`Alo,`alo!

24.02.2013.

Mi smo postali poznati i važni. Svaki od nas pojedinačno.

Ranije smo bili toliko nevažni da nam je kao djeci bilo dozvoljeno da se igramo na ulici, da na obližnjoj rječici gradimo brane od kamena, posjetimo drugare u njihovoj ulici i kad smo u jednom trenutku shvatili da je sunce već davno zašlo za brdo i da je vrijeme da idemo kući jer će se mama i tata pitati što je s nama, pokupili svoje igračke i prešli onih nekoliko ulica do svog doma.

Danas djecu zovu već prije nego je posljednji zrak sunca zašao da bi ih se podsjetilo na dogovor da blagovremeno krenu kako bi na vrijeme bili kod kuće. Zbog čega je napokon kupljen mobitel djetetu koji još nije navršio ni osam godina? Ali da budemo iskreni koje dijete se danas uopće igra na ulici a i zbog čega bi izlazilo van kad kod kuće ima kompjuter na kojemu može čak i u 3-D formatu pronaći i pogledati svaku ulicu rodnog grada?

Riječica, čija je obala u međuvremenu izbetonirana a na ponekom žbunju koji je divlje izrastao visi nemali broj plastičnih vrećica, bila je zadnji put pregrađena kada je jedan biciklista, koji je precjenio kvalitet asfalta i vozio prebrzo, izgubio kontrolu te pao sa bicikla a isti se skotrljao niz betonsku obalu i popriječilo riječicu, gradeći branu. Obližnji pješaci i džogeri našli su se odmah pri ruci i izvadili bicikl iz rječice za par minuta . Na žalost biciklista nije prošao tako dobro nego je pri padu uganuo nogu pa su mu prolaznici savjetovali da nazove nekoga koji će pokupiti njega i bicikl koji je bio pun vode.

Naravno, u takvim slučajevima imati mobitel je veoma korisno... to zaista ne poričem. Također je umirujuće za roditelje da mogu dijete nazvati ( ili što je znatno rijeđe djete njih) ako zakasne par minuta jer su zaboravili na vrijeme a nisu oteti ili zalutali vraćajući se niz onih par ulica koje vode doma. Posebno je mobitel koristan kada se desi da treba nazvati pomoć kod neke nezgode kao što se desilo sa vozačem bicikla.

Ali, Bože moj, šta je sa onima koji neprestano telefoniraju na ulici ili još gore...u autobusu ili tramvaju gdje si prisiljen da slušaš izvode tih razgovora kao na primjer „...i tada je Vesna rekla da će sa Milanom prekinuti vezu... a Milan je rekao da on ionako već ima drugu... a nato je Vesna rekla: pa neka, neka ima... a onda je Milan rekao...“

U autobusu kojim se vozim na posao čula sam vrlo zanimljive rasprave o izgledu jutarnje pelene djeteta, iscrpni referat o mogućnosti kako da se na ispitu iz matematike prepiše ( u svakom slučaju bila sam ja iscrpljena od tog slušanja) a bila sam čak i svjedok jedne bračne prevare.

Izgleda da je danas držati mobitel na uhu sličan fenomenu nekih radnji u sopstvenom automobilu u vožnji gdje se bez stida kopa nos, nanosi ruž na usne ili pjeva glasno melodije sa radija, iako se sopstveni glas i glas sa radija razlikuju u pola oktave. Ili da se, kod naglog kočenja nekog drugog vozača na putu koriste geste i riječi koje su svakome, u normalnim odnosima neugodne i ne bi ih inače nikada upotrijebili izvan svog automobila. Što je još zanimljivije je to, da je vozač svjestan da ga drugi, koji voze mimo njega, mogu vidjeti i čuti ali to mu uopće nije neugodno.



Tako je i sa mobitelom. I on je postao virtualni komad plastike koji ne propušta zvuk, pomoću kojeg se neophodno mora hitno informirati sugovornik o nekom događaju, nije bitno ko se nalazi pored i može (ili mora) slušati. Sagovornika se doduše ne može čuti ali njegovi se odgovori mogu naslutiti prema mimici i na temelju onog dijela razgovora koji ide iz usta vlasnika mobitela.

