srijeda, 20.07.2011.

Žene su s Venere, muškarci s Marsa



" Muškarcu koji se zove Roger sviđa se žena po imenu Ela. Pozove je u kino. Ona prihvati poziv i oboje se dobro provedu. Nekoliko dana potom, pozove je na večeru. Ona prihvati poziv i opet im bude lijepo. Nastave se redovito viđati. Nakon nekog vremena i on i ona prestanu izlaziti s drugim osobama. I onda, jednu večer, dok su se vozili u autu, Ela se sjeti nečeg i bez mnogo razmišljanja glasno kaže:
- Znaš li da se viđamo već 6mj?
Nakon toga u autu nastupi tišina. Eli se tišina učinila dugotrajnom. Razmišljala je: Možda mu smeta što sam to rekla? Možda ga naš odnos ograničava. Možda misli da mu želim nametnuti neke obveze koje ne želi ili nije siguran da ih želi...
Roger pomisli: Bože, šest mjeseci...
Ela dalje misli: Ali nisam ni ja sigurna da želim takav odnos. Ponekad mi se čini da mi treba malo više prostora. Malo više vremena da razmislim da li želim da nastavimo ovako...Pa gdje mi to idemo? Idemo li prema braku? Djeci? Zajedništvu do kraja života? Jesam li spremna za to? Da li ga uopće poznajem?
Roger misli: To znači...da vidim...počeli smo izlaziti u travnju...To je bilo baš kad mi je auto bio na servisu...uooopss! Moram promijeniti ulje!
A Ela pomisli: Uznemiren je. Vidim mu to na licu. Možda sam sve pogrešno shvatila. Možda on od ovog odnosa želi nešto više, više bliskosti. Možda ne želi ništa reći o svojim osjećajima jer se boji da će biti odbačen.
Roger misli: Moram provjeriti i kuplung. Baš me briga što onaj idiot mehaničar govori da je sve u redu. Osjećam da nešto zapinje. I bolje im je da ovaj put ne krive za to niske temperature. A zadnji put sam platio tom lopovu 300 eura.
Ela misli: Ljut je. Ne mogu mu zamjeriti. Osjećam se krivom što ga mučim, ali ja tu ništa ne mogu. Jednostavno još nisam sigurna.
Roger misli: Vjerojatno će reći da je isteklo jamstvo...idioti
Ela misli: Možda sam ja preveliki idealist. Čekam princa na bijelom konju, iako sjedim pored savršeno dobre osobe, osobe do koje mi je stalo...
Roger misli: Jamstvo? Oni žele jamstvo?! Dat ću im ja jamstvo!
- Rogere - reče Ela glasno.
- Molim - kaže Roger iznenađeno.
- Molim te, nemoj mučiti samog sebe...- reče ona dok joj se oči pune suzama - možda nisam trebala...O, Bože, osjećam se tako...- Ela je glasno zajecala.
- Što ti je - pita Roger.
- Prava sam budala. Znam da nema princa. Znam to, to je glupost. A nema ni konja.
- Nema konja - upita Roger zbunjeno.
- Sad sigurno misliš da sam prava budala.
- Ne - kaže Roger, sretan što konačno zna pravi odgovor.
- Radi se o tome...da mi treba malo više vremena - kaže Ela.
Nastupi stanka od 15 sekundi tijekom kojih Roger brzo razmišlja pokušavajući pronaći ispravan odgovor. Konačno se dosjeti nečeg što bi moglo odgovarati situaciji.
- Da - kaže on.
- Oh, Rogere, misliš li uistinu tako - upita.
- Kako?
- Pa...o vremenu?
- O...- kaže Roger - da.
Ela se okrene prema njemu i zagleda mu se duboko u oči. On postade nervozan zbog tog što bi ona mogla sljedeće reći. Pogotovo ako to bude uključivalo pitanja. Konačno, ona progovori:
- Hvala, Roger.
- Hvala tebi - odgovori on.
Potom je odveze kući. Ona legne u krevet. I plače do zore. Roger uđe u svoj stan. Otvori vrećicu čipsa. Uključi tv i udubi se u teniski meč između dva Čeha za koje nikad nije čuo. Neki glasić u glavi govorio mu je da se u autu dogodilo nešto doista važno. Ali on je siguran da nikad neće shvatiti što. I da je najbolje da ne misli na to. Sljedeći dan Ela je nazvala najbolju prijateljicu i one su o tome razgovarale šest sati. Analizirale su svaku riječ, raspravljale, unedogled...istražujući svaku riječ, izraz, gestu, kako bi otkrile nijanse u značenju i razmatrajući svaku moguću varijantu. Nastavljale su o tome razgovarati danima, tjednima, mjesecima...nikad ne dolazeći ni do kakvog zaključka, ali im ni trenutka nije bilo dosadno. U međuvremenu, Roger, igrajući tenis sa zajedničkim prijateljem, zastane neposredno prije serviranja i upita:
- Normane, je li Ela ikad imala KONJA?

