Skoro da zaboravim

24.05.2012.

Upravo sam se sjetila sna od proteklog tjedna i htjela bih da zapišem prije nego ga zaboravim.

I upravo o tome se radi u snu, o zaboravnosti. Naime, ustvrdila sam da u posljednje vrijeme često zaboravljam imena. To nikako ne odgovara mojoj ličnosti i prilično me je zabrinulo. Ponekad sam uporna i pokušavam da se sjetim imena osobe koja mi je tog trenutka u glavi i to toliko dugo dok mi ne uspije. Neki puta, posebno ako to razmišljanje predugo traje, nazovem nekoga za koga pretpostavljam da će znati, jer mi to inače ne bi dalo mira sve dok se ne sjetim.

Ova briga oko moje zaboravnosti prouzrokovala je da o tome sanjam, ali istovremeno san mi je pomogao da riješim taj problem na tako neobičan način da sam se poslije svemu tome slatko smijala.
.
Dakle sjedila sam u svojoj dnevnoj sobi, na kauču i čitala. Odjedanput sam se sjetila Bebeka, nekadašnjeg pjevača poznatog sarajevskog sastava "Bijelo dugme". Osobno sam ga srela u davnim gimnazijskim danima, u Omišu, gdje sam ljetovala sa društvom a oni pjevali navečer na igrankama. Sjetila sam se kako je došao nakon jedne pjesme do nas i jedino meni pružio ruku da se pozdravimo. Bila sam ponosna... i još više kada me upitao za ime i izgovorio ga glasno ... i još jedanput...( to je stvarno tako bilo).

Ali sad pozor! Ja sam ga htjela pozdraviti... također njegovim imenom ali...nisam mogla da se sjetim kako se zove. Počela sam da se preznojavam, da u glavi prebirem sva moguća muška imena kojih sam se u tom trenutku mogla sjetiti i...ništa. Jednostavno u toj cijeloj paleti muških imena nije bilo njegovog. Sramota, Brigita...baš sramota, mislila sam.
Tada mi padne na pamet spasonosna ideja...googlanje...kako mi to ranije nije palo na pamet. Dakle počnem da googlam (naravno sve se to sada dešava u snu, jer u to vrijeme nije postojalo ni g od googla), utipkam ime Bebek... i prvi rezultat donio je uspjeh. On se zove Željko. U tom trenutku sam se probudila.

Zar to nije super? Kad opet budem zaboravila neko ime, legnem, zaspem i u snu googlam. Ali ima jedan mali problem: Šta da utipkam ako zaboravim ime kćerke jednog od mojih starih prijatelja, a nemam nikoga koga bih mogla da nazovem i pitam. Imam prezime, znam gdje stanuje ali da odem do tamo i pogledam na poštansko sanduče ili zvono ...da me vidi, ona ili neko od njenih ...to bi bilo baš neugodno.



Onda se odlučim za krevet, legnem i googlam ... ime kćerke, otprilike pravac u kojem stanuje, ulica i broj, crnka, simpatična...baš me zanima sta će mi Google izbaciti u snu.

Kad završim googlanje i probudim se javiću vam rezultat.

Očev dan - Vatertag

17.05.2012.

17. maj - Očev dan

Danas je u mojoj trećoj domovini Vatertag...Očev dan.

Na taj dan ovdašnji očevi rijetko dobiju dar, tu privilegiju imaju uvijek majke na Majčin dan. Očevi su ovdje među sobom: idu u duge šetnje i na tim izletima teče pivo u potocima. Takve proslave nemaju dugu tradiciju, vjerovatno su nastale kada su očevi počeli da dijele sve obaveze oko djece te im je trebao jedan dan da se opuste. A kako to muškarci obično vole? Uz čašicu pića i "muške razgovore".

Ovi običaji nemaju tradiciju u Hrvatskoj i BiH, iako se u Hrvatskoj slavi Očev dan ali 19.marta.