U novije vrijeme se na stajalištima tramvaja u mom gradu ne smije pušiti, jer je najzad shvaćeno i prihvaćeno da se ne može dozvoliti da nepušači udišu dim zapaljene otrovne biljke koji zagađuje okolni zrak i truje i njih.

Protiv prenatrpanosti zraka informacijama sa mobitela skoro ništa još nije poduzeto. Oni koji telefoniraju nemaju, kao ni pušač, obzira prema nedužnim „slučajnim“ slušaocima.

Iako... to nije baš potpuno tačno. Za vrijeme razgovora o „kakici“ u pelenama pomenutog novorođenčeta, stariji gospodin, koji je sjedio na sjedištu do vlasnice mobitela postajao je sve zeleniji u licu. Na kraju je prostenjao posljednom snagom: „ Ja mislim da ću povraćati“. Ali, vlasnica mobitela nije prekinula razgovor. Za Boga miloga... nikada ne bi priznala onome na drugom kraju žice da je nešto uradila pogrešno. Umjesto toga ustala je i sišla na prvom stajalištu da bi u miru završila razgovor.

Kad se sjetim...tako je počelo i sa otrovnim štangama... iako je to bio dugotrajan i spor proces ali pušači su se, na negodovanje onih drugih odmicali malo dalje. A postupak ove vlasnice mobitela koja je reagovala na negodovanje slušaoca izlaskom iz vozila podsjeca na početke sa cigaretama a to daje nadu.

I to je neki pomak, zar ne?

Kako napisati dobar post

10.02.2013.

Nisam tako dugo aktivni korisnik ovog bloga i nemam posebne ambicije da ga čita što više korisnika, čak je jedno vrijeme bio i zatvoren za publiku. Na nagovor mojih najbližih prijatelja otvorila sam ga i mogu reći da se osjećam isto i sa komentarima i bez njih. Lijepo je pročitati nečije mišljenje o onome što sam napisala ali... ovo je blog ... pišem ga više za sebe i imam drugačiji odnos prema onome što je u jednom postu napisano od onoga što je objavljeno u jednoj knjizi.

I tako sam otkrila svijet blogera. Svijet za sebe. Blogeri pišu postove a još češće čitaju postove drugih i vrlo rado komentiraju. Neki su komentari zaista odlični, čak nekada bolji i od samog posta a nekada su napisani da se broje... to je moj utisak. Mogu samo još napomenuti da sam kod izvjesnog broja blogera primjetila određenu dozu egzibicionalizma, što i ne smatram nekom manjkavošću, naprotiv ponekad je zanimljivo zaviriti u tuđe živote... ali samo ponekad.

Ono što mene okupira po ovoj temi je to zašto se jedan blog čita i komentira češće od drugog. Tema koju blog obrađuje, način pisanja ili nešto treće? I počela sam da čitam postove, kako one na naslovnici tako i one koji se nalaze neprimjetni na spisku dnevnih postova. Neću da ocjenjujem konkretno ni jedan blog, mogu samo reći da je u mojoj pročitanoj količini bilo postova koji će me ponovo vratiti na blog sa kojega potiču a bilo je i postova koji su od top-blogera a da mi se nisu dopali. No to je već stvar ukusa pojedinca.

Sve u svemu, ja sam na osnovu moje višetjedne analize blogova i komentiranja ili nekomentiranja postova, pokušala da opišem u nekoliko tačaka šta jedan post treba da sadrži da bi bio zanimljiv za čitaoca. Pa evo mojih zaključaka:

1. Jedan post mora da obrađuje jednu uzbudljivu temu.
Uzbudljiva tema može sa bude i „Bog, kako ste?“. Priličan broj čitalaca nalaze da to treba nagraditi komentarom.

2. Postovi koji imaju za temu prošlost nisu zanimljivi niti se komentiraju rado.
Naprotiv, teme kao što su politika i stanje u zemlji, sex, BDSM, samoubojstvo i pečeni krompir sa dodatkom ruzmarina su teme koje se najčešće čitaju.

