Hvala

22.10.2013.



Post počinjem pričom o posjeti kod prijatelja, gdje se i očituje ovaj problem. Dijete, koje smo u posjetu doveli preko njegove volje sjedi i dosađuje se jer su djeca prijatelja već odrasla i izašla su negdje. Prijateljica, koja se potrudila da stol bude pun ića i pića za odrasle, donese iz kuhinje čokoladu, otvori, raspakuje je iz srebrnog omota i ponudi djetetu:

Prijateljica: Voliš li čokoladu sa lješnjacima?
Dijete: Klima glavom.
Mama: Uzmi komadić!
Dijete nesigurno pruži rukicu i uzme komadić.
Mama: I šta se kaže?
Dijete: Hvala!
Mama i prijateljica se nasmješe pune odobravanja.

Ovo je velika greška! Jer dijete shvati: Ko kaže "Hvala" biće pohvaljen... ko kaže: "Hvala" biće prihvaćen … ko kaže "Hvala" dobiće na dar čokoladu. Zbog toga će dijete koristiti više puta dnevno riječ: "Hvala".

Zašto ne, zvuči pristojno?! I upravo tu leži problem! Svaki od nas se zahvaljuje … neprekidno... i za sve i svašta. A često i za ništa. Hvala za vaš odgovor! Hvala za vašu prijavu! Hvala za suradnju, za vaše zanimanje, za pozornost...

Šta bi se inače moglo učiniti? Ne prijaviti se? Začepiti uši i ne slušati?

Razlog za neprestano korištenje riječi: "Hvala" leži u tome da je ta riječ praktična. Ona odgovara uvijek, čak i tada kad nam ništa bolje ne padne napamet u tom trenutku. „Hvala“ pomaže u svakoj neugodnoj situaciji da najlakše izađemo iz nje sve dok nam nešto bolje ne padne napamet.

Sa zahvalnošću, međutim riječ "Hvala" ima samo četiri zajednička slova, inače je jedan prazni omotač, fraza, nadomjestak za riječi koje bolje odgovaraju a koje nam nisu odmah pale napamet. Ili kako je jedan ekspert za komunikacije rekao: „Hvala je izraz koji se koristi kada ostanete bez riječi“.

Hvala stoji u jednom redu sa izrazima: Rado... izvinite... ugodan dan... sve su to ugradbeni blokovi fasade pristojnosti. Često se ovo koristi u poslovima kada se, umjesto da partneru kažete u lice da nešto nije onako kako vi hoćete, upotrijebite neki od ovih izraza i ostavite ga bez riječi i zbunjenog... tada imate vremena da smislite drugu taktiku. Stari trik!

Kada u prodajnom centru na blagajni kažete da ne trebate račun, slijedi: "Hvala". (Ovo je naravno bilo prije Linića). I kada, zbog gužve treba da se otvori druga kasa: Otvoritejošjednublagajnumolimhvala!

Ali ove duge riječi se ne koriste samo u prodajnim centrima.

Hvala što ne pušite!
Hvala što vozite 30 u blizini škola, hvala što ste pravovremeno odgovorili, hvala što pišate sjedeći...

Kakva perfidnost leži samo u ovakvim uputama! Vi prihvatete upute tražioca a da uopće niste ni upitani da li se slažete. I to samo jer se neko nije usudio da kaže jasno i glasno šta hoće. Da ne pušite... da ne isprljate WC-šolju pišajući stojeći...

Naravno može i direktno:
Hvala, ne trebam to!
Hvala, razumio sam!
Hvala, več sam to vidio!
Hvala, zaveži i ne nerviraj!

Možda se riječ „Hvala“ več odavno pokvarila. Previše je upotrebljavana, izlizala se, potrošila,.. vrijeme je za nešto novo. Nešto što će bolje odgovarati ovom suvremenom društvu.

U blogovskom svijetu se i ne koristi baš puno … naprotiv … možda je blogovski svijet predvodnik u eventualnim promjenama ili su blogeri taktičari?

Sezame, otvori se...

09.10.2013.


Ono što mi se u suvremenom svijetu ne sviđa je da za sve i svašta trebamo lozinku.

