red bush
utorak, 22.11.2016.
KRAJ
Ovo je moj zadnji post...
Na kraju nemam nešto posebno reći, odnosno napisati...
Ne odlazim sa bloga možda zato što on nije trend, ili zato što me neko razljutio...
Nikad nisam napisao nešto suprotno svom razmišljanju, ali znam da ima onih koji nisu iskreni i koji žele manipulirati...
Nisam se smatrao istinom a pisao sam je, jer davno sam spoznao da razni ljudi imaju svoje istine i da ih drugima žele nametnuti, i da od svoga ne žele odstupiti ni za milimetar...
Znam da na ovom blogu ima barem jedan sotonist, ili onaj koji se bavi crnom magijom...Ne povlačim se zbog toga što sam se možda uplašio.... Ili, može biti da sam malko skrenuo s pameti...
Ne poznam što znači biti u trendu ili izvan njega...
Ne poznam što znači biti napredan ili zaostao...
Ne poznam što je ljevica a što desnica...
Ne želim utjecati na Vaša osobna razmišljanja, jer Vi ste slobodni ljudi... Ali, bili vjernici ili ne, ne zatvarajte vrata svoje duše pred Bogom. Ostavite ih barem malkice otškrinutim...
Često čujem od raznih ljudi, različitih zanimanja, kako se rizik isplati, i da ne može uspijeti onaj koji ne riskira...
Izgleda da je to dobitna formula za sve osim za našu vjeru u Boga...
Dobrota i milosrđe su danas tako naivne i jako pogrešne stvari koje donose samo razočarenje u život i u ljude...
Zlo i priklanjanje zlu ljudima donosi tako brz profit i tako veliku moć. Ali, ta pobjeda je kratkotrajna, jer je ovozemaljski život još kraći...
Dobro je neka odgođena i konačna pobjeda...
Želim Vam svako dobro...
I, Bože čuvaj Hrvatsku....
Oznake: svakoj budali dođe kraj
ponedjeljak, 21.11.2016.
Nepoznanica
Kada gledamo tv priloge o starim vodenicama, odnosno o zadnjim vodeničarima, onda često bude postavljeno pitanje da li su doživjeli nešto neobično. Jer, radilo se po cijelu noć. Uvijek bude negativan odgovor, uglavnom u 99 % slučajeva. Naravno, rijetke su vodenice koje još rade, kao i ljudi koji su uglavnom starije dobi i koje nema tko naslijediti...
Ipak, mnoge prestale su davno raditi, ljudi na njima više ne postoje. Tko zna kakve istine one kriju i kakve sve životne priče...
Ne radim na jednoj od njih, ali u svom predzadnjem postu ispričaću svoju neobičnu priču. Ustvari, tek ću je spomenuti i neću je detaljno opisati, kao što sam namjeravao. Jer, predomislio sam se. Bilo je to prije određen broj godina...
Proljeće se polagano približavalo svome kraju. Noć je bila, mjesec pun. Nije bilo komaraca i bilo je jako ugodno boraviti u prirodi, van naseljenog mjesta. Bio sam sam...
Što sam radio... Bio sam lovac, odnosno preciznije rečeno krivolovac na visoku divljač. Postavio sam hranu kao mamac i u zasjedi čekao...
Opušten, odvojen od svakodnevnih životnih briga uživao sam u tihoj noći i osluškivao...
Onda sam nakon nekog vremena čuo zvukove. Bio sam uvjeren kako je u pitanju divljač koju sam čekao u zasjedi. Lovačku pušku uzeo sam malo čvršće i spremao se nanišaniti kad ona dođe tamo gdje je trebala doći. Budući da je bila mjesečina lampu nisam ni trebao paliti, jer jako dobro se vidjelo...
Ali, nije bilo ono što sam očekivao...
Znam da su mi usta ostala otvorena od čuda, jer nikada tako nešto u svom životu nisam vidio...
Ne znam da li se radilo o nekom nepoznatom ili tajnom dostignuću ljudske tehnologije...
Ne znam da li se radilo o nečemu Božijem...
Ne znam da li se radilo o nečemu što je možda neko zlo...
Ne znam da li je riječ bila o nečemu izvanzemaljskom...
Ne znam da li se otvorila neka druga dimenzija...
Ne znam da li sam kao lovac i sam u tom trenutku bio lovina. Da li sam bio u opasanosti koje nisam bio svjestan....
Ne znam da li me možda nešto drugo zaštitilo od toga...
Ne znam da li sam se tek pustim slučajem našao na putu tog neobičnog fenomena...
Ne znam da li je to ciljano išlo baš na mene....
Doista, mnogo toga ne znam...
Ono u što jesam siguran jest to da je to bilo nešto inteligentno i jako jako moćno...
