petak, 31.08.2007.
KAKO SAM JA MALAAAA...
Đizs...imam novi l"how to" da se sjebem u tri sekunde.
Kao, ja otvorila blog...piseruckam...kao, ok, sviđa mi se pozdaina (bloga, ne moja, nikako ne moja)...i onda kliknem, naravno, na one tamo gore...visoko visoko...i padnem nisko nisko...
HOĆU LI JA IKAD NAUČITI KAKO NAPRAVITI SVE TE PIZDARIJE KOJE BI HTJELA OVDJE, U BLOGU, SADA I ODMAH!!!
Ima li dobrih duša koje su voljne masturbirati mozak i pokušati pomoći jednoj nesvrstanoj plavuši... Ja bi linkove na druge blogove, na druge forume...sajtove. Ja bi logove, ja bi slike...sve bi...ali kako???
Dal da odustanem odmah...i nastavim se prepucavati po forumima i umjesto da perem pod i počnem vježbati trbušne mišiće???
Mislim, od prošlog ljeta sam se pretvorila u onog Mischelin lutka...prvi sloj (odozgora), ujedno i najuži, su, kao, sise...
...onda ide drugi sloj, malo širi, to je predio ispod sisa, a na koji se sise naslanjaju...
...onda ide treći, još malo širi, a "to nešto" je želudac, konstantno pun, dal Pelina ili klope...
...i onda najširi oko trbuha...taj je, više ono, kao, keder oko broda...da me zaštiti od eventualnog napada nekog alfa mužjaka. Nakon toga, sve se nastavlja u spiralama prema dolje.
Jebote, di su nestali mojih 90 - 60 - 90 ...ono bezobrazno savršeni...
Navečer, kad sjednem na lavandin od kuhinje...i pogledam prema staklu...zapalim cigaru i natočim Pelin...kad se ugledam...ne mogu vjerovati!!! Maknem glavu i zamišljam da je to netko drugi...
Sad, netko će reći da sam si sama kriva.
Nisam.
Krivo je more...i moje tri neuspjele trudnoće...a od onda sve i svašta...no ne znam dali mi je pametno o tome pisati jerbo bi mogla i u zatvoru napokon završiti...Oglas: PRODAJEM ČAROBNI PRAH OD KOJEG ĆETE NA SPROVODU BITI NAJPRIKLADNIJI ŽALOVATELJ!
...aj kvragu i sve...idem napokon nešto napravit po kući. Mala Zvijer je uspjela neki ventilator umrsiti u kosu pa se je "malo" ošišala...
- 15:25 -
Jim Wells: KAKO SI MOGAO???
Opet tulim nad starim tekstom...ono, kad sam baš mazohistički raspoložena...i kad sam nadrkana vrlo apstrakno...onda čitam ovo, i onda cmizdrim...i onda barem znam zašto cmizdrim:
Dok sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavala te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekolik uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad sam god bila ?zločesta?, prijetio si mi prstom i pitao me: ?Kako si mogla?? ? ali onda si odustajao od svoje strogosti, svalio me na leđa i češkao mi trbuh.
Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili zajedno. Sjećam se noći kada smo se mazili u krevetu i kad sam slušala tvoje ispovijesti i tvoje snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest.
Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobijala kornet, jer je sladoled štetan za pse, kako si rekao), lješkarila sam beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući.
Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a onda i tražeći svoga ljudskog partnera.
Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kad ti je bilo slomljeno i kad si se razočarao. Nikada nisam prigovarala tvojim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio.
Ona, sada tvoja žena, nije ljubiteljica pasa... ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je.
Bila sam sretna, jer si ti bio sretan.
Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje.
Bila sam očarana njihovom ružičastom bojom, njhovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. No ti i ona ste se bojali da ću ih povrijediti pa sam većinu vremena provodila u drugoj sobi ili u kućici za pse gdje ste me potjerali.
Oh, kako sam ih željela voljeti, ali postala sam "zatočenik ljubavi".