Svejedno bih ja danas, na Očev dan, kojega kod nas nema, želila da napišem nešto o jednom "našem" balkanskom ocu.

Moj otac nije više među živima, inače bi sigurno dobio svoju priču na Očev dan, jer je bio divan otac i brinuo o nama djeci onako kako je u to vrijeme bilo moguće...zarađujući novac i posvećujući nam svoje slobodno vrijeme nedeljom i blagdanima. Bio je strog ali sada kad o tome razmišljam, vjerovatno je bio protuteža majci koja nam je sve popuštala i imala uglavnom zbog toga našu dječiju ljubav za sebe ( s naglaskom na dječiju).

Neću pisati ni o mom drugom ocu...mom dragom ujaku, kod kojeg sam provela veliki dio djetinjstva i mladosti i koji je, sve do svoje smrti, brinuo za mene i nikada me nije razlikovao od svoje kćerke. On je bio prisutan u mom životu mnogo duže od mog oca, koji je rano otišao. Ujak mi je značio jako puno, i sve do njegove smrti bio mi je kao otac.

Naravno da često mislim na obojicu i kad god sam kod kuće posjetim njihove grobove a na dan njihove smrti upalim svijeće ma gdje da sam.

Dakle, neću ovoga puta pisati ni o jednom od mojih očeva. Danas ću pisati o jednom drugom ocu, ocu dva sina tinejdžera (jedan je na izlazu iz "magarećih godina" a drugi tek ulazi u njih). Pisaću o jednom ocu, koji je odlučio svoj dalji put sa svojim sinovima nastaviti sam i koji to maestralno radi. S toliko ljubavi i pažnje da je jednostavno zaslužio da se spomene...barem na ovaj dan.

Nakon što je ostao sam s djecom naučio je vrlo brzo da čisti, presvuče krevete, da kuva...i ne samo da klinci pojedu do posljednjeg zalogaja, nego kažu da je super i da je tatino jelo najukusnije na svijetu. Doduše mašina za rublje pere sama a s peglanjem jos nije najbolji prijatelj ali napreduje...svaki dan ponešto novo nauči u domaćinstvu i što je začudjujuče, posebno za nas žene, koje smo bile ili smo domaćice, u svemu tome uživa kao da je to jedina stvar na svijetu koju želi da radi. A to je naravno posao koji radi kad umoran dođe s posla, usput kupi kruh ili svrati na pijacu po svježe voće. A onda počinju poslovi koje on ne smatra obavezom nego jednostavnom željom da svojim sinovima ugodi. I nije mu ništa teško.

Naveče kad više ne može skoro ni da gleda od umora, dovoljna je želja jednog od njih za gledanjem filma, več je kukuruz kokičar u mikrovalnoj, film je spreman (čak je u svoje slobodno...hej dobro sam napisala... slobodno vrijeme napravio i neki "programčić" za titlovanje filmova). I onda se poredaju na kauču jedan do drugoga sa zdjelom kokica i gledaju dva sata film. I na pitanje zašto barem jedanput ne kaže djeci: danas sam umoran i idem ranije na spavanje...odgovori: ali djeca to vole.

To je otac od dvadesetčetiri sata, otac koji trećinu dana radi težak posao a drugu trećinu je domaćica. Preostala trećina mu, doduše ostaje za njega samoga: za ljubav, za spavanje i ostale sitnica, iako nije rijetko da ga stariji sin nakon nekog kasnog koncerta u gradu, u neko doba noći probudi iz prvog sna da bi došao po njega jer pada kiša ili je "opasna situacija" u gradu. I on ustane, sjedne u auto i dovede ga.

Jedna mala epizoda koju bih još spomenula a koja mi je ostala u pamćenju, iako nije bila ispričana kao glavna stvar, nego onako uzgred... kada su jednom bili u kinu i završio film a napolju je padala kiša...onako bez kišobrana on je otišao do kuće, koja je od kina udaljena pola sata hoda i vratio se po svoje momke autom da oni ne bi pokisli.

