Jedna sasvim obična nedelja

29.01.2012.

Otkako sam "odrasla" volim petak...kao dan kada se završavaju obaveze a počinje slobodno vrijeme...duuuugi dani vikenda kada se može poduzeti svega i svačega zavisno od doba života u kojem se nalazimo.

Kad si mlad želiš da se provedeš sa društvom na plesu, u kafiću ili u kinu pogledaš neku komediju koja izaziva smjeh do suza i inspirira na dalji veseli provod. Ako imaš sreću da u tom životnom dobu imaš več "pravu" ljubav tražiš skrivena mjesta za poljupce i riječi koje su samo za uši dragoga.
Poslije, kad več imaš obitelj sretan si da u dane vikenda jutarnju kavu možeš u miru a popiješ u dragom društvu a ne onu "Coffy to go", da serviraš stol i da napokon tvoje kulinarske sposobnosti svi ukućani i primjete.
Kad u kasnijoj fazi života ostaneš sam, kad se djeca raziđu, "ljubav" ode s nekom drugom ili u nebo, petak više nema takvu draž. Obično se stvore neke navike koje ignoriraju petak jer obaveze koje su do tada bile tu: karijera u prvoj fazi i obitelj u drugoj, prestaju. Počinje period života kada polako svi dani postaju isti i kada se petak ne razlikuje od bilo kojeg drugog dana u tjednu.

Sem naravno kada u jesen svog života sretneš nekog koga više nisi ni očekivao u to pozno doba.
A meni se to desilo.
Iznenada je došlo i kao grom pogodilo...oboje.
Postali smo ponovo mladi koji su u doba kada je ljubav bila "normalna" propustili svoju priliku ili je uopće nisu ni dobili.
Više ni posao nije bio težak, kilogrami su se topili i bez dijeta, bore u oku onog drugog su se izglačale, kosti su prestale da bole...sve u svemu desila se ljubav. Isto se osjećala kao i ona prva davno, davno...ali koje se sjećamo još uvijek. Ako je ono bila prva da li je ovo posljednja? Da li to znači da se krug zatvara? Ili smo nas dvoje od onih rijetkih koji imaju sreću da je još jednom dožive?
Nazdravljam za nas dvoje!


In memoriam Miro

22.01.2012.

Dragi Miro!
Danas je dva tjedna da si otišao od nas. Krik se zaustavio u grlu zajedno sa riječima. Misli su rastočene između puno pitanja bez odgovora.
Neka će pitanja ostati zauvjek neodgovorena ali vremenom će se misli složiti i nastati pomirenost ali nikada zaborav.








"Dugo me muči uzana pruga sunca koja se probila  kroz procijep zastora, pala kao tanki svjetlosni prut na moje uzglavlje i ranjava mi oko. A koliki napor ukloniti se toj strijeli, premaknuti malko glavu na uzglavlju! Dugo se spremam za taj napor, dugo prikupljam snage. Pa najzad odustajem. Nalazim da je jednostavnije zaklopiti oči i čekati. A čekanja, u ovom stanju, nisu ni teška ni duga. Naići će valjda bolničarka, to će i sama primijetiti, i učiniti što već treba. Sklapam oči i i tonem u polusan, u stanje satkano od lijenog odlaganja, od dragovoljnog strpljenja, i od istrganih vlakanaca vremena. Od one klonulosti koja je u isti mah i umor i odmaranje. A na koncu svega toga, smiješi se jedan ishod, jedan  mali ugodni ishod, uklanjanje one zrake, koji će doći sam od sebe. I možda je taj njegov osmijeh iz daljine ugodniji nego samo njegovo neposredno ostvarenje.

Polusvijest! Tanana mliječna opna nad površinom svijesnoga na kojoj se odrazuju i na koju se prenose naša mala unutrašnja nabiranja i mreškanja , mali unutrašnji trzaji bića. Plutamo, lagani, bez težine ..prazna ljuska nad površinom stvarnosti. Uslužne ruke najzad pogađaju našu neizraženu želju iza sklopljenih vjeđa. Mala smetnja nestaje, osjećaj nelagodnosti iščezava. Tako, sad je dobro. Rasplinuto osjećanje zadovoljenog jastva. Polusan.

