Moonlight's Daughter.

Zastala sam.
- Čekaj malo. Koja je ono lozinka?
- Pauzanije.
- Ja to nikada neću zapamtiti. Ne, ozbiljno. Nadam se da će je skoro promijeniti. Žena fakat nije normalna!

U sebi sam proklinjala nadstojnicu našeg doma. Ona je zaluđena starim Grcima i Rimljanima, vidi u njima savršenstvo, vrhunac civilizacije kojem nikada više nećemo doći ni blizu. Valjda zbog tog skladnog suživota između bezjaka i čarobnjaka. Stoga i obožava Rosanu jer dijeli prezime s imenom neke grčke kolonije, iako Rose tvrdi da ona s time nema nikakve veze. Ona se zove Sheila McJohnson i predaje Aritmananciju već deset godina.

- Da, ali bolje od one prošlogodišnje... Anaksimander.
- Ne podsjećaj me... Diže mi se kosa na glavi od tih njezinih lozinki...

Rosana se nasmiješila. U tome je trenu zračila nekakvim zadovoljstvom, odisala blagošću... Nešto neopisivo. Gledajući ju, nisam mogla ne zamijetiti kako je (kao i uvijek, u biti) predivno izgledala i pokušavala sam zatomiti val zavisti koji me je, ne rijetko, opsjedao. Ona ima preljepu plameno crvenu kosu kakvu sam ja oduvijek priželjkivala, savršen porculanski ten, prekrasne izražajne nebesko plave oči uokvirene gustim crnim trepavicama koje sakrivaju
predivan pogled, savršeno pravilne crte lica... Uz nju se nekako uvijek osjećam neuglednom, nevidljivom...

Naravno i ona ima svojih mana. Iako jako malo. Potječe iz bogate obitelji pa je pomalo razmažena i užasno neuredna. Ali sve se to lako sredi uz pomoć malo magije. Ponekad je jako impulzivna i burno reagira. To je valjda, kao uostalom i crvena kosa, posljedica mađarskog podrijetla. Da, da, to joj je prirodna boja kose, svoju sposobnost metamorfomagije gotovo ni ne koristi. Svoj vitak stas zahvaljuje prabaci veeli, od koje je nasljedila i malo tog veelinskog šarma. A još je i pametna. Jedini predmet koji joj stvara probleme i kojega istinski mrzi su Čarobni napitci. Jednostavno je savršena...

I ja se čudim tome da sam joj baš ja najbolja prijateljica, jer sve te njezine osobine uvjetuju najdruštveniju i najkomunikativniju osobu u Gryffindorfskoj društvenoj prostoriji, dok sam ja često u društvu odsutna, onako u svojim mislima i ponekad samo želim samoću. Previše puta me mnoštvo ljudi podsjeća na mravinjak i žamor iz kojega samo želim izaći. Guši me to. Nemojte krivo shvatiti, nije da ja uopće ne volim biti u društvu puno ljudi, ali jednostavno ne predugo i prečesto.

Nije ni čudno da je Julian u nju godinama beznadno zaljubljen. On je također zgodan, pametan i popularan, ima puno obožavateljica. Visok je, guste plave kovrčave kose, dubokih, misterioznih plavih očiju, skladnih crta lica i jedan od najboljih igrača metloboja na cijeloj školi. Nažalost je i malo umišljen, ali ja za to krivim pretjerano druženje s Mathiasom. No ja uvijek sebi dajem toliku važnost (i slobodu) da ga uvijek spustim na zemlju.

On je, uz Rosanu, jedina osoba kojoj mogu gotovo sve povjeriti, koja me zna saslušati i koja zna sve moje male nevažne tajne. A i ja čuvam njegove.

No, trenutno moj najveći problem koji ne mogu nikome povjeriti jer sam vezana magičnom zakletvom je taj da su mi i Rosana i Julian povjerili za kime čezne njihovo srce. I on i ona su me natjerali da se magično zakunem da neću nikome reći. Ako kažem Julianu da se sviđa Rosani gubim kosu, a ako kažem Rosani da se sviđa Julianu okamenjuje mi se desna šaka. Ne, to uopće nije smiješno.

Ne preostaje mi ništa više nego nadati se da će im se otvoriti oči. A budući da su oboje bistri, to ne bi trebalo biti daleko.

***

Kada smo već bile na stubištu nadomak ulaza u Gryffindorfsku društvenu prostoriju stubište se počelo pomicati. Ja i Rosana smo istodobno ispustile gotovo istovjetni frustrirani uzdah nakon čega smo prasnule u luđački smijeh.

