Vrijeme kukanja

25.04.2014.


Svi kukaju. Prijateljica uz poslijepodnevnu kavu o svome, još jedva održivom braku, koji postoji još samo zbog djece. Nekadašnji kolega, koji ima dobro plaćen posao u državnoj službi u susjednom gradu žali se na dosadno vozikanje tamo i ovamo svaki dan. Taksista koji svaki zastoj zbog gužve u prometu ili neke prepreke komentira kao da je to najveća zavjera protiv njega.

Koji jad!!!

Kod ovog kukanja... a u tome i leži temeljni nesporazum … je da ne postoji nikakva želja za promjenom ovakvog stanja. Jer bez dvoumljenja, na početku svake jadikovke morao bi postojati osjećaj koji se može izraziti rečenicom:“Mora biti drugačije!“. I da, na početku i postoji. Ali nakon određenog vremena, kada ova jadikovka pređe akutnu i stigne u permanentno stanje, ova rečenica se zaboravi. Jadikovanje, to sveopće stanje... u skoro svakom području, u skoro svakoj vezi … ostaje pratnja situaciji, razglabanje o neizbježnosti, mantra pasivnosti. To se očituje u trenutku kada se onoga koji jadikuje, konfrontira sa pravim rješenjem njegovog problema naprimjer kad kažeš prijateljici koja te maltretira tjednima o svom propalom braku „Pa razvedi se“ , šta se desi? Ovakav povik, sasvim je jasno, neće proizvesti učinak... nego upravo suprotno... nakon što ti nabroji tisuću razloga koja govore protiv toga i ako ih ne prihvatiš reći će ti da se to tebe i ne tiče. Dakle, tko jadikuje signalizira, ustvari, da želi da takvo stanje i ostane onakvo kakvo jeste.

U psihologiji se ovo stanje jedva i pominje, Freud, ukoliko sam nešto izostavila iz njegovog opusa koji sam godinama vrijedno čitala, nije ni pomenuo jadikovanje a pojedinačne rijetke knjige iz tog područja opisuju ovaj fenomen više kroz anegdote nego što daju analize i korisne savjete oko razotkrivanja uzroka ovoga stanja. Za razliku od mnogobrojnih priručnika i savjeta o tome kako biti sretan i uspješan, jadikovanje i kukanje je ostalo neistraženo područje.

Jedna studentica je nedavno postala poznata na You Tubu sa svojom pjesmom-jadikovkom: Previše razmišljam! Previše čekam! Previše poduzimam i od toga ne ostvarim puno! Često se povlačim, dvojbim, želila bih da budem pametna … da je to već glupo.“ Glas jedne generacije: Što su višeslojnije biografske opcije, što se manje granica postavlja pri odrastanju, to je veće i zastajkivanje.

Ako netko malo bolje oslušne svoju okolinu moći će da primjeti da postoji više vrsta kukanja u društvu.. Naravno, najbrojniji su oni koji su se raskomotili u svojim jadikovkama i koji za svaki svjetski događaj imaju krivca: šefa i supruga(u), vrijeme i zastoje u prometu, ….. Ovim optužbama želi se skrenuti pozornost, suosjećanje zbog postojanja nesavladive snage koja se ne može riješiti tek tako.

S druge strane postoji i suprotnost ovome pasivnom kukanju: moćan suvereni karakter, koji zapravo u svakom telefonskom razgovoru ili pri slučajnom susretu, odmah pređe na jadikovanje ...Termini! Stres! Leđa!, ali koji ispunjavaju značajne zahtjeve koje pred njih postavlja život. Ovi, u stvari, jako disciplinirani ljudi, koji nisu uobičajeni“kukavci“, nego čelični „bukači“... i svoje optužbe predstavljaju više kao socijalnu strategiju u cilju spriječavanja u radu ljudi iz njihove okoline. Ništa ne štiti jednog djelotvornog čovjeka kao kukanje. Ova vrsta izradi oklop koji ih štiti od okoline a čija unutrašnjost je dovoljno prostrana za ono što je njima potrebno.