Žena i muškarac ne razlikuju se samo po spolu, već po svemu: načinu razmišljanja, gledanja na stvari, reagiranja na situacije... Toliko su različiti da im, baš zbog toga, preostaje samo da se vole...


- 19:50 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.07.2011.

Njemu

"Čekaj me
i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo.
Čekaj me
i kada žute kiše noći ispune tugom.
Čekaj
i kad vrućine zapeku i kad mećava briše.
Čekaj
i kada druge nitko ne bude čekao više.
Čekaj
i kada pisma prestanu stizati izdaleka.
Čekaj
i kada čekanje dojadi svakome koji čeka...

...Nas dvoje
samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu,
naprosto, ti si čekati znao kao nitko na svijetu...
"



Šest godina...šest dugih, hladnih zima...šest ljeta...bez pitanja...bez sumnji...bez prigovora...samo čekanja...bez razmišljanja o boljem životu...bez slušanja drugih...samo čekanja...i kada su noći postale teške...kada te samoća uzela pod svoje okrilje, a tijelo tražilo dodir...nikad nisi posustao...vodio si moje bitke, nosio moj križ...tvoje je srce uvijek znalo kome pripada...koga čeka...tvoja je ljubav uvijek bila hrana mom životu...i kada toga nisam bila svjesna...čekao si me kao što sunce čeka svoju zoru...šest dugih godina...predugih...evo me...tebi...uistinu si čekat znao kao nitko na svijetu...hvala ti...

- 20:31 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 13.07.2011.

Pozdrav iz Rovinja



Bio je to jedan od onih dana kada je sve nekako upravo onako kako bi i trebalo bit. Izuzevši putovanje od dobrih deset sati (u oba smjera), nesnosne vrućine i nekolicinu idiota za volanima, bio je to ipak dobar dan.
I bio je to moj prvi posjet Rovinju. Šarmantan gradić, osvojio me svojim uskim kamenim uličicama. Oborio s nogu.



Kakve li priče skrivaju svaka od njih? Koliko li je prvih poljubaca ukradeno pod njihovim okriljem? Koliko srdaca slomljenih na izdahu ljeta?
Gledam dvoje ljubavnika, ispod stabla. On spava, ona čita knjigu.
Tako bezbrižni u svojoj ljubavi, svom postojanju...barem tih nekoliko trenutaka ukradenih u jedno ljetno podne...
U hladu dvoje staraca...igraju šah...
Na terasi kafića njemački turist kamerom ovjekovječuje čari razgolićenih djevojaka za susjednim stolom...lijepog li suvenira...
Barčice veselo poskakuju pod namreškanim valima...
Galebovi lete svojim poslom...
A ja?
Ja i On, zajedno, zagrljeni, s osmijehom na licu...i pokojim ukradenim poljupcem, zalutalim u uskoj uličici...radujemo se životu...radujemo se trenutku radosti ukradenom u jedno ljetno podne...





