Vitezovi okruglog stola

31.05.2013.

Često razmišljam o tome, ko bi u lijepoj našoj mogao da bude uzor?!

Jesu li to političari? Neeee, oni sigurno nisu...
Jesu li sportaši? Nisu ni oni.
Jesu li to pseudo- superstarovi ili glumci? Oni tek to nisu ni blizu....
Ili možda naturščici iz TV-dokumentarki?. Skoro ali opet netočno...

To su kuhari!




TV-kuhari su svugdje... ne može ih se previdjeti. Neprestano se na nekom kanalu vrte njihovi likovi u bijelom čije se mudrosti šire među ljudima i koje se pažljivo slušaju i prihvataju!!!

Ranije je Oliver Mlakar davao jednom tjedno recepte i to na takav fini način da je i onaj najgluplji od nas mogao da napravi to jelo. Danas se kuva samo još sa dodacima koji u najmanju ruku ne sadrze ni masti ni šecera ni... a koja koštaju kao zlato ili pak mogu da se nabave samo na onoj strani Mjeseca koji mi ne vidimo. I pri tome još rade sa profesionalnim priborom i sa desetak godina prakse u svom obrtu.

I dok je Mlakar od nas očekivao da napravimo obično varivo od poriluka sa dodatkom vegete, današnji kuhari smatraju da to mora biti najmanje „haute cuisine“.
U redu, ko to umije neka to i čini, ali prema mojemu iskustvu je 90% građana nesposobno da napravi nešto iz te „hajkičen“ a i kad to neko i pokuša razlika između onoga što su napravile ove TV zvijezde i neko od gledatelja njihove emislije, otprilike je tolika kao što je to između zemunice i nebodera.

Ali ovdje se ustvari i ne radi o kuhanju nego o razgovoru. Svejedno kako ide ali bitni su izrazi. Ko je znao točno kako se izgovara Ciabatta sve dok to Jamie Oliver nije spomenuo.

Također se dešava da se neki sastojci zamjene pa autentično nacionalno jelo ima sasvim neki drugi okus i zapravo ne zaslužuje svoj naziv. Tipičan primjer je salata od rajčice sa mozzarellom i i bosiljkom. Na stranu da ovaj sir sličan gumi nema nikakvog okusa pa sve i da naš jezik posjeduje dvostruko više nerava … neee, mora se još za ovu salatu uzeti balsamico da pob(g)olj(r)ša sve to. Talijan bi na ovu mješavinu napravio grimasu gađenja jer to je otprilike kao kada bi kulen umakali u nutelu da mu poboljšamo okus.

Međutim David Rocco i ostalo društvo smatra da mi te sve stvari možemo da uradimo s lakoćom i pri tome nam oni izgledaju kao najpametniji na ovome svijetu i dalje.

A kad pogledaš zanimanje kuhar, to je jedan sasvim normalan poziv... ni manje ni više. Visoko obrazovanje nije neophodno. Možda još neki tečaj kod nekog kuhara koji posjeduje jednu zvjezdicu u inozemstvu i onda su bogovi.

A to me baš zanima... naime kako to da je baš taj poziv toliko postao popularan i da izaziva toliku medijsku pozornost. Na primjer o nekom poznatom TV - zavarivaču ili TV – kamenorescu nisam čula na televiziji. No takve pozive imaju samo ljudi u emisijama kao što je „Tog se nitko nije sjetio“ ili slične.

Dobro jelo, ili još bolje rečeno, znati sve o dobrom jelu, dovodi ljude na dobar glas. Najvažnije je naučiti da se gotovo jelo na koncu pospe sa par kapi maslinovog ulja i balsamica: to je najčešći savjet koji treba svakako poslušati ako hoćete da jelo bude ukusno.