I upravo u tom miljeu, u kojemu pronalazimo ovaj tip, to su najčešće političari, direktori ili univerzitetski profesori.. a u posljednje vrijeme i neki drugi, dolazi se još do nečega dodatnog: Jadikovanje o prezaposlenosti postao je izraz takmičenja... onaj ko je više opterećen ima bolji status (nešto kao VIP) i o njemu se sa poštovanjem razgovara u pauzama sjednica i raznih kongresa i konferencija.

Dakle, da li je kukanje nešto više nego jedna loša osobina? Zar se u njenu odbranu nema što više reći? Ako se ovo kukanje posmatra samo kao jadikovka o onome što čovjeka mući, ako nema nekog posebnog revolta i ako nije izazvalo neke teže posljedice... onda je to OK. Jer u tom slučaju može se jadikovanje posmatrati kao ispušni ventil da se iz sebe izbaci sve ono loše što čovjeka muči danima i što bi taložeći se, moglo izazvati teže posljedice. Onaj koji stalno kuka, neće doduše nikada postati M.L.King ili Matija Gubec, ali isto tako neće postati ni netko tko će uzeti oružje u ruke i pobiti ljude koji se nađu u njegovoj blizini.

Zato i nije slučajno da je najviše ovakvih ljudi koji su okolo pućali na nedužne bio u Amerići gdje je međusobni odnos među ljudima takav da nitko ne može ni doći u situaciju da nekome kuka jer nema komu. Tamo su svi prijateljski raspoloženi, svima je dobro i nitko neće drugačije odgovoriti na pitanje : Kako si?, nego: „Super, sve je u najboljem redu.“ I upravo to, uvijek dobro raspoloženje, koje tamo itekako upada u oči, zatvara svaki ventil i jadikovanje pripada zapravo europskoj kulturi. Zbog toga se može zaključiti da eksplozija dolazi rijeđe u zemljama u kojoj se ljudi jadaju jedni drugima.

Skoro u svim rječnicima ili enciklopedijama sve do ranih godina dvadesetog stolječa, riječ „jadikovke“opisuje izraz stanja kod pojedinih vjera, dok nereligiozno značenje nigdje nije spomenuto.

Ovo bi moglo značiti da je jadikovanje u današnjem smislu te riječi nastalo tek uvođenjem psihoanalize i psihologije u dvadesetom stolječu i da ranije nije ni postojalo. Freud, koji se smatra ocem psihoanalize, je prvi u svojim terapijama ohrabrivao pacijentice da razgovaraju o svojim smetnjama. I upravo je sklop „talking cure“ koji se sastojao od razgovora o duševnim i tjelesnim boljkama imao uspjeha u liječenju histerije.

Zbog toga nije pretjerano ako uspjeh ove metode prenesemo u današnje doba i konstatiramo da je ona preteča kolektivnog kukannja današnjice. Jer tek otkako je u znanstvenim krugovima obznanjeno da se čovjek može sam izliječiti razgovorom o svome stanju, priznato je i „jadikovanje“ u cijelom svijetu. I to ne na visokoj razini nego kao šapat u sivilu svakodnevnice.

Savjet: Jadikujte! Suprugu(zi), radnom kolegi, slučajnom prolazniku na tramvajskoj stanici... jer u ovakvim situacijama koje imamo svakodnevno u našoj okolini za tren će se skupiti jada za barem jedan sepet. U povlaštenom položaju su oni koji imaju blog jer je post u kojem se psuje i krivi sve i svakoga (ovdje moram dodati: a najmanje sebe, iako ne spada u temu) dobar ventil za ispuštanje svega onoga što se danima nakuplja. I neka vas ne smetaju savjeti koje ćete dobiti: oni vam neće pomoći. Pomaže samo kukanje!!!

A možda pripadate i onoj drugoj vrsti, znate onoj: Termini, stres … nemam vremena! E vama nemam što da savjetujem.

Au-ja

21.04.2014.


Zanimljiva sam! Pametna! Tražena! Svatko me može vidjeti.

