Pozor ptičica!

19.08.2014.



Pozor! Ptičica!

I tako sjediš između tetaka a pored božićnog drvceta i čekaš ptičicu, u zauzetoj pozi koja treba da djeluje prirodno ali na kraju nikada tako ne izgleda. Blic briše izraz na licu jednoga, baca sjenu na kauč boje bijele kave i zelenkaste tapete na zidu a pozadina se pretvara u neku tamnu masu … ali nema veze. Ovdje se ne radi o ljepoti.

Slikoviti dokaz naše prisutnosti u našoj dnevnoj sobi nekih davnih osamdesetih zaljepljen je u album, sa unesenim imenima osoba koje se na slici nalaze, datumom i događajem koji fotografija predstavlja. To je za nas ... kao sjećanje a i za naše nasljednike koji će na ovaj način saznati u kakvim čudni dnevnim sobama smo živjeli. A to je nekada bilo moderno i nismo ni imali ništa drugo.

Između finog svilenog papira sa ocrtanom paućinom miruje povijest naše obitelji.

Pogledaj, u to vrijeme je baka još bila živa kao i teta Eva. Imena, koja su se nekada čula, nekada davno i neki su sasvim strana lica, koja se ne poznaju, naoćari debelih okvira i neobične frizure, haljine staromodnih krojeva. Sjede na kauču ili u restoranu, igraju badmington na plaži ili slave dječiji rođendan u vrtu kuće.

Obiteljske priče ovdje su oslikane priče koje se redaju u albumu: rođendan do rođendana, Božićno slavlje iz godine u godinu, godišnji odmori, vjenčanja … a nikada nešto uobičajeno. Razlog tomu je što su se foto-aparati vadili iz ladica samo kod posebnih događaja.

Dobri stari fotoaparat bio je skup, kao i filmovi a tek izrada fotografija … svaka slika stajala je prilično novca. Najčešće je fotoaparat bio opsluživan od strane muških članova obitelji, tako je to bio red. Radilo se o tehnici i u ono vrijeme nije još postojala automatika, sve se moralo namještati rukom. Sunce sija, nebo se smije, blenda na osam. Nemirna djeca su uvijek na slici bila obavijena malim oblačkom i nisu bili potpuno jasni.

Teme su i bile izabrane ali da li se trebalo potruditi i oko kreativnosti? U to vrijeme kreativnost nije bila priznata kao vrlina, nego kao bizarnost, maštarenje. Napravi uredno jedanu fotku prvog automobila, godišnjeg odmora, vjenčanja, rođenja. Mladi, veseli ljudi prave izlet u planinu. Medeni mjesec. Jedna ulaznica zaljepljena pored fotografije je dokaz, prospekt hotela, sprešani cvijet. Tu smo, dakle bili te godine za Uskrs, mogli smo si priuštiti, imali smo našu mladost i nekoliko prijatelja

Jedini svjedoci svakodnevnice bile su fotografije snimljenje na proslavi jubileja poduzeća, ples i hladni buffet, govor direktora, svi u finim odijelima i haljinama … danas je sve besplatno i još imaš i glazbu usto. Za stolom sjede kolege sa podignutim čašama, od nekih se još sjećaš čak i imena.

To je život od događaja do događaja. U albumima nikada nema svakodnevnice. Nema normalnog ručka kod obitelji Jurić, nema tanjira sa krumpirom i blitvom, nema normalnog dana u školi male Marije kako uči ili kako ide u školu. Ponekad se na tim fotkama prošunja baka u kecelji koju nije skinula ili kućni ljubimac. Naš Bleki, bio je tako vjeran pas!

Bebe u plastičnim kadicama su, naravno, uvijek jedan poseban događaj. Neki ljudi, vjerovatno imaju više svojih fotki kao bebe u plastičnoj kadi nego zajedno svih slijedećih trideset godina. Djeca kao bebe su svakodnevno fotografirani a zatim više ne ili rijeđe. Nakon što pređe uzrast bebe, dijete se pojavljuje na fotografijama sa godišnjeg odmora i polagano se umrežava u sasvim obične fotografije te postaje dio albuma posebnih događaja u obitelji. Svakodnevnica bebe je iznimno stanje a kada dijete počne sa školom već je sve postalo rutina koja se više ne mora posebno obilježiti fotografijom.