- 16:36 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.07.2011.

Samo u prolazu...



A mora jednom doći
Mora...i mojom ulicom proći

- 19:23 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.07.2011.

Sitnice

Nije lijepo biti zavidan, ali već sam neko vrijeme zavidna osobama kojima i najmanja sitnica razvuče osmijeh od uha do uha. Već dugo nisam takva osoba.
Nekad sam vjerojatno bila, ali svakodnevne borbe potisnule su tu radost negdje duboko i ne daju joj prići bliže. A sad ju želim natrag, tako žarko. Potrebna mi je kao kap vode u pustinji, potrebna mi je u ovim sušnim danima života. Želim se radovati...svakom trenutku provedenim sa Njim...svakom susretu sa prijateljima...buđenju uz cvrkut ptica...popodnevnoj šalici kave uz čavrljanja sa online prijateljima...danu provedenim u prirodi...pojedenom sladoledu...svakom prijeđenom koraku na putu prema ostvarenju sna...svakom danu u kojem su moji najbliži još uvijek na ovome svijetu...svakoj dobivenoj borbi...svakom osmijehu dobivenom od slučajnog prolaznika...svakom tonuću u san uz Njegov glas... Ah, želim toliko toga, ali zbilja, zbilja jako želim radovat se svakom novom danu...radovat se životu...




- 14:38 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 09.07.2011.

Priča o čovjeku VI

" Krik se začu. Lepet krila. Nada osta sama. Sniva sad. Ne budi se. A zora joj sve bližom biva...
Umrijet će mi moja Nada, pomisli Nemir koji je gledao kako plava zora prilazi dolcu Sna. Ako umre moja draga, nestat će mi i sva snaga...Dotući ću ja sam sebe. Plakat ću nad tijelom usnule nadalice sve dok ne ugasne žižak mene lutalice. Ne želim umrijeti. Niti želim da umre moja Nada. Idem do Sveznadara. On će znati kako probuditi Nadu.
Nemir je tako krenuo u novo lutanje. Potragu za Sveznadarom. Pružao je najduže korake...širio ruke...pripremao se za susret...čekao je mišlju...tražio slutnjom...strahovi se rojili u njemu.. Da bi sačuvao Nadu, mora ubiti Sumnju, zatočiti Ljubomoru... U roju svome ugleda pepeljastosiv oblak Umrtvljenja ponad ognja svemoćne Spoznaje. Nemir je progledao.
Sveznadar je u blizini. To je njegov sveprisutan čardak. Nemir je progledao. I bio je spreman kročiti na Sveznadarov prag...Srcem je molio za Nadu.
Sveznadar nije morao pričati. Taj je slušao ispovijed njegova bitka. Slušao je bol.
Nemir se morao odreći svih kako bi spasio Nadu. A draga mu je bila Sumnja. Draga Očajna i Tjeskobna... Nije želio da ijedna nestane. Sve su mu bile drage. Svaka je imala svoju draž. Posebnost u njegovu proživljavanju. A morao se odlučiti. Morao se odricati... Odreći se Nade...sama ga je pomisao ubijala. Odreći se Sumnje i ostalih...teško. Kraj bilo koje od njih mogao bi biti njegov kraj.
Tim saznanjem završio je Nemir svoju ispovijed...

A Sveznadar?
Sveznadar se grohotom nasmijao. Kao da se sve to njega i ne tiče.
Pomisli, zašto bi itko morao nestati.
Okupit ću Nadu, Nemir, Sumnju, Tjeskobnu, Očajnu, Ljubomoru, Tijesnu, Šaptalicu i zatočiti ih.

Pa reče: NEKA BUDE ČOVJEK




- 16:21 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 08.07.2011.