Kako su odrastali, postala sam njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir ? jer tvoj je dodir postao tako rijedak ? i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba. Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu.
Nekada, kad bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Zadnjih nekoliko godina, tvoj bi odgovor bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijeniti temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sve novce koji su se trošili na mene.
Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu, i ti i oni preselit ćete se novi stan u kojem nije dopušteno držati kućne ljubimce. Donio si pravilnu odluku za sebe i svoju ?obitelj?, ali nekada sam je bila ta tvoja obitelj.
Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali izbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe.
Ispunio si sve obrasce i rekao:"Znam da ćete joj pronaći krasan dom." Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onog s papirima.
Morao si otrgnuti moju ogrlicu iz ruku tvoga sina, dok je vikao: "Nemoj, tata! Molim te, nemoj im dati da odvedu mog psa!"
A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam na to kakvu je pouku izvukao od tebe o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo.
Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući me pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom moju ogrlicu i povodac.
Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam i ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom.
Kimale su glavom u nevjerici i pitale se: "Kako je mogao?"
U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već davno izgubila apetit.
Isprva, kada je god netko prošao pored mog kaveza, potrčala sam naprijed, u nadi da si to ti... da si se predomislio, da je sve ovo samo ružan san ... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, i da će me spasiti.
Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošču štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, privlačili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala.
čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe, zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja.
Zatočeniku ljubavi istekli su dani.
Kao što je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije toliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu kaja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine oči i prošaputala: "Kako možeš?"
Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je: "Oprosti".
Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće zanemariti, zlostavljati, ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi, mjesto ljubavi i svjetlosti, toliko različito od ovog zemaljskog.
I s posljednjom snagom pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj.
Mislila sam na tebe, moga Voljenoga Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek.
Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.?
- 14:58 -
...bemti Iruda part TWO...ili ti ga zašto ga 'bem!
...naravno, Xanaxi od sinoć sad me peglaju...ono, skoro je dva a ja sam tek prvu kavu poila...i ludujem jer ostajem bez cigareta. Vani južina za ubit vola...a moje meteopatske fobije partijaju.
Od sinoćnjih obećanja...ostala je samo pjena. Ok, nisam nikome rekla za blog, izvela sam pse relativno na vrijeme...al nisam oprala (još) pod. Dobra vijest je da On danas dolazi kasnije sa posla... I sad se ja pitam "tko je tu lud.." Svaka iole normalna žena bi se pjenila, sumnjala...voeter...a meni je to cooooool.
Ma nebi da me tuče... Nikad dig'o ruku na mene...a imao je razloga, budi iskrena Ženo. Joooj koliko je puta imao razloga.
Moja percepcija terora je psihološke naravi. Ja to ne kužim više; kako on uđe u kuću meni se živci nakostriješe i odmah se, po defaultu, osjećam za nešto krivom. A kako nisam baš pokunjena ženica, to kod mene se manifestira lošom voljom...blago rečeno.
Najbolje komuniciramo preko Foruma i pp-ova...eventualno na telefonu..onda je sve 5. Jesmo li zajedno...aj ča!
Sjećam se srednjoškolskih problema...sindroma popularne cure o kojoj su uvijek nešto srali. Lažno! Uvijek su to bile totalno glupe izmišljotine...al mene je to jebeno bolilo. I onda je, jedna od najpopljuvanih ženski et de moument, Lana Biondić, dala mi super savjet: "Draga...kaj se brineš...radila ti sranja ili ne...vidiš da će uvijek netko imati šta za reći...zato, relax i radi sranja jer je sad vrijeme za to...!" I onda je izvadila cca 5 gr "bijelog" i ja sam odletejela u neko novo Ja!