Albumi u našim vitrinama pišu povijest poslijeratne generacije, koja je rasla, množila se, sticala, pa je mogla da si priušti godišnji odmor, ponekad čak i u inozemstu. Radosni vrhunci, događaji vrijedni pamćenja.

A kako to izgleda danas?

U vrijeme kada više ništa nije autentično a uspon ionako ne, zaturimo svoje fotke na pet eksternih diskova i još trideset memorijskih kartica. Kada neke želimo da pogledamo još jedanput, skinemo ih na CD, pokažemo nekolicini prijatelja i čekamo da vrijeme prođe i veo zaborava se nadvije nad njih. I nikada ih više ne pogledamo!

Otkako je fotografiranje postalo jeftino i otkako se mutne ili neuspjele fotke mogu neograničeno brisati, kamera je uvijek tu i koristi za slikanje sve dok se baterija ne isprazni.

Pokazivanje obiteljskog albuma bio je, međutim ranije, svečani čin, naprimjer kod predstavljanja partnera. Budući zetovi i snahe dobijali su često na uvid fotke svojih dragih koji su slikani kao djeca dok su se isti, sjedeći pored njih pomalo sramili toga. To je bila specijalnost majki i one to nikada nisu propuštale. To je bio ritual, koji se danas već unaprijed primjenjuje na facebook-u i to bez majki i dobrovoljno ... bez srama. Jedan veliki dio albuma unesen je digitalno već na sopstvenu stranicu, na njoj se predstavljaju i nasljednici a link se šalje okolo prijateljima i poznanicima.

Skijanje je danas snowboardanje, planinarenje po domaćim planinama zamjenio je trekking kroz Aziju, radne kolege više ne nose kravate. Bebe su još uvijek događaj a školska djeca još uvijek nisu. Objektivi su postali duži, kamere imaju više gumba koja sve manje trebaju jer sve ide automatski. Tate se još uvijek razumiju u tehniku, mame manje ali ponekad se želi biti kreativan … jednostavno se dobija potreba za tim.

Obiteljski albumi od papira sa fotografijama koje imaju izreckane stranice i čiji krajevi nikada nisu dobro zaljepljeni, šuškavi svileni papir između listova … izgleda da stvarno izumiru. Ali običaj i potreba za njima ostaju. Pokazivanje fotki kao dokaza sopstvenog uspjeha … ta praksa je ostala, samo se način promjenio. Jer kako bi inače mogla da se održe sjećanja na nešto lijepo, na lijepa vremena … zabilježena i za sebe i za druge?

Pitanje nad pitanjima

08.08.2014.



Za većinu današnjih mladih žena brak više nije stvar za uzrujavanje. Pri pomenu tako nečega ona frkne nosom i pređe na drugu temu. Tko tako ne razmišlja ne treba ga uzeti ozbiljno. Pa molim vas tko bi bio tako lud zaručiti se uz objavu, vjenčati u krugu obitelji, odreći se prezimena . .. Sve su to stvari kojima se današnje djevojke ne opterećuju. Već i zbog same pomisli na ružičastu svadbenu tortu, frizuru sa velom od puno tila. Ma tko bi to danas mogao podnijeti?

Promjena imena ionako ne dolazi u obzir za modernu ženu. Kako dalje, naprimjer, pisati za novine, objavljivati knjige, imati klijente koji posjeduju tvoje posjetnice...? Prije tridesete godine života većina žena već ima izgrađenu karijeru i ime. I kako ga onda promjeniti jer ime je sve … barem tako kaže većina intelektualki. I imaju pravo.

A kako izgleda kod drugih? Kod onih koji žele pred oltar pod velom i dva puta najmanje pred sobom nositi slatku loptu. Kod onih, koje žele vlastitu obitelj i djecu. I zbog toga, jer samo tako znaju i smatraju najpravilnijim, da se odreknu svoga imena. 

