red bush

četvrtak, 20.03.2014.

Zlostavljanje

Sjetim se ponekad. Davno je bilo...
Bio sam boležljivo dijete, slabog apetita. Otac je morao dolaziti iz Njemačke, gdje je bio na privremenom radu, jer su mu pisali da sam loše. Tog se ne sjećam, bio sam previše mali, ali čuo sam iz priča.
Ono čega se sjećam jest to da me tetka na malom motoriću vozila nekamo daleko. Put mi se činio jako dug. Znam da smo došli do crkve...
Još i dan danas kao da sam na tom mjestu u crkvi, blizu ulaznih vrata. Predamnom stoji visoki fratar, nešto moli, a onda me "prska nekakvom vodom", Podižem ruke i nastojim se odbraniti. Čini mi se da pri tom ispuštam nekakve krike. Ne sjećam se baš dobro, ali mislim da je tetka s moje lijeve strane na udaljenosti od nekoliko koraka.
Kad je završio, sjećam se da me primakao sebi, pomilovao po kosi, i da mi je dao veliku čokoladu s rižom.
Da li me taj fratar zlostavljao !? Naravno da ne !... Ali, stalno se pitam, zašto sam se branio rukama, i zašto sam ispuštao krike, iliti nekakva čudna negodovanja. Da li je u pitanju bila samo hladna obična i neugodna voda, ili je fratar izveo nekakav vid egzorcizma nadamnom. Mnogo puta dođe mi da pitam tetku, ali ne znam kako bi shvatila moju znatiželju, odnosno nisam siguran da li bi mi rekla pravu istinu...
Sjetim se ponekad. Davno je bilo...
Bio sam predškolsko dijete. Majka je morala ići negdje raditi, pa me vodila kod svoje tetke na čuvanje. Negodovao sam, plakao sam, jer to mi se nije sviđalo. Jer kod njene tetke nalazio se sin od njene kćeri. A mi, djeca k'o djeca, dječiji nestašluci i igrarije, pa onda nakon toga plač... I sve bi to bilo u redu da uvijek nisam ispadao dežurni krivac, i da nisam shvatio da on uvijek dobiva više hrane i slatkiša nego li ja. Neznam jesam li imao i tri godine, ali rano sam osjetio što znači nepravda. Kako sam majci mogao objasniti da mi tamo nije bilo dobro. I je li ona možda tada imala drugog izbora ili mogućnosti.
Mogu li danas optužiti tu ženu, koja je sada pokojna !? Naravno da ne ! Jer, da se stavim u njenu poziciju vjerovatno bi činio ono što je ona tada činila, a to da je više voljela sina od svoje kćeri nego li sina od bratove kćeri...
Bio sam još u tim ranim godinama svoga života... Sjetim se ponekad... Majka me vodila liječniku. On je propisao injekcije. Sjetim se tog medicinskog brata (tehničara). Radilo se o starijem čovjeku nižeg rasta, sjede kose i brkova. Bio je jako grub. Govorio je da se opustim, ali od straha bilo je baš suprotno. I dok mi daje injekciju, boli me jako, dolazi mi slabost, a majka moju glavu brižno prinosi svome trbuhu. On viče na nju:
- Ženska glavo, ugušićeš to dijete !
Premda jadan i malen, jako uplašen, imao sam ogromnu želju usprotiviti mu se, ali nisam imao snage. Jer majčin brižni zagrljaj značio mi je tako mnogo. Rekli bi da sam obična mamina maza...
Mogu li danas optužiti tog medicinara zbog grubosti, zbog toga što je vikao na majku !? Naravno da ne ! Više ni on vjerovatno nije živ, ali što sam mu mogao predstavljati u to vrijeme nego još jedno plačljivo i uplašeno dijete, a radni dan mu je bio tek još jedan uobičajni, i dokle bi stigao da se stalno obazirao na dječiji plač i strah. Ipak, u meni ostaje nekakva gorčina zato što je vikao na majku, jer nije shvaćao njenu majčinsku ljubav...
Pošao sam u školu... Sjetim se ponekad... Kao da je jučer bilo. Prvi razred osnovne škole, i učiteljice koja me nikako nije voljela iz nekog meni nepoznatog razloga. Premda sam imao petice, osjećao sam i primjećivao sam da me ne obožava...
Još i danas se sjećam njenih riječi pred cijelim razredom:
- Niko me još nije uvrijedio kao ......... mama !!!! - mislila je na moju majku.
Ne znam, ne želim biti pristran, ali ne mislim da je majka bila i ostala nekakva dosadna i bezobrazna žena. Jer da je tako onda bi ona onog medicinara poslala baš točno negdje na neko mjesto, i ne bi šutke primila njegovu viku. Uostalom, znam to iz svakodnevnog života, jer uvijek je više trpjela nego li je željela nekome diktirati svoje stavove i svoje mušice...
Mogu li danas tu učiteljicu optužiti za zlostavljanje, kao što je ona pred razredom optužila nju !? Naravno da ne !
Ne želim biti takav ! Da sam možda učitelj, vjerovatno bi mi neko od učenika išao na živce zato što je nemiran, neko zato što je glup, a neko zato što mi se samom pojavom ne sviđa...
I tako život polagano prolazi... Dvadesetak godina poslije, onog svećenika, odnosno njegove kosti neko je izbacio iz groba, odnosno oskrnavio je njegovo "vječno počivalište". Da li se radilo tek o nečijem ubijanju dosade i igrariji, ili je u pitanju možda nešto drugo. O kradljivcima se vjerovatno ne radi, jer mislim da nisu imali što ukrasti...
Pitam se, kada se govori o svećeničkim zlostavljanjima onda se postavlja pitanje iz kakvih su pobuda te optužbe nastale. Da li je doista riječ o istini, jer naravno da ih ne želim zanijekati. Ali, da li je moguće da ima optužbi samo zato da bi se domoglo nekakve materijalne odštete, ili možda da bi se dospjelo u javnost jer danas je anonimnost gotovo ravna životnom porazu. Ili možda ima takvih koji će optužiti svećenika samo zato što mrze Boga i vjeru, zato što su se odali nekakvim sektama, demonima i zlu, zato što mrze sve ono što je dobro i pozitivno...
I nisam svećenik...