U potpunoj tišini, na mahove posumnjam da li  uopće postojim. Ipak ne želim potpuno spokojstvo, potpuno mrtvilo. To ne! Volim da vrhom spuštenih trepavica osjećam vanjsko trajanje, protjecanje stvarnosti.
Samo da ja ostanem  izvan njega, da ne učestvujem u njemu. Da sjedim na njegovoj obali. Jer biti u njemu, učestvovati u njemu, to je previše zamorno. Ali neka ono ipak traje. Neka samo traje, neka promiče; mimo mene. To je prijatno.

Stvarno, ne želi se život. Nije život ono sto se želi. Život... to je grdno, pogolemo. I prenaporno, prezamorno. A i sama želja, i ona je prezamorna . Ne. Nije to ono što se želi. Želi se samo trajanje. I to ne baš  vlastito trajanje, nego trajanje uopće, trajanje kao takvo. Neka ono traje, neka ono samo dalje traje! Neka traje i onda dok mi drijemamo! To nam daje neku toplu sigurnost u našem drijemežu.

0, kako je to prijatno: isplutati začas iz drijemeža, konstatirati da živiš, pa ponovo, umiren, utonuti u drijemež.

Prisutan sam. Prisutan sam, ali ne učestvujem. I volim to. Pritajeno prisutan. Prisutan bez zapremine. Kao pomisao, kao sušta pomisao. Kao život sjene. Uistinu mi se čini da niti što želim niti što pravo osjećam. I s nevjericom ispitujem to stanje. Radujem mu se. Tačnije, ne radujem mu se, jer je i to napor, i to je prezamorno za mene. Nego: ono me obasjava radošću. 
Onako kao što rano sunce osijava hladni kamen toplinom.
Ispitujem ga s nevjericom. Jer se čisto pobojavam da se to ne promijeni, preokrene, da se ne pokaže da nije tako. Pobojavam se da odjednom ne osjetim svoju zapreminu u stvarnosti, da kroza me opet ne provri nemir nekog htijenja, da ne otpočne opet neko vrenje. Ne, neću to. Neću čuvstvovanja, več samo pukog osjećanja, kao stablo. Kao stablo što svojim osjetljivim likom, žilicama svog treptavog lišća, smolastom mekoćom svojih pupova osjeća svaku novu ugodu, svaku promjenu u životu zraka, a da pritom nista ne čuvstvuje. Golo osjećanje bivstvovanja. Neka kroza me leprša misao, sneno i bez pravca, kao sanjiv leptir kroz igru sunčanih prošarica pod proljetnim krošnjama. Neka mnome protječu osjećanja, neka zabljesnu osjeti kao ribice što srebrnasto strugnu vodom pa nestanu. Golo osjećanje bivstvovanja.

Da, neka potraje tako, neka samo potraje tako! Jer zbilja preumoran sam za drugo što. Neka trajanje traje, toliko da budem siguran u stvarnost stvarnosti, ali nezavisno od mene. Toliko da budem siguran u svoje prisustvo.

Zapazio  sam: na ormaru je novi kalendar. Doduše, slova na njemu ne razabirem, ali znam: onaj je bio zelen, ovaj novi je crven. Znači: preturila se ona godina.