Na tom mjestu ostao sam još možda dva sata, ubijeđen da je sve prošlo i otišlo. Ni u jednom trenutku mi na pamet nije došla pomisao da se to nešto pritajilo i da me možda i dalje promatralo.
Dosta puta, nakon te večeri, bio sam na istom mjestu, sam u krivolovu. Više se nije ponovila ona neobična noć...
Mogu reći da ni u jednom trenutku nisam osjećao nekakav strah ili nelagodu. Vjerovatno je lovačka strast bila puno nadmoćnija...
Mogu reći kako me ta divljač uvijek nadmudrila. Nisam bio dostojan njene inteligencije... Kad sam bio siguran da je prošla i otišla ona se vratila i sa neke udaljenosti promatrala me. Nisam imao prilike ubiti je, ali premda sam silno želio imati trofej nikada mi nije bilo žao što ga se nisam domogao...
Nije mi bilo jasno kako spomenutu neobičnost nisu vidjeli mnogi drugi, jer je sa svih strana bilo naselje na udaljenosti od nekih 4 do 8 kilometara, a asfaltirana cesta sa dvije trake bila je udaljena tek nekoliko stotina metara....
Pričao sam nekima ono što sam vidio. Jedni su govorili kako se radi o malokrvnosti, o nekakvoj psihičkoj preopterećenosti. Drugi su šutjeli, a možda su pomišljali da sam 'pukao'....
Danas, nekoliko godina poslije, ne bi više sam išao tamo. Istina, više se ne bavim lovom.
Da mi se te večeri nešto dogodilo, ili da me to nešto odnijelo sa sobom, onda bi svi tražili neke svoje logike. A stvarna i istinita logika nikome ne bi mogla pasti na um, jer ona to nije bila, barem ne kroz poimanje naše svakodnevne i životne...
Nisam dobio neke nadnaravne sposobnosti. Nisam se promijenio kao čovjek.
Ali, barem sam shvatio da teško nešto mogu odbaciti samo zato što moja logika razmišljanja i promišljanja ne može prožvakati nešto. Oprezan sam nazvati nekoga lažovom, premda sam svjestan da ima mnogo manipulatora koji nas žele učiniti naivnima i prevarenima...
Često mogu čuti mnoge ljude kako se smiju nečemu... Zato ne pričam više svoju neobičnu priču... Siguran sam da ima mnogo onih koji šute i ne žele progovarati o onome što su oni doživjeli...
Možda je čudno reći, ali mislim kako živimo u jednoj jako nametnutoj realnosti i stvarnosti gdje tehnologija ima jedinu i osnovnu riječ, odnosno elite koje je financiraju. Naša demokracija je jedno jednoumlje, gdje je na prijestolje uzdignuta evolucija, i gdje se sve svodi samo na tehnološki napredak. U tom nevidljivom kavezu mi možemo cvrkutati koliko god hoćemo ali zarobljeni smo raznim trendovima, nekim novim modernim idejama. Postavili su nam tako neprobojne granice na određenim mjestima, istovremeno nam dajući da rušimo neke 'staromodne', 'prevaziđene', 'besmislene'... Žele nas uputiti prema svome novom svijetu...
Priznali ili ne, vjere su često samo maske na našim licima... Mi smo tek pusti Goblini opsjednuti novcem i ostalim materijalnim bogastvom...
Postavlja se pitanje što je logika. Što je doista prava stvarnost...
Znaju reći kako naš mozak zna proizvoditi razne fikcije. Valjda žele reći kako luđak ne zna da je luđak i da je kao takvom dostupna slika svega onoga što normalnom čovjeku nije moguće...
Zaboravili su reći kako su oni sami možda ta fikcija koja odabire što će podastrijeti i predstaviti razmišljanjima našeg mozga...
Zato nam se Bog čini tako nemoguć... Jer, puno su nam dostupnije mnoge druge stvari...
Oznake: učiniti ljude slijepima
ponedjeljak, 14.11.2016.
Tko sam-otkrivanje
Davno, nekada, negdje, u nekom vremenu živio sam već na ovome svijetu... Ostavio sam duboki trag, jednu golemu brazdu, u povijesti ljudske civilizacije. Tada sam jedan narod izveo iz ropstva ondašnje moćne države. Na svjetlo dana donio sam Deset Božijih zapovijedi...
Pogađate. Da, ja sam glavom bradom i štapom čuveni Mojsije...
Ovo je moj drugi dolazak na svijet. Zbog toga je moj nick na blogu @RED BUSH...
Svakog dana meditiram i razgovaram sa Bogom. Uzmem upaljač i zapalim jedan grm...
Ali, uvijek imam problema sa vatrogascima, s vlašću, sa susjedima. Neznani, ni svjesni koliko ne znaju i koliko pojma nemaju, proglasili su me piromanom. Još su me dali na psihijatrijsko promatranje. Žele s menom u ludnicu, jer ne mogu upasti u njihove okvire logičkog i razumnog promišljanja i shvaćanja...