I ima još toga što bi se moglo napisati o ovom ocu sa Balkana, iz zemlje u kojoj se ne slavi Očev dan. Ali napisaću samo još jedno:

To je moj Zoran.

Osim što je divan otac i što voli svoje klince nesebično i bezuvjetno, voli i mene. I ja mu uzimam dragocjeno vrijeme ali kad mu to kažem on uzvrati: Ti mi ne uzimaš vrijeme ti mi ga poklanjaš. Ali o toj Zoranovoj ljubavi jednom drugom prilikom.

Dragi moj Zorane, sretan Ti Očev dan, iako se u tvojoj i mojoj prvoj domovini ne slavi!





Usput, čestitke svim očevima u zemljama u kojima postoji i u kojima nema Očevog dana, posebno onim očevima, koji kao i Zoran, cijelo breme odgoja nose sami...oni su to najviše zaslužili, zato što čak ni ovaj današnji dan ne mogu da se "otkinu" i proslave ga...najčešće nemaju nikoga koji će ih taj dan zamjeniti. Ili im je to vrijeme toliko dragocjeno da žele da ga na bilo koji način provedu sa svojom djecom.

Eulice

12.05.2012.



Kažu da čovjeku trebaju samo tri stvari da bi bi istinski sretan u ovom svijetu:

nekoga da voli,
nešto da radi i
nešto čemu će se nadati."
(Tomas Edvard Bodet)

Pismo budućnosti

10.05.2012.

Najdraži moj!



Nisam zapravo nikada znala što je potrebno da zauvijek zatvorim jedno poglavlje života. U nekim slučajevima bila bi to povratna sitnica, nešto što bih htjela maknuti iz mog života pod svaku cijenu. Ponekad bi to bio zadnji pogled, zadnji poljubac, zadnji osmijeh, zadnji zagrljaj. Naravno, ne nastojim opovrgnuti činjenicu da uspomene ostaju vječno u meni. One nam omogućuju da stvaramo sebe kao osobu i da uspijemo bar jednom u životu osjećati ljubav.

A mi? Mnogo sam razmišljala. Čak noću, sjedila sam na krevetu i mislila o nama i našoj budućnosti. A vjeruj, te misli su prilično nejasne.

Kad sam ja pričala i planirala budućnost, ti si gledao na stranu, pa u mene. I zajedno bismo prebirali po alejama mira i cestama nemira. I našim beskonačnim razgovorima nikada nije bilo kraja. Međutim, ono što je visjelo u zraku bile su riječi. Riječi, nedovoljno upakirane, nedovoljno izrečene i tako malo vremena. Htjeli smo biti budućnost, a svjetlosni trenutak učinio nas je prošlošću.

Patetičnim osmijesima uvjeravao si me u izvjesnost zajedničkog življenja, a ja sam oduvijek znala koga ljubim. Nekoga ko neće da prizna da ne može neke stvari da učini ili ne može da prizna da neće neke stvari da učini?

Sada, sjedim u trenutku samoće i odgovaram samoj sebi. I tek pronalazim riječi koje su dovoljno dobre da bismo ih znali izgovoriti. Tamo, na zadnjoj polici moga ormara, tamo gdje nastaju misli i stvaraju se riječi, tamo gdje rečenice kreću na dug put do naših srca pronašla sam kraj svoga poglavlja. Bio je tako jasan, tako čisto jasan. Sjedio je gore godinama tuge, prekriven sitnom prašinom koje se nemoguće riješiti. I ono što sam godinama tražila, godinama istraživala i sretno voljela, nestalo je pokretom jedne ruke
.
Još uvijek je pitanje koje visi u zraku: što bi mogao biti kraj ? Odgađam završnu točku jer možda doleti neki znak poput perca na moj dlan. Odgađam jer me tuga privikla na sebe, jer sam postala prokleti mazohist koji traži da ga se kažnjava za nešto nepočinjeno. A tuga to zaista čini.