Žao mi je kad vidim koliko je omalovažavaju i pokušavaju je degradirati kao većinu Pokondirenih Tikvi...a Žena se rodila sa diplomom i srebrnom žličicom...i smatram da je jedna od rijetkih u HR koja zaista ZNA šta je život na visokoj peti...a ostale gladušice stila i života, toliko željne tih saznanja, neka čitaju...i uče...al neka onda ne seru. Čitam i po Forumu.hr kako gade manekenke... Jebote, kad vidim da sam ih pola ja naučila prvim koracima na pisti...dođe mi muka. Pa to su curice koje se jako dobro zabavljaju...a one pametne su se udale za nogometaše i sad im je jedina briga dali će biti prisutne ama na baš svim VIP eventima... Jebote, a ja sjedim 24-7 za kompom i palamudim zašto sam ja sve to otkantala?
I kako sam napravila pogrešku zvanu Split!
Nakon toliko godina života u inozemstvu...ja se ne vratim doma, na svoje lovorike...koje su me bar još par godina mogle šlepati...a možda sam ih mogla i dobro unovčiti...NE, ja sam se udala za ordinary dečka iz fine familije i zbog njegove jedine ovisnosti zvane Mama, došla u Split. I kako onda da ne psujem Iruda? Koliko znam, on je jedini kojeg je legitimno gaditi jer je napravio masu sranja...
I još sam rodila dijete... Pa gdje mi ja pamet bila (pod pretpostavkom da sam je ikada imala...).
E, al ni to nije bilo dosta...morala sam ja dokazati da sam svemoguca...pa sam se i zaposlila. Ono, baš zaposlila...opet 24-7. Po cijelom svijetu. A on je doma grizao nokte... Daaa...ja to mogu...ja mogu biti i Mama i Supruga i Menađ'rca... drek na kiši.
Shvatila sam odjednom da koji bog sam rađala dijete ako će mi ga netko drugi odgojiti...i to, po meni, krivo. Krivo za mene. Ja sa svojim potomkom želim simbiozu...a ne onu klasiku: "Ja sam Mama, ti si Dijete ... i ti moraš da me slušaš! jesi me razumijela!!!"
Sad sam doma..i uživam u tome...! Ne zbog male, nego zbog sebe... Nakon svih sranja kroz koja sam prošla unazad tri do deset godina...tako mi je lijepo buditi se polako...bez žurbe igdje...bez glagola MORATI u životu.
...ali, jopet sam nesretna. Samo da mi je konkretizirati zašto...?
Zasad je On kriv...kao što već rekoh. Mora On biti kriv, ne smijem biti Ja! Nipošto...
Zato i pišem ove iscjedke...nebili kroz, koliko toliko, kontrolirane misli (kontolirane zbog usporavanja njihovog toka dok ih tipkam) uspjela dokučiti u čemu je problem.
Moj najdraži shrink...liječio mi je Duh, dok sam ja maštala o nečemu drugom...
A ako me on nije zrihtao...neće nitko. Bio je jebeno brutalan kad sam ocekivala da će biti pun empatije...a pun razumijevanja kad bi došla, sjela i rekla: "Opet sam napravila pizdariju...!"
Sintetiziranje za kraj seanse: Zašto?
...mislim kad otkrijem odgovor na to pitanje, sve će se posložiti. To je zasad Hope no.1!
- 13:45 -
...bemti Iruda!
...i još, da mi je kuna za svaki pokušaj da napokon krenem sa blogom...Bill Gates bi mi šetao pase!
Odmah da vam kažem...pisati ću polako da me, možda, uspijete pročitati... Shvatiti ni ne pokušavajte! Malo ću biti splićanka...iako nemam veze sa Splitom, genetske...malo ozbiljna...malo ja. Najmanje ja. Ok?
Elem...
Šta sad? Kao predstavit bi se trebalo?
Ok. Imam 33 godine. Žensko sam...navodno. Majka sam...neuspješno. Supruga sam...katastrofalno. Imam 2 psa...jedino uspješno, al to bi trebalo pitati njih. Plava sam. To the bone...francuska sobarica mi nije do koljena.