Međutim mi smo ljudi od stola, volimo da sjedimo i jedemo Zato postoji „Večera za 5“. U ovoj emisiji vidimo ljude koji svojim gostima pokušavaju napraviti neko jelo a iz samog kretanja po kuhinji vidljivo je da, osim smrznute pizze, koju otpakuju i gurnu u pećnicu, ništa drugo i ne znaju da skuhaju. Ali to i nije bitno. Naime sama emisija ima drugu poruku: svejedno je šta dobijemo pojesti, bitna je sredina u kojoj jedemo.

Ambijent je čak bitniji od uživanja u jelu... odnosno može se servirati jelo pripravljeno iz konzerve sve dotle dok na stolu gore svijeće i isti ukrašavaju kamenčići, perle i ostale sitnice, zavisno da li se radi o ribi (tada je neizbježna i pokoja školjka) ili o piletini kada se mogu staviti i jaja, naravno kuvana jer se, ako je meso prepečeno, mogu pojesti. Zbog toga ovaj dio uzima i najveći dio vremena pripreme. Na koncu gosti ocjenjuju domaćina: "Što se jela tiče bilo je presoljeno ali je zato dekoracija stola bila savršena tako da od deset dajem devet bodova“.

Dakle opet nešto površno od pojedinaca. Zbog čega se mučiti kad već i dugogodišnje iskustvo pokazuje da zdravo neznanje najbolje pali?

Koje vino ili pivo će nam prijati uz neko jelo kazao nam je već Rocco... koju egzotičnu životinju trebamo da probamo rekao je Jamie.

Međutim, šta pripraviti da nam prija, treba da si sami kažemo a nikakav kuhar. Šta mi to znamo o mesu noja ili klokana stavljenom u marinadu spravljenu od rižinog ulja i češnjaka. Mi jedemo jedan obični odrezak ili prženu ribu i to pripremljeno sa začinima koja nađemo u našem dućanu.

Nadam se da ste nakon ovog čitanja dobili apetit na jednu porciju graha ili na kuvani krumpir sa blitvom i isfriganom ribom. Ali jedno ozbiljno pitanje: znate li još to da napravite?

Ukoliko nemate pojma o čemu pišem obiđite našu blogosferu i naćićete takvih jednostavnih recepata, po kojima garantirano možete napraviti nešto jednostavno a ukusno. A za piće se ipak morate pobrinuti sami.

Vaš komentar, molim!

29.05.2013.

Naš blogovski svijet nastanjem je uredskim službenicima, domaćicama, umirovljenicima i samcima koji ne rade.


Odakle to znam?

To se može primjetiti na komentarima.
Rano ujutru je veliki promet. To je vrijeme kada se računala u uredu uključuju i to vrijeme se koristi za pisanje komentara.

Oko 13 sati je, međutim, mrtva tišina, jer su svi na zasluženoj pauzi ili se djeca dovoze iz škole pa im se kuva topli obrok. Ovo oko djece pogađa umirovljenike i domaćice.

Nakon toga se talasa, ovisno o tomu koji je posao prioritetniji: onaj iza ili onaj ispred ekrana. Naime nekada neki post izazove toliko interesa da se ne može napisati samo jedan komentar nego komentar na komentar pa na drugi komentar i sve tako, dok uredski posao može da pričeka moguće i slijedeći dan sve po onom: posao neće pobjeći (a post bome hoće jer već sutradan i čak isti dan uveče dolazi novi i onaj prethodni nije više aktuelan).

Nakon kraja radnog vremena dolazi do oseke... svi žure sa posla kući... a još nije postalo uobičajeno da se za vrijeme vožnje bloguje. Izuzetak su oni koji se doma voze tramvajem ili autobusom, oni mogu da napišu koji kratki komentarčić na svom mobitelu ili tabletu. No dolazi polako vrijeme kada će se moći ponešto napisati i iz auta... tada ni to vrijeme neće biti izgubljeno za blogovski svijet.

