To blog or not to blog? This is the Ansver

25.07.2014.



Rijekom moga grada je proteklo mnogo vode otkako sam sjedila u školskim klupama i odgovarala na postavljena pitanja a nešto manje je u nju opalo lišća sa bulevarskog drvoreda otkada sam na poslu ja postavljala pitanja(uglavnom) i naučila da slušam a ne da pričam.
 
Ne znam kada je prestalo općenito zanimanje susjeda, poznanika a i ponekog prijatelja da sluša ali kad sam se prepala da ću zaboraviti da pričam počela sam da tražim neki izlaz i pronašla ... blog.

I oduševila se. Prvo što sam mogla da izrazim sve što mislim a da me nitko ne vuče za rukav sa pitanjima i drugo što nisam imala pojma da li to netko čita. Tako sam mogla da zamišljam da moj blog citaju mnogi.

Mojoj obitelji sam rekla da pišem, dala adresu, javljala kada sam objavila novi post ali imam dojam da to nikoga nije zanimalo: starije, jer nisu bili na internetu a mlađe nisu zanimale teme. A ja nisam pitala... ni dan danas! Izuzetak je, naravno, moj Zoran, koji tvrdi da mu se dopada što napišem, ali je li stvarno tako ili je to "samo" iz ljubavi ... ne znam ... ma znam ... mislim ...znam da me voli.

Kad sam otkrila komentare, to me opet podsjetilo na "slušanje" ali nije mi smetalo pa sam polagano počela da ubacujem poneku svoju primjedbu, savjet ili mišljenje i ... tako sam nesvjesno uvela svakodnevno bloganje.

Što se postova tiče ne pišem tako često, barem ja tako mislim a ne znam da li je za neke, koji se osjećaju obaveznim da čitaju, možda i prečesto.

Čitam priličan broj blogova sa različitim temama jer volim razne stvari i u svakodnevnom životu a ujedno analiziram i čak me ponekad postovi inspiriraju, na neku temu koju obradim poslije na svom blogu.

Ne komentiram obavezno svaki pročitani post, neki su i napisani tako da to ne zahtjevaju a kad mislim da imam nešto pametno da kažem, tada napišem i komentar.

Što se mjesta admina tiče, ja bih ga prihvatila ali samo pod mojim , vrlo specijalnim, uvjetima jer mi se čini da oni, koji imaju primjedbe na njegov rad nisu uzeli u obzir činjenicu da većina odluka koju on donese prolazi kroz sito onih iznad njega. 

Društvo na blogu? Dobro je da možeš da odabereš, da se vežeš ili otkačiš ako si napravio grešku i nekoga nisi dobro procjenio.

Ne bih volila biti nijedan drugi bloger, ne zato što nema jako dobrih, dobrih i manje dobrih, nego zato što sam ja sebi najbolja … opredjelila sam se da pišem ono sto pišem i to me zadovoljava potpuno. Možda ako netko insistira volila bih biti Čiovka, ali ne zbog njenih fantastičnih fotki nego zbog toga jer živi u najljepsem gradu na svijetu.

Neugodnih i ugodnih trenutaka je bilo … najčešće kod komentara: netko napiše kritiku ili pohvali i već se osjećas loše ili ugodno.
Neugodnosti ima svaki puta kada objavljujem post jer ja znam da je Paris glavni grad Francuske, ali nažalost postavljač pitanja o tome nema pojma,

Bloga nema u svemiru ali je sav svemir u blogu i to je dovoljno.

Na koncu: Kad bih imala priliku da vas pozovem na večeru organizirala bih je tako da blogeri iz Istre ponesu morske plodove, blogeri iz Dalmacije svoja dobra vina, Slavonke kulen i Ličani sir za predjelo, Zagorci štrukle i Zagrepčani Žuju. Dražen, Alexxl i Kulerica bi to pripremili a naši blogeri-fotografi to ovjekovječili. I na kraju napisala bih post o svemu ovome i admin bi to objavio kao blog dana.

Živili mi i zdravi bili, toliko od mene.

Ako nisu kvizali neka se osjecaju pozvani:
Sve je rjec
Poesie
Šašava mamica i
Alexxl da pop .. kara sve.

 

Proximity

17.07.2014.



Proximity. Blizina. Tako glasi ključna riječ magičnog djelovanja društvenih mreža. Nedavno sam čitala nekoliko članaka o tome kako se, prije svega žene, časte svakodnevno međusobnim fotkama i to je istina.