Čini mi se velika blagodat što je iz svega toga skupa nestalo vrijeme. Jer vrijeme kao da je ono što događajima našeg života podaje njihovu težinu i njihovu bolnost. Kad je iz njih izvučena nit vremena na koju su nanizani, oni leže pred našim očima, šaroliki i ravnopravni, poput  rasutih  đinđuva. Svrstavaju se u jednu ravninu, svi jednako važni odnosno nevažni, i svi jednako živi odnosno neživi. Sad gledam na život onako kao što se gleda na pejzaž: u njemu je sve istodobno prisutno: riječ „prije“ i riječ „poslije“ tu su besmislene. I ima u tome nešto što odmara naše oči, kao gledanje u zelenilo. Pomatran tako, život postaje gotovo bezbolan. život-ćilim. Kad gledam  moja išarana slova na pjesku života koja su vjetri pomrsili, gledam na njih kao na poremećenu arabesku. Dani, radosti i boli svrstavaju se u jedan red, ne potiru se i ne potiskuju jedno drugo. Kad prestarimo, kad nadživimo sami sebe, među njima nastupa tišina i veliki mir. Prastare, pokojne stvari usklade se među sobom: postanu nekako ravne i vršnjakinje: upokojenost daje im mir i ravna prava.

Sada se misao toči bez šuma, bez pjene, krotka kao ulje, iz starinskog drvenog  tijeska. Sve su suprotnosti izmirene, sve ratujuće misli pitome kao ptice na dlanu. Ono što je nekad paralo i ranjavalo unutrašnje stijenke, izlizalo je svoje bridove, otupilo svoje oštrine. Uglačalo se kao morski šljunak u  vječitom krilu plima i oseka, u neprestanomm ljuljuskanju valova i pjena. Sad sve prelazi preko starih ožiljaka milujući ih svojom glatkoćom i donoseći im utaženja hladom svog dodira.

Htio bih se svesti čitav na jednu besprostornu tačkicu svijesti, vanvremenu, neranjivu, van domašaja zbivanja. Mala abulična misaona jedinka, prepuštena svim vjetrovima, kao kunadra maslačka; povijati se povodljivo, nošen svim strujama, kružiti u svim motanjima i virovima.

Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i gle: više ne bole. Izlažem ih suncu, nosnice udišu svjetlost i trepke žmire od jasa... prosjak što u ljetno podne pod malinom smireno žvače ukupljene korice hljeba. Sve je več tako daleko, da u dnu sjećanja jedva još tinja. Sve je več tako daleko i mrtvo, da više nije ni dobro ni loše. Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i slutim glas iz dubine: zaista, sve je tišina.

Sve sam od života uzeo i sve mu od sebe dao. Pred njegovim se licem nisam pretvarao. Dao sam mu svoje zanose i svoje padove, svoja pregnuća i svoja klonuća, napore napetih žila i snove preznojenih uzglavlja. Sve je bilo moje: i radosti i bol, opsjena i razočarenje. Poznam glad  djeteta i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u jutra krvava i povijanje duše u mutne sutone. Kad odem, otići ću go i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren sa prolaznošću. Danas je nebo oblačno. Doista, umoran sam, duboko umoran. Umoran iz dubine duše.
Možda već predugo živim. Već tako dugo, da pomalo shvaćam dobrostivost smrti. Da, dobra je smrt. Trebalo bi samo da poštedi jednu tanku zraku svijesti: toliko da se njome može iskusiti dobrota ništavila.

Samo ne više patnje!
Probudim se u noći i skrušeno šapćem: samo ne više patnje! 
Tako sam srođen s njom, da joj već dobro poznam zakone, mjere i ćud. Znam je kako se rađa, znam kako niče tupi ledac bola u dnu izmučene puti. Znam je kad kliktava liječe, crna preklana ptica, i krilom skršeno udara o stijenke svoje tjeskobe. Znam je kad, klonula, pusta, bije ćelom, hladni prag beznađa. 
Duša diše u patnji kao more u plimama i osekama Poznam spečenu suhoću kad presuše suze, kad se u prsima zgrune tvrda ledena gvalja. Poznam klonuća u pustoš bešćutnosti. Poznam časove kad je duša prazna kao presušen bunar. To je kratak predah istrapljenom mesu. A onda, u dnu bunara zagrgolji opet vrutak crnih voda. O, dobro poznam mehaniku bola! 
Tako sam sviko na patnju, da joj već dobro znadem svaku boru na licu i svaki topli prijevoj u naborima skuta.