Slijedeća plima je interval između dolaska doma s posla i odlaska djece u krevet. Tada počinje intenzivno komentiranje koje se prekida samo za spravljanje lagane večere. Doduše, tipkovnica računala prilično nastrada pri pripremi večernjeg obroka, naprimjer pri rezanju kruha kad mrvice obavezno nađu put do zareza između tipki ali, osim poneke greške u slovima, niko to ni ne primjeti.

Kratko pred ponoć je najzad stvarno dosta ... pa treba još ponešto poraditi na planiranju obitelji... to je bitnije od komentara.

Samo samci u to vrijeme donesu nešto živosti u blogovski svijet. Neću da budem zla i da pretpostavim da ima i onih koji više ne planiraju proširenje obitelji pa je odlazak u krevet pomjeren za još koji sat. A samci? Oni u to vrijeme bloguju bez griže savjesti. Ali samo do slijedećeg zaposlenja ili sastanka sa novo(i)m izabranic(k)om … još sam u nedoumici šta je od ovog dvoje gore...

E sada znate kako sam zaključila ko je i kada u blogovskom svijetu. Zar nisam u pravu?

Sjećanje na majku

21.05.2013.


Kad sjedite kao da već stojite...kad stojite kao da ste već krenuli. Naučite prije svega da sjedite!

Moja mama je to mogla. I dešavalo se to stalno. Ona je sjedila na stolici. Moj tata „Zašto sjediš“. Sjedim.

Drugi su to isto primjetili. „Kad sam prvi put vidjela tvoju majku rekla sam svojoj teti: Pogledaj kako ova žena tu sjedi. Kao anđeo.“

Ona je sjedila tu. Kod pitanja koja su mogla da izazovu nesporazum rekla bi „Ja sjedim jer čekam da se krompir skuva“

Ja pretpostavljam da je, tako sjedeći, ustvari u svojim mislima govorila neku molitvu. A ko god je došao kod mene u posjetu i vidio moju majku kako sjedi na toj stolici uvijek je pitao: „Da li si primjetila kako sjedi ? Zrači takav mir. Kako li joj to samo uspjeva?“

Da li je moja mama već tada bila svetica? Ma ne, ona je inače bila tako živahna i puna duha... ili ipak svetica?

Kad su njen sanduk spuštali u zemlju kroz drveće se začulo hujanje koje je prisutne zbunilo jer je još na putu iz kapele prema groblju sijalo sunce, iako su dani prije toga bili sivi i kišoviti kao u jesen i nisu davali znakove proljepšanja.

Pa ako sam tada, dok je tako sjedila, imala dvojbe oko toga da li je bila svetica, vise nemam.

(Crtica iz sjecanja na moju majku, koja je umrla na današnji dan prije dvadesejednu godinu)

Umjetnost risanja i brisanja

19.05.2013.

Zbog čega se mladi ljudi tetoviraju? I zbog čega baš najviše na leđima? Zašto ne na tabanima? Ok, na nekim mjestima, da ih ne spominjem, sigurno ima poneki... ma ne... veći broj... to već nekako i razumijem. Ali ne razumijem čemu služi tetovaža, koju nikada sam ne možeš da vidiš?

Pa iako to neki objašnjavaju tako da se ovdje radi o umjetnosti a ne o tome da se slijedi moda, mislim da se ipak više radi o ovom drugom. Kao naprimjer kada jedan 14-godišnjak počne da puši jer svi oni sa kojima stoji u dvorištu ili na sportskom igralištu to rade. Naime jadnik zna točno da, ako ne počne da dimi kao i ostali, neće dugo stajati s njima nego pored njih. E 14-godišnjak kadtad shvati štetnost cigarete ili pušenje izađe iz mode, pa on, kao i svi ostali prestanu pušiti, ali šta je sa tetovažom? Nju ne možeš odbaciti.