Ma daaaaaaaaaaj...tko će ti ovo čitati glupačo. U moru sranja...iscjedaka...ovo je još samo jedan, i to nije čak ni patogen.
...i sad se ja kao pokušavam sjetiti za koji kurac sam ja uopće krenula, baš sada, pisati svoj blog. Zato jer sam sjebana...? Ne'š ti razloga. Svi koji pišu blog su sjebani. Zato jer sam nesretna...kurac sam nesretna...samo pizdim. Vedrana Rudan je engleska kraljica...ne?
Danas su igrali Hajduk i Sampdoria...kakav relief! Ostavio me na miru svih sat i 45 minuta. Ok, malo je u poluvremenu došao zapaliti...al je brzo utekao.
Mislim da opet hoće me ševiti. Al ja se nedam!!! Ševio je brale...i previše za moj ukus. Tri pobačaja u godinu dana...dva neuspjela suicida...4 uzaludna dana u komi...i opet mi nije uspjelo. Naravno da je On kriv. Za sve je On kriv... Za sad! Možda kroz neko vrijeme shvatimo svi da sam ja...ta'! Sad ćemo se igrati da je On kriv.
Znači, napucao me u jedanaestercu 3 puta u zadnjih godinu dana...od toga smo se ševili...isto..samo tri puta. Nismo ni živjeli zajedno u to vrijeme... Da pošaljem Guiness-u podatak?
I onda, neku večer, nakon dovoljno Pelina...ja se odlucim na sex. Svršim nakon pola sata...kreće On u ofanzivu. Pegla li ga pegla...a mene vec sve boli. kažem mu: "..ajde više!" Al on se igra Kama Sutre... Da, malo sutra! AJDE VIŠE!!! I Dotični svrši po meni! ALooooooooo! Koji ti je??? Probila sam ga nogom...na drugi kraj sobe. Dok sam izlazila trkom van...pita me On šta radim...: "Upravo te odjebajen...!"
Zbog toga ga sad mrzim. I, naravno...da mu nedam. Necu mu vise nikad dat! Ako On smatra da sam ja toliko nebitan faktor pa da me bar priupita koji mi je dan ovulacije...onda tog faktora neće više ni biti! Dva puta, u zadnjih 4 mjeseca sam pila hormonsku bombu zvanu "day after pill" jer mu je uspio puknut kondom... Naravno, u mojim najplodnijim danima. I sad, nakon ove zadnje večeri...ja sam kao luda jer sam provela noc sklupčana ispod frižidera razmišljajući dal da se definitivno ukokam, još jednom, sa hormonima.
Nisam ih popila. Al sam definitivno odlučila ... da ... moram ... ma nemam pojma.
...jebote, a tako smo se voljeli.
Idem zapalit...
Popušila sam. U Životu. I u kuhinji...
I neda mi se više ovdje kakati...idem pokušati spavati. Dva Xanaxa su u meni...ali su to oni retardirani...skomirati ce me tek sutra ujutro...kad mi Mala uleti u krevet...i opet me pita: "Mama, zašto ti, kad si u Splitu, stalno spavaš i plačeš...a kad si u Rijeci ne?"
Obećanja za sutra:
1. izvesti pse odmah kad se dignem
2. oprati pod
3. popiti kofi i nikome ne reci za ovaj blog
4. ne biti uvrijeđena ako ga nitko nije pročitao, ako me izvrijeđaju oni koji su ga ipak pročitali...
5. ne napustiti muža
A da. Do nedavno, shrinkovi su se trudili ukalupirati moje probleme u neku dijagnozu...ispalo je po tablicama da ima "poremećaj osobnosti". Naaaajs...rekao bi Borat. Jebote! Dvije stvari: dajte mi prvo tu osobnost da je vidim...pa da možda shvatim koliko je poremećena...i...zar uvijet za "osobnost" ne leži upravo u toj poremećenosti iste?
Možda sutra uspijem to elaborirati...
Koje je ovo sranje...
- 02:49 -