Samoća i pučina noći preda mnom. Ničega nema. Ni ljeskanje varljivog svijetla u daljini, ni lepeta kakvog bijelog krila. Ničega, do ravne plohe zida pred mojim očima i beskrajne pučine noći preda mnom. Hrana je momu uhu disanje tišine, hrana je mome oku nijema bjelina zida, hrana je mome srcu samoća. 
Svemu sam dao sebe. Primio sam u srce glas svake stvari. Osjetio sam miljenje soka u svakom tananom vlaknu i srh u studenom srcu kamena. Razumio sam nijemi govor stvari i tugu u oku zvijera. Otvorio sam dušu svakoj pojavi života i oči svakom njegovom vidu. U svakom dodiru ostala je po jedna čestica mene. Da mi se išta iz dubine noći vrati u krilo! 
Ali nikoga i nićega nema. Sad sam praznoruk i go, pun bijele praznine .
Gola duša u dahu bivstvovanja — harfa u dahu vjetra."
(Proljeća Ivana Galeba od V. Desnice)

Eulice

19.01.2012.



Šta tvoja tuga čini dok ti spavaš?
Budna je i čeka.
A kad izgubi strpljenje, ona te probudi.
( Ivo Andrić )

Moj brat Miro

15.01.2012.

Prvo sam bila ja pa onda je, nakon dvije godine stigao Željko i na kraju nakon skoro pune tri godine Miro, naš najmlađi brat. Od toga vremena bili smo nerazdvojni u našim mislima iako su nam se već na skoro samom početku putevi granali u različitim pravcima.

Ja sam već skoro od rođenja bila "bakino " najdraže i pošto je tata radio na terenu ( u tim posljeratnim godinama neka su zanimanja bila raspoređivana po dekretu) a mama, naravno nije mogla bez njega (bila je tako mlada, još ni punoljetna) ja sam ostala kod bake i nikada se nisam više od nje razdvojila. Bila sam joj "jedna i jedina" a kad je ujak nakon razvoda šezdesetih godina ostao sam sa kćerkom, pomoć koja je bila zatražena od njega bila je uslovljena i sa mnom. Tako smo postali pačvork obitelj: jedna mama, dvije bake, jedan tata, jedan ujak, dvije unuke, jedna kćerka, jedna sestrična i dvije rodice, ustvari kao dvije sestre (u stvarnosti smo bili samo nas četvoro: baka, ujak, moja rodica Zrinka i ja, ali iako tako nasumice "nabacani" bili smo složni i sretni). Tako je i ostalo sve do bakine smrti a zatim i ujakove ženidbe sedamdesetih, ali tada smo već bile formirani ljudi. Taj dio života je ostavio veliki uticaj na mene i moje ponašanje poslije iako nisam bila posebno primjerna učenica posebno ne u vremenu kada je počeo pubertet i koji se "potrefio"sa ludim šezdesetim. Ali ujakov strogi odgoj i bakino naručje napravili su od mene, kada sad tako posmatram, dobrog čovjeka: pomalo kruta ponekad, ali uvijek puna razumjevanja za druge i spremna pomoći.

Za razliku od mene, Željko, drugo dijete, "muško", bio je mezimac tatine obitelji. U to vrijeme mama i tata su već imali stalno mjesto boravka i njegovo djetinjstvo je prolazilo bez problema. Bio je primjeran učenik, ljeta je provodio kod babe Kate u Varešu i bio je dijete koje se samo poželjeti može. U to vrijeme govorio je da želi da bude inžinjer i gradi lokomative i bokale; lokomotive da što prije stigne do babe u Vareš ali zašto bokale nikada nisam saznala. Jedini veliki "ispad" je imao kada je na moj nagovor, sa mojim društvom krenuo autostopom na more. To je za mamu i tatu bila "zločestoća" ali, ustvari, osim činjenice da se uputio sa par mladića u nepoznato, sve je to bila bezazlena avantura o kojoj se ponekad i dandanas podsjetimo sa osmjehom. Željko je završio ekonomski fakultet, odslužio JNA, oženio svoju prvu ljubav, dobio četiri kćerke, koje ga neizmjerno vole i živi relativno mirnim životom direktora jedne firme, muža, oca i djeda. Naravno ovo "mirnim životom" znači samo da mu život protiče po uobičajenim pravilima ali miran sigurno nije obzirom na njegovo radno mjesto i mnogobrojnu obitelj.