Pitam se onda zbog čega se niko nije sjetio da si da napraviti tatoo sa bezbojnom tintom. Doduše tada se ne bi vidjela, ali je ipak umjetnost zar ne …

Čekam dan kada će u oglasima kod traženja partnera osvanuti nova kratica TN – tetoviranje nepoželjno. Ali šta će onda raditi oni milijuni žena i muškaraca sa onim zastarjelim plavim „umjetninama“? Sa onim „With Love, forever“ i sa svim onim leptirićima koje vire iz dekoltea i izgledaju tako kao da je naramenica grudnjaka na tom mjestu napravila prljavu mrlju... ili ružice koje vire iz slipa, na donjem dijelu trbuha, odnosno vrište sa „onog najvrijednijeg“.

E, tada će biti novih radnih mjesta. Naime, počeće se masovno otvarati studija za skidanje tetovaže i mnogi mladi će pohrliti u te radionice zbog dobre perspektive a i zbog toga što će ih nesretni roditelji sa „tatoo tamo ili tatoo onamo“ nagovarati da izuče taj obrt, nadajući se da će se i oni moći na jeftin način osloboditi onoga što je zastarjelo i postalo out. Velika briga će pasti na pleća ove nove generacije, ona će biti obilježena kao PT ili TO-generacija (PT = protivnici tetoviranja, OT – odstranjivači tetovaže). To nekako ne djeluje lijepo kao na primjer hippy ili punk:

Međutim, novoj generaciji to neće biti veliki problem. Dobro je poznato već stoljećima da sva djeca novog doba, uvijek teže da se pri traženju nečeg svoga, što će biti karakteristika samo njihove generacije, vode prvenstveno time da se to nipošto ne smije dopasti roditeljima. Zbog čega bi, dakle, sada bilo drugačije? Ne mogu si predstaviti nikako da oni, rođeni u godinama prelaska iz prvog u drugi milenijum imaju tetovažu na tijelu. I tada će tetovirani roditelji da se suoče sa problemom, jer mladost uvijek pobjeđuje starost... tako je uvijek bilo i tako će i ostati.

I baš u današnje vrijeme, koje je vrijeme brzog života, brzih promjena i anonimnosti, dolazi se na ideju: skinuti se, dati istetovirati neku modernu „slikicu“ i to na onome što je čovjeku najvrijednije, ono što je najsigurnije da pripada samo njemu, naime, na tijelu... ugravirati neku prolaznu ljepotu za koju nismo čak ni sigurni koliki joj je rok trajanja? I sve to nazvati umjetnošću. Meni je to pomalo nejasno.

Ja ne volim tetovaže, ne bih si mogla nikako predstaviti sliku da ležeći u krevetu gledam u leđa mog“mužjaka“, sa kojih neki zmaj sipa vatru iz grla i koji samo što ne skoči na mene i ne proguta me... već me na samu pomisao hvata jeza... ne to ne bih mogla...nema tih para.

Jedan postoji, jer svako pravilo ima izuzetak. Ali. molim vas, nemojte me izdati.

Da vam malo pokvarim dan

10.05.2013.

Danas bih da vam malo pokvarim dan. Zbog čega to želim? Jednostavno jer mi se to radi. Obećavam svakome ko pročita ovaj post do kraja da će me večeras proklinjati. Ali nema veze, to mi ne smeta . Radi se o umjetnosti, kulturi a i želji da moj blog ne bude previše ozbiljan. A meni je to pravi početak dana. Sve je potkovano rezultatima naučnih istraživanja našeg mozga. Super. To podiže nivo posta za još jedan stupanj.

O čemu se radi?

Kada posmatramo neku umjetničku sliku, naprimjer Mona Lisu, gledamo je pažljivo, analiziramo, dozvoljavamo u tim trenucima da nas ljepota slike ponese i pokušavamo da što više detalja zadržimo u svom mozgu kako bi se mogli sjetiti kad za to budemo osjetili potrebu.

