Danas sam, nakon dužeg vremena čitala jedan ženski časopis. Ranije sam to činila češće i rado. Tako sam naprimjer saznavala kako žive druge žene u inozemstvu, kakve ideje imaju da bi životu dale bolji smisao. Čitala sam uputstvo kako se plete kapa, šal, pulover... to mi se toliko dopadalo da sam prema jednom uputstvu isplela jedan pulover od zelenog konca i svima se u mom uredu svidio te su moje kolegice za svoj slijedeći rođendan dobile isti... prema istom uputstvu ali u različitim bojama. U tim časopisima volila sam stranicu sa receptima, kozmetičke savjete i modu, iako su neke stvari za moj tadašnji novčanik bile preskupe.

A onda je došlo vrijeme kada su mi se u tim časopisima dopadale još jedino reportaže, ali sam ipak zaključila da baš i nisu bile toliko uzbudljive da bih samo zbog njih kupovala cijeli časopis. I prestala sam da ih čitam.

I sada, nakon duge pauze, kupujući neke druge stvari na kiosku, zapeo mi je za oko jedan ženski časopis i kupila sam ga. Pročitala sam ga od prve do posljednje stranice. Naravno, izuzimam stranice sa reklamama kojih je popriličan broj. Očito da mnoge žene dijele moje mišljenje o kvalitetu današnjih ženskih časopisa pa redakcija pokriva troškove nudeći svoje stranice onima koji imaju više novca.

Prvo sam, nakon sadržaja pročitala kolumnu. Lijepo napisana ali mislim da bih to mogla i ja da savladam...možda i nadvladam. Zatim naletim na test o tome da li odgovarate jedno drugom: vaš partner i vi ... ili je bolje da nabavite psa. Još jedan test: da li vam bolje odgovara dnevna soba u Feng-Shu stilu ili ona sa fototapetom preko cijelog zida (rezultati testa se mogu pročitati na stranici 89).

Slijedi nekoliko stranica mode: haljine, jakne cipele torbice... sve marka skuplja od one prethodne (skuplja... ne ljepša). Dakle, haljinu koja tako sjajno izgleda na slici, a koja košta više od moje mjesečne plaće, definitivno neću kupiti. Možda bih i mogla sebi da je priuštim ali moj stari kompjuter je počeo da kašljuca, moja najdraža nećaka uskoro ima rođendan a odavno imam želju da vidim Veneciju, pa iako nas dijeli „samo“ more, nisam još uspjela da vidim gondole koje plove njenim kanalima. Osim toga uskoro ističe registracija moje žar-ptice a posjeta zubaru koja je ovaj mjesec uplanirana odnijeće priličan dio mog prihoda. Dakle nikakva skupa haljina.

I tada...ono zbog čega sam nabasala na časopis i kupila ga: sa prve stranice najavljena velika reportaža o nekoliko žena koje su svoj život okrenule naglavačke i našle sreću. Sve su imale obitelj, super posao sa dobrom plaćom, nosile italijanske cipele...i sve su bile pod stalnim stresom i nesretne... dale su otkaz (neki firmi... neki obitelji) i onda je svaka od njih sa raznim luckastim idejama postala uspješna. To zvuči super, zar ne? A tek fotke tih žena? Sve izgledaju dotjerane, sa idealnom figurom, besprijekornom frizurom, životna sreća zrači iz svake rupice dugmeta na njihovim Jil Sander kostimima, koje si opet mogu priuštiti jer su sada mega-uspješne.

Nemam pojma šta sam ja to očekivala kad sam htjela da pročitam ovo (a zbog čega sam i kupila časopis). Sigurno da svojim životom nisam potpuno zadovoljna. Moj posao nije stoposto ispunjenje mojih snova, mada nije ni loš a nemam ni posebno veliko priznanje za onaj dio posla koji obavljam kod kuće, iako se taj dio, po mom mišljenju i ne može mjeriti novcem … ali ozbiljno, kakve su to šanse koje život nudi nekome ko sve odbaci, posao ili obitelj i uhodane puteve ... da li se baš ništa ne poremeti? A ja se čak ne mogu odreći onog divnog osjećaja kad vidim iskricu radosti u očima moje nećake kad dobije na dar ono što je želila ili kad stavim na noćni ormarić (ili na fejs) uokvirenu fotku snimljenu okom nekog stranca (kako drugačije dobiti zajedničku fotografiju?) ... mene i mog dragog u gondoli. Naprotiv Jil Sander kostim mi nimalo neće nedostajati, nisam ga nikada prije imala a ne zavidim ni ženama u časopisu koje su postale toliko uspješne da su ga ponovo mogle sebi priuštiti.

Očito da postoji pravi trenutak u kojem se život može promjeniti i ove žene iz časopisa su ga pogodile. Taj mali broj žena. O onim drugim ženama, od kojih mnoge ne mogu da si priušte skupe haljine nego samo jeftine časopise pomoću kojih sanjaju san ovih strankinja i fotomodela, se ne piše...nikome nije zanimljivo.

Sada razmišljam da li da napišem pismo redakciji.: "Draga Redakcijo," napisala bih, "u vašem posljednjem broju podstičete svoje čitateljice da skupe hrabrost, odbace dotadašnji život i ostvare svoje snove, jer samo tako će biti sretne i zadovoljne. Dakle, tek kad postignu takav uspjeh, kako vi kažete i sebi uspiju da priušte markirane haljine i cipele biće savršeno sretne. Ja imam jednu ideju kojom bih mogla da ostvarim sve to: moj san je da pišem kolumnu za vaš časopis. To znam i umijem. Mislim da bih to činila čak i bolje od ovog dosadnog i stresnog posla koji sada radim. A sreću, kako sami tvrdite, ima onaj koji nešto u životu rizikuje. A ja rizikujem... nudim vam moje priče kao vaše kolumne i za takav posao promjenila bih čak i moj život... ostavila bih moje dosadno radno mjesto, naravno, kada biste mi dobro platili...toliko dobro da mogu da kupim onu haljinu sa stranice 34. U stvarnosti želila bih da znam da li stvarno vjerujete u to što ste napisali. Ako je tako već se unaprijed radujem da od travnja ove godine čitam sopstvene tekstove u vašem časopisu. Srdačan pozdrav."

Da li bi redakcija odgovorila, šta vi mislite?