Međutim kada dođe do toga … potpiše se dokumenat, nakon povratka sa medenog mjeseca se promjene osobni dokumenti … ali to još nije ni blizu sve.

Tko danas svoje ime mijenja ne može ga promeniti samo na poštanskom sandučiću. Na kraju krajeva svatko ima još neke adrese ne samo kod pošte. Jedanput je to ana-anic@hotmail.com, nekada anaanic@skype.com, ana 1972 ili anaanic@gmail.com. Kod mene bi jako dugo trajalo da nestane moje prezime sa mreže. Morala bih promjeniti sva moja konta, ako je to uopće moguće. Ne znam da se yahoo, gdje sam imala moju prvu mail adresu, mene uopće sjeća.

Što to misli jedna svježe udata žena kada potpuno ne izbriše svoje staro prezime zahvaljujući mreži? Ako je iskrena, ona će reći da je to dobro. I priznaće da je svoje prezime napustila sa jednom suzom koja je završila u čaši šampanjca ispijenoj pri zdravici. Tko se to tako nonšalantno odriče svoga imena? I tako, ona će se i dalje radovati kada stignu mailovi na njenu staru adresu.

Digitalni identitet se ne mijenja, jer prijatelji, obitelj i poznanici i dalje šalju mailove na staru adresu. Kod tempa kojim današnji mladi ljudi stupaju pred oltar nitko to više ne može pratiti. Tako brzo nisi još otklikao ni prethodnu u adresar a već saznaješ za slijedeće vjenčanje. Uzgred i sam pošiljalac ima mail adresu sa prijašnjim prezimenom.

Na ovaj način, sa tvojim identitetom i sa tvojim prezimenom koji si nosila do tada, nije sve gotovo nakon što izađeš iz općine. I u tome je trik kako se ne odreći u potpunosti svoga prezimena.

 Smješno ali istinito, meni se dogodilo upravo suprotno. Internet je bio brži od mene. On je znao nešto što ni ja još nisam znala. Otvorila sam mail i na predmetu stoji: Halo gđo Franic! Jedinstvena ponuda: fotoalbumi za samo 9,99 eura, uključujući poštarinu. (Imena su izmisljena)

Čekaj malo ... ja se ne zovem Ana Franić. Ja doduše povremeno stanujem sa mojim prijateljem koji se tako preziva ali na njegovom poštanskom sandučiću stoji njegovo ime kao i na zvonu kod ulaznih vrata. Nitko od nas nije došao na ideju da to promjeni i doda i ime partnera. Ni kod mene ni kod njega. A ako sam nekome i dala alternativnu adresu onda samo sa onim – kod Franić...…

Samo jedanput nisam. Naručila sam jedan foto-album i napisala Ana Franić, jer u obrascu nije bilo moguće drugačije. A nije ni bilo važno da bih se uzrujavala. Kad paket stigne značu po imenu da je za mene. Na ideju da svoje ime dodam onome na poštanskom sandučiću nisam uopće došla. Ni danas mi nije jasno zbog čega. Ali kada je album stigao sve sam brzo zaboravila.

Sve dok nisam našla ovu reklamu među mojim mailovima. Kad sam pročitala moje ime u kombinaciji sa prezimenom moga prijatelja trgla sam se. Hvala Bogu da to nitko nije vidio. Prije svega moj dragi. Što bi on mislio? Da ima posla sa nekim tko bi da se uda i prije nego me zaprosio?

Otom potom, kažu neki a drugi opet misle da su još mladi i da za brak imaju vremena. I ja sam se, nakon tog maila, osjećala pomalo otkrivena i brzo sam ga obrisala. Danas se tomu smijem. Jer me dragi zaprosio i ja pristala. Ne sada, nije za čestitanje … već ranije.