Ranije se za takvo što moralo na televiziju:“Ona cura u prodavnici, znaš, to sam bila ja!“ Ili na radiju: „Jesi li slušala? Poželila sam ti sretan rođendan na emisiji: “Po željama slušalaca“:

U prošlom vremenu je pojavljivanje u javnosti, makar i beznačajno, bilo vrlo teško dostupno. Moralo se strpljivo stati u red a i tada je bilo pitanje da li ćeš uspjeti. Ili si morao imati sreće da te na ulici zaustavi neki TV-reporter i postavi neko, najčešće, beznačajno pitanje. To je već bio poseban doživljaj!

Sada sam višestruko viđena i svaki trenutak se mogu uvjeriti u to. Zato mi čak ne trebaju ni sva slova moga imena. Pa i bez zadnjih slova, tražilica zna tko sam. Već me očekuje. Iako je olakšavajuća okolnost što se ne zovem Jadran-ka. Tada ne bih imala šanse pri googlanju

I tako se ipak moje ime proteže kroz internet. Svaki link na spisku pojačava osjećaj samozadovoljstva, svakim pomenom moga imena povečava se iluzija da sam važna. To se zove narcisoidnost!

Prava stvar pri tome je da, za razliku od nastupa na starim medijima, gdje se moglo posumnjati da je pojava inscenirana, kod googlanja je sigurno da na to nemaš uticaj.
Kad te otkriju... naprimjer u uredu... možeš se pretvarati kao da ti to i nije potrebno, ali eto tako... tako mora da bude. Na taj način se ostaje u trendu. Drugačije ne može! Pogotovu kao bloger... ne možeš to izbjeći. A, naravno i kao novinar, pisac, glumac, političar i svaki drugi koji se izjasni po bilo kakvom pitanju... a tko teži nekom društvenom priznanju.

I googla se svakodnevno svoje ime. Na kraju krajeva mora se znati što drugi koji te googlaju, mogu saznati o tebi: informacija je novac a google je njen bankomat.

Googlanje ima, međutim i svoje zamke.

Žrtve raznih namještaljki i tuđe zavisti i mržnje mogu o tome pjevati pjesme: linkovi pogađaju kao strijele. Pretraga vodi u minsko polje, sopstveni ego puca po svim šavovima jedan za drugim. Nema milosti, nema pranja. Nitko neće zaboraviti takav tvoj nastup. Niti ti možeš to izbjeći. Pri tome ne pomaže ni digitalno samoubojstvo. Izbrisati profil...kraj? To je samo iluzija. Internet ne obolijeva od demencije.

Tvoja jedina šansa: sakrij se! Promjeni ime u nadimak. Napravi različite profile sa različitim osobinama. U džungli informacija se to vrlo brzo prihvati. Izmisli laži, prešuti, svaka taktika je dozvoljena, tko još može dokazati da to nije istina. Najvažnije je da izgleda lijepo.

Google je ustvari svemoćan, ali i kaotičan, nema kriterija pri izboru i … pomalo je glup. On poznaje samo informacije koje se napišu... on ocjenjuje samo web-stranice a ne ljude... ili to što se već navede a koje nema niti malo istine u sebi. Čak i bez te skrivalice važi statusquo: ja je JA na googlu, ali google-JA su ustvari mnogi. Kada jedno više ne odgovara onda se napuni sa toliko novih informacija sve dok google više ne zna gdje mu je glava.

Želite primjer? Na osnovu onoga što se kod moje ličnosti pojavi na googlu, živim u Parizu, nosim garderobu iz Lidla, etiketirana sam kao onaj koji bi porazio svakog dizajnera svojim „ležernim“ oblačenjem. Osim toga vodim dnevnik u ime jedne Ive. Dalje listajući google upravo na tržište izbacujem kolekciju torbica i pozirem kao akt mome prijatelju-fotografu iako sam već dva puta udata sa Vjekom i Damirom, Osim toga imam šestoro djece.

E pa uzmi nešto od toga što želiš! I požuri ako ti se ovo dopada ili želiš nesto da napraviš od ove osobe. Jer google radi već na novim osobinama moga lika. Umnožavanje tu nikada ne spava

Jedna engleska poslovica kaže „ Laž obiđe oko zemaljske kugle dok za to vrijeme istina još navlači cipele.“

Ova mudrost prevazišla je sva vremena..

Tko to tamo vrijeđa

10.04.2014.




