nedjelja, 07.10.2007.
DAKLE...TO JE TO.
...otvorim i virnem tu i tamo...želim napisati bilošta ali zapinje...šta u grlu, šta u mozgu. Najviše mi zapinje u mozgu, mislim da sam ga satrala, napokon. Zato sam još i dobra. Toliko je toga sad na hrpi da ni govno se ne vidi.
Kažu da i vrag sere na hrpu...i šta jest jest...jest vala baš. Mašala i etc.
Ima jedno 10 godina da ja uporno samu sebe uvjeravam kako ovo, aktualno, Sranje, moralo bi biti ujedno i Zadnje sranje. Ono, kao, sad je dosta...idemo dalje, malo mira i sreće, malo spokoja i hedonizma u dobrom starom stilu. Sve u Murphyjevskom perverzno optimističnom stilu. Pa ne može ovako stalno...pa iza kiše dolazi sunce...pa..pa...drek. Opet drek. Uvijek drek u mom životu...
Dakle, oni koji fakat nemaju ništa pametnije nego čitati ove moje Iscjedke, dosad su shvatili da se želim rastati. Da sam se još prije dvije godine odlučila na to...da sam već prije dvije godine ostavila Zakonitog i vratila se u Rodnicu.
Onda me on, nakon godinu dana, nagovorio da se vratim sa malom. I ja glupača, popustila... Kao, ajde da mu dam još jednu šansu...možda je sazreo.
Drek.
Evo, nakon godinu dana, opet smo na početku. Samo što sada ja ne znam odkuda početi. Dovela sam se u sah-mat poziciju...i sad mi jedino preostaje da i ja njega držim u istoj. Znam da je to nemoguce u šahu, al kod mene je.
Inače je kod mene sve moguće...
Kao i aforizam oko mojeg posla. Oh jeah! Da, dobila sam taj famozni posao. Prošli petak se čuli na telefon pa sam tako ja, prema dogovoru, došla u ponedjeljak na taj prvi dan. Dočeka me gomila novih, budućih, kolega. Sjednemo svi i popijemo kavu. Svi znaju za mene, svi super sretni. Čak i ja nekako zatomim užas i horor u sebi. I taman krenem u taj novi ofis, vodi me nova kolegica Jasna/Sandra/Vesna/nemampojmakakosezvala...kad stiže Direktorica. Dovikne da je sačekam u njenom ofisu... Odmah mi je nešto zasmrdjelo. Nisam, naravno, ni pomislila da želi još malo popričati oko mojih novih zadataka...ne, naravno, ja sam OSJEĆALA da nešto nije u redu.
I naravno...nije bilo.
Da vas pitam: Jeste ikada čuli da neko nije prošao psiho test? Odnosno, da ga je savršeno prošao ali da je ipak pao. Baš ono u stilu o konstantnosti i stagnaciji inteligencije na svijetu i stalnom porastu broja čovječanstva...
E pa ja sam ta. Drago mi je...
Jebote...ako sam im išta tupila i ponavljala i upozoravala, onda je to bio taj faking stress...da ga ne želim...da sam zbog toga ostavila puno jebeniji posao, lovu i karijeru. Neću stress...!!! Oni su me uporno uvjeravali da ga u toj firmi nema, naravno, bar ne u tom smislu o kojem sam ja govorila.
I tako sam ja mirna, dok sam pisala sve izmišljene psiho testove ovog Planeta, mirne duše odgovarala na triki pritanja tipa "Gdje se vidite za 20 godina?" sa naivnim izjavama u stilu: "...u mojoj kući u cvijecu, izvan gradske vreve, uzgajam pse...zgužvane." Sic!
Pokazao test da sam ja neadekvatna za stresni posao. Ma daaaaaaaaaaaj?
Kao, ispala ja (naravno) iznad prosjecno inteligentna, sve to super...al ne hendlam stres. Jebemu Iruda...KOME SAM JA TO TUPILA MJESEC DANA??? KOME???
Mislim, ljudi moji, kužim se ja u tu jebenu psihologiju malo previše. Previše za moje psihološko stanje. Naravno da sam mogla srati u radnom profilu i odgovarati sve u stilu natural born menađ'ra. Been there, done that! Naravno da sam mogla zaokruživati sranja o tome kako OBOŽAVAM, SVRŠAVAM na točnost, pedantnost, deadlajne, etc. umjesto da su mi najvažniji humor i dobrokolegijalni odnosi... Mijenjam jednog histeričnog šefa za 2 humoristična suradnika...