Dakle, ne nalazim uopće ništa loše u tome da staro ime ostane u prvo vrijeme na internetu. Naprotiv. Ne mora se sve odjedanput promjeniti. Tako brzo ne može se čovjek ni sam promjeniti. Ni nakon udaje. Može se još malo imati staro prezime. Zahvaljujući googlu, yahoo, dropboxu, skypu, facebooku, twitteru, flickru

Podaci u kuferu

01.08.2014.


Kad je netko kao ja stalno na putu, neprestano se plaši da će nešto zaboraviti. Postoje stvari koje se mogu zaboraviti: zubna pasta, sokne ili tablete protiv glavobolje, jer se one mogu kupiti na svakom mjestu relativno povoljno i brzo, bez problema. Zatim postoje stvari koje se teže može nadomjestiti, naprimjer naoćari, lijekovi koji se mogu dobiti samo na recept... glupo je ako te stvari zaboraviš i noću moraš trčati do dežurne ljekarne u nepoznatom gradu da bi nabavio neke naoćare sa plastičnim okvirima i približne dioptrije jer je sve ostalo zatvoreno.
Zaboravnost nije nesposobnost ali posljedice su takve da se čovjek osjeća ograničen, kako tijelom tako i duhom.

I na kraju, postoji jedna posebna grupa stvari koju svaki puta, prije pakovanja, tri puta pregledam prije nego krenem na put. To je pomoćna tehnika: adapteri, čitač kartica, baterije, mrežni kablovi i punjači. Da mi je netko prije deset godina rekao da ni na jedno putovanje neću ići bez najmanje pet kablova, rekla bih mu da je lud ili bih se odlučila da ignoriram budućnost.

Čudno je da je u ovom svijetu sve normirano prema ISO ili DIN-u, ili što ti ja već znam po čemu, samo to kod elektroničkih aparata odnosno općenito kod mrežnih uređaja nije slučaj. Tako za moj mobitel trebam jedan kabel, za moj laptop drugi, zajedno sa baterijom. Imam punjač za kameru. I-pod hoće isto tako struju, za njega trebam također poseban kabel, za moj Kindle sa omiljenim naslovima za usput, trebam punjač a ako još idem tamo gdje je potreban adapter za utičnicu ne smijem se osloniti na hotelsko osoblje jer ga često nema na raspolaganju, pa trebam i njega.

Svi ovi silni kablovi leže negdje po mome stanu, neki uključeni za stalno u utičnicu a neki u ladicama komode ili pisaćeg stola. Svi oni moraju biti pripremljeni, znači isključeni i pomotani. Pošto se radi o stanu gdje u dnevoj sobi stoji pisaći stol pa su kablovi od svih mogućih električnih uređaja (TV; reciver, router, lampe itd,itd) zgurani za komoda, iza knjiga da se ne bi vidjeli, nije baš tako ni jednostavno osloboditi sve ove „mobilne“ koje treba ponijeti na put. Obično je poslije ove akcije moj pisaći stol opustošen ali ništa se tu ne može … kablovi trebaju na put, zajedno samnom
.
Uzgred, iako nije tema posta, ovdje postoje servisi koji dolaze kući i uvode red u kablovski kaos u stanu i dobro to naplaćuju. A poslije ovoga stan izgleda mnogo urednije ali i novčanik također.

I kada je za sve, što usput treba energiju, zapakovan po jedan kabel … to nije sve … tehnika treba da komunicira i međusobno. Zato je potrebno različite uređaje spojiti međusobno i to sa različitim priključcima. Kao džoker uvijek je dobro ponijeti čitač kartica i jedan USB-komad.: prvi pomaže ako se naprimjer zaboravi kabel od kamere a drugi je svakako dobar ako nema na mjestu gdje ideš, interneta, za naprimjer transportiranje podataka sa mobitela na laptop.

Što još? Slušalice, druga SD-kartica, kabel za punjenje u automobilu (ako putuješ tim prevoznim sredstvom), druga baterija i … jesam li što zaboravila?

