Pišu nam iz Spljeta 30 o.m.

Brzim četverokotačnim pače i višekotačnim prometalima, svečano nakićenim, u petak dne 29 o.m. slijevahu se prave rieke muzeočasnika megju kojima se nalazihu mnoge liepe gospogje kao i časna gospoda. Po dolasku bijahu pozdravljeni veselim koračnicama naših vriednih glasbenih družtava. Spljetske ulice bijahu krcate svijeta još od šest sahata po podne. Tiekom tog vremena prikazaše se mnogi muzeiski eksponati pokazujući svoju vrijednost za tako što i zaslužiše neprestano pleskanje i svekoliko divljenje. Šetnja izmegju muzeja bijaše vrlo živahna uz opće veselje. Tek oko jedan sahat poslie pola noći vrata svih muzeja se zatvoriše uz pozdravljanje i otpozdravljenje svekolikog pučanstva i uvažene gospode a gosti otputovaše svojijem kućama.

Svak će se sjećati onih lijepih časova, sprovedenih u društvu plemenitih Spljećana i željeti da se ovakove noći opet brzo vide megju nama...

Da su noći muzeja uvedene prije kojih sto i dvadeset godina, novinski izvještaji bi vjerojatno nalikovali na ovu moju škrabotinu sa početka posta, ali eto, kako sam još uvijek pod utjecajem sinoćnjeg muzejskog predoziranja, tako su mi i rečenice krenule na nekom arhaičnom izričaju.





Noć muzeja - pa to je fantastična stvar, izvanredna ideja, svaka čast onome od koga je takvo nešto krenulo. Istina, mnogi djelatnici muzeja su već oko ponoći počeli skapavati od umora jer ovakvu navalu barem viđenu u Splitu, malo tko je mogao očekivati.



Ako ćemo iskreno, sinoć se nismo mogli baš nauživati mirnih muzejskih kontempliranja nošeni bjesomučnom jurnjavom od Gripa preko Zrinsko-Frankopanske do gradskih kaleta i elitnih podmarjanskih četvrti, ali možda je najveća vrijednost ovakvih manifestacija u tome da je ogromna većina posjetitelja poželjela ponovno doći u muzeje svoga grada i to ne samo ovakvim prilikama. Nevjerojatno je kakvo bogatstvo leži tu pored nas, a da ga uopće nismo svjesni.



U moru divota i ljepota stvorenih, isklesanih ili oslikanih ljudskom rukom koje smo sinoć vidjeli, jako teško bi bilo odrediti ono najljepše, najvrijednije... Od slavne pomorske baštine preko arheoloških senzacija do galerije vrhunskih umjetničkih ostvarenja, možda me se najviše dojmio stvaralački opus velikog Ivana Meštrovića. Počevši od samog ambijenta, ugodne atmosfere uz jazz glazbu, osjećajući gotovo strahopoštavanje prema remek-djelima slavnog kipara, čak i "običan" čovjek dobije želju da ostavi iza sebe nešto trajno i prepoznatljivo, neki poseban timbar svoga bivstvovanja na ovome svijetu.





I ono najljepše - u siječanskoj noći, splitske ulice su bile doslovce krcate ljudima, ne znam može li itko makar približno procijeniti koliko je posjetitelja prodefiliralo kroz sve otvorene muzeje, ali bila je to zaista jedna "divna splitska noć"





Svim ljudima zaposlenim u muzejima koji su ovogodišnju "Noć muzeja" izgurali na najbolji mogući način - jedan veliki palac gore, nemam riječi, svaka čast ljudi!

Ovo je zaista bila ne samo Noć već prava - Moć muzeja!

Uostalom, ako je suditi po mnogim eksponatima, život većine ljudi se i nije pretjerano mjenjao kroz sva silna stoljeća ljudske povijesti, i neke naše davne pretke su izgleda mučile iste teme i dileme

Mladić iz jednog malog mjesta pokraj Šibenika, dvije godine je radio u kamenolomu, obavljao najteže poslove za plaću od 2300 kuna i kako sam kaže, svo to vrijeme trpio ponižavanja i uvrede na poslu.
Jednog dana, jednostavno je "pukao."

Dobio je otkaz.

Potpuno isfrustriran, razočaran postupcima dojučerašnjih kolega i povrijeđen do boli, napravio je totalnu glupost - demolirao strojeve u kamenolomu, uništavao alatke, uglavnom, počinio je štetu od pola milijuna kuna. Više od dvije stotine njegovih plaća.

Ispočetka je negirao da je upravo on počinio ta nedjela, ali na koncu je ipak popustio.
Njegovom ocu to je bio takav šok da je pao u nesvijest kad je čuo što je napravio njegov sin.

Nepoznati mladić, po šturim policijskim izvještajima sveden samo na inicijale, sada se kaje zbog svog suludog čina.
Da, ali sad je kasno da se kaje...

Ovaj svijet očito nije skrojen po mjerilima "običnog", neki bi rekli "malog" čovjeka, čovjeka sa dna društvene ljestvice, ljestvice po kojoj je jedini kriterij uspjeha - NOVAC.

Tridesetpetogodišnji D.K. nikada u životu ne bi dobio ni dvije crtice u medijima da nije napravio to što je već napravio.

Nikome nije bio zanimljiv dok je crnčio u kamenolomu za dvije tisuće kuna.

I onda se pitamo... gdje je nestao čovjek?
Nije čovjek nestao, samo nitko više ne obraća pažnju na njega.

Između mora dobrih stvari koje donosi pisanje (da ne kažem piskaranje) ovakvog virtualnog dnevnika svakako spada i umjetnost spajanja ugodnog s korisnim koje u konačnici vrlo često ispadne kao spoj ugodnog s još ugodnijim. Stoga mi je prijedlog moje izvršne producentice za jedno kratko, ali slatko putovanje prema jugu Hrvatske došao kao as na desetku. Tamo već predugo nismo bili, sramota baš!

Nošeni refulima friške bure, u trenu smo stigli do Vrulje, jednog od onih područja na istočnoj obali Jadrana koje se u svim "vjetropisima" spominje kao izuzetno opasno i to upravo za ovakvih dana kad se preko prijevoja između Omiške Dinare i Biokova sruči prema moru ogromna količina hladnog zraka.