Iskreno? Ja sam uistinu odahnula. U jednom vremenskom fragmentu, sićušnom sićušnom, od kad je Direktorica iznjela svoju zabrinutost i odluku o mom NEzapošljavanju, ja sam SPOZNALA se mogu desiti SAMO DVA scenarija. Prvi: da toliko popizdim i da sve dignem u zrak i pobacam kroz prozor (zajedno sa njom i jos par novih kolega)...ilipak...da se skuliram i primim "kozmičku" poruku.
Desilo se ovo drugo... Samo sam se nasmiješila i rekla joj. "Hvala Vam."
Mirno i staloženo...
Rastale, nakon dobrih sat vremena sveženskog bluesa, se kao najbolje frendica, a ja, poput vilenjaka, sjela u auto i krenula put kuće. Silno sam se trudila osjetiti Bjes. Baš sam se trudila! Al ništa od toga... Jasno mi je bilo da je vrijeme sazrilo. Da sad više ne moram bježati od Razumnih Odluka i Nerazumnih Snivanja...nema više Razloga za Ostanak u Splitu. Sve me gura nazad u Rodnicu. Aleluja...15 godina lutanja preko svih kontinenata...napokon se vraćam Doma. Napokon se smijem vratiti doma. Odradila sam samonametnutu golgotu...veni, vidi, vici...prešla Rubikon svojeg Ponosa (i Predrasuda; sorry Jane Austin, mrzim taj tvoj roman) i čista kao more u Livki na Šolti...goin' back to my roots!!!
No, kroz maglicu splitskog jutra, dizao se Hologram Straha... Šta sad?
Sav naša dogovaranja oko "sporazumnog raskida braka" sad su pala u vodu...mutnu vodu...poput Gangesa na Prvim Vodama u prvoj polovici kolovoza.
I sad, tjedan dana poslije...zbrajam pobjede i poraze. Činjenica prva: isti dan nakon sto NISAM ipak dobila posao i sve je palo u Ganges, jave mi da mi je nestao pas. Onaj kojeg sam MORALA ostaviti u Rodnici jer je Zakoniti u vrijeme mog dvotjednog izbivanja iz stana, unajmio neku Babu da mu očisti stan (naravno, očistila je kurac, a morao joj je platiti...ja sam umrla od smijeha) pa mi je u jednom trenu rekao da se ja SMIJEM (!!!) vratiti u Split...al ako ne dovedem pse. Na to sam se samo sarkastično nasmijala i pitala ga zar nismo govorili o sporazumnoj rastavi? On nije shvatio gdje ciljam. Nakon što sam ga upitala dal je Maloj rekao da se Mama SMIJE vratiti ali samo ako ne dovede pse...shvatio je. Rekla sam mu u jednoj izjavi SVE. Možemo lijepo...a možemo i poput Roseovih. No, moj Ponos (bez Predrasuda) mi je ipak naredio da bar jednog ostavim kod Starog, jer je tom psu ionako najbolje tamo, a i kuja ce se tjerati ovih dana... I dok sam ja tulila nad katastrofalnom situacijom, ostanka bez posla, propadanju planova o razvodu, neprisutnosti mojeg najdražeg mužjaka...iz Rodnog Stožera mi jave da su odveli psa u šetnju 25 km od kuće...a on je momentalno nestao. Krenulo srce mamino doma...al doma nigdje. Četri dana i noci je cijela riječka kinologija bila na nogama...od radija do TV, preko plakata i inetrnetskih tam-tamova...tražio se moj pas. A ja sam samo mogla sjediti doma i tuliti.
I sad, to tuljenje bi bilo podnosivo da sam ja to tretirala po "starom": sa par Xanaxa, par kutija cigareta i neznamkoliko unučića Pelinkovca. Al ja sam u jednom danu odjebala sve to. Do te mjere sam se ufurala u taj mazohizam da ni nakon što su mi javili da su ga hvalanebesima pornašli...ja sam još tjedan dana isptivala svoje granice. Zašto?
Zato je Zakoniti igra zlu igru.