Zato ne čudi njihova povijesna konstatacija da je dr. Tuđman izveo Hrvatsku iz Jugoslavije. Pojma nemaju da je to moja zasluga i da sam po drugi put došao na Zemlju upravo zbog ovog razloga...
Razlog što ću uskoro napustiti blog jest taj što počinjem sa izradom novih petnaest Božijih zakona, jer vidljivo je i ljudi počinju pomalo shvaćati kako su stari zakoni postali jako staromodni i kako su davno već prevaziđeni, a zasluge za to prvenstveno imaju te slobodarsko-napredne demokratske udruge. Ne znam hoću li, ako se naljutim, opet razbiti jednu ploču, ali vam mogu jamčiti da će novi zakoni biti prikladni ovom modernom vremenu. Neće biti uklesani na kamenu nego na suhom zlatu, kako se moj narod opet ne bi klanjao zlatnom teletu...
Samo, problem je u tome što moram naći sponzore za zlatne ploče. Zbog toga, biti će velik kompromis, jer ću ovoga puta sve te banke, elite, moćnike i njihova društva uzdignuti do statusa božanstva. Narod konačno mora shvatiti što je realnost, koji su naši pravi životni ciljevi, koje su naše osnovne zadaće i vrijednosti. Dosta je više staromodnih tradicijskih zabluda. Konačno je vrijeme da se okrenemo nečemu novome...
Možda vas jednoga dana izvedem sa samog lica Zemlje...
Oznake: za štapom mojim koračajte
četvrtak, 10.11.2016.
Nasilje nad djecom
U zadnje vrijeme puno se priča o vjeronauku u školi... Biti ću opet konzervativan, moja razmišljanja biti će primitivna i nedemokratska, jer tako se prepoznajem. Premda ne znam što doista znači biti konzervativan ili liberalan, jer ako za sebe kažemo da pripadamo samo jednoj opciji ili razmišljanju onda je to jedan vid ograničene intelektualne savijesti, ma kojoj god da se priklonili ili za što god da se opredijelili....
Uvođenje vjeronauka tako često prikazuju nasiljem nad djecom, nečim što ih razdvaja i stvara određenu vrstu traume i osjećaja nejednakosti. Mislim kako je prava istina u tome da on puno više trauma stvara određenoj grupaciji društva koja se smatra inetelektualno nadmoćnom i koja se postavlja i određuje urbanim progresivnim stupom ili valom nego samoj djeci koja ga pohađaju ili ne.
Nisam odgojen u strogoj katoličkoj obitelji. Da sam sada učenik onda bi mi vjerovatno puno draže bilo ne biti na vjeronauku, jer bi to bila izvrsna prilika za nogomet ili košarku. Naravno, da imam ona ista razmišljanja koje sam imao u to doba kada sam bio učenik. Oh, kako bi mi dobro došla moja 'ugroženost'....
Ne znam samo zašto se tada 'demokratske udruge' nisu dizale protiv markszima, najveće gluposti koje sam morao učiti. Ne znam kako jedan školski predmet može govoriti da je oružana revolucija jedini put kojim se obični i jadni ljudi mogu osloboditi svojih okova. A svaka uporaba oružja predstavlja nasilje i ubijanje, gdje najviše stradavaju civili i djeca, dok su mudraci uvijek u čizmama od sedam milja... Tako, terorizam za jedne biva nešto pozitivno ili negativno, odnosno ne zove se i prikaziva istim imenima...
Isusovo učenje je zapravo nešto posve drugačije, kao i učenje drugih religija. Ali, uvijek će biti onih koji će za svoje osobne interese iskoristiti vlastitu vjeru, odnosno samog Isusa, i koji će pozivati na svoje oružane revolucije, kao što je bio slučaj sa generalom Francom...
Osobno nisam za vjeronauk u školama, pogotovo ne da se on ocjenjuje, jer to onda stvara kod učenika određeni strah prema samoj vjeri...
Ono što je najbitnije je činjenica kako ovo društvo prešućuje nasilje svakakvog načina među samom djecom. Smješno je reći kako je ono uvjetovano vjerskom, nacionalnom ili rasnom tematikom, premda ga ima i u ovim slučajevima. Smješno je kako je to nasilje simbolički prikazano imenom jednog stradalog, jer nasilja su različita i drugačije naravi...
Neka su sva djeca iste vjere i nacije, odnosno da su ateisti i da je nacionalna i rasna ideolgija prevaziđena, onda ćemo opet imati nasilje, jer tako često neko biva izvgrnut nasilju samo zato što je debeo ili mršav, samo zato što ima krive noge ili rijetke zube...