Pitate li se zašto smo bile same već prvu večer? Zato jer je određena osoba morala hitno na najbliži WC. Određena Brigita. A određena crvenokosa osoba je ostala s njome kako ne bi sama morala ići u društvenu prostoriju.

Kada smo konaćno, zaobilaznim putem, došle nadomak portreta Debele dame, ponovno sam upitala koja je lozinka.
- Pauzanije!
Pauzanije, Pauzanije, Pauzanije...

- Lozinka, dame!
Debela dama je bila posebno dobre volje iako ju je malo zasmetalo jer smo je prekinule u časkanju sa susjednim portretima.
Rosana ju je blago i samouvjereno izrekla.
- Ta vaša nadstojnica je, u povjerenju, malo luda. - prošaptala je dok se pomicala u stranu.

Kada smo ušle u društvenu, vladala je topla, uzbuđena atmosfera, kakva i priliči početku školske godine. Do nas su brzo došli Su, Elle, Julian i Blake, a krajičkom oka sam spazila da Mathias razgovara sa svojom sestrom i Teddyem.
Teddyem?

Su je brzo započela:
- Ok, Britta, sada me slušaj. Znamo da poznaješ Harrya, Ginny, Hermionu, Rona, sve Weasleyeve, itd. Znamo da si ih upoznala prije prve godine jer ih poznaju tvoji roditelji, jer su sudjelovali u Drugom ratu.
- Jer ste me i za to napadali da vam kažem. - nasmijala sam se i dobila oštar pogled zbog neozbiljnosti. Sakrila sam smješak dok je Su nastavila sa svojim govorom.
- Znamo da si vjerni posjetitelj Godricovog dola, odnosno Potterove kuće svakih zimskih praznika.
Kimnula sam sa smješkom.
- I znamo da si znala da Harry dolazi predavati Obranu. I ništa nisi rekla. Nisi fer!
Zaustila sam da se obranim ali Su još nije bila gotova.
- Ali.... Budući da to nisi na vrijeme podijelila s nama, mogla bi se iskupiti time da nam kažeš ZAŠTO Harry predaju obranu. Zaboga, pa nismo glupi Britta Aurora Lunaris, znamo da je on AUROR, a ne profesor Obrane!!
- Bio bi jači dojam da si rekla Brigita...
- Britta!! Ne zezaj me!

Uhvatilo me baš neko veselo raspoloženje, htjela sam ih zadirkivati, ali njihovi očekujući pogledi bili su uporni.
- Ok, znate da je ove godine Teddy krenuo u školu?
- Kakve to sad...
- Ne prekidaj me! Hoćeš da kažem ili ne? Teddyevi roditelji su, nažalost mrtvi.
- Ali kak...
- Su! - ostali su ju opomenuli.

Meni je ova situacija iz nekog razloga bila nesnosno smiješna. Ali svi su bili ozbiljni.

- Harry je Teddyev kum. I krivi sebe za smrt njegovih roditelja. I želi biti dobar kum, želi biti tu za njega. I zato se ove godine prijavio za profesora Obrane... Ionako ne mogu zamisliti nijednog čovjeka boljeg za to... Mislim.. možda je Harry malo prezaštitnički nastrojen, ali želi pružiti Teddyu najveću moguću podršku. Kužite?
- Da, to ima smisla..
Svi su kimali glavom. Odjednom sam začula Mathiasa iza sebe. Očito je sve to slušao. Imao je smješak na licu.
- A od svega toga smo mi profitirali. Imati Harrya za profesora!

Ne, neće mi njegova nazočnost pokvariti raspoloženje. Neće!

Složila sam se, zbog čega sam osjetila nekoliko začuđujućih pogleda.
- A što si ti imao pričati s Teddyem?
- Malac je baš zabavan. Super što je u Gryffindoru.
Sumnjičavo sam ga pogledala.
- Što? Misliš da ću ga iskvariti? - nedužno me gledao.
- Paaa... - kimnula sam.
Nasmješio se i koraknuo prema meni. Zakolutala sam očima i udaljila se od njega.

