Često razmišljam o tome, ko bi u lijepoj našoj mogao da bude uzor?!

Jesu li to političari? Neeee, oni sigurno nisu...
Jesu li sportaši? Nisu ni oni.
Jesu li to pseudo- superstarovi ili glumci? Oni tek to nisu ni blizu....
Ili možda naturščici iz TV-dokumentarki?. Skoro ali opet netočno...

To su kuhari!

TV-kuhari su svugdje... ne može ih se previdjeti. Neprestano se na nekom kanalu vrte njihovi likovi u bijelom čije se mudrosti šire među ljudima i koje se pažljivo slušaju i prihvataju!!!

Ranije je Oliver Mlakar davao jednom tjedno recepte i to na takav fini način da je i onaj najgluplji od nas mogao da napravi to jelo. Danas se kuva samo još sa dodacima koji u najmanju ruku ne sadrze ni masti ni šecera ni... a koja koštaju kao zlato ili pak mogu da se nabave samo na onoj strani Mjeseca koji mi ne vidimo. I pri tome još rade sa profesionalnim priborom i sa desetak godina prakse u svom obrtu.

I dok je Mlakar od nas očekivao da napravimo obično varivo od poriluka sa dodatkom vegete, današnji kuhari smatraju da to mora biti najmanje „haute cuisine“.
U redu, ko to umije neka to i čini, ali prema mojemu iskustvu je 90% građana nesposobno da napravi nešto iz te „hajkičen“ a i kad to neko i pokuša razlika između onoga što su napravile ove TV zvijezde i neko od gledatelja njihove emislije, otprilike je tolika kao što je to između zemunice i nebodera.

Ali ovdje se ustvari i ne radi o kuhanju nego o razgovoru. Svejedno kako ide ali bitni su izrazi. Ko je znao točno kako se izgovara Ciabatta sve dok to Jamie Oliver nije spomenuo.

Također se dešava da se neki sastojci zamjene pa autentično nacionalno jelo ima sasvim neki drugi okus i zapravo ne zaslužuje svoj naziv. Tipičan primjer je salata od rajčice sa mozzarellom i i bosiljkom. Na stranu da ovaj sir sličan gumi nema nikakvog okusa pa sve i da naš jezik posjeduje dvostruko više nerava … neee, mora se još za ovu salatu uzeti balsamico da pob(g)olj(r)ša sve to. Talijan bi na ovu mješavinu napravio grimasu gađenja jer to je otprilike kao kada bi kulen umakali u nutelu da mu poboljšamo okus.

Međutim David Rocco i ostalo društvo smatra da mi te sve stvari možemo da uradimo s lakoćom i pri tome nam oni izgledaju kao najpametniji na ovome svijetu i dalje.

A kad pogledaš zanimanje kuhar, to je jedan sasvim normalan poziv... ni manje ni više. Visoko obrazovanje nije neophodno. Možda još neki tečaj kod nekog kuhara koji posjeduje jednu zvjezdicu u inozemstvu i onda su bogovi.

A to me baš zanima... naime kako to da je baš taj poziv toliko postao popularan i da izaziva toliku medijsku pozornost. Na primjer o nekom poznatom TV - zavarivaču ili TV – kamenorescu nisam čula na televiziji. No takve pozive imaju samo ljudi u emisijama kao što je „Tog se nitko nije sjetio“ ili slične.

Dobro jelo, ili još bolje rečeno, znati sve o dobrom jelu, dovodi ljude na dobar glas. Najvažnije je naučiti da se gotovo jelo na koncu pospe sa par kapi maslinovog ulja i balsamica: to je najčešći savjet koji treba svakako poslušati ako hoćete da jelo bude ukusno.

Međutim mi smo ljudi od stola, volimo da sjedimo i jedemo Zato postoji „Večera za 5“. U ovoj emisiji vidimo ljude koji svojim gostima pokušavaju napraviti neko jelo a iz samog kretanja po kuhinji vidljivo je da, osim smrznute pizze, koju otpakuju i gurnu u pećnicu, ništa drugo i ne znaju da skuhaju. Ali to i nije bitno. Naime sama emisija ima drugu poruku: svejedno je šta dobijemo pojesti, bitna je sredina u kojoj jedemo.

Ambijent je čak bitniji od uživanja u jelu... odnosno može se servirati jelo pripravljeno iz konzerve sve dotle dok na stolu gore svijeće i isti ukrašavaju kamenčići, perle i ostale sitnice, zavisno da li se radi o ribi (tada je neizbježna i pokoja školjka) ili o piletini kada se mogu staviti i jaja, naravno kuvana jer se, ako je meso prepečeno, mogu pojesti. Zbog toga ovaj dio uzima i najveći dio vremena pripreme. Na koncu gosti ocjenjuju domaćina: "Što se jela tiče bilo je presoljeno ali je zato dekoracija stola bila savršena tako da od deset dajem devet bodova“.

Dakle opet nešto površno od pojedinaca. Zbog čega se mučiti kad već i dugogodišnje iskustvo pokazuje da zdravo neznanje najbolje pali?

Koje vino ili pivo će nam prijati uz neko jelo kazao nam je već Rocco... koju egzotičnu životinju trebamo da probamo rekao je Jamie.

Međutim, šta pripraviti da nam prija, treba da si sami kažemo a nikakav kuhar. Šta mi to znamo o mesu noja ili klokana stavljenom u marinadu spravljenu od rižinog ulja i češnjaka. Mi jedemo jedan obični odrezak ili prženu ribu i to pripremljeno sa začinima koja nađemo u našem dućanu.

Nadam se da ste nakon ovog čitanja dobili apetit na jednu porciju graha ili na kuvani krumpir sa blitvom i isfriganom ribom. Ali jedno ozbiljno pitanje: znate li još to da napravite?

Ukoliko nemate pojma o čemu pišem obiđite našu blogosferu i naćićete takvih jednostavnih recepata, po kojima garantirano možete napraviti nešto jednostavno a ukusno. A za piće se ipak morate pobrinuti sami.