Priča o čovjeku V

" Ali Nada se nije obazirala.
Iz noći u noć ponavljala je Šaptalica istu pjesmu. Iz noći u noć Nada je nije htjela čuti. To uzruja Šaptalicu. Dosadi joj. Zaželi se postelje. Zaželi Sveznadara...
Nemir je iz prikrajka svake noći slušao pjesmu ptice Šaptalice. Svaku noć slušao je kako Nada čeka Sveznadara. Isprva ga je poželio naći i dovesti svojoj ljubavi, ali... Onda bi se nešto sigurno mijenjalo... Nije znao što, nije znao kako...
No, slutio je da bi Nada otišla s dolca Sna. Slutio je... Nikada više neće vidjeti Nadu... Stoga odustane. Mučio se. Nije znao hoće li Nada izdržati nasrtaj uporne ptice.
Ptica Šaptalica već se divila Nadinoj strpljivosti. Nadinoj smirenosti. Dugo već pjevam, a Nada me izluđuje svojim mirom. Tjera me da joj se divim. Ponaša se kao da nema nikog oko nje.
I umore se glasnice ptice Šaptalice. Umore se od pjesmice, od Nadine ubojice. Ljutnjom progovori. Ako pjesmom velike Sumnje ne mogu, ubit ću je svojim kljunom.
Grune u Nadu. Trgne se Nada. Nitko je nikad nije dotaknuo. Nitko se nije usudio posegnuti za Nadom...Nada po prvi put osjeti dodir. Žacne ju. Na ugodan način. Sklopi oči sanjalice...Zamisli Sveznadara...
Tada začnu pjesmu Šaptalice

HA HA HA
Luda Nado, nadalice
Sklopi oči sanjalice
Sklopi oči, ne budi se
Utrni treptaj, ne trudi se
Spoznat, naći Sveznadara
Jer on za te nema dara "



- 16:56 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.07.2011.

Priča o čovjeku IV

" Sumnja je često paničarila.
Slutila je kako Nemir ljubi drugu. Ljubi drugu naspram nje, velike i moćne Sumnje. Nisu to trpjele Tjeskobna i Očajna. Ispadima je Sumnja kvarila njihove dane. Stoga joj potvrdiše crne slutnje. Odaše joj tajnu.
Tajnu o Nadi...
Tada se Sumnja preobrazi u Ljubomoru. Ova ju osvoji svojom silinom.Tjeskobna i Očajna stopiše se pod naletom te siline, načiniše Tijesnu.Ljubomora je bila prava mora. Bila je strašna. Strašnija od Sumnje... Njena sjena bila je mračna. To mračnija i tješnja što se bližila noć. Tijesna je vjerojatno bila jedina sjena na svijetu koja je radila danonoćno. Dani su prolazili u snivanju zlih planova. Sumnja je odlučila poraziti Nadu. U biti, Ljubomora je odlučila uništiti Nadu...Kazniti Nemir...
Stoga ona zovne veliku pticu, pticu Šaptalicu. Ta je bila Sveznadarova priležnica. Dolazila je kad bi je tražili, baš kao i sam Sveznadar.
A inače je lutala okolo i svojim šapatom budila zbunjenost. U sve se miješala... o svemu je šaputala...nije znala šutjeti...
Tako je ptica Šaptalica poslušala Ljubomoru i odletjela na dolac Sna... U rumen suton ugleda Nadu, utrnutu, al treptavu. Bijaše to tajanstven prizor...treptava Nada, rumen dolac i suton... A nad svime široka i teška krila ptice. Smjesti se Šaptalica uz Nadu i zacvrkuće:

HA HA HA
Luda Nado nadalice
Sklopi oči sanjalice
Utrni treptaj, ne trudi se
Hladno je, a nemaš žara
Ne čekaj više Sveznadara
Otkrit gdje je nećeš moći
Sveznadar ti neće doći!