Danas ipak mudro zaključujemo kako nema smisla šetuckati sve dolje do mora, poneka fotografija ovako sa sigurne udaljenosti, bit će sasvim dovoljna...



Nastavili smo naše putovanje zavojitom Jadranskom magistralom u neželjenom društvu dosadne Inine auto cisterne koja je ničim izazvana preuzela ulogu svojevrsnog "uspornika" jer cesta od Makarske prema Pločama i ne obiluje baš povoljnim mjestima za preticanje. Kad smo se negdje kod Živogošća konačno riješili njezine zaštitničke zavjetrine, doletilo nam je još nekoliko pužolikih ilegalaca, ali to su već bili jednostavniji slučajevi.

Kako pelješki most još nije izgrađen, a ka' će - ne zna se, ne preostaje nam ništa drugo već nakon samo nekoliko dana ponovno posjetiti susjednu i naravno, prijateljsku Bosnu i nadasve Hercegovinu pa makar i samo ovako u tranzitu.

Dubrovačko primorje dočekuje nas je kako i priliči, toplo i osunčano, Elafiti se baškare i smješkaju s morske, a s naše, kopnene strane, Slano, Brsečine, Trsteno i Orašac prepuni bujnog zelenila koje čak i u hladnjikavim zimskim danima daje dodatno zrnce južnjačke egzotike.

Evo nas i pred samim Gradom.
Grebeni su još uvijek na svome mjestu.



Prepoznatljive vizure starog grada čak i nezainteresiranog promatrača uvijek ostave bez daha.



Porporela i tvrđava Svetog Ivana, od davnina već štite ulaz u luku...





Gradu ćemo se vratiti nešto kasnije, jer nas naši domaćini već željno i nestrpljivo očekuju u nešto manjem, ali isto tako lijepom "gradu" (Civitas vetus) - Cavtatu.





Cavtat je jedan od onih drevnih gradova koji su nastali na idealnim prirodnim položajima, zaštićeni od jakih vjetrova, sa sigurnim lukama te plodnim i bogatim zaleđem. Stoga nije ni čudno da je ovaj mali grad iznjedrio ne samo zavidan broj kapetana i moreplovaca već i čitav niz znamenitih osoba koje su se iskazale na drugim poljima, umjetnosti, kulturi pa čak i u politici.





Na cavtatskoj rivi razmijeniio sam par riječi sa časnim starinom Baltazarom Bogišićem koji mi je ovom prilikom udjelio preko nekoliko korisnih savjeta.



Prema punti poluotoka rastu stoljetni borovi, a da im je ovdje zaista dobro, dokazuje i ova slika – mali bor se udobno ukorijenio na samom pragu prozora.



Ovaj brodić me podsjetio na Donalda Trumpa – ne pitajte zašto...



Doći u Cavtat, a ne popeti se do groblja na kojem se nalazi mauzolej obitelji Račić, djelo velikog Ivana Meštrovića, bio bi preveliki grijeh.





U savršenom miru čuje se samo huk bure kroz krošnje stabala...



Navečer smo još jednom skoknuli do Dubrovnika pa iako je već na prvi pogled primjetno kako Grad sniva svoj zimski san, prepoznatljive vedute oslobođene turističke gužve otkrivaju nam se u nekim novim bojama...



Tek rijetki prolaznici na Stradunu ..





Katedrala u zimskoj noći



Naravno, kako to već obično biva, zimska šetnja na tek kojem stupnju iznad ništice uz rumene obraščiće i promrznute prste donosi i navalu iznenadne želje za ićem i pićem, a kako se tim niskim strastima najpametnije ne odupirati, usmjerili smo kurs prema Babinom kuku i "malom Stradunu" na kojem se nalazi jedno primamljivo gurmansko odredište.

Kako mi se u glavi nešto pobrkalo, nisam uspio iz prve locirati prolaz prema Malome Stradunu, a kad nešto ne znaš – najbolje pitat, je li tako.
Upravo tako smo iznenadili recepcionerku obližnjeg hotela jednostavnim pitanjem – di ćemo proć do doli?

- Ajoooj, pa što ćete tamo!?- razočarano će ona
- Kako što ćemo?
- Ništa vam sad ne radi, tek jedna pivnica...
- Eeeee, pa baš nam ta pivnica treba!

Tako smo uz neobičnu percepciju recepcije uspješno pronašli i tu famoznu pivnicu kojoj se trenutno ne mogu sjetiti imena, ali i te kako pamtim ugodnu atmosferu uz vino i gitare. Dobro ajde, u pivnici bi se valjda trebalo pit pivo, ali nećemo cjepidlačit.

Nedjelja!



Di ćemo, šta ćemo?

Kako smo već na jugu, a nismo u vremenskoj stisci, zašto ne skoknut još malo južnije, do same Prevlake!?
Sve smo dogovorili u jednoj sekundi, idemo!

Poluotok Prevlaka, danas oslobođen vojnog i strateškog značaja, bio je u prošlosti poprište mnogih povuci-potegni situacija, a sada čeka neke bolje dane.
Na samom ulazu u park primjetili smo nekoliko magaraca i jednog konja, ali već na drugi i treći pogled, začudilo nas je da se uopće ne miču!?

Ma niti treptaj očima, niti pokret repom, ništa, ništa!
Ma daaaj, pa nije moguće da su stavili umjetne tovare, nekakve makete, kao da nisu mogli skupit pet-šest pravih pa ih pustit neka pasu slobodno.
Svašta...

Pješice smo se zaputili prema tri kilometra udaljenoj punti, a čim smo se malo udaljili, začuli smo prodorno revanje i njakanje!?
Ha, ha, ha, pa čak su i glas snimili, stavrno su se potrudili. Nikako nam ti umjetni tovari ne izlaze iz glave...

Dok koračamo između napuštenih i devastiranih objekata bivše armije, padaju nam raznorazne ideje šta bi se sve ovdje dobroga dalo napraviti jer u stanju kakvo je sada, sve to djeluje zbilja otužno.
Neshvatljiv kontrast, jer je samo prirodno okruženje Prevlake zaista fantastično, s desne strane nam se strme litice ruše u dubinu velikog moćnog plavetnila, a sa lijeve puca pogled na Herceg Novi i ulaz u samu Boku Kotorsku.