Smatram da je posjedovanje ključeva već dovoljno dosadno, ključ za auto, ključ za ured, ključ za stan, za podrum... neprestano se plašim da ih ne izgubim i stalno sam u potrazi za nekim od njih. Nije bilo tako davno da sam, pred odlazak na godišnji odmor, plašeći se provalnika, sklonila ključ od auta na sigurno mjesto u stanu, da bih, kad sam se vratila satima tumarala i pretraživala komode i ormare da ga nađem... naravno kad nešto ciljno tražiš nikada ne nađeš. I nakon dva tjedna, kada sam sortirala ljetne stvari i izdvojila između ostalog, i jednu jaknu, koju naravno nisam više mogla da obučem već dvije godine (a zbog čega... zna se, naime teško da se u mojim godinama od onih pet kilograma koji se nakuplalju u toku godine, mogu sve skinuti), te je htjela staviti u vreću za Crveni križ, osjetila sam nešto maleno, tvrdo i kad sam gurnula ruku u džep, unutra sam nasla ključ od auta... moj izgubljeni ključ od auta.

Još su najgori ključevi od bicikla čije se brave zaključavaju i kad nema ključa u njoj i tek kada na brzinu nešto hoćete da kupite i to vam se desi u povratku a nemate ključa koji je naravno ostao kod kuće. Ili nedaj Bože, ključ od kofera, onaj mali bezazleni ključić, koji na putu za neki seminar zaboraviš ponijeti a kofer je zaključan i to konstatiraš tek kad ti trebaju papiri za neku prezentaciju. 

Nekako smo to sa ključevima i savladali a sada su došle druge vrste ključeva: lozinke i PIN-brojevi za bankovne kartice. Većina lozinki ima dvadesetak što slova velikih i malih, što brojeva, jer tako svi preporučuju pošto se lako može otključati ako je jednostavna. Takve lozinke je najčešće teško upamtiti, zapisati ih zapravo ne bismo smjeli. I kada se odlučimo da ih ipak negdje zabilježimo to mora biti neko skrovito mjesto koje, naravno odmah potom zaboravimo.
Zlo je svuda oko nas!

Postoji jedna zgodna ideja, jednog od vodećih proizvođača pametnih telefona sa početnim slovom A da se otključavanje vrši jednostavnim otiskom prsta.. Svoje ruke uvijek imaš kod sebe i jedino što moraš zapamtiti je: koji prst? To se jednostavno može upamtiti ako se sjetite našeg premijera koji taj prst uvijek drži gore kada stoji za govornicom.

I samo što je ovakav prijedlog došao u tisak, već su pojedinci došli na ideju kako bi se to moglo prevladati. Naime, mora se samo fotkati otisak prsta korisnika u visokoj rezoluciji, pročistiti snimak na kompjuteru, isprintati na laserskom štampaču na providnoj foliji, zatim sve ovo premazati ljepilom za drvo, ostaviti da se osuši … i već je otisak prsta u funkciji.
Eh, kad bi to bilo sve...…

Postoje na internetu na različitim poznatim i nepoznatim sajtovima primjeri kako Japanci koriste veliki nožni palac, vrh nosa i druge slične dijelove tijela da pokrenu svoj mobitel. Pitam se da li bi možda u tom slučaju bilo bolje uzeti ušnu školjku jer nju ionako prvu prislanjamo na telefon. A uši su, kako vidimo u svakodnevnim susretima sa ljudima, različite, postoje stotine tipova ušnih školjki i u tom slučaju bi kradljivac mobitela mogao da isti proda samo onome ko ima isto uho...a to bi im u najmanju ruku otežalo posao. Teško da se može pri krađi mobitela ukrasti i uho … svakako bi to bilo preskupo.

Dakle, ja sam za to da se svi ti ključevi, lozinke, PIN-ovi zamjene otiskom prsta. Staviš palac na bravu od auta, vrata se otvore, vozačevo sjedište namjesti prema njemu, upali se motor … zašto ne?

Također bi bilo zgodno da se prepoznavanjem lica može na bankomatu otvoriti vlastiti konto. To je ranije bilo uobičajeno na šalterima banaka, nakon što dva-tri puta podigneš novac pokazujući osobnu, svaki slijedeći put, umjesto toga dočeka te široki osmjeh prepoznavanja od strane službenika i … ne treba ti više nikakav dokumenat da bi dobio svoj novac.

Največa prednost uvođenja otiska prsta kao znaka prepoznavanja je da bi se naši džepovi i naš mozak oslobodili svih ovih ključeva i kombinacija i dobili bismo mjesta za neke važnije stvari.

Jedina situacija koja bi me navela da budem protiv otiska prsta je kada bih došla kući, prislonila prst na bravu, vrata se otvorila i moj kućni laptop se oglasio:“ Bok, znao sam da dolaziš...!“

Otkuda bi samo mogao da zna tako nešto?

Dan ružičaste vrpce

05.10.2013.



