Iza zavjese

18.09.2014.


Moja prijateljica je nedavno preselila u jedno naselje u kome egzistiraju građevine iz šezdesetih. Nije rijetkost u mome gradu. Jedan do drugog se nižu prozori, na prozorskim daskama moglo bi se postaviti ravnalo i to libelom. Svaki kat je na istoj visini a dužinom se zgrade nastavljaju jedna na drugu u nepreglednom nizu. Ali ne samo u jednom nizu ... iza zgrade koja je prva u redu na ulici stoji još jedan … iza toga još jedan red ... između su parkirani automobili na ulici koja ove blokove razdvaja. Vrata, prozori, oluci … sve je isto: kvadratno, bez nekih nepotrebnih zakrivljenja. Ne postoje baš nikakvi ukrasi, nikakve izbočine … ništa … osim slobodnog pogleda.

Izgleda tako kao da u cijeloj cjelcatoj ulici nema ni jedne zavjese koja bi mogla da sakrije neku tajnu. Većina njih je bijela, sa ili bez čipkanih ukrasa. .. a i kako bi se mogla unijeti neka boja na prozore kada su plafoni u stanu toliko niski pa stanovima daju izgled prostora koji je ispunjen tamnom tkaninom.

A što se sve ne može promatrati iza ovih zavjesa!!

Tko je to tvrdio da je televizija medij koji polako nestaje? U ovoj ulici to nije, ni u kojem slučaju! Tako se po svjetlosnoj igri na zavjesama može pročitati cjelovečernji TV-program. Kada kroz zavjese trepari zelena ili još bolje plava boja, to su vijesti na prvom programu, mijenja li se nijansa radi se o prastarim filmovima na trećem. Titranje svijetla znači da su FBI- agentice, sa perfektno uređenom frizurom, preuzele novi posao ispitivanja nađenog leša i traženja ubice.

Najveći luksuz u ovom naselju su lamele na prozorima. Međutim, ne postoji ni jedan kut pod kojim se lamele mogu postaviti a da daju totalnu nepropusnost. Čak kada se vezice za spuštanje dovedu do krajnje točke, uvijek pomalo skliznu.

I tako: djevojka sa drugog kata nije svakako želila da je se vidi kako je klekla ispred kauča, kako provlači rukama ispod jastuka za sjedenje pri čemu je zagnjurila glavu u prekrivač koji na njemu leži … zatim se odmakla i počela da skida jednu po jednu od tih stvari s njega … skinula je jastučiće i već je pronašla knjigu i slušalice a što to zapravo traži? Stvar je morala sa klizne sasvim otraga jer ona već leži licem skoro na podu. Još jedanput pritiska okvir kauča, istegne ruku oogj puta što više može i tada je ima … svoju cipelu.

Najvarljiviji su, svakako prozori kupatila, sa svojim mliječnim staklima. Može biti da štite intimnu sferu po danu od tuđih pogleda ali čim napolju postane mračno ta mutna stakla dozvoljavaju pogled na raspoloženje ispod tuđeg tuša.

Postoje dinamički dani tuširanja: zbog nedostatka vremena a radi predstojećeg sastanka, čovjek je dojurio u svoj stan, skinuo se i otvorio vodu na bateriji tuša. Leđa su ispravna, prsa istaknuta naprijed a njegove ruke vrte se oko cijelog torza sve do kukova okolo i naokolo. Tri puta poseže ka gornjoj ivici kabine, gdje stoje šamponi za kosu i sapuni za pročišćavanje pora na licu, šamponi za tijelo (jeste li probali najnoviji koji sadrži ujedno i mlijeko za njegu .. to štedi vijeme ali ne i novac), turpije za pete … ma cijeli program. Sudeći po tome kako se tušira može se zaključiti da ima na umu nešto baš uzbudljivo.

A postoje i lijeni dani tuširanja: bez pozitivnog stresa zbog nedostatka vremena, kretanje i pokretanje siluete pod tušem je usporeno. Minutama se ništa ne kreće. Ramena su spuštena a ruke vise niz tijelo, glava se klati na lijevo pa na desno. Ne osjeti se neka aktivnost i žurba.

Sasvim je drugačije kod žene preko puta, čiji je stan na istom katu pa je njen prozor na visini kao i prozor moje prijateljice. Sa odlučnošću i dodatnom snagom povlači uzicu roletne prema dole. Uspravno kao svijeća stoji ispred prozora u roza majici i crnim tajicama. Uzima petu lijeve noge u ruku i povlači gornji dio prema grudima. Lagano isteže nogu prema naprijed, tada na stranu i sve više i više … i još više. Mogla bi uskoro izgubiti ravnotežu. Već se pomalo njiše. Mi mjerimo vrijeme. Trideset sekundi drži tako ispruženu nogu, spušta pa počinje sa drugom … istu vježbu. Da li ovdje u blizini postoji neki dobar joga studio?