Oznake: osobno iskustvo

20.03.2014. u 21:35 • 1 KomentaraPrint#

petak, 14.03.2014.

Uzroci rata

Eh, prisjetim se te druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća... Bože, kako to davno zvuči, i kao da je bilo jučer !
U rukama držim otvorenu knjigu, ali umjesto da učim i nešto naučim gledam i pratim pojavu jednog novog, modernog i demokratskog političara koji je postao prvi čovjek Autonomne Pokrajine Kosovo, a njegovo ime je Slobodan Milošević... Oduševljen sam njegovom pojavom i govorom, jer konačno neko razbija te otrcane i ustajale komunističke parole, opciju da svi jednako moramo misliti i govoriti... Kao učenika, on me se više dojmio nego sve te stvari kojima su me učili u školi, pa mi ni dan danas nije jasno zašto nisam postao političar...Razmišljao sam tada: Bože moj, evo konačno nešto pozitivno u politici !
Ubrzo se događa "događanje naroda" u Vojvodini, u Srbiji, i naravno na Kosovu... Bio sam prikovan za televizor, a knjiga je i dalje samo formalno bila u rukama, da bi zavarao roditelje...
Kako su stvari odmicale moje oduševljenje Slobodanom je raslo, a u njemu sam gledao konačno sunce slobode, premda je tadašnja država bila puno slobodnija i demokratičnija od drugih komunističkih država...
Međutim, kad se "događanje naroda" htjelo izvesti u susjednu Bosnu i Hercegovinu stvari su se odjednom zakomplicirale, a sunce su prekrili nekakvi tamni oblaci, dok se u daljini čula pomalo već ratnohuškačka grmljavina iz pravca istoka. Srećom, tadašnja milicija te republike rastjerala je "narod"...
Slobodan je malo pomalo otkrivao svoje pravo lice, svoju pravu narav i svoje planove... Postajao je sve bahatiji, sve moćniji, a zašto i ne bi bio kada je iza svojih leđa imao potporu i vojnu moć nekakve JNA...
Pitao sam se gdje su hrvatski intelektualci, zašto šute, i zar je moguće da ne vide nekakvog velikosrpskog vožda koji želi stvoriti nekakvu Jugoslaviju pod apsolutnom srpskom dominacijom i čizmom...
1989 godine odlazim u JNA. Jugoslaviju sam još zamišljao kao državom njenih jednakopravnih naroda, i kao jedinu moguću i logičnu opciju. A tamo, srpski oficiri me uče kako je Tito ustavom iz 1974. ponizio srpski narod, kako mu je oduzeo vjekovnu državnost i doveo ga u poziciju geta. Nije mi bilo jasno da oni koji su odgajani na temeljima komunizma i titoizma, oni koji su mu se zaklinjali na vjernost, da mogu govoriti i izgovarati takve poruke nama vojnicima koji smo bili različitih nacionalnosti. Posebno su bili maltretirani vojnici albanske nacionalnosti...
Srpski ročnici su tada već govorili kako će kad dođe rat stvari biti potpuno drugačije nego redovito služenje vojnog roka, jer imali smo strogu disciplinu gdje je bilo dozvoljeno i poželjno maltretiranje vojnika. Nije mi tada bilo jasno o kojem mogućem ratu oni pričaju, jer ipak sam mislio da je to vrijeme bilo napredno i da ratovi više nisu mogući, barem ne u Europi...
Sjećam se onog famoznog kongresa Partije Jugoslavije (ne znam kako se zvao), jer kao vojnici morali smo to pratiti. Uvijek će mi u sjećanju ostati to bahato preglasavanje ostalih naroda, i to bahato cerenje srpskih komunista u prvim redovima, uz oduševljenje i pozitivne komentare srpskih ročnika... Pitao sam se kakvu i čiju vojsku služim...
A onda je na red došlo i moje tiho oduševljenje kada je nakon izlaska slovenskih delegata kongres napustio i pok. Račan, zajedno sa hrvatskim delegatima. Srpski ročnici psovali su mu majku, i nazivali su ga svakakvim pogrdnim imenima. A zanimljivost je još i ta, kad su slovenski delegati izlazili onda su govorili i da im ne trebaju, odnosno što će im ta ionako bezvezna Slovenija...