Možete li si predstaviti ovo: Airbus A380 može da primi 550 putnika. Ako bi se dnevno desila tri pada ovoga zrakoplova i ako nitko od putnika ne bi preživio, bilo bi to godišnje 600 tisuća mrtvih. Užasno!

Broj žena koje su prošle godine umrle od raka dojke i grla maternice je čak i veći... oko 650 tisuća.

Zato je potrebno svakodnevno o tomu pisati a ono što je smišljeno i osmišljeno je listopad – mjesec borbe protiv raka dojke.
U tom mjesecu se pojačavaju aktivnosti oko što masovnijeg i kvalitativnijeg informiranja žena o ovoj opakoj bolesti u cijelom svijetu.

U Hrvatskoj je  rak dojke najčešći zloćudni tumor u žena i od njega obolijeva svaka 10. žena, te godišnje ova bolest odnese više od 800 života. Najčešće obolijevaju žene iznad pedeset godina, ali izložene su i žene mlađe dobi.

Međutim, ovaj rak je izlječiv... ako se na vrijeme otkrije.

Istraživanja u Americi, koja su obuhvatila razdoblje od 1980 do 2010 i 187 zemalja svijeta pokazala su da je broj otkrivenih oboljenja sa 641.000 u 1980 porastao na 1.643.000 2010. godine, što odgovara povećanju većem od tri puta. Ovakav uspjeh zahvaljuje se prije svega uspješnoj prevenciji.

Veliku pomoć u posljednje vrijeme dale su slavne žene koje su oboljele od raka dojke i to javno iznijele kao i savjete o tomu kako je rano otkrivanje raka dojke jako važno. Anastacia i Kylie Minogue, dvije poznate pjevačice svjetskog nivoa, uspjele su svojim javnim istupima o ovoj bolesti koja ih je pogodila, da pokrenu milione žena da odu liječniku i urade ultrazvuk i mamografiju.

Inače se preporučuje kod žena mlađih od trideset godina da svake dvije godine urade ultrazvučni pregled dojki, za one između 40 i 50 godina jedanput godišnje . U toj dobi počinje se i sa mamografijom koju je za žene između 50 i 69 godina potrebno obaviti svake godine jer je postotak oboljenja u tom dobu i najčešći.

Danas će se u svijetu a i u našoj zemlji, u sklopu listopada – mjeseca borbe protiv raka dojke, obilježavati Dan ružičaste vrpce. Ružičasta vrpca, inače omiljena kod djevojčica, postala je simbolom borbe žena protiv raka dojke i već treću godinu organiziraju se tim povodom razne manifestacije. Tako će u Hrvatskoj, u oko tridesetak gradova biti obilježen ovaj dan, koji počinje šetnjom učesnika koji nose taj simbol prikačen na odjeći a zatim, ovisno od grada i njegovih mogućnosti, biće organizirana mjesta gdje će se žene moći informirati o ovoj opakoj bolesti. Sredstva skupljena u ovoj današnjoj kampanji ići će ove godine za kupnju aparata za jednokratno zračenje.

Pođite na tu manifestaciju i informirajte se! Nemojte misliti da ste vi izuzetak i da vas ova dijagnoza ne može pogoditi.

A večeras, prije nego legnete u svoj krevet,, upalite svijeću i stavite je u prozor ... za sve one žene koje nisu uspjele u svojoj borbi. I ja ću. Za svoju baku koja je prije četrdeset godina obolila od raka dojke i za dvije godine izgubila bitku sa ovom bolešću. Jer u to vrijeme nije bilo prevencije. A u današnje vrijeme kada su informacije dostupne svima, bilo putem novina ili ovakvim manifestacijama kao današnja … ne oklijevajte i iskoristite mogućnosti … idite liječniku... radi sebe, svoje obitelji...radi ovih ljudi koji se trude da vas što bolje informiraju i radi toga da povečate onaj broj izliječenih u statistici.

Ovo ne čitaj sjedeći

04.10.2013.


Ako nekome trebamo saopćiti lošu vijest obično kažemo: „Prvo sjedni!“. Međutim u slučaju teme ovog posta treba reći : „Ustani prije nego počneš da čitaš!“. Jer loša vijest je: Sjedenje nije dobro za nikoga od nas.

Postoje znanstvenici koji čak kažu da nas sjedenje ubija i to ne u smislu: „Uh, stolica je neudobna, moja će me leđa ubiti“, nego upozoravaju na ubitačno djelovanje kod razmjene materija u organizmu, povečani rizik od srčanih oboljenja i skraćen život!

I na ovaj način stižemo iz banalne svakodnevne situacije ... u područje istraživanja sjedenja na čovjeka i njegovo zdravlje.