A petkom uveče, što vrijeme odmiče, stan ispod se sve više puni. Prvo jedan pa dva i na kraju pet prijatelja u dnevnoj sobi. Stol ispred kauča, četiri zdjelice napunjene sa svim onim :sitno...ali bitno, boce sa pivom i kiselom, čaše, pepeljara... i ne spuštaju žaluzine, nije im bitno.

Žive li ovdje i ljudi sa uspostavljenim životnim pravilima, sa svojim vremenom za rad i odmor? Ne čuju se: vjerojatno se pokušavaju sakriti iza potpuno povučenih žaluzina. Zapravo je to šteta. Jer lijepo je čuti i vidjeti što se dešava kod drugih, da li su sretni ili nemaju skime podijeliti svoju nesreću? Da li nekoga trebaju ili stvarno žele da budu sami?

Izgleda da će televizija kao medij jos duže vrijeme živjeti. No naši dobrosusjedski odnosi izumiru. Međutim, postoje prozori i zavjese koje ne mogu potpuno skriti što se iza njih događa. I radoznalost. Jer radoznalost, naravno ona zdrava, ma koliko mi to ne željeli priznati, je osobina koja nikada neće nestati … ona je čovječna.

Znate li vi što se dešava iza susjednih prozora na koje možete gledati sa svog balkona?

Naslovnica i priče oko nje

02.09.2014.


Često u zadnje vrijeme dobivam mailove sa molbom da iznesem svoje mišljenje o naslovnici. Mogla sam da ignoriram jer je to bilo „ispod stola“, ali sada je i naš bocaciozg, umjesto komentara na post, tražio moje mišljenje o tome. Moram posebno naglasiti da jako cijenim njegovo pisanje i često sam se pitala zbog čega ga nikada nema na naslovnici ali i pored sve moguće analize nisam postala ništa pametnija. Meni je, kao uostalom i drugim blogerima (samo to neće da priznaju), jedino bitno da se moji postovi nađu tu, gdje po mome mišljenju, sve do jednog i pripadaju... na prvoj stranici. Zato neću da postoje neki potencijalni kandidati za naslovnicu koji će to mjesto ugroziti (a bocacciozg bi u normalnim okolnostima svakako to mogao) a neću ni da se naš urednik ljuti na mene pa me stavi, umjesto na naslovnicu, na neku crnu listu. Ne znam da li takvo što postoji na blogu ali mi je taj izraz pao napamet iz nekih špijunskih filmova.

Sve u svemu, pošto cijenim bocacciozg odazvaču se ovome izazovu a time zadovoljiti i druge koji su se javljali a ne žele da im se ime javno spominje, te napisati nešto o naslovnici. Jeste da time kvarim koncepciju svoga bloga ali who care?, ionako više nitko ne gleda formu. Malo me brine da će se još netko na mene naljutiti, za blogere mi i nije toliko bitno ali se plašim onih iza "gvozdene zavjese", ipak evo mene "grlom u jagode" pa što god da bude.Uzdam se jedino u to da sam riba, (po horoskupu doduše), ... a mi ribe se volimo međusobno (riba ribi grize rep ali glavu ne dira).

E sada, ovo što ću napisati, jeste jedan jedini put i neću više ponavljati, zato molim vas da pročitate pažljivo.

Dakle:

Mislim da previše pažnje pridajemo naslovnici, mnogo više nego što bi trebalo. Ja bih je čak i ukinula ovakvu kakva jeste i uvela rubrike: Predstavljamo nove blogere (jer uglavnom su na blogu dana i tjedna neki novi „klinci“ pa mi se čini da i Uredništvo ima isto mišljenje.). Ovim potezom bismo ukinuli svaku moguću kritiku na postojeću politiku bloga jer je, izgleda,biti bloger dana najbitnije. Time bi nestali i svi ostali nedostaci na blogu.

Ujedno bih, umesto vijesti sa bloga uvela rubriku: Zaboravljeni blogeri... prvo što svi žale za njima i ne propuštaju priliku da napišu kako su oni bili nezamjenjivi a mi (neki od nas imaju staž na blogu i po dvije-tri godine, ali nas smatraju „novima“) smo smeće. I drugo jer bi urednik imao uvijek alibi zašto svoje sopstvene postove stavlja na naslovnicu. Osobno mislim da je ova rubrika bila jedna od uspješnijih projekata na blogu.

Ukinula bih top, cool, fresh liste i pustila da se postovi vrte po datumu kako su napisani da bi oni koji se međusobno komentiraju imali bolji pregled, a na desnoj strani bih izdvojila fotke: bez njih svakako ne možemo, jer ako na blogu dana i tjedna nisu postovi novih blogera ( mislim na one sa jednim ili dva posta staža na blogu), tada to mjesto zauzimaju fotopostovi (nisam još sigurna samo da li su izabrani jer su fotke kvalitetnije od naših tekstova ili je manje vremena potrebno da se fotopost ocijeni). Ujedno bih ukinula fotoblog jer što je previše to je previše ... barem ja osobno volim i lijepu riječ.