Nakon četrdesetak minuta šetnje eto nas i na samoj punti Oštro, krajnjem jugu Hrvatske....

Tu se nalazi nekada moćna tvrđava koja se današnjim izgledom baš i ne može podičiti, ali bit će bolje, barem se nadam.





U neposrednom susjedstvu, na otočiću koji se zove Lastavica a poznatiji je pod nazivom Mamula, nalazi se «sestrinska» tvrđava koja čuva ulaz u Boku.



Evo je, upravo ova škrapa je najjužnija točka hrvatskog kopna.



Dalo bi se Prevlakom šetati još danima, istraživati labirinte tunela, otkrivati tajne prolaze i svašta nešto još, ali bit će prilike i za to.

Na povratku do samog ulaza u park poželjeli smo se slikati s onim umjetnim tovarima.
Kad ono – sad ih nema!?

Pitam gospođu koja nam je prodala ulaznice: A di su tovari?
- Pa otišli su tamo gore...
- Otišli!?
- Da?
- Pa kako?
- Fino, otišli....
- Ma jesu li to pravi tovari?
- Da šta su!
- Pa kako su stajali onako nepomično???
- To vam njih tako ufati, stoje na mjestu i znaju se satima ne pomaknut...

O blože blože, pa to su bili pravi tovari a mi već razvili puste teorije o umjetnima, izgadili ljude da šta im je to uopće tribalo, ali se istovremeno divili i umijeću meštra koji je napravija onako vjerne kopije...
A oni to samo tako stoje i ne mrdaju!
Ni da okom trepnu!?

Na povratku domu svome, ostalo nam još samo da pozdravimo Bobaru, otočić ispred Cavtata zajedno sa suncem koje se spremalo na još jedan zaron u modre dubine.



Opijeni mirisima i bojama juga, sad ćemo već nekako lakše izdržat ovaj ostatak zime...

Smišni su mi ovi naši rukometaši. Face su samo takve. Među najboljima su na svitu, možda čak i najbolji, samo ako se ujutro ne dignu na livu nogu.
Ali nema utakmice koju oni ne zakompliciraju, zamumuljaju, zakukuljaju, jer blože mili, ko je to vidija pobjedit nekoga glatko s deset-petnajst razlike. Ne'š ti takve pobjede!
Isto ih mogu razumit. Jerbo, oni to rade iz čisto humanitarnih razloga. Nikako nije u redu protivnika satrat i ponizit. Protivniku moraš dat malo nade, moraš mu dat malo kuraža da on sam osjeti da te može pobjedit, a onda kad utakmica dođe u gusto reć: E kume moj, dosta je bilo, daj meni malo balun da završimo ovo kako triba.

Zato se više uopće ne uzbuđujem dok gledam naše rukometaše. Nego mirno čekam zadnjih pet minuti. Već unaprid znam da kako god se utakmica izvrćala i gingolavala, na kraju uvik ostane gol razlike za nas.

Filozofija "lako ćemo" nije samo odlika rukometaša pa čak ni svih ostalih naših sportaša, to je u stvari doktrina i strategija koju smo mi ka narod razvili do savršenstva. I to u svakome poslu. Improvizacija kontra organizacije. U nas ništa nije organizirano, čak ni kriminal. Radimo malo ili nikako dokle god ne dođe stani-pani. I kad već izgleda da će se cili sustav raspast, kad nas već počne vatat prpa, tek nam onda dođe iz guzice u glavu. Ako uopće dođe...

Virovali ili ne, strah je izvrstan "okidač" za motivaciju. Znate kako se ono kaže - u strahu su velike oči!
I to vam je zaista tako, medicinski dokazano.

Ovako vam to ide. Kad smo pod stresom, srce nam brže radi, tlak se povećava, ubrzano dišemo, zjenice nam se šire, a sva krv nam se povlači iz probave i odlazi u mišiće koji dovode tijelo u takvo stanje da brže i bolje može reagirat na sve napore koji ga očekuju. To nismo mi sami izmislili već smo dobili u nasljedstvo od dalekih predaka koji su morali bižat i spašavat glavu pred raznoraznim grabežljivim beštijama.



Sličan, ali skroz različit je slučaj kad smo zaljubljeni. Opet nam srce jače kuca, brže dišemo, zjenice se šire i ono šta je najvažnije - apetit se smanjuje baš zbog toga šta se krv povlači iz probave.



Dakle, ako želite smršavit, ostavite se čudotvornih pilula i čajeva, morate se zaljubit ili možete izabrat stalno bit pod stresom. Zaljubljivanje je puno bolja opcija jer u najvećem broju slučajeva nema neželjenih nus-pojava, dok se od konstantoga stresa lako možete skljokat jer će vas prije ili kasnije strefit i bombizat, nekoga srce, nekoga mozak. Pa se vi sad mislite...

U svakom slučaju, možemo se tješit da nam je ovih dana biometeorološka situacija dobra. Ajde, barem nešto. U izvještajima piše - u čitavoj Hrvatskoj prevladavaju povoljne biometeorološke prilike te se ne očekuju tegobe uzrokovane vremenom.




Ma dobro sve to, ali meni je isto zima za poludit. Istina, nije baš uvik. Primjetija sam da mi se događa svojevrstan paradoks. Hladnije mi je uz more nego na planinama! Ne znam ni zašto ni kako, ali lakše mi je propješačit petnajst kilometara po snigu nego se ujutro translatirat od kuće do škvera. Hm, možda ne bi bilo loše škver primistit na neku planinu, oli mora uvik bit uz more, bome!
Napravit ćemo veliki navoz od planine do mora po kojemu će klizit brodovi pri porinuću, a koji za vrime turističke sezone može poslužit i ka tobogan. Dvostruka korist! Ujedno ćemo oslobodit velevrijedan prostor uz more za izgradnju hotela, apartmana, kockarnica, marina za mega-jahte i golf igrališta.

A kako, pitat će se netko.
Ma šta kako!?

Lako ćemo!