S vremena na vrijeme, na nekim blogovima, koji obrađuju top teme, pojavi se veliki broj komentara (što je i za očekivati kada se radi o gorućim problemima ili budalastim izjavama). Neki od komentara se slažu sa stavom dotičnog blogera a s druge strane pojavljuju se komentari koji te stavove odbijaju. To je i jasno jer se radi o kontraverznoj građi i kada se zauzme jedan određeni stav po tom pitanju, desi se upravo tako nešto. Mišljenja sam da se u blogerskom svijetu treba pisati o takvim temama a isto tako da treba po tom pitanju imati i određeni stav.

Komentatori često pišu da autor posta nema pojma. To svakako nije točno, ali možda ljudi i imaju pravo....tko zna. Međutim u komentaru ne stoji nijedan primjer. Tu ne stoji: "Čuj blogeru, u ovoj točki se varaš, u onoj točki istina izgleda sasvim drugačije". Ne, to ne stoji (ili vrlo rijetko) Najčešće komentator piše, da autor posta, ili komentara koji ga podržava ili ne, (u svakom slučaju koji ima drugačije mišljenje od njegovog), nema mozga, budala je i totalni neznalica.

Znate li da su ovakvi komentari ustvari beznačajni? Bloger, koji je napadnut, osjeća se, čitajući takav komentar, jako važan i misli da je u pravu. On si kaže:“ Kada bi u mome tekstu sve bilo netočno tada bi moje greške koje se navode, bile potkrijepljene izvorom, koji komentatoru daju za pravo".

Ono što nikako nije dobro kod komentara je psovanje i vrijeđanje autora. Onaj koji vrijeđa dovodi uvijek druge u situaciju da misle kako se isti ljuti. A sama ljutnja nije objašnjena činjenicama, tj ne zna se zbog čega se ta ljutnja pojavila. Kad nekoga nazovete fašistom, nacistom ili seksistom, tada je jako bitno to i obrazložiti. Težina prebacivanja ne oslobađa od potrebe da se isti i obrazloži.

Osobno bih ja, zato što sam fina, oprostila te izraze koji se eventualno na mene primjene, ali kakva bi korist bila od toga?

Zato vam preporučujem: Nakon što ste tekst napisali, izbrojite do deset (optrčite krug oko zgrade ili uz obalu Save, mora, odnosno oko onoga što imatr na raspolaganju) i tada u miru još jedanput pročitajte tekst. Najbolje je još da uzmete olovku i papir i kod čitanja izraza koji ste upotrijebili dopišite šta je to što potkrepljuje primjenjeni izraz (fašista, seksista) Ako vam je u tekstu nešto sumnjivo, provjerite, danas je to sasvim jednostavno (google je za to dušu dao) I zamislite! Naćićete sigurno grešaka... nijedan tekst nije danas bez njih. Naprimjer često se u nekom tekstu nađe netočna činjenica, koju onda treba obrazložiti kako treba. I nakon što ste sve zabilježeno pročitali, ispravite tekst tako što ćete sve te navode potkrijepiti.

Ima još jedna bitna stvar! Kada ljudi komentiraju nekome čije mišljenje ne podnose, skloni su odmah da, ne čitajući pažljivo, napišu suprotno mišljenje i ne slože se sa autorom a da pri tome ne objasne zbog čega. Vjerujte, znam o čemu govorim... i ja ponekad napravim takvu grešku.

Ali, ponekad je mišljenje „omrznutog“ blogera i istinito… neko žonglira sa netočnim brojkama, citira netočno, predstavi original u drugom svijetlu (da ne napišem falsificira). Ali moguće je, to se čak često događa, da ličnosti sličnih kompetencija a na osnovu istih fakata, dođu do različitih zaključaka. Kod jednoga je, naime, taj podatak važniji a kod drugoga nije značajan.

Što hoću reći? Ako ljudi imaju različito misljenje o nekoj stvari, to ne znaći da je jedan od njih ekspert a drugi krapinski čovjek... ovaj naziv navodim jer je krapinski čovjek izumro i ne može više ništa reći protiv ovog što sam napisala.

Znam, riječ krapinski čovjek, je, nekako, kukavički, ali … možda pomogne?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se