Nada kao da je nije čula. Nada nije željela čuti. Čučala je. Šutjela. Čekala je sve do zore, a onda nestala tamo odakle običava izlaziti ozarena Hrabrošću. Šaptalica se začudi... Sljedećeg predvečerja primicala se opet Nadina prilika dolcu. Šaptalica uzletje nad njom i odmah zaklikta:

HA HA HA
Luda Nado nadalice
Sklopi oči sanjalice
Utrni treptaj, ne trudi se
Hladno je, a nemaš žara
Ne čekaj više Sveznadara
Otkrit gdje je nećeš moći
Sveznadar ti neće doći! "



- 22:06 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Priča o čovjeku III

" Zvao se Nemir.
Ljubila ga je Sumnja, a on je ljubio Nadu. Bio je istovremeno prebujan i pustošan...snažan, vjetrovit...Nije se budio. ali kupao se Znatiželjom. Nije spavao, ali nije uvijek ni bio budan. Lutao je. Zato se o njemu malo zna.
Ljubila ga je Sumnja. On je to znao. Golicao je njeno sebeljublje. Znao je i da ga se boji. Bilo mu je žao. Bila mu je draga. Znao je sve o Sumnji. Ponekad je sretao Očajnu i Tjeskobnu. One su ga poštivale. I on je poštivao njih. Tako drugujući mnogo su pričali. Tjeskobna i Očajna pričale su o Sumnji, a on je pričao samo o Nadi...
Nije bilo noći, a da Nemir nije obišao dolac Sna. Gledao je iz daljine nepomičnu Nadu kako titrajući tjera hladnoću...Uvijek je čučala na istom mjestu. Slutio je da Nada čeka. Zamišljao je da čeka njega. Zamišljao je zajednička lutanja. Draga mu je bila Nada. Jako draga. Mnogo milija od Sumnje. Dapače, toliko ju je volio da je bio spreman čučnuti uz nju i tako ostati dok ne prestane disati.
Jer Nemir nije smio dugo ostati na istom mjestu.
Da, bio je spreman umrijeti...uz Nadu...za Nadu..."



- 12:14 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 06.07.2011.

Vrisak



Dođe mi da vrištim...čupam kosu...lupam glavom o zid...plačem...
Ali čemu?
Vratit se unazad ne mogu.
Čemu jednostavnost kad postoji nešto što se zove kompliciranost, kratko i jasno.
Priča mog života...

- 22:03 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

Priča o čovjeku II

" Zvala se Sumnja.
Umivala se nije jer nije nikada ni spavala. Imala je dvije sjene.
Jedna se zvala Očajna, a druga Tjeskobna.Očajna i Tjeskobna pratile su Sumnju neprestano dok ima sunca. Zato je Sumnja voljela dan. Noću se skrivala...od svih...od sebe...od Nemira...
Nemir je bio privlačan, strastan i jako, jako nestašan. Sumnja je potajno ljubila Nemira. Potajno ga se bojala. Bila je ljuta na sebe zbog te ljubavi, zbog straha. Zapravo, bila je ljuta zbog neodlučnosti između ljubavi i strepnje.
U svanuloj zori svakodnevlja javljala se pobjedničkim krikom samoljublja. Radovala se Očajnoj i Tjeskobnoj jer je u njihovom čeličnom zagrljaju spoznavala zaborav..."


- 12:47 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 05.07.2011.