Velika dvorana izgledala je predivno, najsvečanije ukrašena kako bi pružala toplu dobrodošlicu malim, zbunjenim i užasno nestrpljivim prvaščićima. Između njih se isticala mala žarko zelena glavica. Glavica se okrenula i primjetila sam bljesak zelenih očiju. Dijete je izašlo iz gomile i potrčalo prema meni.
- Britta!
Izgledao je prestrašeno i zadivljeno u isto vrijeme.
- Kada će biti razvrstavanje?
- Ne znam. Uskoro. Smiri se, sunašce. Diši. Hajde.
- A gdje je Harry?
- Tu je. Samo ne želi izazvati previše pažnje.
Spustila sam se do njegove razine i odjednom mi je ovio ruke oko vrata.
- Bojim se.
- Zašto? Nemoj se bojati. Nema tu ničega strašnog.
- Ali bojim se!
- Čega?
- Klobuka.
Nasmješila sam se.
- Pa klobuk je dobar. Nikada nikoga nije ozlijedio.
- A što ako me stavi u Slytherin? - tužno je rekao.
- Teddy...
- Ja neću tamo!
- Sve je u redu, ako ne želiš tamo jednostavno reci to klobuku.
- Ozbiljno?
- Da.
Gledao je u mene s povjerenjem.
- Hajde sada, idi natrag među svoje prijatelje. Uskoro će početi razvrstavanje.
Okrenuo se i potrčao natrag među nestrpljivu grupicu, a ja sam stajala među gomilom gledajući za njime.

***

- Lunaris, Brigita Aurora!
Djevojčica je nesigurno krenula prema stolici nasred Velike dvorane. Željela je izgledati samouvjerenija nego što je bila, ali ju je izdavalo drhtanje ručica i žarko crveni obrazi. Polako je sjela na stolicu i postarija sjedokosa žena stavila je na njezinu raščupanu, gustu kosu stari, ofucani šešir široka oboda koji joj je kliznuo preko očiju.

~ Opa, još jedna Aurora! ~ djevojčica je začula duboki, hrapavi glas ~ I to Lunaris! Zanimljiva kombinacija, da, da... Roditelji su ti oboje bili vrsni Ravenclawci, isticali su se svojom ljepotom i pameću. I ti si vrlo mnogo naslijedila od njih... A tvoj je djed bio među najpoštovanijim Slytherinima, baka s majčine strane Hufflepufka... Doista si iznimna kombinacija... Koji se tebi dom najviše sviđa?
Klobuk nije dobio odgovor.
~ Ti se bojiš dijete?
Samo tišina mu je odgovarala.
~ Nemoj se bojati, djevojčice. Hajde, kaži mi, u koji bi ti dom htjela?
~ N - ne znam. Samo ne Slytherin.
~ Zašto ne Slytherin?
Djevojčica se malo osokolila.
~ Zato jer tamo idu zli. Ja nisam z - zla, jesam li?
~ Odakle ti to? - klobuk je zagrmio.
Djevojčica je izgubila ono malo samopouzdanja. Na oči su joj počele navirati suze, ali ih je hrabro zadržavala.
Klobuk je shvatio. Pročitao je u njezinim mislima razlog straha. Jedna bezjačka knjiga koja u najlošijim bojama opisuje Slytherin.
~ Ti prokleti bezjaci! - promrmljao je, više za sebe.
Primjetio je da već dosta dugo razgovara s djevojčicom i da se od njega očekuje da svrsta djevojčicu. Ali kamo? Ima odlika za sve domove.
Krenuo je da zausti:
- RAV - i prekinuo se.
- GRYFFINDOR!

***

Pokraj mene je protrčala dražesna mala djevojčica ugljeno crne kose. Okrenula sam se da vidim kamo ide i iznenadila se kada sam shvatila da trči prema Mathiasu. Moj zbunjen pogled na tren je sreo njegov. A tada je malena djevojčica stigla do njega i on je čučnuo do nje i zagrlio je. Nešto su tiho razgovarali kada su do mene došli Rosana i Julian..

Vratili su se iz sastanka za nove prefekte. Oni su najodgovorniji i najangažiraniji Gryffindorci na ovoj godini pa nije nikoga ni začudilo da su baš oni postali prefekti.
U neku ruku im se divim, jer ja ne volim preuzimati veliku odgovornost. Sama za sebe mislim da nisam baš najpouzdanija u nekim stvarima. Više volim da tu odgovornost nosi netko... pa ne znam... angažiraniji, a ja se tu i tamo ubacim sa nekim «brilijantnim» savjetom.

- Hej, tko je to sa Mathiasom?
- Ne znam i ne zanima me.
- Ma daj, lažeš sama sebi i znaš to.
Julian je odmah zašutio kada je spazio moj *želiš-li-doista-ulaziti-u-to* pogled.
- Dobro, dobro.

