petak, 26.10.2007.
JUTRA...
...zašto su tako teška?
Zašto je svako jutro Slon toliko umoran pa se zavali na grudi kao da je prešao udaljenost od Azije do Obale Bjelokosti?
Zašto se jutrom napuhne onaj mađioničarski, pomalo falusno uski balon pa se rastegne i zagropa od grla do želudca.
Zašto zbog lijepih snova ne mogu biti sretna bar još koji sat. Onako, posteuforično?
I...zašto, po defaultu, su snovi lijepši što je svakodnevica grublja?
Visi u zraku bloga ovoga jedna priča...nedovršena.
Listala sam mišem...i sama sebi se smijem...kako sam "pobjegla" od Istine kad je postalo najgušće. Ne, nije bilo najgušće abortirati...
Najgušće je bilo ODLUČITI se živjeti...ili ne. Nakon toga...
I dok sad tapkam kao maca oko vruće kaše, a riječi se konglomeriraju u neku vrtu plinovitog Oblaka, vrte se, jačaju, poput tornada u nastajanju...nisam sigurna da to još mogu izbaciti van. Taj Iscjedak je još tvrd...i ako ga stisnem, ostavit će rupu. Krater. I nije mi jasno zašto...jer sam tamo već bila...pričala... Dal sam sad sve zakopala u ovoj Iluziji dobrih osjećaja...ili samo mi se više neda sjećati...toga.
Možda.
- 09:39 -