Miro, najmlađi bio je ljubimac obitelji. Rođen je 13. decembra, na svetu Luciju i baka je ponekada govorila da je trebao dobiti ime Lucifer, po đavlu, jer je bio razmaženo dijete, puno vragoluka. Sa šest godina je skakao sa krova sa kišobranom da vidi da li isti može da zamjeni padobran i naravno, slomio nogu. Sjećam ga se da nije mogao ni tada da miruje i njegov gips su krasili svakakvi natpisi i crteži koji su bili nanošeni kako je ko došao da ga posjeti.
Sa osamnaest je položio vozački i dobio auto za rođendan (koje dijete je u to vrijeme jos dobilo za rodjendan auto?) ali zato je škola bila na posljednjem mjestu. Na pitanje zašto ne uči odgovarao je iskreno: ne volim da učim. Tata ga je zaposlio na ujkin nagovor, čiji je savjet bio motiviran time da će kad bude shvatio kako je teško raditi, početi da ozbiljnije shvata školu. Naprotiv, radio je i bio vrijedan, svaki ga je zanat zanimao i naučio ga je bez škole: radio je kod Rude kao automehaničar, kod Omera kao mesar a povremeno se bavio i renoviranjem stanova. Imao je prodavnicu mješovite robe i restoran "Bistua Nova" u kojem je sam kuvao.



Ali nije nikada našao mir, uvijek je tražio neke nove izazove pa je, kada je počeo rat u Bosni došao u Njemačku, zajedno sa ženom i sinom. I tada je počelo da ide sve naopako: žena je umrla od raka sa 36 godina, ostao je sam sa Dinkom koji je imao tek dvanaest godina i koji je bio pred pubertetom. Posao na radnom mjestu i kod kuće, hladan šporet i gladan pubertetlija, koji je imao njegov gen "ne volim da učim" učinili su da počinje da posustaje i da mu neke stvari izmiču kontroli. Prvo Dinko, koji je prije vremena pokupio prnje i vratio se u Bosnu amidži, koji je obećao posao i još mnogo toga a ustvari to je trajalo samo dok mu je izmamio potpis da se odriče maminog naslijeđa. Zauzvrat omogućio mu je da se druži s njegovim sinovima koji su već duboko zagrezli u drogu i došli u sukob sa zakonom. Tako se Dinko izmakao kontroli a Miro, kao i svaki otac tješio se biće bolje, radio dalje da bi nadoknadio ono što je bilo prodano da bi se kupila droga.

I razbolio se. Postao sve tiši, slušao loše priče o svom sinu i šutio. A ljudi koji su i sami imali djecu nisu mogli da shvate: dijete se voli za čitav život, bilo da postane doktor nauka ili završi u zatvoru. To mi nikada nije bilo jasno jer ja sam ga shvatala iako nisam imala vlastitu djecu. I on je to znao pa smo često imali duge razgovore dok je boravio ovdje kod mene da na "crno" zaradi i kupi po ko zna koji put namještaj koji je za to vrijeme bio prodan za pošast. I pomagala sam koliko sam mogla riječima, novcem, savjetima. I Željko se uključio kad on više nije mogao da dolazi jer je srce bilo sve slabije a mirovina mala. Obilazio ga je svaki tjedan, donosio nekad ovo nekad ono ali najvažnije davao mu je osjećaj da nije sam i da nikada neće to biti. U to vrijeme je i Dinko prošao užas odvikavanja u bolnici i trebao u komunu ali se nije mogao odlučiti. Uradio je "posao" napola ali ga je uradio i zasada još nije pokleknuo.