Sutradan, mogao sam čuti od srpski oficira zgražanje nad onim što je uradio Račan, jer izgleda da su bili iznenađeni njegovim postupkom. Govorili su:
- Šta učini ono izdajničko i ustaško đubre !!!... Nije nama Tuđman problem, jer lako ćemo mi s njim izaći na kraj !!!!
Tada nisam mogao shvatiti te riječi, jer mislio sam da im je Tuđman državni neprijatelj br.1.
Postoje ozbiljne indicije da su probrani srpski oficiri i vojnici tenkovima zbrisali cijelo jedno albansko selo na Kosovu, u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća. Dakle, još prije rata počelo sa sa genocidnim radnjama i etničkim čišćenjem pod blagoslovom velikosrpske politike i vojnom snagom dične JNA.
Kad sam izašao iz JNA nije mi se sviđao Tuđman, nekakav bivši general. Moj fanatizam i opsesija bila je košarka, tako da sam mogući raspad Jugoslavije doživljavao pravom tragedijom, jer je jugoslavenska reprezentacija tada bila nepobjediva. Sjećam se tada kako je u srpskom sportskom tisku počelo svojatanje "jugoslovenskih " igrača, a na tom spisku bili su Dražen Petrović i Arijan Komazec, koji su kasnije igrali za hrvatsku reprezentaciju...
Ma mogao sam još i shvatiti one balvane u tkz. SAO Krajini, jer uvijek sam se pitao što bi uradio da sam Srbin. Ali, kada su počeli paliti hrvatska sela i razarati hrvatske gradove, kada su propovjedali da je srpska država tamo gdje živi i barem jedan Srbin, konačno sam shvatio da im nije interes zaštita građana srpske nacionalnosti nego stvaranje velike Srbije, glumeći da u biti samo žele očuvati i zaštitit pravni poredak države Jugoslavije. Oduševljeni snagom vojne moći nisu jurišali su u rat, jer zašto pregovarati s nekim tko je od vas slabiji. Tada sam shvatio zašto im je Račan bio trn u oku a ne Tuđman. Naime, računali su na nejedinstvo hrvatskog naroda, jer tada bi svim mogućim sredstvima i pod apsolutnim blagoslovom svjetske javnosti odlučno krenuli na Tuđmana, odnosno na "hrvatske nacionaliste i ustaše". Tim činom i tim nejedinstvom hrvatskog naroda zadali bi konačni udarac svakoj mogućoj hrvatskoj pomisli o državnosti za vijeke vijekova. Na svu sreću, Tuđman i hrvatski komunisti, zajedno sa domoljubima i cijelim pukom, stali su odlučno u obranu domovine. E to je ono nešto čemu se srpska politika nije nadala, kao ni to da će pok. Dražen Petrović pokazati veće domoljublje od mnogih drugih. A mogao je pokupiti svoju obitelj, uzeti američko ili nečije drugo državljanstvo i "odjebati nekakav balkanski nacionalizam i primitivizam"...
Međutim, danas su u Hrvatskoj sve glasnije one snage koje propovjedaju kako je "fašist" Tuđman započeo rat, kako je domovinski rat bio jedna obična i nepotreba avantura gluposti, kako je to bilo vrijeme hrvatskih "nacionalista i fašista". Mladim ljudima preko nekakvih "neovisnih i demokratskih" intelektualaca i elite želi se poručiti kako je domoljublje zaostali primitivizam i neosviješćenost, jer eto njima je potpuno svejedno i baš ih briga za nacionalnu pripadnost. Njima je kao puno važnije opredijeljenje biti čovjek. To možda i ne bi bilo loše kada bi realnost doista bila takvom, jer okruženi smo nažalost potpuno drugačijom istinom i realnošću...
Zato je moja poruka mladim ljudima da ne nasjedaju na te tkz. neovisne demokrate, jer su to nečiji plaćenici i igrači. Morate znati da su vaši vršnjaci prije dvadesetak godina hrabro stali u obranu hrvatske domovine...