Jedan klik... abarakadabra... Sezame otvori se... i već sam u životu mojih prijatelja. Znam koje fotke vole, koju glazbu, o čemu maštaju i što planiraju. Kao kod nekog reality-showa sa televizije mogu se uključiti u njihov život. Kad bih htjela mogla bih cijeli vikend provesti tako da posmatram njihove aktivnosti: posao, jelovnik, male neugodnosti, slavlja u obitelji a ponekad i razvod ili promjenjeni status veze iz „u vezi sa...“ na „komlicirano“:


Ali ja ne provodim vikende, čak ni sate na taj način. Da nisam otupila? Kao kod reklama koje trepere na web stranicama a kod kojih križić za isključivanje leži na nekom mjestu van ekrana. Kod mene je to uzalud: moja nezainteresiranost za komercijalne informacije je predprogramirana i što su reklameri napadniji to je i moje zanimanje za njih manje.

Ignorancija je za mene, dakle, instrument kojim filtriram informacije i pogledam samo one koje me zanimaju.

Međutim, što se događa ako informacije ne dolaze iz odjela reklama nego iz prijateljskih krugova?
Ranije bih skočila u zrak: napokon je moj prijatelj uspio da otvori sopstvenu izložbu. Super! Knjiga je izašla iz tiska i stigla u knjižare. Divno! Zapravo genijalno, ja sam obično prva, koja strepi kad netko pokušava da krene putem samostalnosti.

Ipak, promjenila sam se. Facebook me promjenio! Jedan neugodni automatizam uvlači se polako u moje ponašanje: svaki dan se gomilaju nove vijesti koje označim da bih poslije pozornije pogledala. One čekaju da budu pozvane, komentirane i da ih se dalje širi. Međutim, što ja to radim? Pritisnem križić pomalo umorno da bih ovu vijest poslala na facebook-groblje a da nisam odgovorila... ponekad čak ni pogledala.

Još jedanput program pokuša da me prodrma i pita da li sam sigurna da me ne zanimaju vijesti o toj osobi? Kakvo je to pitanje? To su moji prijatelji... pa odlučim da ipak ostanem podalje od križića. Kako sam pažljiva?. Ni sama ne bih želila da se prema meni drugi odnose na takav način. Ako i kada bi netko iz moje facebook-grupe istupio, bila bih na smrt uvrijeđena. Tužna. Obezglavljena. Bačena u najdublju osamljenost. Tako se ne postupa sa prijateljima!

Dakle ostanem u redu za informacije. Sve dok ne dođe slijedeća vijest, kojoj ne mogu darovati moju ravnodušnost. Pa kliknem opet dalje da zapamtim i ne brišem. A pri tome osjećam da nisam baš ljubazna, da odvraćam moje prijatelje od sebe... sa svakim novim klikom.

Što, dakle, uraditi da bi se čovjek oslobodio loše savjesti? On traži objašnjenje da bi se opravdao. U slatkom omotu traženja samopravednosti počinje da ocjenjuje vijesti pošiljaoca-prijatelja. Polagano počinje prebacivanje na nju/njega da želi uvijek da se napravi važan. Sopstvena odbrana kombinirana sa sumnjom o samoinsceniranju se pojačava: stalno ovi koji žele tuđu pozornost, baš je postalo nepodnošljivo! Zar nemaju ništa drugo da rade nego da postavljaju svoje fotke, obrađene u fotoshopu, koje ih prikazuju kako se smiju cijelom svijetu kao da su okruženi čistom nirvanom.

Proximity... blizina djeluje zapravo čudesno samo za nove prijatelje, odnosno osobe koje poznajete samo izdaleka. Kod takvih ljudi nije problematično ako se ponekad preskoči neka vijest koju su plasirali u mrežu. Ali kod pravih prijatelja iz paralelnog, stvarnog života može doći, što je čest slučaj, do udaljavanja.

Ono što još dodatno opterećuje ovakva prijateljastva je i činjenica da prijatelj koji postavi vijest-fotku ne može znati tko ju je vidio i kako je ta informacija primljena i ako nismo napisali komentar ili barem lajkali on ne zna što mi mislimo o tome. A mi i dalje to ostavljamo „za poslije“ sve dok ne prestane biti aktuelno i onda … zaboravimo.

Bilo bi najbolje kada bi se mogle poslati karte sa garancijom prijateljstva. I to svima za koje se misli da su vas ignorirali. To bi možda pomoglo... kod umirivanja sopstvene savjesti. Bilo bi oprošteno i opet bi cijeli svijet bio u redu.

Međutim. ima tu samo jedan problem: Mogu se opkladiti da bi ove karte sa garancijom završile u usisaču facebooka kao i sve ostalo? Što vi mislite?



A sada još da se poigram, možda i odgovara temi posta. Sjedokosi zatražio pet stvari koje govore o meni a ja mislim da je dovoljna po jedna i evo me:

GLAZBA:
Francuska šansona

Klasična glazba:

Instrument:

Strani izvodjač

Strani sastav:

Naš izvođač:

Naš sastav

Etno:

MUSICAL:

FILMSKA GLAZBA:


Saljem dalje na:
nisan EL DIABLO
Euro
Lion queen
BocaccioZg

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se