subota, 04.08.2007.

~Šoltanske uvale
~


Zaplovimo danas zajedno, u nepoznato, onako po starinski, od punte do punte....



Od trenutka kad otpustim cime u šporko more lučice na Solinama pa do zapadne punte Čiova, oliti punte o' Okruka, triba mi otprilike po ure vožnje. Često mi se dogodi da zaplovim bez određenog cilja, samo pustim devet živahnih konja unutar škatule o' makinje neka uvate svoj ritam, punta Cumbrijana ostane u brazdi, a još uviik ne budem načisto do koje ću vale ili škoja doplovit.



Uglavnom, tih tridesetak minuta ispadne dovoljno vrimena da se, ovisno o vitru i valovima donese odluka na koju stranu krenit. Kako je već oko podneva bilo jasno da će se u idućim satima dignit maeštral pristojne snage, nije mi se dalo tuć provom u nos. Na Krknjašima obično vlada gužva, u Solinskoj sam i tako svaku malo, ako je sudit po oblacima (kojih nema op.p) ovo bi moga bit idealan dan za Šoltu! I to ne ovu nama bližu, naseljenu sjevernu stranu, nego provat poć "pod Šoltu", a to oće reć - doplovit do južnih uvala mirisnog otoka. Relativno su blizu, a opet dovoljno daleke da osjetimo dah avanture, otvorenog mora i velikih valova.

Nakon nešto više od sata plovidbe, blizu smo Maslinice, najzapadnijeg otočnog mista, pitomog, kako mu i samo ime govori. Masliničku uvalu od zapadnih vitrova štiti niska od sedam otočića, od najveće Stipanske skroz na zapadu, do majušnog Kamičića, hridi koja pozdravlja putnike prema jugu.



Južna obala Šolte, za većinu je turista i nautičara još uvik terra incognita. Istina, pogledom prema pučini pratimo na desetke brodova i jedara, ali u njima i pod njima su uglavnom nautičari koji plove od Kornata prema Visu, Hvaru ili Korčuli.

Sva mala mista na otoku, osim već spomenute Maslinice, nalaze se na sjevernoj obali ili pak u unutrašnjosti otoka. Južna obala je pusta, barem šta se naselja tiče, naoko nepristupačna, gola i zastrašujuća, gotovo divlja lipota. Veliki valovi olujnih vitrova koji se od iskona valjaju od Otranta do južnih obala naših otoka, i na Šolti su ostavili neizbrisive i karakteristične tragove. Visoke, okomito odrezane litice, svojom impozantnošću i neosvojivošću upozoravaju putnike namjernike da se u tim vodama nije pametno previše zadržavati.



Ipak, čak i u tim uvjetima, južna obala Šolte nije sasvim negostoljubiva, obiluje atraktivnim uvalama, duboko uvučenima u kopno, najveće od njih čak i u sebi kriju mnoštvo skrivenih kutaka. Tražeći idealno misto za predah, bacili smo sidro u uvalici Travna. Nikoga oko nas, tek na jednoj škrapi dva velika vranca. Ispod visokih litica krije se nekoliko podmorskih špilja, idealno stanište za „morskog čovika“. Ipak, unatoč savršenom miru i tišini, u nekoliko sati provedenih u ovoj uvali, nismo bili te sriće da se pojavi Adriana.



Valovi popodnevnog maeštrala, prirodno nas guraju dalje prema istoku. Planiramo da se do noći dočepamo nekog dobrog i sigurnog sidrišta. Kasno popodne, ulazimo u prostranu uvalu zvanu Tatinja u kojoj se već nalazi priličan broj brodova. Napravili smo kratki đir i do susjedne Jorje, ali i tamo su već najbolja mista uz plažice zauzeta.



Pred sami sumrak bacamo malo tunju u more. Nakon početničke sriće i četiri ulovljena kanjca, na udicama je odjednom zavlada totalni muk. Ništa, ma ni tz da trzne!
Ništa zato, prelazimo na varijantu B. Malo ćićera ili slanoga graja iz brodskih zaliha uz pinku mrsa i kap maslinova ulja, idealna su podloga za čašu-dvi domaćega plavca.

Noć na moru ugodna i tiha, na baš pretopla, ali dobro je, bolje i ovako nego da se kuvamo u vrićama. Meni je najdraže bacit sidro ne suviše blizu obale, dobro se osiguraš, po noći te vitar lagano vrti okolo-naokolo kako njemu odgovara. Kako njemu, tako i nama. Obično na moru loše spavam, stalno se brinem jesam li dobro vezan, oće li prominit vitar usrid noći, oće li iznenada doć neki nepozvani gosti, uglavnom po glavi se vrzma stotinu briga. Začudo večeras sam miran, spavam i više nego dobro. Jutarnja izmaglica i pogled prema Visu između hridi na ulazu u Tatinju, dozivaju nas u nove avanture. Ipak, prognoza je loša, a s otvorenim morem nije se igrat. Niko ne more ča more more...