3. Post ne treba da bude predugačak.
Dugački postovi se ne čitaju.

4. Rečenice trebaju biti što jednostavnije, dakle bez onih dodataka između zareza što čitaocu stvara dodatne teškoće i gubi strpljenje da post pročita do kraja.
Mozda nisam ovo trebala da stavim ali neka sada ostane.

5. Slike treba pažljivo odabrati jer su dosta bitne za post.
Ovdje je jedan primjer zanimljive fotografije:



Ova fotografija je urađena dobro, ima točno doziranu količinu provokativnosti, hrabrosti, drskosti i mrvicu seksa što se čitaocima dopada.
Nažalost slika nema veze sa tekstom. Međutim, to nije ni bitno, jer na to niko ni ne obrača pažnju.

6. Vlasnik bloga mora imati mnogo prijatelja, najmanje stotinu ili više
Razlika između prijatelja na fejsu i ovdje je da nije dovoljno lajkati, treba napisati barem: "Divno napisano!!!!"

7. Ovaj post, već sada pretpostavljam, neće biti hit.
Shit!!!

Nedelja

03.02.2013.

Vjerovatno je svakome poznat onaj osjećaj da je nedelja. Ulice su poluprazne, prodavnice zatvorene, kućni poslovi odrađeni i vikend je praktično završen. Znaš tačno da se danas neće desiti ama baš ništa, ali ipak visiš jednom niti u nekoj ludoj nadi da bi nešto moglo da prekine ovu, takoreći pretprogamiranu dosadu. Pa, iako pretpostavljas da se mnogima dešava isto, imaš osjećaj da si ti jedini koji je inficiran tom bolešću letargične nedelje.


Sve, zapravo počne već ujutru, dužim spavanjem. Kad se probudiš, prvo te počne mučiti dilema: obući se ili ostati u piđami? Optimisti se obuku a realisti ostanu u onome u čemu su bili u krevetu. Ja nekako pripadam više ovoj drugoj grupi.

Poslije, onako u piđami sjedneš za sto, polagano doručkuješ uz novine i onda se posvetiš svom omiljenom poslu u ovakvom danu: hoću ovo...neću ono.
Ako već i nađeš neko zanimanje, već sam osjećaj da je sutra kraj tjedna i da moraš na posao toliko te zaokupira da misliš da bi najbolje bilo da ovaj dan što prije prođe te zaključiš da nema smisla nešto ozbiljno počinjati jer i nemaš više puno vremena: sutra je već radni dan. Tako se vučeš po kući cijeli dan, a navečer ti žao što si ga izgubio ali onda je već kasno.
Naravno da ima izuzetaka: neko ode na izlet ili u kino pogledati neki dobar film ili pozove prijateljicu da se ispričaju ali uvijek je negdje u malom mozgu onaj osjećaj: vikend je gotov i sutra počinje sve iz početka.

Ispričaću jedan svoj doživljaj koji mi se desio u jednu, davno prošlu nedelju i tako doprinjeo da nedelju definitivno smatram najlošijim danom u tjednu.
Zlo je počelo več time da sam se probudila sa jakom glavoboljom, što nikada nije dobar znak. Jedan aspirin kasnije bila sam toliko rezignirana da sam odlučila da ostanem u piđami.
Bila je zima, blizu Božića i došla sam na ideju da tu nedelju koja je ionako bez važnih događanja, provedem u pravljenu ukrasa za bor. Pošto sam bila smirena tabletom protiv glavobolje i moja moć gibanja ograničena,uspjela sam, da pri otvaranju ormara gdje su stajale razne potrebne sitnice za rad, prignječim prst. Bol je bio neizdrživ, kasnije je i nokat pocrnio i otpao, tako da nije bilo ništa od mog rada na nakitu. Istu ruku sam, jedne nedelje u proljeće, slomila silazeći niz stepenice pred kućom, koje su bile klizave i tri tjedna nosala gips. Da nesreća bude još gora radilo se o desnoj ruci.

Ono što je bila kruna na sve to je da me isto veče, sada več davno bivši dečko ( u to vrijeme sadašnji) obavjestio da će postati tata.
Prva misao na tu vijest je bila: Šteta da je nedelja, pa su sve prodavnice zatvorene, inače sam mogla otići u supermarket na kraju ulice, kupiti cvijeće i balone i čestitati na sretnom događaju.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se