ponedjeljak, 29.09.2008.

~Evo me ovod, posli tri'est godin...
~

Listajući stranice prašnjavog i zaboravljenog albuma koji izlazi na svjetlo dana tek u rijetkim prilikama i pogledavajući na već pomalo izblijedjele fotografije iz nekih davno prohujalih vremena, obavezno sebi obećam kako ih moram što prije "pretvoriti u digitalni oblik" štono bi se kazalo modernim izričajem, jel... Isto tako, obavezno promislim kako bi bilo dobro barem nula-pet promila od svih onih fotki ispucanih tijekom posljednjih godina "oživjeti" na papir, jer mi je puno draži osjećaj pregledavati ih kad su "opipljive" nego li kad predstavljaju u puke kombinacije piksela na ekranu monitora.

I tako, gotovo uvijek zastanem kod jedne kod koje se obavezno pohvalim prijateljima, rođacima, manje ili više (ne)zainteresiranima: "Vidiš, ovo sam ti ja na vrhu Cincara, na dvi iljade i šest metara visine!"
Dok prisutna publika mudro kima glavom nesumnjivo iskazujući na taj način svekoliko divljenje mojim planinarskim uspjesima iz najmlađih dana, sjećanja me odvedu tridesetak godina unatrag. Krajem svakog ljeta kad bi svi već pomalo postali štufi mora, sunca, kupanja i ostalih radosti, obavezno bi otišli nekoliko dana našim "stojadinom" (ST-500-59) u posjet barbi Srećku i teti Verici u Livno. Moj barba Srećko, preciznije - tetak za one osjetljivije na točnu definiciju rodbinskih odnosa, mada je najveći dio života proveo u Splitu, odnosio se prema svom livanjskom kraju s posebnom ljubavi i žarom pa je tako malo-pomalo s tim virusom zarazio i nas ostale. Nije bilo dana kad ne bi odlazili na izlete, koji put prema Šujici i Kupresu, ponekad prema Glamoču, a vrlo često smo znali prohodati kilometre i kilometre po brdima oko grada. Pejzaži puni zelenila, šuma i proplanaka, valovitih livada i gorskih potoka bili su toliko različiti od naših uzmorskih, a kako sam već u to doba bio opsjednut vrhuncima - planinskim dakako, pod obvezatno i razno bih poduzimao diplomatske ofenzive s neizbježnim pitanjem:

- Kad ćemo se popet na Cincar?
- Na Cincar?- uzviknuli bi istovremeno svi kao da prvi put čuju moje pitanje
- Paaa, ove godine nemamo vrimena, ali dogodine ćemo sigurno..

I tako bi se često redale godine kad ne bi imali vrimena ili bi neka druga vrimena bila gruba, ali kako se upornost ponekad i isplati, jednog nam se ljeta konačno posložilo sve što se posložiti treba.



Za mene, tada mlađahnog i poletnog, taj uspon na više od dvije tisuće metara visoki vrh, bio je pravi pisofkejk kojega sam smazao u roku hića pa sam tako prije koji dan s primjetnom dozom oduševljenja prihvatio prijedlog naše "Žene od mota" kad je veselo kako samo ona to zna, zacvrkutala na telefon:

- Oćemo na Cincar u nedilju?
- Na Cincar!?
- E borati, oli nikad nisi čuja za Cincar!

U trenu mi je prošlo kroz glavu kako sam upravo sada ja onaj koji bi morao odgovarat sa "ove godine nemamo vrimena, ali dogodine ćemo sigurno", ali vremena za gubljenje više nemamo i odluka je donešena vrlo brzo, općim konsenzusom kako i priliči.



Glavna fešta na Cincaru, odvijala se prošlog tjedna, a kao glavni povod okupljanja više stotina pacijenata zaraženih planinarskim virusom bilo je svečano otvaranje novouređenog planinarskog doma "Kruzi". Iako nemamo ništa protiv veselica ovakvog tipa barem dok raštimani bend ne zajauče onu "sve je ona meni", odlučili smo za posjet slavljenicima jedan dan poslije. Mi smo ipak već zreli ljudi u godinama jeli, sportski nastrojeni dakako, pa bi nas možebitno preveliko izlaganje gurmanskim strastima spriječilo i ustvarenju našeg nauma a to je naravno - uspon na Dalmaciji najbliži "dvijetisućnjak".

Truckajući se dobrih četrdesetak minuta po živopisnoj makadamskoj cesti od predgrađa Livna prema planini, gotovo složno jaučući svakog puta kad bi "Plava ptica" doživjela neželjeni sraz sa izbočinama na cesti, prvenstveno vođeni navigacijom "po sjećanju" a zahvaljujući ponajviše metodama tipa "drž-nedaj", mogli smo odahnuti tek kad smo stigli pred novootvoreni dom. Nismo se još ni snašli a već nas dočeko Čeko!



Profesor Ivo Čeko, predsjednik planinarskog društva Cincar iz Livna, nije mogao skriti svoje oduševljenje našim dolaskom, pa uz malu ali neizbježnu primjedbu kako smo ipak zakasnili jedan dan, nije gubio vrijeme da nam stručno i precizno objasni svaki detalj vezan za gradnju doma. Naravno da je predsjednikovo izlaganje po dobrim planinarskim običajima popraćeno s degustacijom izvjesnih stimulativnih sredstava, a u međuvremeno je stigao i gospodin Kamilo koji nam je udijelio nekoliko korisnih interdisciplinarnih savjeta.