A Miro? Onako tiho kako je u posljednje vrijeme živio ili bolje reći "životario" tako je polako počeo da odustaje od sebe. Nije mogao više. U posljednjem razgovoru koji smo vodili rekao mi je "Znam da bih trebao još da živim ali ne mogu više, previše se mučim i želim da se sve završi.
I završilo se. Osmog januara u trinaest sati i dvadeset minuta. Prije toga je razgovarao sa svima: sa Željkom, sa Dinkom i sa mnom i otišao. Predao se jer je fizička bol i patnja bila velika.
A sigurna sam da je pokušao da učini sve da završi svoj zadatak: da bude siguran da je njegov sin uspio. No to je nama ostavio u amanet. Nadam se da ćemo moći reći poslije: učinili smo sve za tebe Miro. Iako smo možda mogli da za tvog života provedemo više vremena s tobom, da razgovaramo više, da te posjećujemo ili pozivamo više, ali ko bi mislio da ćes nas tako brzo napustiti. Bio si najmlađi i ako postoji kakav red trebao si još da ostaneš. Ali niko ne zna naše puteve.
Jedno znam i mogu da ti obećam: Učinićemo sve da bi ti omogućili miran vječni san.
Volimo te i u našem sjećanju ćeš ostati još dugo...dugo...

Eulice

11.01.2012.


Ranije je kod riječi "grijeh" prva misao bila: kršenje deset Božijih zapovjedi.
Danas se pri pomenu te riječi misli na čokoladu, hamburger i prekoračenje brzine na cesti.

Salo i rebra

08.01.2012.

"Kad ja postanem vitak ", reče debeli mršavom, "ti ćeš već duže vrijeme biti mrtav". Poslijeratna generacija, kojoj je pripadao i moj nastavnik geografije, imala je ovaj moto. (Uzgred, a što je pomalo čudno, to je nešto čega se sjećam iz dvije godine nastave iz geografije... njegovih dosjetki i njegovih osobina sjećam se puno bolje od gradiva koje je predavao).

Sophia Loren je nekada pokazivala sa ponosom svoje obline - i svi su joj bili zavidni na njenom izgledu. Da su u srednjem vijeku davali prednost širokim kukovima poznato je iz povjesti, ali da se to cijenilo još uvijek i početkom šezdesetih godina potpuno sam smetnula s uma, obzirom na današnju ludost da je idealna žena ona koja ima liniju oklagije.

Ali s druge strane, moram dodati da mi je ponekad smiješno kako oni koji imaju višak kila opravdavaju tu svoju debljinu. Najpopularniji adut ove sezone je da onaj koji ne jede sa užitkom, ne pruža ni užitak u krevetu. Baš kao što viljuškom prebire po polupraznom tanjiru, bez apetita na ono što je u njemu, tako ne pokazuje ni poseban užitak u krevetu. Dokaz je Madona. Kako njen bivši muž sada priča okolo, ona se radije umotava preko noći u tanku foliju da bi se potpuno razvio efekat 1000 eura skupe kreme koju je prethodno nanijela na cijelo tijelo. Sve je jasno cure, navalite, naročito kod prvog dejta. Ne uzimajte salatu nego pokažite se i naručite veliki odrezak i pomes.


Meni je zapravo svejedno da li imam koju kilu više ili manje. Bilo bi mi nezamislivo da se moj život svede na svakodnevno brojanje kalorija i razmišljanje šta danas pojesti a ne dobiti ni jednog grama...stravična predstava. Međutim u ovom vremenu kad je najatraktivnija žena - daska, pitam se kako da se odnosim prema ovih mojih desetak kila sala, koliko mislim da imam viška a koje baš i ne trebam. To bi mogao da bude spas u ovoj današnjoj privrednoj krizi u svijetu, koja uzima maha bez obzira na financijske injekcije koje privreda dobiva povremeno. Super! To je dobar razlog da i dalje ne razmišljam o trčanju, pilatesu ili zumbi. Udobnost je ipak najjači argument kako god okreneš. Sve ostalo je samo, citiram mog nastavnika geografije "lizanje šlaga" Doduše šlag je dio torte ali se ipak ne broji u njene sastojke.