Kad slušamo glazbu, ona se zakači za neku vijugu u našem mozgu i ostane tu. Mona Lisu možemo bez problema da zamislimo sa bradom ( jedna od teorija da je Mona Lisa autoportret autora) ili trudnu (također jedan od rezultata analize ove najpoznatije slike na svijetu), popričamo o tim smješnim teorijama i zaboravimo. Nasuprot tome, jedva da je moguće učiniti isto to sa nekim glazbenim djelom. Izuzev ako se radi o Beethovenu. Ali ko se danas još zove Beethoven? Drugim rječima, prepušteni smo nekoj melodiji koju negdje čujemo, naš mozak je prihvati i zakači u uho. I što je pjesma lošija to je prijemčivija.

I baš to bih danas da vam darujem. Jednog malog Koreanca, u najlošije sašivenom odijelu ovog stoljeća, kako pokreće noge i bedra u ritmu te nepodnošljive glazbe:

Crvić u uhu


I je li se već zakačila? Veselo vam slušanje!

Oppa's Gangnam style
Gangnam style
Oppa's Gangnam style
Gangnam style
Oppa's Gangnam style..

Da malo pojasnim šta me navelo na to da vam to učinim?!
Nedavno sam imala takav dan. Odjedanput ujutru, još prije nego sam počela da pijem jutarnju kavu, izronila je iz moje glave ova melodija. Psy! I ostala. Cijeli dan. Kod pranja zuba: Oppa's Gangnam style... U tramvaju: Oppa's Gangnam style... Razgovor na poslu sa šefom: Oppa's Gangnam style...jedva sam uspjela da se koncentriram. Drugi ljudi brinu o krizi ili o lošim rezultatima izbora … ja sam bila zaposlena ovom blesavom melodijom. A kako je došla u moju glavu. Ujutru sam na trenutak upalila radio da čujem prognozu vremena i čujem... Oppa's Gangnam style. I ostade u uhu. Cijeli dan. Eto toliko o tome. A baš me namučila i želim da što bolje osjetite kako mi je bilo.

Želim vam lijep dan!

Uzgred, ja sam danas totalno imuna na Psy, jer ja već cijelo jutro imam u uhu: It's a beautiful Day, koju pjeva Michael Buble:
It's a beautiful Day
And I can`t stop
myself from smiling.
..
Divno! Ovo je moja pjesma, toliko je dobra da mi je drago što ću je uživati cijeli dan.

Šta je trulo u državi blogera?

05.05.2013.


Ja nisam sigurno prva kojoj je zapalo za oko da je pristup socijalnim mrežama obrnuto proporcionalan plodnim diskusijama koje se vode na blogovima. Istražujući po mreži pronašla sam niz članaka koji su izašli u posljednje vrijeme u svijetu, upravo na tu temu i u kojima se navodi kao zaključak da je blog, kao način pisanja na internetu, u krizi, te da je "zlatno doba" bloga u svijetu pri kraju.

Zašto je to tako?

Pionir interneta Dave Winer, rekao je da je blog necezurisan glas pojedinca. Ako jedan blog oslikava rezultat jednog grupnog procesa, u kojemu se bloger osjeća zaštićen i ako izbjegava konfrontacije tada to nije blog. Jedan blog, dakle, karakterizira osobnost, otvorenost, hrabrost i spremnost da se upusti u konflikt. Prema podacima koje sam pronašla stoji da se 43% korisnika neta nalazi na socijalnim mrežama kao što je Facebook i Google+, a samo 8% ima blog na kojemu piše.