Nije lako objasniti ljudima koji nisu zaraženi virusom planinarenja, koja nas to opako-rogata stvorenja tjeraju da u prohladno siječansko jutro još polusneni bauljamo prema autobusnom kolodvoru i da se pritom u toploj pekarnici sudaramo s predstavnicima nekog sasvim drugog svijeta kojima još traje "jučer" i čudom li se čude promatrajući nas s priličnom dozom nevjerice...

No, nama zamantanima ništa tu nije čudno, odavno smo prevladali bapske priče i začuđene svatove, jer već unaprijed znamo da nas očekuje još jedan prekrasan dan bez obzira na vremensku prognozu, stanje na burzama i napetu situaciju u kojoj još nije jasno tko li će od čitavog bataljona igrača Hajduka krenuti na pripreme u Španjolsku. Uostalom već smo i prihvatili činjenicu da smo mi i tako granični slučajevi, budući da upravo danas željno iščekujemo izuzetno zanimljivu planinarsku turu koja obuhvaća prolazak kroz čak dvije susjedne i nadasve prijateljske države.
Preciznije rečeno, sve je spremno za pohod na Kamešnicu kojega planiramo započeti s njene sjeveroistočne strane, malo uzbrdo malo nizbrdo prema jugozapadu pa dokle stignemo, nije priša, ae...

Na kratkoj dionici auto-cestom od Dugopolja prema Biskom, zasjale su kroz prozorsko staklo i prve zrake sunca, ali kako se kasnije ispostavilo - to nam je bilo jedino "sunčanje" tijekom današnjeg dana.



Mada su neodgovorni pojedinci poluglasno prosvjedovali i oštro zahtjevali stanku za jutarnju kavu nastojeći pridobiti parlamentarnu većinu čak i u uspavanom stražnjem dijelu autobusa, naši vodiči Sonja, Bruno i Ante, stoički su podnijeli sve nasrtaje kofeinsko kriznih kavopija ili skraćeno KKK-a.

Tako smo bez bilo kakvih stajanki i piš-puš pauza brzo stigli do graničnog prijelaza Kamensko na kojem su nas granični policajci propisno izlegitimirali ili kako bi se to moderno kazalo na novohrvatskom - iskazničarili.
Izgubivši tako mukotrpno stečeni vremenski bonus, nismo se dali obeshrabriti već smo puni volje i elana dvadesetak minuta kasnije došli u Tribić, selo na rubu Livanjskog polja, početnu točku našeg današnjeg uspona.

Iznenadna pojava pedesetak neobično odjevenih ljudi, vrlih Mosoraša, unijela je prilično živosti i graje u sanjivo magličasto nedjeljno jutro potkamešničkog seoceta, stoga nije ni čudno da su naše prve korake prema planini pogledom ispratile brojne znatiželjne oči.
Tu smo upoznali i našeg vodiča-domaćina Crnog, vrsnog poznavatelja ovdašnjih planinarskih puteva, a Crni nam stiže, zamislite, iz Bile!

Ovom prilikom smo se uvjerili kako je staza zaista dobro trasirana pogotovo za početnike i planinarske povratnike jer nakon blagog uspona idealnog za zagrijavanje postblagdanskim stresovima izloženim muskulaturnim sustavima, slijedi nešto zahtjevnija uzbrdica na kojoj se veseli žamor u koloni polako ali sigurno stišava na minimum.





Nakon prvih sramežljivih krpica snijega uskoro nailazimo na sve dublje zapuhe pa u tihoj koloni lagano grabimo naprijed, svatko u svojim mislima, dok nam se šumovite sjeverne padine Kamešnice otkrivaju u svoj svojoj raskoši i ljepoti.







Nakon otprilke dva sata uspona, stižemo na poljanu zvanu Kurtegića dolac.





Tko je bio Kurtegić, na žalost nisam uspio doznati, ali pretpostavljujući ovako laički, vjerojatno se radi o nekom dičnom i ponositom junačini, čim je svojim imenom zaslužio ovako krasnu gorsku dolinu. U zimskoj tišini, gotovo u idiličnom okruženju, samuje nedavno izgrađena planinarska kuća. Možda u stvarnom životu svi putevi vode u Rim, ali danas mi se s razlogom učinilo da ta izreka zahtjeva hitan amandman i da ju je potrebno preformulirati u "svi putevi vode u Kurtegića dolac."





Jer, netom smo stigli pred kućicu i počeli dolaziti k sebi, što od zadihanosti, što od očaranosti ljepotom koja nas je okružila, počele su sa svih strana stizati čete planinara, tako da je u trenu nastala prava gužva, a da bi zimski ugođaj bio kompletiran, počele su padati i prve pahuljice snijega. Ispočetka sve kao da neće, nekako sramežljivo, zatim sve jače i gušće da bi već za desetak minuta zavladala prava mini-vijavica. Novonastali uvjeti prilično su pokolebali mnoge koji su namjeravali krenuti na dodatni uspon prema dvadesetak minuta udaljenom vrhu na visini od preko 1600 metara nadmorske visine koji inače slovi kao krasan vidikovac. Za lijepog vremena, dakako.





Usprkos svemu, okupilo nas se desetak zainteresiranih, jer bložemili kakav bi nam to uspon bio bez osvajanja barem jednog vrhunca. I da, već nakon nekoliko minuta, shvatili smo da je naša odluka bila pun pogodak. Jer bez obzira na snijeg koji je i dalje nemilice padao nošen jakim vjetrom, dobro zabundani i zaštićeni vunenim kapama i rukavicama, osjećali smo se sasvim ugodno i u začuđujuće dobrom ritmu ubrzo izbili i na sam vršni greben.



Sa zapadne strane koja "gleda" na naš dolac, prijeteći se ruše strme litice u dubinu ali se i u takvim uvjetima uvijek pronađe neki sigurniji put tako da smo lako pronašli koplje koje označava sam vrh.









Ovoga puta na žalost, nismo mogli uživati u lijepim pogledima sa ovog vidikovca, ali sve u svemu, baš smo se dobro zagrijali i naposljetku, prošli smo puno bolje od ostatka ekipe koji je u prilično promrznutom stanju željno očekivao naš povratak u "bazni logor."