Danas vjerovatno dijete biva izvrgnuto nasilju zato što nema pametni mobitel, zato što nije na Facebooku, ili možda samo zato što su njegovi roditelji jako siromašnog stanja. Ma, ima tu tisuće razloga gdje će neko dijete naći razloga da ismija neko drugo. Nasilje tako često i sve češće biva na Facebooku, a što je najžalosnije mnogi će se smijati nekome ili nečemu samo zato što neko misli da je to smiješno i da ima pravo ismijavati i ponižavati... Djeca zapravo kopiraju svijet odraslih, jer mnogi misle da su jako duhoviti, da su bez dlake na jeziku, da su intelektualno nadmoćni. A moć je ta koja ne priznaje i ne poštuje nemoć, bilo da se radi o naprednima ili zaostalima. Oni je manifestiraju u različitim oblicima i načinima...
Mnoga djeca pate zbog druge, ali šute o svemu. Odrasli nemaju vremena jer su zaokupljeni svojim važnim ili bezveznim životnim stvarima. Znam da sam i sam bio zlostavljan, kao što sam se smijao nad drugim zlostavljanima, ili kao što sam i sam bio zlostavljač...
Sjetim se jedne školske eskurzije iz srednje škole... Bili smo u jednom jednom gradu, u jednom hotelu... Alkohol je kružio od jednog do drugog, kao i trava. Nije bilo pametno zaustaviti taj krug... U susjednoj sobi tulum su imale učenica... Ne znamo što su one radile... Nagovarali smo jedan drugoga da izađe kroz prozor i da ode do drugog prozora i da vidi što rade one... Bio je to četvrti kat, a za hodati bilo je prostora i možda manje od po metra... Jednog smo uspijeli nagovoriti... Znam samo da mi je u tom trenutku proradila savijest i hvala Bogu da se uspio vratiti, jer da je pao smatrao bi se ubojicom...
Npr. nedavno je bio onaj slučaj jedne škole u Sarajevu kad su jednog učenika silovali nekakvim drvenim predmetom, a sve su to promatrali drugi učenici kojima je bilo vjerovatno sve jako smiješno i možda su svojim mobitelima sve snimali. Što je preostalo jadnom učeniku nego počiniti samoubojstvo, jer odgovorno tvrdim da bi najveća ljaga uvijek bila na njemu samom nego na onima koji su sve počinili. To pokazuje koliko je ovo društvo često hladno i surovo...
Drugi slučaj je onaj gdje su jednu djevojku silovali, neko je sve snimio i stavio na Facebook, a taj je dobio tisuću lajkova. A ovo je društvo gdje se ljudi ocjenjuju po broju lajkova ili pratitelja. Što ih imate više to znači da više vrijedite...
Odrasli jednostavno ne vide patnju i strahove djece... Oni vide samo svoje vlastite strahove i tjeskobe....
Oznake: nekima je sama škola pakao
utorak, 08.11.2016.
Kralj
Došao sam na ovaj svijet da budem, postanem najvećim kraljem... Mojim plemenitim venama teče samo plemenita krv. List sam stare kraljevske loze...
Ali, nisam skupio ni gram zlata da od njega salijem svoju zemaljsku krunu. Umjesto raskošnog bogatog prijestolja sjedim na starom drvenom stolcu. Raskliman je, škripi pod teretom moga plemenitog tijela. Izjedaju ga gladni i nezasitni crvi...
Htio bi pred mojim očima vidjeti milione sljedbenika i poslušnih podanika, kako se klanjaju, kako oduševljeno kliču moje veliko ime,
kako su spremni bespogovorno raditi za me, i kako su voljni žrtvovati svoje živote za sve ovo što jesam...
Ali, oni, okrenuli su se nekima drugima... Svi odjednom postali su mudraci, sjede na svojim vlastitim prijestoljima, na svojim glavama drže skupocjene zlatne krune. Klanjaju se svima onima koji će im omogućiti što skupocjeniju...
Niti miševi više ne prolaze mojim kraljevstvom, jer ne mogu pronaći svoje interese ili zanimanja...
Zato, postao sam kralj koji poslužuje samog sebe, koji posjeduje samo sebe...
Svakog dana držim veličanstvene govore, ali nema tko da ih sluša. Nema nekoga da će zapljeskati...
Ja sam kralj kojeg je čovječanstvo prognalo u osamu, na pusti otok nerazumijevanja....
Moje ime je ISTINA, moje kraljevstvo zove se DOBROTA....
Oznake: odjeven paučinom, umiven prašinom
petak, 28.10.2016.
Točka
.
Oznake: glupost
Napisati nešto
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša...
Oznake: Sanjanje života, življenje sna
Napisati nešto
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša...
Oznake: sanjanje života, življenje sna
Napisati nešto
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša....
Oznake: sanjanje života, življenje sna
Napisati nešto
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša....
Oznake: sananje života, življenje sna