Oznake: politika

14.03.2014. u 21:16 • 0 KomentaraPrint#

Eh, prisjetim se te druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća... Bože, kako to davno zvuči, i kao da je bilo jučer !
U rukama držim otvorenu knjigu, ali umjesto da učim i nešto naučim gledam i pratim pojavu jednog novog, modernog i demokratskog političara koji je postao prvi čovjek Autonomne Pokrajine Kosovo, a njegovo ime je Slobodan Milošević... Oduševljen sam njegovom pojavom i govorom, jer konačno neko razbija te otrcane i ustajale komunističke parole, opciju da svi jednako moramo misliti i govoriti... Kao učenika, on me se više dojmio nego sve te stvari kojima su me učili u školi, pa mi ni dan danas nije jasno zašto nisam postao političar...Razmišljao sam tada: Bože moj, evo konačno nešto pozitivno u politici !
Ubrzo se događa "događanje naroda" u Vojvodini, u Srbiji, i naravno na Kosovu... Bio sam prikovan za televizor, a knjiga je i dalje samo formalno bila u rukama, da bi zavarao roditelje...
Kako su stvari odmicale moje oduševljenje Slobodanom je raslo, a u njemu sam gledao konačno sunce slobode, premda je tadašnja država bila puno slobodnija i demokratičnija od drugih komunističkih država...
Međutim, kad se "događanje naroda" htjelo izvesti u susjednu Bosnu i Hercegovinu stvari su se odjednom zakomplicirale, a sunce su prekrili nekakvi tamni oblaci, dok se u daljini čula pomalo već ratnohuškačka grmljavina iz pravca istoka. Srećom, tadašnja milicija te republike rastjerala je "narod"...
Slobodan je malo pomalo otkrivao svoje pravo lice, svoju pravu narav i svoje planove... Postajao je sve bahatiji, sve moćniji, a zašto i ne bi bio kada je iza svojih leđa imao potporu i vojnu moć nekakve JNA...
Pitao sam se gdje su hrvatski intelektualci, zašto šute, i zar je moguće da ne vide nekakvog velikosrpskog vožda koji želi stvoriti nekakvu Jugoslaviju pod apsolutnom srpskom dominacijom i čizmom...
1989 godine odlazim u JNA. Jugoslaviju sam još zamišljao kao državom njenih jednakopravnih naroda, i kao jedinu moguću i logičnu opciju. A tamo, srpski oficiri me uče kako je Tito ustavom iz 1974. ponizio srpski narod, kako mu je oduzeo vjekovnu državnost i doveo ga u poziciju geta. Nije mi bilo jasno da oni koji su odgajani na temeljima komunizma i titoizma, oni koji su mu se zaklinjali na vjernost, da mogu govoriti i izgovarati takve poruke nama vojnicima koji smo bili različitih nacionalnosti. Posebno su bili maltretirani vojnici albanske nacionalnosti...
Srpski ročnici su tada već govorili kako će kad dođe rat stvari biti potpuno drugačije nego redovito služenje vojnog roka, jer imali smo strogu disciplinu gdje je bilo dozvoljeno i poželjno maltretiranje vojnika. Nije mi tada bilo jasno o kojem mogućem ratu oni pričaju, jer ipak sam mislio da je to vrijeme bilo napredno i da ratovi više nisu mogući, barem ne u Europi...
Sjećam se onog famoznog kongresa Partije Jugoslavije (ne znam kako se zvao), jer kao vojnici morali smo to pratiti. Uvijek će mi u sjećanju ostati to bahato preglasavanje ostalih naroda, i to bahato cerenje srpskih komunista u prvim redovima, uz oduševljenje i pozitivne komentare srpskih ročnika... Pitao sam se kakvu i čiju vojsku služim...
A onda je na red došlo i moje tiho oduševljenje kada je nakon izlaska slovenskih delegata kongres napustio i pok. Račan, zajedno sa hrvatskim delegatima. Srpski ročnici psovali su mu majku, i nazivali su ga svakakvim pogrdnim imenima. A zanimljivost je još i ta, kad su slovenski delegati izlazili onda su govorili i da im ne trebaju, odnosno što će im ta ionako bezvezna Slovenija...