Pišem ti ovo pismo jer želim okrenuti novo poglavlje, da bih zaboravila ono odavno rečeno i da bih ponovno volila na isti onaj način kao nekada. Ne manje...ne više... jednostavno voliti a ne razmišljati o budućim danima. Otkrila sam recept života na krilima jedne rečenice koja mi dopire do uha: Volim te...voliću te...i svejedno je kako ti o tome površno razmišljaš...kakve si ti uvjete i ograničenja za našu budućnost postavio, svejedno da li će perce nade koje je još u zraku, pasti na tlo i ti početi drugačije da misliš o nama. Svejedno je koju si formu našeg odnosa izabrao...sve je bolje od onoga što se nekada davno desilo.

A hoću li i koliko dugo prihvatati, to je sada samo moja odluka. Konačno sam sve shvatila i povezala sve niti.

Prodisala sam.

Raskrsnice I

06.05.2012.

Dogodi se u životu, nenadano jedan trenutak kad se srce konačno smiri, tjeskobe nestane i sve nekako bude jasno. I ispravno.

Za nekog kao ja, koji jedan veliki odlomak života živi tako da ne razmišlja puno nego jednostavno slijedi stvari kako dolaze i pusti ih da tako i prolaze, za nekoga koji živi pod stresom dvadesetičetiri sata dnevno u tom periodu i ko se - kao ja - osjeća dobro samo kad je prepun planova i dobre volje da ih ostvari...zastati na trenutak, umiriti se, razmisliti...je nezamislivo. Kao da je tijelo i duša pod visokim naponom... sa trzajima se liježe i sa trzajima počinje novi dan.

A zašto? Kad se proanaliziram shvatim da je to iz straha od donošenja konačnih odluka koje će promjeniti tok dosadašnjeg života koji sam do sada stvorila sa velikom mukom a koji i nije nešto naročito...ali je moj.

Zato su ti trenuci kad dođe mir, a s mirom ne dođe rješenje samo od sebe, nego se stvori panična misao da je ovo početak monotonije, nerada, inertnosti i polaganog umiranja...vrijeme kada se sve iskristalizira. Tijelo se smiruje da glava dobije više prostora za razmišljanje..I odjedanput SVANE... odluke su tu...čiste, jasne, sigurne.




Jutros je došao jedan takav trenutak. Jedan je isprepleteni osjećaj tjeskobe nestao nakon što se nekoliko dana vrpoljio u meni, istovremeno me tjerajući na nemirno hodanje i zavlačenje glave u pijesak i umjesto njega se naselio mir. Teško je reći zašto baš sada, zašto ovog trenutka. Možda zato što je krajnje vrijeme da se nešto promjeni, što se više ne može odgađati.

Uglavnom shvatila sam neke stvari:

Sve ima svoj početak i kraj i kraj dolazi obično kad treba a ne kada meni odgovara.
Ovaj trenutak je došao sa razlogom koji ja nisam prihvatala ni shvatila.
Kad dođe taj trenutak i ja ga prihvatim znam da se više ne plašim iako bih možda imala razloga.
U svemu tome moram se pomiriti sa činjenicom da nekoga moram i povrijediti.

Na koncu sam shvatila da moram prihvatiti i činjenicu da nekoga moram i preboliti.

Očima mog Zorana

05.05.2012.

Ovo je par fotki iz albuma mog Zorana koji je uradio za mene a koji sadrži oko 800 fotografija. Znam da je svaka urađenja iz ljubavi prema meni i zato sam odlučila da danas predstavim nekoliko tih bisera. Opisa neće biti jer fotografije govore same za sebe.











Ljubim te, najdraži moj za sve ove divne fotografije i za još tisuće koje si snimio za vrijeme naših susreta tokom ovih posljednjih godina. Volim te!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se