Sada opet svi zajedno spremno nastavljamo našu snježnu avanturu jer su sve naše nade usmjerene prema tri sata udaljenom selu na hrvatskoj strani granice, dražesnog i nadasve poetičnog naziva - Gljev!
Živo me zanima postoji li neka pjesma ili pak poema o Gljevu koja može razgljeviti i one koji je pjevaju i one koji slušaju, ali ono što pouzdano znam, to je činjenica da se upravo u Gljevu odvajkada rade kvalitetni opanci!
Pa kom opanci, kom obojci...



E sad, nisam baš siguran kako su naši stari nekada davno koračali ovim kamešničkim stazama u obojcima i opancima, ali ni danas zasigurno nije lako čak i u modernim gojzama sa "vibram" đonovima.



Nakon nešto manje od tri sata hoda, konačno smo ugledali i toliko željena svjetla Gljeva i sa zadovoljstvom zaključili još jednu priču iz planine, priču koja se prvog dana ispisuje ponajviše bolom u nogama i mišićima, ali već s kojim šumećim aspirinom plus "Ce", umor prolazi, a zapisi ostaju u nezaboravnim uspomenama i slikama koje ne blijede.

U moru očinskih briga i radosti oko zaigranog srednjoškolca, znaju se dogoditi i poneke dražesne pojave, kao na primjer kada neka od knjiga, udžbenika ili radnih bilježnica, usred školske godine misteriozno nestane!
Ili se zagubi, ili se nekome svidi, ili se zaboravi na nju u bespućima pubertetske neurednosti, sve u svemu, jednostavno je – nema!

Na sreću, u vrijeme sveopće informatizacije i umreženosti, to danas i nije toliki problem, jednostavno ukucate naslov i nakladnika, fino naručite i za dva-tri dana, knjiga vam stigne na kućnu adresu.

Tako sam upravo jučer pronašao željeni naslov na internet stranici našeg uglednog nakladnika „Školske knjige“, cijena prava sitnica, osamdesetak kuna plus poštarina, sve pet...

Nakon narudžbe, uljudno me pitaju kako ću to platiti, računam – najbolje pouzećem, ali eto, da sad ne kompliciram, mogu to riješiti i karticom.
U redu, opet nema problema, na ekranu se pojavljuje obrazac koji se mora ispuniti, ime prezime, adresa, broj telefona, bla bla bla, sve u redu.

Uredno popunim sva polja, kliknem na „kupi“ kad mi odjednom kaže „Greška u polju Prezime!“
Kako greška!?
Gledam, gledam, gledam, ma prezime mi je dobro upisano, ali dobro, možda se nešto potkralo, pokušat ću opet...
Ponovno utipkam prezime slovo po slovo V-e-r-š-i-ć, valjda je sad dobro, još jedan klik na „kupi“ iiiii.... opet ista poruka!?

Podaci neispravno upisani! Molimo da podatke o korisniku kartice i adresi računa upišete kako je navedeno na vašoj kartici i računu koristeći samo znakove engleske abecede.

WTF - eto vam znakova engleske abecede!

Ništa mi nije jasno, ali srećom, otvarajući jednu ikonicu sa strane dolazim do odgovora.

Ovako kaže - sve osobne podatke o korisniku kartice, potrebno je upisati koristeći samo slova engleske abecede. Ne koristiti hrvatske dijakritičke znakove (č, ć, đ, š, ž) ili znakove nekih drugih jezika (ß, ç, ä, ë, ö i slično). Umjesto njih pisati c, dj, s, z ili druge odgovarajuće znakove.

Hm... tako dakle, izgleda da nisam više Veršić nego sam Versic.
Uredno utipkam svoje novo prezime, i zaista ovoga puta prođe, ali mi u sad drugom koraku javlja kako mi je adresa neispravna!?

Ma šta, oćete vi mene uvjeravat da ne znam niti di živim??? Adresa je ispravna!
Ajmeee, opet mi se upali lampica, cukunu jedan dabili cukunu, ne živiš više u ulici Ante Starčevića nego u ulici Ante Starcevica!
Blože mili, je li vidiš oče Domovine šta si doživija, prekrstilo te ni krivoga ni dužnoga?

Konačno, kada su uklonjeni svi ti omraženi dijakritički znakovi, kupnja je napokon uspješno izvršena.

I sad se mislim...
Ma dobro, kamo nas sve to vodi?
Bložesačuvaj da sam protiv kompjuterizacije, umrežavanja, povezivanja sa svijetom, ne smatram se jezičnim čistuncem, još manje ksenofobom, ali priznajem da me sve ovo istinsko zabrinulo.

Sasvim je redu da imamo recimo e-mail adrese bez č, ć, ž,š, đ i ne znam čega još sve ne zbog olakšane komunikacije s ljudima „vani“ koji konačno te znakove i nemaju na svojim tipkovnicama ili je pak do njih nešto kompliciranije doći, ali eto vidiš - naručuješ u svojoj zemlji, knjigu na svome jeziku, od poduzeća čiji zaposlenici, nadam se, razumiju taj jezik, ali te uporno uvjeravaju da se ne zoveš tako kako se zoveš i da ne živiš tamo di si mislija da živiš.

Tako ćemo polako ali sigurno, početi gasiti i nepoćudna „dijakritička“ imena, zaboravit ćemo Đurđice, Željke, Krešimire, Dražene, Šime, ukinut ćemo Šibenik, Drniš, Omiš, Đakovo, Požegu, Poreč, mislim stvarno, šta će nam više sva ta staromodna imena kad ih uvažena bjelosvjetska gospoda ne mogu ni napisati ni izgovarati? I još ta naša blesava prezimena na ić, ljudi moji, pa zar ne vidite da je to sve prevladano???

Sve ćemo pretvorit u Pebeze kard džambo travel servisis, kako mi upravo sada s ekrana tepa dražesna voditeljica.
O čemu ona to priča, pojma nemam...


Na koncu, ne znam ni sam, možda grintam bezveze, ali sve me strah da ćemo se utopit, ovi „veliki“ će nas smazat za marendu, a mi nećemo imat pojma.
I sve nam to postaje tako normalno...

A do tada, u ulici Ante Starcevica rastu druga dica.
Neki novi klinci...
Oni će se već nekako znat prilagodit.
Barem se nadam...