Mada je atmosfera u domu bila i više nego ugodna, vremena za bacanje i nemamo previše pa spremno bacamo ruksake na leđa i nakon tromjesečne stanke još tamo od Vaganskog vrha, naše gojze brzo hvataju pravi ritam. Kako smo već na visini debelo iznad naših domaćih mosorskih vrhova, zaključujemo kako smo bili ipak malo previše optimistični jer uopće nismo razmišljali da će nas ovdje dočekati znatno niže temperature. Uz prilično jaku buretinu koja nas šiba pravo u lice, zlokobni debeli i gusti oblaci koji su se nadvili nad vrhom "naše" planine, nisu nam davali puno razloga za optimizam. Ipak, napredovali smo malo-pomalo, lagano se uspinjujući po ogromnom planinskom platou.





Naviknuti već da nas na našim planinarskim pohodima prati uglavnom sunce, ne možemo se čudom načuditi zašto se oni tmasti i svakakvi nekakvi oblaci nikako ne razilaze, a za nevolju, bura postaje sve jača i jača. Moje tri gracije hrabro gaze, ali sudeći po izrazu njihovih lica, jasno mi je da nisu baš previše oduševljene ulaskom u mračnu zonu. Da nevolja bude još veća, oblaci su nam potpuno sakrili najviši dio planine tako da niti približno ne možemo odrediti koliko još imamo do cilja. Meni je posebno krivo jer imam osjećaj da smo prilično visoko i da bi vrh morao biti "tu negdje".

"Žena od mota" prva jasno i glasno kaže "dosta je bilo" a s njom se solidariziraju prva i druga pratilja. Kažem im kako nema nikakvih problema, neka nađu neko povoljno sklonište ako je to uopće moguće na ovoj vjetrometini a ja ću se popet još "samo malo" da vidim koliko bi nam još trebalo do vrha.





Naravno, kad ja kažem "još samo malo", to je prilično rastezljiv pojam, a ulaskom u same oblake, vidljivost se smanjuje na svega dvadesetak metara. Iako znam da radim nešto što se nikako ne bi smjelo, sam ulazim sve dublje i dublje u oblake predosjećajući da bi cilj morao biti blizu. Nekoliko stijena me zavaralo svojim oblikom, ali budući da u nekim stvarima imam slonovsko pamćenje, znam da imam jedan manji vrh lijevo pa onda moram po hrbatu desno nekoliko minuta. Temperatura je pala debelo ispod nule, bura zviždi ko mahnita, navlačim na sebe sve što imam, ali da pomaže - pa baš i ne!



Pri tome me začuđuju neobični snježni oblici na rijetkom raslinju koje može obitavati na ovako "divljim" visinama. Konačno izlazim na vršni greben, a sa sjeverne strane zapuhne me pravi pravcati orkan tako da se jedva održavam na nogama.



Za nevolju, veza mobitelom koja je uredno funkcionirala do prije koju minutu sad je tek sanak pusti. Spuštam se metar-dva niže u relativnu zavjetrinu i kroz oblak naslućujem kako se do vrha moram još penjati. Za divno čudo, kako dobijam na visini, bura postaje nešto slabija, ali je hladno uh uh uh. A ja pametan, bez rukavica...



Tražim onaj "moj" stup na vrhu ali vidljivost je pala na svega nekoliko metara.
Ništa, malo-pomalo, korak po korak, nailazim na nešto što bi trebalo sličiti na vrh, ali vidim da je stup srušen, tu je tek tuljak u kojem nalazim bilježnicu. Nema sumnje, to je to, na vrhu sam!



Evo me ovod, posli tri'est godin, evo me na mul...
Dobro ajde, nije baš mul, ma nije niti približno slično, ali ovo "tri'est godin" se slaže...



Taman zvoni mobitel, umjesto čestitke, dobijam "jezikovu juhu" od moje tri gracije koje su ostale nekoliko stotina metara niže. One više ne mogu čekat, počinju lagano sa spuštanjem...
Na brzinu smišljam opravdanja, "pucam" digitalcem okolo naokolo koliko se može, ništa od panorame i velebnih vidika ovoga put, trljam ruke da mi ne "otpadnu" prsti, a za nevolju sad mi nema druge, nego se moram slikat sam samcat...



Dakle, to je bilo to, nema vremena za promenadu na vrhu, bižim ća sa ove vjetrometine...
Nakon kojih desetak minuta spuštanja i kotrljanja konačno izlazim iz oblaka i preda mnom se pružila ona dobro poznata visoravan, samo mi sad izgleda sto puta ugodnija. Vidim u daljini njih tri, vide one i mene, sve je OK...



Sustižem ih kod jedne vrtače, jezikova juha se na moju sriću već ohladila, možda dobrim dijelom zbog toga šta je u mojem ruksaku ostala kompletna spiza...
Njami, njami, njami, dobro i ukusno izgledaju sendviči na ovoj visini, ali čim smo malo zastali, hladnoća je postajala sve nepodnošljivija.
Sad već dobro poznatim stazama, brzo se vraćamo do planinarskog doma na zadovoljstvo naših domaćina.

- Eto, sad kad ste se vratili, možemo bit mirni - zadovoljan je Kamilo...



Preostaje nam još samo topli čaj u domu, vani se polako već spušta mrak, vrime nam je...
Uz neizbježne pozdrave i dobre želje, opraštamo se od Ive i Kamila.
Sretno, dođite nam opet!
Doći ćemo, sigurno!

Na planinu se spustila noć...


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se