Nije mu dosta što sam ZBOG njega aboritrala prije dvije godine u 5. mjesecu trudnoće, i sukcesivno pala u takvu depru da sam tada prvi put popila pola apoteke i završila na ispumpavanju želudca...ni što sam nakon tog živopisnog isustva na splitskoj psihijatriji (na moje inzistiranje) izašla spremna za Promjenu ( i materijalom za jebeni bestseller) . Nije mu dosta da me je svojom Politikom psihološke torture na daljinu doveo do stanja da ponovo dignem ruku na sebe, drugi put klap, i toga puta završim u komi, 4 dana, i da se probudim intubirana i pomislim: "jebemu sve...opet nisam uspjela!!!" Nije mu dosta šta sam nakon toga se bacila isključivo na oporavak i involvirala sve psihijatre ove države koji su mi na kraju propisali baš onu terapiju koju sam ja sama pronašla na netu! I od koje mi je bilo jako brzo dobro...pa sam opet odjurila malo u Split...da budem sa malom...i da me tada opet napumpao (da, to je tada bila moja slabost, međunožna, al jebemga mogao je staviti kondom, ne?)..pa da ja OPET, po drugi put završim na abortusu... Nije mu bilo dosta ni što je isti dan, dan mog abortusa, on izašao sa dežurnom riječkom ljubavnicom...a ja sam doma, u krevetu, krvarila i znala... Nije mu bilo dosta da sam pokleknula njegovim molitvama i ipak se vratila sa malom u Split...da probamo još jednom...pa me on, za dobrodošlicu OPET, po treći put napumpa... I što, tog puta završim na antiknom ginekološkom stolu lokalnog antiknog ginekologa koji to radi za popunjavanje kućnog buđeta...i zadovoljavanje svojih sadističkih sklonosti...pa sam abortus odradila "na živo"... I kad sam nakon toga shvatila da mi je jedino Pelinkovac pomaže da totalno ne skrenem sa uma...ono totalno...sad od mene želi napraviti i alkoholičarku. Nesposobnu za išta.
Neće ići dragi moj. Ja jesam takla Dno. Ja jesam pukla...al sam tu jebeno dobro zacijelila.
I zato nema šanse da sad ja, kao, poslušam njegov benigni savjet pa da odem u Rijeku a malu ostavim tu gdje je... Jer, Božesačuvaj da njegovo dijete krene u školu najesen u Rijeci gdje nema nonu i nonota koji drmaju prosvjetom ovog grada...pa ako malo slučajno napiše č umjesto ć..sve će se to znati momentalno!!!
Nema šanse da on mora opet objašnjavati ekipi i kolegama da ga je Žena ostavila.
Nema šanse da on plaća svako malo put u Rijeku da vidi malu...
Ali...sve je to za Ljude...čak i poput nas.
I sve bi ja to razumijela, da me ne jebe njegovo jebanje. Dali On usitinu misli da može sam sa malom? Dali on uistinu misli da sam ja toliko samodostatna pa da se mogu pokupiti u Rijeku i ostaviti malu ovdje...?
Kako da mu objasnim da će, najkasnije za dvije godine, On mene preklinjati da uzmem malu jer ce napokont naci neku fetivu splicanku (ziher ne vlaj'nu, Božegasačuvaj) koja ce NAPOKON biti NORMALNA, i raditi neki NORMALNI posao od 08:00 do 16:00, i neće putovati po cijelom svijetu a onda puknuti i sve odjebati...neku malu slatku crnkicu, koja ce se svaki dan sređivati da odu napravit đir dograda... Oh Bože, zašto muškarci se zaljube u sve ono što im poslije smeta...i, naravno, onda se to mora mijenjati. K'o sad se sjećam tog mog Fatalnog prvog posjeta Dalmaciji, Braču, dok sam još radila u renomiranoj talijanskoj firmi, i dok sam imala para ko blata, i dok sam još vjerovala u čisti materijalni idealizam. Par dana nakon što smo se upoznali, nakon što sam shvatila da se totalno zaljubio (ok, i ja), upitala sam ga zašto Ja? Što On to u meni vidi? Ne, nisam akrap, pogotovo nisam tada bila...čista suprotnost...al on je 4 godine mlađi i nedvojbeno je bezobrazno zgodan. Imao je horde lokalnih i nelokalnih za petama, morao se braiti, doslovce. Tada mi je odgovrio: "Zato jer ti sve možeš!"
No, kad sam mu dala potomstvo, doselila se, ne samo u rodni mu Split, nego i u rodni mu kvart...i kad sam nastavila neku lošu kopiju moje talijanske karijere i fakat nastavila sa tom politikom u kojoj ja mogu sve...onda je to postao problem.
A to je bio tek početak...
...a sad, pred kraj...više mi se ni neda pisati jer cu sve profanizirati.
Činjenica koja ostaje: hoću li uspjeti pobjediti u ovom ratu Živaca...ili će moj slijedeći post biti negdje iz Indije, Miami Beach-a, Hong-Konga ili Otočca.
- 20:24 -