Jer posljedice te zaboravljivosti su grozne... jedanput sam to doživjela kada sam zaboravila punjač za mobitel u Rimu, gdje sam lutala satima jer nisam mogla da pronađem mjesto gdje su se drugi suputnici sastali. Ako zaboraviš kabel za kameru ... u redu ... imaš čitač kartica ... ali on nekada pravi čudne greške. Ako nemaš drugu SD karticu a snimiš lijepe fotke i želiš još, moraš brisati one koje su na prvoj da bi napravio mjesta i to na brzinu a nema ništa ljepše nego na kraju nekog putovanja pregledati fotke u miru i tada izbrisati što ti se ne dopada. Ali ni to nije sve: pošto stalno brišeš stare fotke da bi napravio mjesta za nove, baterija se vrlo brzo isprazni. A nemaš drugu bateriju. Katastrofa!! Stojiš usred Pariza i moraš moljakati suputnika. Imala sam ja i to nekoliko puta... grozota... ne ponovilo se. Radije kabel viška, bateriju više, za sve dvostruko rješenje, uvijek lijepo … backup za sve. Život u ovo moderno doba je ionako jedan jedini backup, jer se neprestano mora računati s tim da neka nezgoda stigne kao grom iz vedra neba a ništa se ne može kupiti na brzinu, treba prvo poručiti što u određenim trenucima ne može pomoći da se izbjegne katastrofa.

I tako, ako zakaže jedan djelić u nizu, stojiš tu i ne možeš učiniti baš ništa, nemoćan si, ovdje imaš podatke koje želiš poslati dalje, s druge strane ne postoji mogućnost da se obrade ručno. Te zlobne, podmukle male jedinice i nule, iz kojih se sastoji cijeli taj svijet!!!

I tako dok prije putovanja možemo da sanjarimo puneći kufer soknama i pastom za zube, za ovu treću grupu stvari moramo držati oči širom otvorene, jer ne smijemo... ej ...ne smijemo ništa zaboraviti.

Fotka na SD-karti … puna baterija struje... SD u čitaču kartica,...fotka na laptopu... puna baterija laptopa ...OK...To bi bilo to! Sada sve to odvojiti od kućne mreže, zamotati i pravo u torbu … tu se, naravno opet sve odmota i zapetlja ali kablovi su takvi... čim im okreneš leđa oni se spetljaju međusobno i to tako kao da su završili tri tečaja makramea- tehnike vezivanja čvorova. I čak kada imaš torbu posebno predviđenu za sve ovo, oni nekako nađu način da se spoje međusobno u jednu bijelo-crnu špagetu sa bezbroj čvorova.

I tako dođeš u stranu zemlju sa dva punjača za svaki uređaj, po dva kabla, sigurnosnom kopijom i sigurnosnom kopijom sigurnosne kopije. Ništa više ne može da krene nizbrdo. Čak su i naoćare tu, tablete protiv glavobolje i tamponi (jeste ikada u nekoj italijanskoj ljekarni morali da otplešete ili imitirate vožnju biciklom, jer ste u hotelu zaboravili riječnik a Italijani u pravilu govore samo svoj jezik? To je, vjerujte mi, nezaboravan doživljaj) i ne može više ništa ama baš ništa da krene ukrivo. Tehnika ne može biti tako podmukla, bilo kako sve mora funkcionirati.

I tada, tačno kod ove točke, postavi se prepreka u obliku ljudske slabosti, jedan propust ... zaboravnost. Zapravo pravu bateriju ste ponijeli i to za pravu kameru, kao i pravi punjač... znači sve odgovara svemu, sve se može umrežiti ali: adapter je ostao kod kuće … na recepciji ga nemaju, subota je veče. Počnete psovati i proklinjati . Mrzite sami sebe, svoj nepouzdani mozak, mrzite ove strane zemlje koje se ne drže općepriznatih normi i ugrađuju utičnice sa tri rupe a od svega najviše mrzite moderno doba koje, još jedanput se uvjeravate, ne poštuje pojednostavljenje, globalizaciju i radno vrijeme prodavnica.

Laptop funkcionira, ali baterija za kameru se ne može puniti. Kosa se ne može osušiti. A ne znaš što je gore od to dvoje?!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se