naš toliko željeni cilj. Nekako bi najrađe opalili prečicom ravno gore pa kud puklo da puklo, no ipak je puno razboritije držati se provjerenih planinarskih staza. Nakon nešto više od dva sata uspona već smo na 1200 metara nad morem, dakle preostaje nam još samo 551. Vlaški grad nam je sve bliže, imamo odlično prolazno vrijeme, tako da odlučujemo napraviti mali odmor čim stignemo do skloništa.



U kolibi na Vlaškom gradu zatičemo dvojicu momaka iz Zadra u kuharskom zanosu. Kažu-prijatelji su nam otišli gore na vrh, a kad se vrate dočekat će ih obilate porcije fažola. Mi smo malo uranili za taj fažol, ali nismo ostali gladni, naprotiv, ima u našim ruksacima spize za barem deset ljudi tako da se rado rješavamo nepotrebnog balasta.

Nakon Vlaškog grada, slijedi nam najzahtjevniji dio uspona. Oštrom strminom prema gore, polako ali sigurno, dok nam pogledi lete prema šumama Velebita koje nam se pokazuju u svoj raskoši jesenskih boja. Svako toliko odmičem naprijed pa se osvrćem da vidim kako napreduju moje gracije. Čujem Ženu od mota kako viče - ja to hoću, ja to mogu! Tako je! Hoćemo i možemo, sad nas ništa više neće zaustaviti.





Na prijevoju srećem grupu planinara koji se vraćaju sa Svetog brda. Svi su zabundani ko astronauti. Kažu da će odavde pravo na Vaganski pa još dalje prema Strugama. Istina, malo su se pokolebali kad su čuli da me slijedi pet cura, ali su ipak brzo odmaglili. Možda su pomislili da brumajem...

Sad smo već sasvim blizu najviših predjela planine, na svu sreću, nakon naporne strmine uslijedio je položenjii dio staze na kojem obnavljamo snagu prije završnog udara. Tik ispod nas pružaju se orijaške ponikve, doimaju se poput golemih stadiona, stigli smo u samo srce planine, raslinje se svelo samo na travu i klekovinu bora, a planinarska staza postaje sve ledenija i klizavija. Trebam li napominjati da bura još nije iskazala namjeru da se barem malo stiša!?



Još jednom se okupljamo zajedno, bodrimo se međusobno, znamo da smo već jako jako blizu. Raspoloženje je odlično, noge su teške, ali su zato srca puna. Jesmo li se odmorili? Jesmo. Idemo!

Na visinama iznad tisuću i po metara napredujemo nešto sporije, ali svakim smo korakom bliže, evo, već nam se otvaraju pogledi prema Lici, vidimo Dalmatinu kako vijuga, eno i samotnog Zira, pogled puca prema Plješivici i bosanskim planinama. Zastajem svakih nekoliko koraka, poželih da vrijeme stane u ovoj ljepoti do koje samo rijetki dolaze. Lijevo ostavljam Babin vrh i ubrzo izbijam na sam vršni greben. Još malo, još samo malo...



Buretina... ma ko sad više šljivi buru, imam još trideset metara...



Nakon nekoliko "lažnih vrhića" stižem pred humak i ploču na kojoj je uklesano deset Božjih zapovijedi. Sveto brdo, eto me!





Tisuću sedam stotina pedeset i jedan metar nad morem, tisuću sedam stotina pedeset i jedan razlog za zadovoljstvo. Širim ruke, okrećem se oko sebe, Imam osjećaj da je moj čitavi svijet! Mistična tišina me okružuje, kao da je ovo mjesto izvan vremena, izvan prostora, na dodiru zemlje i neba.





Pristižu redom i moje junakinje, izvršna producentica Dada, skandi ljepotica Maja, nadnarednica Buba pa Mala Sirena i Žena od mota. Svaka im čast, baš su ekipa snova, ponosan sam na njih. S pravim ljudima sve je lako, nema tu grint-grint, nema tu ovo-ono, sjajne, sjajne su!!!







Uspon na "Sveca" je zahtjevan, ali fenomenalno lijep, bez kritičnih situacija, premda ne dozvoljava niti mrvicu opuštanja. Ugrabili smo vjerojatno posljednji trenutak prije duge zime kada se gore više ne može bez cepina i dereza. Sreća je i ovoga puta pratila hrabre.



Ostali smo na vrhu dvadesetak minuta, možda pola sata, a onda smo lagano krenuli natrag. Do one čudesne doline prilično oprezno, a zatim sve hrabrije i brže. Sad se s radošću okrećemo natrag i pogledavamo prema vrhu. Tamo smo bili - ne izgovaramo ništa, ali jasno čitamo sa ozarenih lica. Na sedlu pored Vlaškog grada još smo jednom zastali, sad nam je već puno lakše jer imamo vremena koliko nam duša želi. Dok smo se spuštali naišli smo na jednu skupinu sličnu našoj, momak i četiri cure iz Zagreba. Ugodni su ti susreti visoko u planinama, u par rečenica razmjenjujemo iskustva, hrabrimo jedni druge, jednostavno – sve je lako kad se s nekim nađeš na istin valnim duljinama. I visinama dakako...

Kad su prepoznatljive vizure Libinja bile sve bliže, na trenutak sam pomislio - bilo bi lijepo opet vidjeti konje.
Nije prošlo ni par minuta - opet čarolija!
Deseci prekrasnih konja, onih "naših" konja, kao da su nam htjeli čestitati, uostalom oni najbolje znaju velebitske staze...











Je li ti sad srce na mistu? - pitala me Buba
Naravno da je, čekaj malo, u stvari nije - izletit će mi vanka, raspekmezit ću se, bižmo ća!

Ne znam, čudno je to, osjetiš se tako malen u tom ogromnom prostranstvu, a u isto vrijeme tako moćan da snagom svoje volje i vlastitih mišića dođeš do cilja koji ti se činio dalekim i nedostižnim.

I sad, kao da je sve prošlo u trenu, kao da je sve bio san...



Ti velika divna planino, hvala ti. Poklonila si nam savršeni dan, dan koji nikada nećemo zaboraviti!

Spuštajući se onom istom makadamskom cestom prema moru, u autu je tiho svirala muzika, bilo je tako ugodno toplo, a mi smo samo šutjeli. Slatki umor potpuno nas je umirio. Sunce koje je zalazilo u Jadransko more tamo negdje iza Dugog otoka, Ista i Premude, u jednom je trenutku poprimilo fantastičan sjaj. Modro nebo nikada, baš nikada nije imalo takvu boju. I ne, nije mi bilo potrebno laćati se foto-aparata. Previše je to ljepote za jedan običan foto-aparat.

Ne vjerujem da će mi se u budućnosti pružiti prilika poći u Alpe ili Kavkaz možda, da ne spominjem Ande ili Kilimandžaro, nisam planinar takvoga kalibra, ali ovo je ipak moja osobna pobjeda, mala ali slatka...
Preostaje mi samo da stavim sitnu zabilješku u ovu moju virtualnu bilježnicu - Velebit, Sveto Brdo 1751 - 09.10.2010. Ostvaren san!





<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se