Sutradan, mogao sam čuti od srpski oficira zgražanje nad onim što je uradio Račan, jer izgleda da su bili iznenađeni njegovim postupkom. Govorili su:
- Šta učini ono izdajničko i ustaško đubre !!!... Nije nama Tuđman problem, jer lako ćemo mi s njim izaći na kraj !!!!
Tada nisam mogao shvatiti te riječi, jer mislio sam da im je Tuđman državni neprijatelj br.1.
Postoje ozbiljne indicije da su probrani srpski oficiri i vojnici tenkovima zbrisali cijelo jedno albansko selo na Kosovu, u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća. Dakle, još prije rata počelo sa sa genocidnim radnjama i etničkim čišćenjem pod blagoslovom velikosrpske politike i vojnom snagom dične JNA.
Kad sam izašao iz JNA nije mi se sviđao Tuđman, nekakav bivši general. Moj fanatizam i opsesija bila je košarka, tako da sam mogući raspad Jugoslavije doživljavao pravom tragedijom, jer je jugoslavenska reprezentacija tada bila nepobjediva. Sjećam se tada kako je u srpskom sportskom tisku počelo svojatanje "jugoslovenskih " igrača, a na tom spisku bili su Dražen Petrović i Arijan Komazec, koji su kasnije igrali za hrvatsku reprezentaciju...
Ma mogao sam još i shvatiti one balvane u tkz. SAO Krajini, jer uvijek sam se pitao što bi uradio da sam Srbin. Ali, kada su počeli paliti hrvatska sela i razarati hrvatske gradove, kada su propovjedali da je srpska država tamo gdje živi i barem jedan Srbin, konačno sam shvatio da im nije interes zaštita građana srpske nacionalnosti nego stvaranje velike Srbije, glumeći da u biti samo žele očuvati i zaštitit pravni poredak države Jugoslavije. Oduševljeni snagom vojne moći nisu jurišali su u rat, jer zašto pregovarati s nekim tko je od vas slabiji. Tada sam shvatio zašto im je Račan bio trn u oku a ne Tuđman. Naime, računali su na nejedinstvo hrvatskog naroda, jer tada bi svim mogućim sredstvima i pod apsolutnim blagoslovom svjetske javnosti odlučno krenuli na Tuđmana, odnosno na "hrvatske nacionaliste i ustaše". Tim činom i tim nejedinstvom hrvatskog naroda zadali bi konačni udarac svakoj mogućoj hrvatskoj pomisli o državnosti za vijeke vijekova. Na svu sreću, Tuđman i hrvatski komunisti, zajedno sa domoljubima i cijelim pukom, stali su odlučno u obranu domovine. E to je ono nešto čemu se srpska politika nije nadala, kao ni to da će pok. Dražen Petrović pokazati veće domoljublje od mnogih drugih. A mogao je pokupiti svoju obitelj, uzeti američko ili nečije drugo državljanstvo i "odjebati nekakav balkanski nacionalizam i primitivizam"...
Međutim, danas su u Hrvatskoj sve glasnije one snage koje propovjedaju kako je "fašist" Tuđman započeo rat, kako je domovinski rat bio jedna obična i nepotreba avantura gluposti, kako je to bilo vrijeme hrvatskih "nacionalista i fašista". Mladim ljudima preko nekakvih "neovisnih i demokratskih" intelektualaca i elite želi se poručiti kako je domoljublje zaostali primitivizam i neosviješćenost, jer eto njima je potpuno svejedno i baš ih briga za nacionalnu pripadnost. Njima je kao puno važnije opredijeljenje biti čovjek. To možda i ne bi bilo loše kada bi realnost doista bila takvom, jer okruženi smo nažalost potpuno drugačijom istinom i realnošću...
Zato je moja poruka mladim ljudima da ne nasjedaju na te tkz. neovisne demokrate, jer su to nečiji plaćenici i igrači. Morate znati da su vaši vršnjaci prije dvadesetak godina hrabro stali u obranu hrvatske domovine...

Oznake: politika

14.03.2014. u 21:16 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 12.03.2014.