Pjesnike, dobre (a imamo ih stvarno puno) i loše, bih savjetovala da odu na fejs, tamo mogu da se sa svojom poezijom iživljavaju koliko žele, ovdje ne vidim mjesta za njih, a izgleda da i drugi dijele moje mišljenje jer se ne sjećam kada sam ih posljednji puta vidjela na naslovnici a ona je ipak merilo kvaliteta zar ne?.

I da ne zaboravim izdvojeni komentar: njega obavezno treba ostaviti jer ne zauzimaju posebno puno mjesta pošto se većina sastoji od jedne rečenice ali je ona jako bitna jer pokazuje komentiranom blogeru da mu je blog posjećen od dotičnog, a s druge strane ima u sebi tajnu poruku: ne zaboravi da svratiš i ostaviš trag kod mene, jedna rečenica je također dovoljna.

Eto toliko od mene. Molim za razumjevanje vas blogera i urednika ali jednostavno sam morala, a ako sam nekoga "potrefila", bilo je to (ne)namjerno.

PS: Pošto se, izgleda svakih "malo po malo" pojavi potreba da kritiziramo naslovnicu i općenito blog, predlažem da se uvede igra: "Kako treba da izgleda naslovnica?" (po ugledu na onu: koji vam je omiljeni grad ... pjesnik ... glazbeni instrument) i da svatko tko je napisao nešto o tome, imenuje dva "šalji dalje" blogera. Tako ćemo stalno imati omiljenu temu koja će nas zabavljati ... sve dok nam ne padne na pamet neka dobra ideja za post, koji će biti tako dobar pa neće morati da zadovolji nikakve druge kriterije da bi se našao na naslovnici.

Pričati ili slušati?

01.09.2014.


Ovdje, kod nas na mreži, svatko ima što da kaže. Mnogi žele da pišu a rijetko tko želi da bude čitalac. Ovaj fenomen je poznat i u klasičnoj komunikaciji. Na primjer u talk-show-u se razgovor ne odvija među gostima u smislu razgovora, nego svatko priča ali se ne komunicira međusobno. Politička, društvena ili filozofska diskusija sastoji se od toga da svatko kaže svoje mišljenje i čeka nestrpljivo da drugi završi da bi ponovno došao do riječi. Zatim iznese također svoje mišljenje, a da se i ne osvrne na riječi prvoga.

Ljudi neprestano stvaraju sadržaj, promješaju zrak i često im je svejedno tko i da li će uopće netko dobiti ili dati informaciju. Nestrpljivi su kada drugi pričaju, jer, bože moj, šta to oni mogu uopće da znaju. I općenito da bi jedan sadržaj bio prenesen do čitalaca, tisak objavljuje kratke tekstove i to velikom brzinom. Ponekada mi svijet dođe tako glasan jer svi pokušavaju da jedan drugog nadviču.

Kada sam jedanput pitala svog ujaka šta je bila tema njegovog vremena, odgovorio je: slušati. S jedne strane mislio je time na političke diskusije koje je u to vrijeme pratio a s druge strane i na osobne probleme prijatelja, kojih ne bi ni bilo da ljudi nisu slušali jedni druge.

Sjetila sam se ovoga nedavno u zrakoplovu. Razmišljala sam o tome koju temu da obrađujem kao slijedeću na blogu kada je putnik koji je sjedio pored mene rekao poluglasno „Ne znam“. „Ne znam ni ja“, odgovorih. Ma ne, mislim na fenomen „Ne znam!. U današnje vrijeme jedva da netko kaže te riječi. Svi žele da djeluju kompetentno.“ I to mi je odredilo temu za pisanje.

Ovaj susret i razgovor se baš dobro uklopilo sa „slušanjem“. Dakle, umjesto nekakvih polurješenja ili uopćene ocjene neke situacije treba jednostavno reći: Ne znam, možeš li mi to objasniti?“ I naravno... tada saslušati objašnjenje. „Ja ne znam“ je postala fraza, koja se rijetko koristi u pravom smislu te riječi.

Pričanje ili slušanje? Prednost ima slušanje jer se može neograničeno učiti i nešto naučiti. Čudno je kako se ima malo želje saznavati i učiti. Posebno je ova nestrpljivost uočljiva kod mladih ljudi. A pri tome zaboravljaju upravo na praktičnu prednost slušanja odraslih, naprimjer, da se iz njihovih grešaka može nešto i naučiti.

Nitko ne vjeruje, ali u par tisuća godina ljudske povjesti naši preci su skupili priličan broj korisnih iskustava. I ne mora svaka generacija izumiti automobil. Ali upravo ako se otvorenih ušiju ide ovim svijetom može se otkriti mnogo divnih stvari u njemu.

Jedanput sam u autobusu srela jednu ženu, koja mi je objasnila zašto bi sudbina mogla biti drugačija da se boja moje kose razlikovala od one u mojoj obitelji. Ona je, za vrijeme 15-minutne vožnje, prije pet godina, rekla takve stvari o svijetu i ljudima, koje nisam zaboravila ni do dana današnjeg.

Koliko sam samo različitih ljudskih biografija i profesija na stajalištima autobusa i na kolodvorima upoznala!

Ali treba slušati! Izgleda da je to ipak teže nego pričati.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se