Na poznatom londonskom univerzitetu Leicester su upravo završene studije o sjedenju u kojima je obuhvaćeno oko osamstotisuća sudionika. Prema rezultatima ovih studija ljudi koji puno sjede izloženi su dvostruko većem riziku da dobiju dijabetis i srčana oboljenja i da od tih bolesti i umru. Ko dnevno sjedi više od šest sati neprekidno, ima 40% više šanse da umre u slijedećih petnaest godina od onoga koji sjedi manje od tri sata.

Ako dakle, smanjimo vrijeme sjedenja, možemo si pomoći da zbog toga ne obolimo od ovih bolesti. Ako se sada sportisti i oni koji sport koriste jer misle da je lijek za sve, počnu samozadovoljno smijuljiti … e nemaju razloga ... ovdje bavljenje sportom ne pomaže. Dakle, može se sportom baviti i deset sati dnevno ali ako se ostalo vrijeme sjedi … nema pomoći... rizik da se dobije šećerna bolest ili neko srčano oboljenje ostaje visok. Jedino što u ovom slučaju pomaže je...manje sjediti!

Ova engleska studija sa svojim zaključcima spada u „blaga stajališta“ ...mnogi znanstvenici ove relativno nove grane znanosti tzv „sedentary behaviour research“ su mnogo rigorozniji u svojim zaključcima: australski znanstvenici smatraju da je aktivnost sjedenja „ubistvena aktivnost“ a Amerikanci imaju i novu uzrečicu za to: Sjedenje je novo pušenje“. Internacionalna organizacija ovih znanstvenika ima logo: „Usijana stolica“

No, kao i uvijek, kada znanost dođe do novih saznanja koja se ne slažu s našim mišljenjem i ponašanjem, mi kažemo:“ Gluposti, šta to oni brbljaju?“. Jer, ruku na srce, sjediti je taaaako dobro! I ova rečenica … ona izlazi iz srca i nakon što je izgovorimo imamo potrebu da sjednemo i odahnemo.... toliko smo sretni što smo je izgovorili da instiktivno utonemo u stolicu sve dublje i pri tome se osjećamo blaženo kao da smo došli na mjesto našeg cilja … da ...napokon sjedimo.
To je ustvari instinkt... da sjedimo. Ako moramo da stojimo u tramvaju ili u čekaonici osjećamo se tako jadno kao da smo doživjeli poraz. Ako je nešto u redu i dobro prijanja mi kažemo „dobro sjedi“ a ako je neko nešto dobro uradio „pokazao je da ima živce da sjedi“ I sad je sve to odjedanput došlo u pitanje? Sve je to loše?

Pionir i „Papa“ ovog istraživanja, američki naučnik Levin više ne sjedi i ako se slučajno dogodi da sjedne odmah se nađe neko od kolega da napravi snimak i fotografiju pokazuje okolo ostalima kao čudo. Levin ima i objašnjenje zašto je sjedenje toliko štetno za čovjeka: Evolucijom smo određeni da lovimo i skupljamo drva za vatru, da sijemo i žanjemo, dakle, da smo cijeli dan u pokretu a ne dva sata u trenerci a ostali dio dana sjedeći.

Međutim ono što još nije istraženo je koliko i kako dugo treba prekidati sjedenje u toku dana da ono ne bi imalo neželjene posljedice po zdravlje. Zato se najbolje držati preporuke: sjediti što je manje moguće!

Ali......

Na poslu sjedimo osam sati, nakon posla sjednemo u auto da se dovezemo do kuće, dođemo kući i sjednemo za sto da jedemo i na kraju pred oltar suvremenog čovjeka...TV... sve dok ne idemo na spavanje.

I šta se tu puno može promjeniti? Možda s posla kući pješke? Ali šta je sa ostalim stvarima koje treba obaviti usput a nema puno vremena. Kod kuće šetati po stanu... pa bračni partner bi pomislio: „Kriza, moj partner nešto snuje“... i eto povoda svađi... po onoj napad je najbolja obrana. Stojeći objedovati... to bi bilo zanimljivo ali primjenjivo za one koji nemaju malu djecu, jer koji nivo stola bi izabrali obzirom da ste puno veći od svoje djece a u danjašnje vrijeme djeca su u svemu izjednačena sa odraslima... mislim na roditelje i njihov odgoj.

Dakle največa šansa je smanjiti sjedenje za vrijeme radnog vremena. Tu se uostalom najviše sjedi. Ali postavlja se pitanje: šta se tu može učiniti?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se