Crveni i crni

Dosadna je i posve otrcana priča o crvenima i crnima, i doista koriste je oni koji žele manipulirati...
Dosta dugo, do prije nekoliko godina, mislio sam da je to svršena priča. Bio sam pomiren sa činjenicama kako je NDH bila zločinačka i fašistička tvorevina, premda su moji bili u domobranima ili ustašama. Jer, Bože moj, što je tu je, iz vlastite kože se ne može pobjeći... Uostalom, cijelo vrijeme tijekom školskog odgoja učili su me da je to tako...
Međutim...
Moj pradjed bio je civil, odveden je na koncu Drugog svjetskog rata i likvidiran je od strane komunističkog režima. Nekakva Titova unuka, Svetlana Broz, bavi se istraživanjem zločina iz domovinskog rata i bori se za tkz. vrijednosti čovjeka. Zašto nije prvo pošla od svoga dragog djeda. Jer pradjed je bio tek običan civil i nije sudjelovao u ratu, dok je njen djed bio bog onog režima koji ga je likvidirao. A valjda vođe jesu odgovorne za ono što se 45 godina nije smjelo ni spomenuti. Po komunističkoj teoriji svi ljudi su jednakopravni. Onda se pitam jesam li građanin trećeg reda u odnosu na Titovu unuku, ili uvijek mora biti po volji i zakonskom pravu njene iznadprosječne obitelji koja se visoko uzdigla iznad jedne obične obitelji...
Djed je bio bilježnik u domobranima (ne znam da li se to tako nazivalo, u JNA to je bio naziv za ćatu). Govorili su mu da pređe u partizane, oni koji su kasnije prešli i ostali živi. Odgovorio je da ne želi napustiti svoga zapovjednika. Više ga nisu vidjeli.
Među ustašama bio je okorjeli i nemilosrdni krvnik koji nije imao milosti niti prema neprijateljskim vojnicima, niti prema civilima, kao niti prema djeci. Jednom prilikom zarobili su ga partizani. Prešao je u njihove redove, umjesto slova U stavio je petokraku, a onda je počinio okrutna zlodjela nad bivšim suborcima i nad vlastitim hrvatskim narodom. Nakon rata, otišao je živjeti u Osijek. Taj demon koji je mijenjao uniforme i oznake uživao je u "zasluženoj" boračkoj mirovini koju je pošteno zaslužio svojim antifašističkim djelovanjem i zalaganjem...
Pitam se, je li najveći zločin i grijeh moga djeda taj što nije promijenio uniformu. Kolika je njegova odgovornost prema vlastitom sinu, odnosno mome ocu, što je imao težak život, što je ostao ratno siroče. Bi li meni bilo sada bolje. Ili, možda me uopće ne bi ni bilo, pa ne bi pisao ovakve gluposti na nekakvom blogu, a ovo društvo oslobodio bi jednog idiota poput mene...
Njegov brat (očev stric) na koncu rata bio je zarobljen. Oni koji preživješe rekli su da se on nije znao snaći, za razliku od njih koji su se mudro snašli. Ne znam, ne mogu suditi drugima jer nisam svjedok, ali još nikad nikoga nisam čuo kako je rekao da je izdao prijatelja ili suborca, odnosno da je na njega zasluženo ili nazasluženo svalio sva moguća i nemoguća nedjela.
Iz moje kuće likvidirano je četvero muškaraca, odnosno svi odrasli. I nisu poginuli tijekom rata nego u odmazdama na njegovom kraju. Ostala je samo baka, otac od četiri, i tetka od tri godine. Nikad nisu znali, ili da možda sada znamo gdje su njihove kosti. Tko je onda mogao i pomisliti tražiti ih, a baka je imala puno važnijeg posla a on je bio kako preživjeti glad i neimaštinu...