Rođendanske proslave iz našeg djetinjstva obično pamtimo po balunčićima, svićicama, tortama i kolačima, u razdoblju puknutih hormona više nas privlače tulumi, alkohol i m.m.m. stiskavci u mraku, a u doba kad već postajemo "kao" nešto zreliji, najviše pažnje poklanjamo gastronomsko-bonkulovićkom užicima.

Stoga nisam siguran kako okarakterizirati ovu sadašnju fazu budući da je moja dobra prijateljica Mej, dražesna dama u najboljim godinama, svoj rođendan poželjela obilježiti – poezijom! Priznajem da sam bio malo sumnjičav kad mi je prije dvadesetak dana izložila svoj naum i u stvari, nije me toliko iznenadila njezina želja za glazbeno-poetskim recitalom umjesto ešalona sendvičića, kotletića, njokića i crnog babića, već me više prenerazila činjenica da bi se to meni moglo – svidjeti!?

Uostalom, ona je poetesa, glumica, pjevačica, skladateljica, glazbenica, iscjeliteljica, jednom rječju – umjetnica s kojom često razmjenjujem mudre misli o životu, ljubavi, kadulji, maslinama, čak i brusnicama.
Naravno, nisu baš svi naši razgovori tako duboki, mudri i produhovljeni, ko bi moga stalno bit "hoh" pa se ponekad na tapetu nađu i vrlo prizemne teme. Što je sasvim u redu, jer se tapet obično nalazi na najnižem dijelu prostorije...

No dobro, vratimo se mi poeziji...
U ugodnom ambijentu trogirske konobe "Idro", gospođa Mejrema Reuter priredila je za svoje prijatelje poetsko-glazbeni recital pod nazivom "Narod i ljubav" uz svesrdnu podršku njezinog muža Carla, vrsnog bluesera, zatim mladog i perspektivnog, multi-talentiranog glazbenika Jakova Koščine i nešto manje mladog godinama, ali duhom svakako da – Charlija Miše.



Poetiku trenutka, a pogotovo vezanu za narod i ljubav, teško je doživjeti praznog i krulećeg želuca pa sam tako svoj povlašteni položaj u publici zauzeo u neposrednoj blizini stolića sa stimulativnim sredstvima – fritulama, kroštulama, krokantom i još nekim delicijama kojima se trenutno ne mogu sjetiti imena.



Uglavnom, uz nježne zvukove gitare, mandoline, flaute i klarineta, poezija je klizila ko podmazana, a svoje oduševljenje morali smo iskazivati masovnim bacanjem na prsi junačke.





Žene su uglavnom bile "taknute" stihovima Vesne Parun i Tina Ujevića, dok se muškarce moglo dotaknuti jedino čašama gustog tamnog plavca.
Uostalom, to i nije tako loša kombinacija.

Meni se najviše svidjela pjesma koju sam te večeri čuo po prvi put, bračkog pjesnika Ante Nižetića, a zove se Čoban. Mislim, pjesma se zove Čoban, a Ante se zove Ante...

ČOBAN

Sam je sebi likar, profešur i zubar,
priroda mu pokoj, zvizde mu aleroj
Ne triba mu šunpreš, pomada, patina
luštrana koćeta, klobuk ni šjalpeta.

Judi penetraju: di će bit garaže?
Di moderna vila (Sve veća njin sila!...)
A čobanu dosta jedna kabanica,
mutica i kućin (dnevno jedan fulmin)
Čoban je fundamenat našeg živjenja
i uvik ostaje,.....

Zvizde Holivuda i sve lipotice
krajice, glumice, prsi i guzice
nače rumenilo, forca i tustilo
odora od pana- sve je od čobana....

Oni ča je gori na visoken katu
veliki gospodin u mistru, zlatu
ma neka je uvik u svileno lega
jopet van je čoban sritniji od njega.

Ante Nižetić

Poetika trenutka...
Možda ova naša vremena nisu baš stvorena za poeziju, ali eto, nije loše biti svjestan ljepote upravo ovog trenutka pa ma koliko bezvezno izgledao, jer život se može promijeniti u jednoj jedinoj sekundi.
Tu smo.
Još uvijek smo tu.
To je dobro.

Na nedavnom zasjedanju upravnog odbora humanitarne udruge za obilježavanje i očuvanje lika i djela smotanih informatičara GŠC "Ćire Gamulina" iz osamdeset i četvrte, Ivan je iznio zanimljiv prijedlog. Naime, svakog desetog dana u mjesecu, u Benkovcu se održava mega-sajam svega i svačega, a kako upravo ovoga siječnja taj famozni deseti pada jušto u nedilju, eto nam idealne prigode da ga posjetimo i osjetimo osebujni šušur, pogledamo svu silu šarenih artikala, ponešto kupimo, a da ujedno damo svoj doprinos održavanju ove, već stogodišnje tradicije u srcu Bukovice.





Mjesto održavanja sajma lako smo našli i bez satelitske navigacije. Nisam siguran imaju li aktualne vremenske nepogode ikakve veze s tim, ali doslovce su se prave rijeke automobila slivale prema sajmištu tako da je netko neupućen lako mogao pomisliti kako je u pitanju neka masovna veselica ala koncert Mate Miše Kovača, uplata za supersedmicu ili pak borba bikova.

Istina, bikove nismo vidjeli, ali zato su prasci bili zastupljeni u reprezentativnom broju. Ovom sam se prilikom uvjerio da se prasci ponašaju istovjetno kao i njihove gazde. U kamionu nekog nervoznog tipa, jadne svinjice su skvičale sve u šešnajšt, za razliku od ovih koje nisu previše marile za svu tu buku oko sebe. Samo bi povremeno otvorile oči da se uvjere kako je sve pod kontrolom i nastavile dremuckanje na zubatom zimskom suncu.



Našlo se na benkovačkom sajmu još dražesnih stvorenja poput ovog psića koji je preplašeno izvirivao iz svoje kutije čudom se čudeći u kakvom se to sumnjivom društvu zatekao.



Zatekla se tu i sva sila pernatih stvorenja zarobljenih u kavezima, ćibama, kutijama i ostalim čudima tako da je sve odjekivalo od glasnog kokodakanja, gakanja, gugutanja, ćurlikanja i prigodnog beštimanja.