Razlog omiljenosti fejsa i google+ mogao bi ležati u pripremljenom predlošku na njima. Naime, socijalne mreže čine svojim korisnicima velika olakšanja i daju im, za razliku od bloga, velike prednosti. Naprimjer, veću efikasnost. Facebook ili google+ korisnici mogu prije svega da ograniče svoju publiku i da odbace neželjene osobe na vrlo lak način (izborom prijatelja i reguliranjem privatnosti). U ovakvom filteru je pisanje puno ugodnije nego na jednom blogu kod kojega imaš osjećaj kao kada noću sjediš u osvjetljenom izlogu.
Na socijalnim mrežama se dakle, korisnik osjeća zaštićenim. Svoje vrijeme provede u jednom ograđenom prostoru... sve je pregledno i savladivo. Ne mora se izlagati nikakvoj otvorenoj debati, ne mora se čak ni posebno potruditi.

Isto tako je važno napomenuti da na fejsu ili googlu+ nije potrebno tražiti ni sopstvenu formu niti poseban osobni stil... sve je već predviđeno. Prijem i zahtjevi su niski. To je kao da poredimo kauč na kojem sjedimo kad gledamo TV i bidermajer sofu.

A blog?

Blog bi mogao da se uporedi sa stajalištem vlakova: Pišeš i čekaš šta će se desiti sa tvojim postom: da li ćeš dobiti pozitivne kritike i da li će te neki post katapultirati u malo više sfere.



Da bi jedan novi blog izazvao pozornost potrebno je mnogo više učiniti nego ranije: pisati komentare, diskutirati u blogerskoj zajednici o onome što te zanima i ne zanima, samo da bi privukao pozornost da neko počne da te čita. S druge strane, većina top blogera ponaša se elitarno prema početnicima. Slijedeće je da ne postoji obostrana podrška između blogera a isto tako sve je više nespretnog upravljanja kod komentara što dovodi više do raskola nego do korisne diskusije

Da se vratim na onu konstataciju da je blog usporediv sa kolodvorom. Bez obzira na ovakva razmišljanja i zaključke koje su donijela novija istraživanja u pojedinim blogerskim zajednicama u svijetu, ja sam izabrala kolodvor naspram bezbjedne ograde i sviđa mi se blog-stajalište, zbog izražavanja i podsticanja kreativnosti, iako vlak za nastavak putovanja svraća sve rijeđe.

Dobar tek

02.05.2013.

Jučer sam se odlučila!

Želila sam da učinim nešto dobro za sebe .Moje lijeno tijelo vrišti za sportom. Ima želju da ponovo postane fit. Sva mast koja se od zime nakupila učinila ga je sporim a i ne izgleda baš lijepo.

Pitanje je samo: koji sport je najbolji?
Ekipni? Ko će me ovako nespretnu uzeti u svoj tim. Ima samo da ispadnem smiješna.
Fitness? Nee, Takav jedan studio košta ovdje poveliku sumu novca a ne mora biti. Osim toga, doći među sva ta istrenirana tijela sa mojim jastučićima na stomaku ... pa da me najprije ismiju... ma nema šanse.
Bicikl? Ne dolazi u obzir. Moj prastari stroj me ne raduje, a osim toga nije više ni siguran, na stranu to da me vožnja odvaja od kuće barem nekoliko sati. Na kraju krajeva nemam namjeru da idem na putovanje, nego samo malo da istreniram ovo svoje tijelo koje je preko zime postalo teško.
Trčanje? To bih još i mogla. Naime prije par godina sam imala sreću da sam naletila na tipa koji ovdje radi kao osobni trener, između ostalog bio je i trener moje šefice, kod koje sam mu učinila uslugu, pa mi je dao par besplatnih savjeta i nekoliko praktičnih sati trčeći samnom. Da... trčanje to bi zaista išlo. Jeste da nije veselo trčati sam ali imam čak i neku spravicu sa slušalicama, na kojoj uobičajeno slušam po noći knjige (ne čudite se, osim što rado čitam, volim i da ih slušam jer to štedi vid). Da, to je to... trčanje je najbolje.