U mjestu u kojem sam rođen pobijeno je možda nekih 85% punoljetnih muškaraca, a taj bi postotak bio sigurno veći da se mnogi nisu krili. I jako velik broj od tog postotka nije poginuo u bitkama tijekom samog rata nego na njegovom kraju, kad su kao vojska bili pobijeđeni... Nažalost, moje rodno mjesto nije zadesila usamljena tragedija nego su i mnoga druga mjesta, odnosno općine, doživjeli sličnu sudbinu. Mnogi su svećenici likvidirani...
Za vrijeme rata Italijani su kamionima preko našeg mjesta prevozili četnike u Dalmaciju. U mjestu su postavljali straže kako se ovi ne bi iskrcali. Zna se da su u Dalmaciji počinili zločine... Jednom prilikom otišli su malo sjevernije, pa su malo kasno shvatili kako ubijaju Srbe... Zanimljivost bi bila vidjeti što je nakon rata stajalo na spomen obilježju žrtvama tog mjesta, odnosno tko je počinio zločine. I da li je moguće da su ti četnici kasnije prešli u partizane (a zna se da je bilo masovnih prelazaka), i da su zasluženo uživali u mirovini kao dokazani antifašisti...
Danas imamo te silne udruge koje se zalažu da se rasvijetle i kazne zločini u domovinskom ratu. Dobro. Nisam protiv toga. Ali, nije li to onda, po kriterijima koje su oni sami postavili, velikosrpska i četnička politika i propaganda, kao što svako spominjanje žrtava iz Drugug svjetskog rata i onih iz poratnog komunističkog režima nazivaju "crnim mantijama" i ustaštvom. Znači, moralo se šutjeti prije ali i sada, dok oni uvijek imaju to neko neotuđivo pravo, i pomalo mi se čini kako su Hrvati rođenjem zločinci. Pomalo mi se čini kako nisam građanin drugog nego petog reda.
Svi navedeni zločini nisu bili stihijski, niti se radilo o sitnom revanšizmu kao što se želi sada prikazati, nego je sve bilo djelo unaprijed smišljene politike. Dakle, ovim ne okrivljujem partizane nego komunističke političare i vođe...
Zanimljivo je kako je Tuđman danas postao zločinac, a nije pobio neprijateljsku vojsku nego ju je abolirao, za razliku od Tita koji nije imao milosti prema poraženoj vojsci... Ipak, Tita opet žele predstaviti velikanom, a imao je sto puta više od Sanadera.
Neshvatljivo je kako se koriste različiti kriteriji, odnosno kako "pravednici" žele nametnuti samo svoju pravdu, i kako lako drugoga označe fašistom...
Fašizam je bio demonsko zlo, vrijeme sotone i njegove vladavine...
Ali, mnogi nisu zaostajali u tom zlu...
Mnogi su umišljali da imaju pravo uništavati tuđe domove, živote i dostojanstva. Krili su se iza svojih pokreta ili ideologija...
Dobrota je onaj pojam ili stvar koje se ne bi trebali bojati, ma pod kojim imenom ona da nastupala...
Zlo je ono nešto čega se moramo bojati i protiv kojeg se trebamo boriti, a ono krit će se kroz mnoga obilježja, imena....
I na kraju, jasno i glasno ponavljam kako je fašizam bio zlo, i ne daj ga Bože ponovo!!!!
I sačuvaj nas Bože od svakog zla, ove ljude i čovječanstvo !!!!!