U ponešto mirnijim zakutcima sajma pronašli smo raznolike poljoprivredne alatke, kućne potrepštine, čak i poneke inovacije neshvaćenih genijalaca, ali i masu domaćih autohtonih proizvoda tipa "made in China", dok su dražesnih mirisi pregorenih balkanskih ćevapčića iz jednodnevnih šatora perverzno draškali nosnice.



Vjerojatno ne bi bilo odveć originalno reći da se na ovom sajmu može pronaći sve od igle do lokomotive, ali zaista je dražesno kad recimo između štandova s donjim rubljem, polovnim stripovima i pornografskim DVD-ovima, pronađete pravi pravcati glazbeni kutić.



Našlo se tu i dražesnih bukara iz kojih junačine s brčinama ispijaju rujno vino, ali su mi se učinile preskupe – velike 200, one nešto manje - 150 kuna.



Naravno, u svoj toj masovnoj psihozi kupujem-prodajem, teško je ostati imun pa se ne mašit za takujin.

Moj osobni skor izgleda ovako – kosirić za cap-cap vrtne aktivnosti, pet drvenih kutlača za kužinavanje, zer'cu domaće manistre s jajima, košarica za kruh, kilo meda od velebitske kadulje i deset gančuna za nemojte me pitat šta – sveukupno 225 kuna!

E tako, kad smo već uspješno pazarili, odlučili smo da je pravo vrime za pokupit tunju pa smo skoknuli i do starog kaštela Benković u kojem je smješten i zavičajni muzej, ali smo ovom prilikom naišli na zatvorena vrata. To mi je već od ranije upalo u oko u mnogim našim malim mistima – muzeji su vikendima zatvoreni!?
Ma dobro, svjestan sam ja činjenice da prosječno uljudbeni Hrvat nerado ide u muzeje, ali nisu rijetke situacije da na zatvorenim vratima naiđeš na ceduljicu na kojoj piše da je radno vrijeme PON-PET od 9 do 12!?
Poala lipoga radnoga vrimena....







Bez obzira na sve, pronašli smo u Benkovcu puno lijepih i zanimljivih stvari, a nekima bome i nismo uspili odgonetnut pravu namjenu...



Nakon uspješnog trgovanja i svekolikog kulturnog uzdizanja, naglo nam je posrnuo nivo energije pa smo zajednički došli do zaključka kako je sazrelo vrijeme za nešto konkrevetno i nadasve jestivo. Javni agent Rašo, moj osobni savjetnik za staroegipatsku astronomiju, konjugaciju u 26 slika i briljantnu procjenu falšeg tonaliteta sudionika vazdazelenog šoua, predložio je nemoralnu ponudu – seosko gospodarstvo koje se nalazi tamo negdje oko Konjevrata, Gaćeleza, Tromilje ili Brnjice, ne zna ni on sam točno di, ali zna da imaju nenormalno dobru spizu iz domaće kužine.

I stvarno, u roku hitno smo se uvjerili u minuciozni odabir visprenoga Raše, dozibali do ugodne seoske gostionice u kojoj smo nas sedmero požnjopali skoro tri kila svinjske prasetine, kvintal kupusa žestokog okusa, zer'cu kapul'ce i svašta nešto još, tako da nam je ostalo još samo malo mista da se spustimo do Šibenika i tamo slistimo preostale zalihe krempita, baklava i čupavaca.

Al se nekad dobro jelo baš!
I sad, kad se za dan-dva opet budem žalija da mi je proradija giht i da ne mogu mrdnit palcem, slobodno me ištrapacajte do daske i pošaljite u tri seoska domaćinstva!
A šta mogu, možda jedino korigirat ideju vodilju ovog bloga i dopisat "karakter – to nisam ja!"

Iako sam svjestan da svemu lijepom jednom mora doći kraj, svake godine me obuzme nekakav tugaljiv osjećaj kad se baluni s bora spremaju u kutije, kad se lampice u jingle-bells kombinacijama polako gase i kada se odjednom nađemo zbunjeni u zimskoj tami koja pogotovo za ovako kišnih dana djeluje užasno okrutno i prazno nakon što smo se tako fino privikli na blagdansku razigranost i neodoljivi šarm šarenog kičeraja.

Stoga nije ni čudo da u takvom novouspostavljenom odnosu zvijezda i planeta mnogima padne mrak na oči, kao primjerice vozaču jednog middle-time mercedesa koji me maloprije, ničim izazvan, umalo nije pokupio na parkingu ispred jednog trgovačkog centra (kojem ne želim spominjati ime) i spremno katapultirao u vječna lovišta zajedno s kolicima u kojima se nalazila postblagdanska spiza - četiri litre mlijeka, deset jajca, malo putra, trideset deka sira, par kila kumpira, pasta za pranje zuba, konšerve tuba, aluminijska folija, pet AAA baterija i još nekoliko tričarija.

Srećom, shvativši na vrijeme da vozač pretpotopne mečke nema namjeru odustati od dvostrukog aksla na parkingu, u posljednji sam trenutak izveo trostruki ritberger i tim manevrom izbjegao strašni sraz nesagledivih posljedica. Mislim, lako za kumpire, baterije i sve ostalo, ali da mi razbije jajca... uhhh, ne znam kako bih to prebolio.
Dok sam već u sebi smišljao plotun pogrdnih riječi, vozač mercedesa je brzo otvorio vrata i zabezeknutog izraza lica progovorio neodoljivim bosanskim naglaskom: "Života mi, ja te uopće nisam vidio..."

I šta'š sad s čovikom, jasno ti je da nije neki divljak, samo je bija, recimo to tako... malo dekoncentriran...
Uglavnom, dobro smo prošli, svi priživili, ali baš se nešto kasnije mislim...

Da me kojim slučajem mečka stvarno bombizala i rastavila na proste faktore, kako bi u policijskom izvještaju uopće okarakterizirali takav sudar!? Mercedes pregazio... koga!?
Jesam li ja u ovom slučaju bija pješak ili vozač?
Mislim, kreta sam se pješice ali sam istovremeno gura kolica. Ako nisam vozač, onda sam barem gurač!

Drugo, ako sam upravlja vozilom, kako ću dokazat čije je vlasništvo to vozilo, odnosno guralo? Je li uopće registrirano, ima li kasko-osiguranje, pločice, naljepnicu? Nadalje, imam li ja vozačku dozvolu za ovakvo prometalo, položenu zakonom predviđenu kategoriju!?