Dakle, obučem neku komotnu odjeću. Imam ja i pravu opremu za trčanje ali zasada, mislim, dok ne optrčim par kilometara nije još za mog tijela jer svi šavovi pucaju već pri navlačenju. Negdje u ormaru nađem stare sportske patike (sreća da povećanjem broja kilograma ne raste i broj cipela) a na njima je bio prikačen čak i mjerač vremena i pojas za mjerenje pulsa. Hahaha, sad se mogu i nasmijati kako sam tada sa mladim zgodnim trenerom bila pokupovala sve potrebno i nepotrebno, naravno u njegovoj firmi i izdala prilično novca za to.

Ali nazad na trčanje. Pitanje je koliko vremena ću trčati? Ne smijem ni predugo a ni prekratko jer onda nema smisla. Trčaću da bi nešto postigla ali s druge strane neću da se ubijem. Pola sata? Ma ne, bolje 45 minuta, to bi moglo biti optimalno a i nisam baš slabić. A koju stazu da trčim? E, tu ću se osloniti na svoj instinkt i na svoju sreću. Dakle, počinjem...

1. minuta: Ide ko po loju! Sve super... imam više snage nego što sam mislila. Znači mogu pojačati tempo... svaka izbočina na putu savladava se bez problema...ovo je čak pravo zadovoljstvo... Baš dobro, otkrila sam moj omiljeni sport. Trčanje je baš super.

2.minuta: Napokon sam stigla na šumski put. Ovo korijenje mi već ide na živce. Ali ništa strašno, naravno da trčim dalje...zaključujem a da ne trepnem. Čak mi, na moje veliko iznenađenje, ni ova mekana zemlja na putu ne smeta. Ponosna sam na samu sebe!

3.minuta: Ovo je baš dobra staza, posebno je lako nizbrdo. Okolina je lijepa i uopće, sport povezan sa prirodom čini dobro i duhu i tijelu. Mislim da bih ovako mogla vječno da trčim.

4. minuta: Uh … na trenutak sam zaboravila da obratim pažnju na disanje pa je postalo neravnomjerno. Sa strane je počeo bol, ali to ću već izdržati... treba samo početi opet redovito disati. Samo ne stati. Sada moram da idem dalje i da ne odustanem. Moram!
.
5.minuta: Ovaj bol sa strane neće da prestane a znoj curi niz lice i grize za oči. Bah, polagano postaje baš naporno. Ali hej, to ću ja već savladati. Pogledam na sat i naježim se... tek pet minuta. Ovo može da postane neugodno.

6. minuta: Moja majica je mokra od znoja. Listovi na nogama gore kao na vatri.. Dišem teško. Još uvijek me muči onaj bol na strani a ovo glupavo korijenje na šumskom putu prouzrokovalo je da padnem licem na zemlju … ali motivirana mišlju da se jastučići oko struka tope, dižem se i nastavljam.

7. minuta: Čini mi se kao da trčim već satima. Zato odlučim krenuti nazad kako bih izbjegla situaciju, ako padnem mrtva, da to bude daleko od mog kauča. Sva sam se uvrnula ali se još ne dam.

8.minuta: Predajem se. Sada idem šišteći. Umorna sam! Žedna sam!! Do vraga, strašno sam žedna!!! A uz to polako osjećam i glad. I odjedanput me cijelim tijelom prožima želja za kućom. Moram kući! Polako počnem opet da trčim, ali u jako laganom tempu.

9.minuta: Pretrčim jednu okuku i ugledam pred sobom brežuljak... onaj isti kojim sam se tako lagano maloprije spustila. Unutrašnji glas kaže mi da to mogu savladati. Čujem i brdašce kako kaže: Ma ne možeš ti mene savladati, ti debela... aj pokušaj … dođi, dođi! Čujem jasno taj glas … i zainat se odlučujem da moram pokušati … moram pokazati toj hrpi zemlje ko je gazda.

9. minuta i 30 sekundi: Auuuu, ala je ovaj brežuljak velik. Ne osjetim više svoje noge. Osjećam još samo bol.. Nemam pojma odakle dolaze ti bolovi. Ali izdržaću... izdržaću!