Su i Elle su već sjedila za Gryffindorskim stolom i mahnule su nam da im se pridružimo. Pored mene je ponovo protrčala malena djevojčica ugljene kose i za trenutak se do mene našao Mathias. Rosana je brzo upitala:
- Tko je to?
- Moja sestra. - ležerno je odvratio.
- Nisam znao da imaš sestru. - Julian ga je začuđeno pogledao.
- Doista? Nisam ti to rekao? Jesam sigurno, ali si ti na to zaboravio.
Pogledao je u mene kao da očekuje da ću nešto reći, ali ja sam šutjela.

***

- Je li ono bio mali Teddy Lupin? - bilo je prvo Suino pitanje.
- Da. Kako si samo zn...
- Rekla sam ti, haha. Plati!
Elle se zbunjeno počešala iza uha.
- No, da.
- Pa prilično je očito... mislim kričavo zelena kosa!

Su i Elle su totalno suprotne. Kao jing i jang. Možda su zato već godinama najbolje prijateljice. Savršeno se nadopunjuju.

Elle je visoka plavuša koja zbog velikih očiju daje dojam sanjarke, ali ona to nije nimalo. Prizemljena je i realna, čak i previše. I sve gleda sa pesimistične strane.
Su je pak sitna crnka koja također nije baš sanjarka, ali je uvijek vesela i optimistična.

Dok je Elle dosta tiha i povučena, Su je brbljava i komunikativna.

- Molim za tišinu! - McGonagallica je ustala kuckajući u zlatni pehar.
Dvorana se utišala dok je ona najavila početak razvrstavanja.
Su i Elle su nešto raspravljale, Rosana ih je pokušavala ušutkati, a ja sam nestrpljivo čekala da maleni, zeleni dječak sjedne na stolicu.

- Lupin, Teddy Remus!
Zelena glava je zbunjeno pogledom prešla prostoriju i srela moj pogled. Vidjela sam da ga je bilo jako strah, ali pokušao ga je nadvladati i nemirnim korakom krenuo prema stolici.
Klobuk je jedva dodirnuo njegovu zelenu kosu kada je izviknuo:
- GRYFFINDOR!

Teddy je ozarena lica potrčao prema Gryffindorfskom stolu, prema, već svrstanoj, Mathiasovoj sestri. Razvrstavanje je uskoro završilo, pa je McGonagallica opet ustala i započela s novostima u ovoj školskoj godini.

- Prema novoj tradiciji, svake godine uvodimo izborni predmet koji će nam pomoći da još više razumijemo i da se možemo bolje uklopiti među bezjake. Prošle godine imali smo gostujućeg predavača koji nas je podučavao o bezjačkoj medicini. Ove godine gospodin John McMane podučavati će nas o bezjačkoj tehnologiji.

Julian je došapnuo: - Mislim da je on hrkan.
- Zbilja?

McGonagallica se nakašljala i nastavila:
- Imamo i smjene u učiteljskoj katedri. Travarstvo će predavati prof. Neville Longbottom, Povijest magije prof. Marie Blunt, a na mjesto profesora Obrane od Mračnih sila dolazi - ni manje ni više nego Harry Potter, kojega trenutno još nema ovdje, ali doći će uskoro.

Dvoranom se prolomio uzvih oduševljenja, za Hufflepuffskim stolom sam začula najglasnije uzvike koji su dolazili od Anne Symbeline. Tako tipično za nju.

A ja sam zavjerenički pogledala Teddy-a. Razdragano se nasmiješio.

- Ti si znala, zar ne? A ništa nam nisi rekla? Sram te bilo!
- Pa ne morate uvijek sve znati. - zadirkivala sam ih.
- Britta!
- Nemoj ti meni Britta! Sada znate, ok?

McGonagallice je opet kucnula u pehar kako bi dobila našu pažnju i stišala nas, samo kako bi rekla:
- Neka započne gozba!

Jeej, dočekali ste novo poglavlje!

Skužila sam da ne mogu na kraju posta ne dodati još neki komentarčić.
To je jače od mene.

Kao i uvijek ne obazirite se na gramatičke pogreške i tipfelere. Znam da ih ima.

Možda sam malo pretjerala s ovom "iznimnom kombinacijom"(nasljeđenih gena). Al' eto.

Btw. Ovisna sam. Zbog vas. Ccccc.

Najavljujem da ću skoro otvoriti osobni blog (u biti otvoren je, ali nije još u funkciji), tako da, ako nekoga zanima neka mi pošalje mail ili kaže u komentaru. Bolje mail. (u box-u)

To je to? Valjda.

Uživajte...

Britta vam šalje poljubac...