Oznake: poezija

12.03.2014. u 21:24 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 04.03.2014.

Povijest

Povijest... Sama riječ upućuje nas da se radi o priči koja je nastala na osnovu vijesti ili obavijesti. Znamo da je ona pisana riječ koja nas vodi i upoznaje kroz vremenska zbivanja bliže ili daljne prošlosti. Znači, riječ je o nečemu što se već dogodilo, pa samim tim logično je da se to nešto nikako ne može mijenjati. Sve priče skupljene na jednom mjestu čine ono što nazivamo Povijest...
Trebalo bi biti i ostati pravilo kako je najvažnija Istina i samo Istina, što je daklarativno uvjerenje i želja onih što je pišu ili stvaraju.
Međutim, ipak, istina je daleko od prave istine. Istina je ta da nam se žele nametnuti nečija uvjerenja, nečiji interesi, nekakvi temelji na kojima će određeni čimbenici graditi budućnost. Tako imamo jako mnogo neovisnih i dokazanih povjesničara koji čim zinu ili nešto napišu odmah se da naslutiti kakva su njihova ideološka opredjeljenja i svjetonazori, odnosno kakvoj civilizaciji pripadaju. Takvi jesu samo obični pijuni trenutne politike ili sebičnih uvjerenja. Žele sebe i svoju istinu nametnuti svima, što nije temelj demokracije i istine nego jednosmjerni put prema ispiranju mozga i stvaranje jedne iluzije o vlastitom načinu razmišljanja i sagledavanja svijeta kroz prošla vremena, a cilj je uticati na sadašnjost i budućnost...
U zadnje vrijeme moderni povjesničari žele nam dati do znanja da je to ispiranje mozga ništa drugo nego li Vjera, odnosno vjerovanje u Boga. Žele nas osloboditi od tih teških i primitivnih okova da bi nas okovali vlastitim predrasudama i razmišljanjima, da bi nas poput nekakvih mesija ili svetih ljudi poveli do obećane zemlje, gdje bi se trebali klanjati onim svetinjama i vrijednostima koje nam oni sami odrede ili preporuče... Ne želim biti oslobođeni i osviješćeni demokrat njihove istine, nego želim biti zatucana i tvrdoglava ovca koja se ne želi odvojiti od svog pastira, od svog Gospodara, od svog Boga. Ali, zašto bi trebao vjerovati onima kojima sada vjerujem !? Zašto bi trebao vjerovati njihovim istinama !?... Razlog je jednostavan, a taj je što sam taoc vlastite duše, pa se slabo i jako jadno snalazim u materijalističkom svijetu. Da sam kojim slučajem nekakav moćnik onda bi bio taocem svoga položaja i posjedovanja moći, i bio bi zaslijepljen materijalnim bogastvom. Razmišljao bi potpuno na drugačiji način, a istina svijeta bila bi drugačija nego li kako trenutno razmišljam. Zato, te moćnike naravno da mogu shvatiti, kao što oni ne mogu shvatiti mene ili meni slične...
Nego, ostavimo se sada vjere, jer pokušavam dokučiti istinu o onome što se događalo kroz povijest. Ne razumijem da može postojati više istina koje su djelomično ili potpuno suprotne. Istina je da postoji samo jedna, ali tu smo zato svi mi, da nametnemo sebe, da bi opravdali sebe, da bi se uveličali ili prikazali u ljepšem svjetlu...
Ne razumijem da manipuliraju sa žrtvama, jedne stalno ističu, dok druge kriju kao zmija noge, uporno ih negiraju, a svako njihovo spominjanje jest oblik nekakvog zla i opasnih namjera. Ne razumijem da žrtva može biti opravdana ili neopravdana, da njena istina logike treba i mora biti uvjetovana bojom kože, imenom vjere, pripadanjem određenoj nacji, nošenjem odjeće ili uniforme, ili možda vrstom govora, odnosno odabirom svjetonazora. Tako, žalosno je kazati ili napisati kako su određene žrtve ubijene s pravom i pravim razlogom, tj. želi se ozakoniti i opravdati takve zločine. Nije li upravo fašizam dao sebi slično pravo, iz onih razloga koji su im bile zvijezde vodilje prema najstrašnijem genocidu i zločinama nad ljudskim rodom, točnije nad Židovima i drugim narodima. Nisu li se mnogi krili iza antifašizma da bi ispoljili vlastitu mržnju, zlo i genocid nad drugima, da bi se dokopali svojih podlih sebičnih interesa, da bi zgazili sve one koji su se nalazili na njihovom putu neke vlastite pobjede...
Tako imamo da je neko za nekoga heroj a neko zločinac, da se određene stvari veličaju a druge ocrnjuju (ne mislim na Drugi svjetski rat), pa tako imamo za posljedicu da se prava istina u potpunosti izgubi. U krajnjem slučaju ona i nije bitna, jer bitnije je osmisliti sebe, svoju politiku i ideologiju...
Kad se na prvi pogled sve sagleda, izgleda kako su prije vladali prljavština, neznanje, nemudrost, zaostalost, kako su neprestano divljali ratovi... A sada, mi smo na vrhuncu napretka, demokracije, humanosti, mudrosti i znanja. Svijet se jednolinijski razvija odozdo prema golje, a ta linija razvoja ljudskog roda vjerovatno bi trebala završavati negdje visoko na nebeskom svodu, odnosno u beskonačnim svemirskim prostranstvima. Zato mi i nije čudo kako je njihova poruka da nam Bog više ne treba, jer nas On samo sputava i ograničava...
O povijesti moglo bi se tako mnogo napisati, ali da li sam iza sebe ostavio nečistoću duše, jesam li se pomirio sa svojim vlastitim umom, želim li biti objektivan. Da li je ova moja ruka sposobna i dostojna prihvatiti se tako zahtjevna posla... Jesam li doista oslobođen vlastitih predrasuda, okova zablude... Jesam li umišljen da je sve u meni i u mojim rukama. Da li bi istinu tako lako prodao, da bi napredovao u društvu, da bi se materijalno obezbijedio, ili možda da bi duhovno podmirio sebe....
Mnogi povjesničari tako lako dohvate se pera ili tipkovnice... Izgleda da je Istina ponajmanje važna...

Oznake: karijera

04.03.2014. u 21:21 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Studeni 2016 (5)
Listopad 2016 (19)
Rujan 2016 (6)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (5)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (4)
Veljača 2015 (7)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (6)
Studeni 2014 (2)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (5)
Veljača 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga ISTINA-OBIČNA KRPA KOJOM ČISTIMO NAŠU PRLJAVŠTINU

mahhrvatskahrvatska

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se