Cipele

20.10.2011.

Žene i cipele. Kliše. I to baš jedan tvrdokoran kliše. Ja sam se tome uvijek smijala kako se može biti u zabludi kad se pokušava svim ženama pripisati jedna osobina. Žene puno pričaju...žene su loši vozači... žene vole da kupuju... prije svega cipele.

Mene se ne može staviti u tu policu zajedno sa svima. Doduše nisam dobar vozač ali ne volim kupovinu a kupovina cipela... hm... ne ...nikada... ma nikada u životu. Nekoliko pari cipela doduše imam... dobro malo više od nekoliko... ali da ih kupujem i kad ne trebam... ne, definitivno ne i dosta o tome.

A desilo se prošle subote. Nije mi se išlo u grad jer je dobro zahladnilo a trebala sam nekoliko stvari i odlučim da iz tople sobe naručim te stvarčice online.

I ne znam samo kako sam došla na cipele. Odjedanput su se pojavile na ekranu... da pogledam samo zašto ona cura na TV iz reklame online isporučioca uvijek vrišti od sreće kad dobije pošiljku... Cijeli niz cipela!!! Počnem da skrolujem do kraja prve stranice, kliknem na drugu i wow... baš one koje su mi neophodne. Smeđe, kožne sa svijetlo smeđim obrubom i malom potpeticom... kao da sam ih ja kreirala... baš takve sam odavno želila... te i nijedne druge.

Na ja, još par minuta sam razmišljala, jer sam morala da odagnam moju lošu savjest, prije nego što sam kliknula na "poručiti". Stvarno sam tražila protuargumente da ih ne naručim. Da li će mi veličina odgovarati jer kad kupujem u prodavnici cipela ponekad su mi dobre broj sedam a nekad moram da uzmem 7,5. Čak sam iscrtala svoju stopu i izmjerila. Ipak 7,5.

Kliknem mišom na "poruči "i več sam istog trenutka dobila ono grebanje u stomaku... onaj lijepi osjećaj očekivanja nećega lijepog. Sada tek mogu sa shvatim one krikove sreće iz reklame.

U subotu poručila... u ponedeljak sam dobila obavijest da je pošiljka na putu... i od tog trenutka imam u glavi samo put koji treba da prođe moj paket i stigne do mene... moje misli se već danima vrte samo oko ovih cipela. Čak sam ih i sanjala

Sutra će stići... sigurno sutra. Jer ja tako želim … samo da ih što prije vidim na svojim nogama. A onda će zauzeti mjesto do onih ostalih koje čekaju red da ih obučem... a divno ih je vidjeti … sve one željene i kupljene kad sam ih stvarno trebala.


A kliše? Ma nisu sve žene iste po pitanju cipela... moja prijateljica, na primjer, ima puno više cipela od mene. Sigurno je greška svrstati sve žene pod jednu kapu, barem kad se radi o cipelama.

Eulice

09.10.2011.



Za život je potrebno:

- jedna soba puna sigurnosti,
- jedan prozor sa pogledom na vječnost,
- jedan ključ za slobodu,
- jedan krevet pun topline,
- jedna glava puna lijepih sjećanja i
.- jedno srce puno ljubavi.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.