Sačuvaj blože ako sam kojim slučajem gura kolica pod uticajem alkohola ili nekih drugih opijata koje sam iz "sportskih" razloga koristija tokom blagdana?

Hm... stotine pitanja a malo odgovora, vidite da to nije tako jednostavno.

Uglavnom, siguran sam da bi me njegov odvjetnik satra na suđenju, inšempja bi me s pustim pitanjima, a ja bidan ni kriv ni dužan, ka Bepina iz Maloga mista...

Ajmo mi dalje...
U zadnjih tri-četiri dana, izlilo se cilo Crno more kiše na ovo bokunić jadranskog priobalja.
Sve oko nas poplimalo, poplavilo, more, rijeke, jezera, gacamo po lokvama, barama, još malo pa ćemo se u žabe pretvorit.





Ma, isto je lipo slušat kako vanka pada kiša, kad si na sigurno, u toplo, kad nigdi ne moraš izlazit.


Ove kiše padaju lipo, kulturno, melodiozno, s intonacijom u E-molu.
Još pogotovo kad ušuškan u tople lancune usrid noći slušaš simfoniju za citru i litru po kvadratnom metru.
Mmmm...a u postelji toplo...mmmm lipo li je...





Ae, na kraju, tija bi se zahvalit nekim ljudima.
Ka prvo, fala na lipim ričima podrške, posadi bloga "Drvene barke", ljudima iz ponosne Boke Kotorske koji se brinu za očuvanju baštine i tradicije brodogradnje u drvu.

Ka drugo, moram se zahvalit svim učesnicima i članovima žirija "Foto natječaja" šta su me zbilja kraljevski počastili sa čak dva mista na pobjedničkom postolju.

Dobro ajde, istina je da sam vršija strašni pritisak na njih od samog početka natječaja, priznajem da sam ih bezočno pokušava podmitit, a kad to nije uspjevalo, odlučija sam se na najstrašnije prijetnje, budući da imam piti-jesti-piti u nastajanju.
I jednostavno, nisu imali izbora, pa su mi ovoga puta dodjelili prvu i treću nagradu, jedino mi nije jasno, zašto su Annabelli dodijelili drugu, ka da mi nisu mogli i to još malo zadovoljstva pružit pa da kompletiram hat-trick tz, tz, tz...

S prvim danima ama baš svake nove godine, slušamo iste priče, opća zgražanja graž-graž i sablažnjivanja blaž-blaž kako zamislite, stotine tisuća Hrvata odlaze preko granice na skijanje!?

Ne znam, možda sam ja malo zaostao u razvoju, ali zaista ne vidim što bi tu trebalo biti sporno?
Je li nam cilj bogato društvo?
Jest!
Je li nam cilj da naši građani budu sretni, veseli, da svuda budu rado viđeni gosti i nadasve skijaški pismeni?
Očigledno jest!

I zašto se onda svake godine javljaju uvijek jedni te isti jalnuški diletanti i roščićava stvorenja živih boja koja siju razdor među naše građane? Ma dao Bog da na skijanje svake godine otiđe ne na stotine tisuća, već na milijune ponosnih Hrvata!

Mislim stvaaarno, diže se kuka i motika na tih mizernih sto tisuća Hrvata pa se vrlo jasno želi poručiti javnosti - ma pogledajte vi kako su oni bezobrazni, odlaze na skijanje dok je narod kruha gladan!?

Ma znate šta, možete vi mene slobodno optužiti za socijalnu neosjetljivost, ali ja zaista više nemam vremena za čekanje, stoga sam ove godine čvrsto odlučio da mi je ugodnije biti među ovima bezobraznicima, nego među onima gladnima!

Čim sam se oporavio od razuzdanog dočeka nove godine, skupio sam svu zimsku opremu iz podruma te pohitao daleko u inozemstvo, sav razdragan već od same pomisli na snježne radosti.

Odlučio sam se za jedno nadasve mondeno zimovalište, koje je inače široj javnosti prilično nepoznato i to ne zbog toga što ne bi bilo dovoljno atraktivno, naprotiv, već iz jednostavnog razloga što domaćini u tom ubavom planinskom mjestašcu žele zadržati određeni ekskluzivitet i visoku razinu kvalitete koja se očituje pod geslom - posvetiti se svakom gostu kao da je jedini!



Stoga se nadam da ćete mi oprostiti što izrijekom ne smijem spomenuti o kojem se konkretno skijalištu radi, ali eto, mogu objaviti tek nekoliko šturih fotografija.



Ako ste za trenutak pomislili kako je ovdje riječ o japanskoj Fudžijami, sigurno ste se prevarili, iako moram priznati, razliku je teško zamjetiti čak i vrhunskim poznavateljima dalekog istoka.



Planine u okruženju, odlikuju se veličanstvenim vrhuncima i već planiramo kako u pauzama skijanja, možemo uzeti cepin i dereze pa pohitati malo u visine da jačamo sportski duh.



Donekle nas je oneraspoložilo saznanje da je naš privatni skijaški trener jučer morao otputovati i potegnuti čak do Sljemena, u svojstvu stručnog suradnika austrijske skijaške reprezentacije tako da smo se eto, morali zadovoljiti nekim drugim aktivnostima poput sanjkanja, grudanja ili pak pravljenja snješka.







Svo slobodno vrijeme aktivno smo koristilli za duge šetnje zasnježenim stazama, a zlu ne trebalo, imali smo stalnu podršku vjernog psa tragača koji je budnim okom motrio da nam se slučajno ne bi dogodio kakav susret sa špiljskim medvjedom ili pak da ne bi stradali u neželjenom srazu sa opasnim lavinama.





Jedino je šteta što su nam ovi zimski dani tako kratki i noći brzo dolaze, ali uostalom, možda to čak i nije toliko loše, jer upravo u trenucima kad nam se obrašćići zarumene bući-bući i kada počnemo osjećati laganu hladnoću u prstima, samo se prebacimo u topli apartman gdje uz pucketanje vatrice sa kamina ispijamo topla pića dok nam iz kuhinje dopiru zamamni mirisi zimskih delicija.





Ah, ma baš sam bezobrazan...