Priča o čovjeku I

" Zvala se Nada. Budila se s rumenim sutonom. Umivala se rosom Hrabrosti i izlazila na dolac Sna. Iščekivala je Sveznadara. Osluškivala je teške korake Vječnog. Slutila je obrise Istine. ..Svaki suton bio je prilika za susret dvaju svjetova. Jedan bijaše dijete drugoga. Svaki suton bio je teži za pitanje, ali ne i za sumnju...
Nada se budila svako predvečerje uvjerena kako će sresti Sveznadara. Čekala je sjedeći na već spomenutom dolcu. Od samog početka treptala je mišlju o Sveznadaru, o daru jednog Sveznadara...Taj početak baš i nije bio klasičan početak. Nitko ne zna kada je Nada naslutila Sveznadara i kada je odlučila sresti ga. To i nije bitno za priču o Nadi. Bitan je samo njen zaključak o Sveznadaru. Sveznadar će doći... Nada vjerojatno nikada nije pomislila da ga potraži. A možda je Sveznadar njena prva misao, misao početka koja bi utrnula objavom...Kada je prvi put izišla na svoj dolac, lice je njeno odražavalo Hrabrost koja se kasnije cijedila niz njena mrtva ramena, njene mrtve ruke. Nadine su ruke bile mrtve jer nisu tražile, već su čekale. Nadine su noge bile mrtve jer nisu hodale, već su se skvrčile i čekale. Nada je bila sva utrnuta. Da bi stigla na dolac, čak je i skakutala. Susjedi su izlazili na vrata i promatrali smiješnu, malenu priliku kako odmiče u rumen suton...Nitko se nije usudio poći za njom. A svi su se pitali što čini Nada svake noći. Ujutro,kada bi sunce otjeralo i posljednje sjene čežnji, ohrabreni bi krenuli na njen dolac. No, ništa ne bi nalazili. Oni nisu znali da Nada ne čini, ne traži, ne grabi. Nisu znali da Nada samo sluti, čeka..."
...


- 21:18 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

U spomen

" Katkad u vervi ljudi posve stranih
Neko te lice sjeti mrtva druga.
Nestanak njegov ponovno ti rani
zbunjeno srce, i svlada te tuga.

U žamorenju začuješ mu glas
I ti ga vidiš. Izašav iz mraka
U tebi živi . Ali samo čas
Desetak, dvadeset koraka.

Prošlost se javi slatko kao flauta
U zimskoj noći. Ti mu gledaš kretnje
Smijeh, govor, čuješ davne neke šetnje.

No kad te naglo truba nekog auta
Trgne, odjednom nestane mu lika
Oko tebe su lica prolaznika. "




Godina je prošla otkada zvuci tvoje gitare ne odjekuju ovim svijetom.
Godinu dana izbjegavala sam razgovore o tebi jer teško je pričat o nekom tko ti je bio prijatelj, a sada ga više nema. Svojom voljom.
Sjećam se našeg zadnjeg susreta. Razvukao si osmijeh od uha do uha, a ja sam, u žurbi, samo izustila par riječi i ubrzala korake. Bilo je to par mjeseci prije zlokobnog dana. Pitam se jesu li ti se već tada tmurne misli uvukle pod kožu. Jesi li već tada znao kako će sve završiti? Zašto nisi potražio utjehu, pomoć, zašto nam se nisi javio?
Znam da si bio neshvaćen, odviše čudan za ovaj ukalupljeni svijet. I znam da su tvoja razmišljanja, ponašanja bila često predmet razgovora.
Ali znam i da si meni bio prijatelj. Od prvog dana. Kada sam hodala ulicom pognute glave, ti si uvijek hodao mojom stranom ulice. Neznam zašto sam ti bila toliko draga. Vjerojatno si u meni prepoznao različitost koja je i tebe odvajala od mase . I moram priznat da sam te na kraju možda i svjesno počela izbjegavat, bit otresita. Počela me gušit tolika pažnja, pozivi na kojekakva druženja, izbjegavanje razgovora o mom momku, komplimenti... Nisam više bila sigurna kuda vodi to prijateljstvo, kuda vode naša druženja...Pa sam se povukla.
Otišao si u drugi grad. Poslom. Netom prije pričao si mi o svojim snovima. Ovaj nije bio jedan od njih. Pitam se je li to utjecalo na tebe? Nemogućnost ostvarenja svojih i pokoravanja tuđim. Jesi li se zaista osjećao toliko otuđenim da ni u čemu nisi više mogao pronaći zadovoljstvo? Kada se javila ta odluka? Je li došla iznenada il je bila dugo planirana? Kakve su ti misli prolazile glavom u tom trenu? Jesi li i na tren požalio?
Sjećam se tog jutra kada me prijatelj nazvao i priopćio vijest. Ni tuga. Ni nevjerica. Ni šok. Ništa. Jedno veliko ništa.
I jedino što mi je u tom trenu prošlo kroz glavu jest, žao mi je što si dokazao svima, koji od tebe ništa drugo nisu ni očekivali, da su bili u pravu.
Jednim dijelom nisam čak ni bila iznenađena. Znala sam da je ovaj svijet, ova sredina premala za tebe.
Ali zaista, nije li bilo drugog načina?
Prijatelju, nadam se da sviraš gitaru tamo negdje, u drugom svijetu, boljem svijetu, svijetu stvorenom za tebe. Ovo je moj oproštaj od tebe.