Plovimo sigurnijim vodama, uz obalu dalje prema Braču. Gledajući ove atraktivne okomite klifove, čudim se kako nisu još prepoznati za slobodno penjanje. Pri samom kraju Šolte otkrivamo još jednu famoznu valu. Stračinska se zove, ime joj baš i ne zvoni naročito atraktivno, ali u sebi krije puno lipih stvari. U istočnom kraku uvale na sidru se ljuljuška nekoliko jedrilica, a u zapadnom se uz malu plažicu i rivu smjestilo nekoliko kućica. To su „vikendice“ uglavnom pruređene ribarske kućice stanovnika Gornjeg Sela.
Ali...sve je lipo šesno, po ljudskoj miri...





Nekoliko domaćih ljudi svih generacija, guštaju na banjanju.
- Ajme šta vam je lipo ovde! – nisam odolija da im se malo ne „uštekam“.
- Je, je lipo je – govori mi jedan dida, ali put od Gornjeg Sela do uvale je nikakav!
- Znate šta, to vama čak i nije velika šteta, jer ako napravite široki put do ove vale, onda nećete imat ovi komadić raja...
- Dobro i govoriš sinko, ali meni su već godine, nije lako....



Dobro govori dida, raj je raj, ali komod je komod, teško se može imat i jedno i drugo.
Tradicionalni „morski“ ručak na mojoj velebnoj barčici je manistra u suvo. Premda malo plinsko kuvalo ne pruža široke mogućnosti kužinavanja delicioznih točeva (oliti umaka), taj problem se može riješit na mali milijun drugih načina. Na pravome ulju zažutiš kapulu-dvi, baciš u nju konzervu fileta od tune, pardon - ne konzervu, nego ono šta je u njoj, dodaš malo konšerve, biloga vina, petrsimula, vlaškoga luka kojeg samo malo prignječiš, pustiš da napravi dva-tri glagola i toč je za pet minuti gotov! Manistru skuvaš normalno ka i inače, je da malo ispališ dok voda uskuva, ali sve u svemu, manistra najčešče bude za prste lizat. Ako štakod falijen, barem se ribe najidu...



Mislili smo ostat na moru tri dana, ali brzo skupljanje „ovčica“ na nebu, dalo nam je naslutit da je krajnje vrime za dignit tunju i vratit se doma. Sad kad smo već toliko blizu istočne punte, naravno da ćemo proć kroz poznata splitska vrata, između Brača i Šolte.
Na vratima Splita grada, prometno je ka na Dalmatini za vrime subotnjih špica. Trajekti, katamarani, gliseri, jedrilice, sandoline, mandoline.... tutnje sa jedne na drugu stranu ka blesavi, tuta forca. Nema nam druge, neće proć još dugo, morat ćemo postavljat semafore na moru.

Plovimo dalje, ostavljamo za sobom Stomorsku, Nečujam i Rogač. Još se uvik osjeća neugodan miris paljevine od prošlotjednog požara. Veliko zgarište borove šume iznad Nečujma, djeluje kao teška opekotina na licu zelenog otoka. Koliko sad opet mora proći godina da se sve zazeleni?

Između Rogača i Donje Krušice, okrećem kormilo udesno i bordižamo priko kanala. Do Čiova imamo šta i vozit. Ipak nije nam dosadno. Sa desne strane, kurs nam sijeku jedan tanker i pogolemi putnički brod. Ne bi im se baš volija nać isprid prove, pa stavljam u pogon i pomoćni motor, Tohatshu impozantne snage od čak tri i po konja! Uz ovih već spomenutih devet od "glavnoga", sve šuška, sve se trese, glava mi nabumbrijala, ali velebna barčica juri neviđenom brzinom!



Kad smo okrenuli puntu Čiova, diga se friški vitar, bacilo na tramuntanu! Uzvrtili se brodovi i veliki i mali, biže sa pučine i hitaju u zaklon sigurne luke. A mi, vrli moreplovci, taman smo se u sumrak dočepali naše lučice i ka veliki mornari se kočoperili pred susidima „kapetanima“ koji su toga dana otplovili do prve šaldunske vale. Inšoma, to ih nije spriječilo da svoj povratak do lučice dug čak jednu nautičku milju opisivali ričima dostojnim nove „Odiseje“.

Uvečer, s balkona gledam kako lampa nebo i potmulo grmi doli od Šolte, Visa, Italije...
Sve se lipo poklopilo...
Ka i uvik...




<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se