10. minuta: Ne mogu više! Totalno sam iscrpljena. Sva snaga mi je ostala na ovom brijegu. Potpuno crvena u licu pokušavam da, polagano se krećući, dođem do kuće. Hvatam zrak... da mi je samo da postignem to da mi otkucaji srca dođu u normalu, ali nije baš tako jednostavno
.
11. minuta: Malo sam se sabrala i na ivici puta otkrijem jednu klupu... odlučim da se malo odmorim ...da mi je samo da stignem do nje … samo da sjednem na nju … samo da ne padnem. Sjednem na trenutak ali ne mogu tu ostati ..: moram dalje da trčim. Kući...mojoj kući! Dobijam novu snagu.

12. minuta: Nakon samo 20 sekundi natrčim na novi korijen koji je izvirivao iz zemlje i pružim se koliko sam široka i duga. Ne mogu više ni da mrdnem a kamoli da ustanem. Umirem!!!

13. minuta: Jedan dječak, koji je slučajno prolazio svojim biciklom, zaustavi se i pomogne mi da stanem na svoje noge. Zatim me je postavio na stražnje sjedište, gdje obično vozi svoju školsku torbu, i dovezao do ivice šume, na ulicu. Bila sam mu zahvalna do neba.

14. minuta: Svako uzvišenje na ulici, zbog kojeg moram da podignem nogu više od pet centimetara je mučenje. Proklinjem onoga koji je napravio ovakav plan gradnje po kojem je ivica nogostupa tako viiiiisoka. Proklinjem i sve automobile kao i bicikliste jer svaki susret s njima me prisiljava da silazim sa nogostupa na cestu i obrnuto. Baš je to nepravda!

15. minuta: Stojim pred vratima zgrade i jedva uspjevam da otključam vrata jer mi ruke drhte. Zatim se penjem još uz beskonačno stepenište do stana. Pet prokletih stepenica do vrata. Kad sam se napokon dokopala stana, zakoračih u hodnik i zape za tepih-stazu i padoh opet cijelom dužinom. I ne pomjerih se više! Jednostavno sam zatvorila oči i umirila se.



Slijedeći dan: Probudila sam se na mom tepihu rano ujutro i još uvijek sam u istoj odjeći koju sam bila obukla za trčanje. Izgleda da sam cijelu noć provela tu. Kad sam htjela da ustanem i ispravim se odmah sam osjetila svaki mišić. Do vraga, baš boli! Dobila sam upalu mišića … i to kakvu! Polaganim koracima, pazeći da stanem na pod tako da što manje boli, dođem do spavaće sobe i nekako se popnem na krevet. Zaspem ponovo. I onda … nakon samo desetak minuta čujem alarm … moram ustati i spremiti se na posao, ali ne mogu to sebi uraditi. Idem liječniku.

Moj kućni liječnik, kada je vidio o čemu se radi, samo je slegao ramenima jer šta može da učini? Tablete protiv bolova, hocu super-jake tablete … drogu ako pomaže da ovo prođe. Dobijem tablete. Protiv srednje jakih bolova.

Napokon sam kod kuće, ispružena na mom kauču a pored mene se smiješi vrećica sa čipsom, sa okusom paprike … i nije prošlo dugo... mmm-njam-njam ...našla se u mom stomaku. Jesti je super … i što je najvažnije... ne može da zaboli.

Temu sport a s tim u vezi i trčanje, sam otpisala. Što dalje od mene! Budalaština! Od danas živim prema slijedećem pravilu:

Pošto si već dobila nekoliko kilograma, ne smeta još neki više, jedi i dalje!
( Znam da će ovo pravilo trajati samo do trenutka dok ponovno ne stanem na vagu, ali zasada sam sretna s njim)

Tako, a sada idem da večeram.



Svima koji rado jedu želim dobar tek!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se