Kviz za ljubitelje knjiga

[x] Veći dio prostora u tvom regalu zauzimaju knjige.
[x] Dijeliš krevet sa knjigom.
[ ] Udišeš miris knjige.
[ ] Miluješ knjigu.
[ ] Svaki put kad svratiš u knjižaru kupiš jednu knjigu.
[ ] Razgovaraš sa junacima iz knjiga.
[ ] Potrošiš mjesečno više novca na kupovinu knjiga nego na hranu.
[x] Putuješ na mjesta u kojima se dešava radnja iz knjiga koje čitaš.
[x] Smatraš knjige za bolju sigurost u starosti od osiguranja itd.
[ ] Noćiš pred knjižarom da bi ujutru prva kupila knjigu omiljenog autora.
[x] Tvoja obitelj i prijatelji ne znaju više koju knjigu da ti poklone za rođendan jer već imaš skoro sve.
[x] Povezuje te najmanje deset knjiga sa događajima iz tvog života kojih se rado sjećaš.
[x] Kad čuješ negdje riječ knjiga postaješ pažljivi slušalac.
[ ] Tvoja obitelj i prijatelji ne znaju više ni kako izgledaš jer stalno imaš knjigu pred nosom..
[x] Ljude kojima knjige nisu drage ne voliš.
[ ] Ideš na svaki susret sa autorom kad čita i potpisuje knjige
[ ] Koristiš knjige kao jastuk za ušuškavanje.
[ ] Upoređujuš svoje prijatelje sa junacima iz knjiga.
[ ] Pokušavaš u knjižari dobiti rabat pri kupovini knjige.
[ ] Učiš drugi jezik da bi mogao da pročitaš knjigu prije nego izađe na hrvatskom jeziku.
[ ] Kad jedanput počneš da čitaš knjigu ne ostavljaš je do zadnje stranice.
[ ] Ne posuđuješ svoje knjige nikome iz straha da ih ne bi oštetili .
[x] Koliko knjiga imaš moglo bi se pomisliti da posjeduješ vlastitu knjižaru..
[x] Tvoje posebno blago dobiva mjesto u staklenoj vitrini.
[ ] Ako ti partner postavi ultimatum:"ja ili knjiga" odgovaraš: "O kojoj knjizi mi pričamo""
[ ] Provodiš više vremena u čitanju nego za ostale stvari (posao, prijatelji, spavanje...).
[x] Ne voliš e-knjige.
[x] Filmove snimljene po knjizi smatras u principu lošim.
[ ] Pišeš knjigu o tome šta se dalje događa sa tvojim omiljenim junacima.
[x] Posjeduješ još uvijek knjigu koju si prvu pročitala.
[ ] Poznaješ bolje bestseler-listu od bilo kojeg prodavaca knjiga.

[x] Ne napuštaš stan bez knjige u torbi.

Riješenje kviza:
0-5 odgovora: Ne trebaš brinuti, s tobom je sve u redu. Možda bi samo malo češće mogao uzeti neku knjigu u ruke.
6-10 odgovora: S tobom je još uvijek sve u redu. Ti čitaš puno i rado ali imaš i dovoljno vremena za ostale stvari.
11-15 odgovora: Tvoje stanje je kritično ali još uvijek možeš izaći sa sobom na kraj kad nemaš pri ruci neku knjigu za čitanje.
Ab 16 odgovora: Molim te, obavezno i hitno otiđi na susret anonimnih ljubitelja knjiga.

Još pitanja?


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se