- 14:13 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.07.2011.

Bog je mrtav

Ne, nisam ateist. I ne, ne mislim raspravljat o postojanju/nepostojanju Boga.

Bog je mrtav.

Riječi su to neponovljivog F. Nietzschea. A ja ću ih iskoristit kako bih vam predočila stanje duha jedne seoske community .
Dakle, stvar je ovakva. Postoje ljudi koji se deklariraju kao veliki vjernici, uzorni kršćani. A to čine na temelju broja tjednog, mjesečnog, godišnjeg odlaska u crkvu. I postoje oni koje ti ljudi deklariraju kao izrazite nevjernike. I pogađate, njihovo se nevjerništvo očituje tjednim, mjesečnim, godišnjim nedolaskom u crkvu.
Opisat ću vam jednu vjernicu, po njenom vlastitom mišljenju, čak najuzornijom u okrugu. Zvat ću je Susjeda. Jer to i jest.
Dakle, Susjedu ćete vidjet na svakoj misi, svakom sprovodu, njezin ćete glas tako jasno razaznat u mnoštvu ostalih, njena je molitva uvijek najglasnija...
No, Susjedin je govor najglasniji i nakon izlaska iz crkve, njene su riječi otrovne, njen se lik uvijek prvi pomiče iza zavjese, njena su djela promišljena i obavijena zloduhom.
I da, mi smo za Nju nekršćani. Mi ne prisustvujemo činu svete mise, mi ne molimo krunicu i definitivno ne pjevamo u zboru.
Možda nismo uzorni vjernici. Ali kršćani svakako jesmo.
Što za Nju ne bih mogla reći.
Pitam se već dugo, očituje li se vjera zaista samo u tom pohođenju svete mise? Nije li bitnije biti čovjekom u prvom redu? Nije li bitnije živjeti prema zapovijedima davno urezanim u kamene ploče? Hoće li nam se jednog dana sudit prema žigovima u knjižici dolaska kao što nam se nekad prema tome davala ocjena iz vjeronauka?
Nije bitno varaš li, kradeš li, poštuješ li svetost obitelji, ubijaš li...
Svake si nedjelje u prvom redu kraj oltara, ti si uzor kršćanina.
Hoće li se bit kršćanstva i šta je još važnije, bit čovjeka, doista svesti na tu formulu? Hoćemo li djecu odgajat u takvom ozračju? Nije bitno kako živiš dokle god taj sat vremena tjedno provedeš slušajući propovijedi još isfrustriranijeg svećenika. Prisutan likom, odsutan duhom.
I da, zbog takvih razmišljanja izbjegavam matičnu crkvu u širokom luku. Vjera nije obaveza, vjera je odmor umornom, hrana gladnom, luka izgubljenom, razgovor usamljenom...
Bog i ja vodimo razgovor, svaku večer, u molitvi, strahovima, nadanjima, željama...Vidi moj put, moju borbu, moje padove i uspone, zna svaku moju misao, namjeru, djelo...I znam da mu nije važno šta mu se ne klanjam u instituciji kršćanstva. Ja mu se klanjam dušom.
A Susjeda? Hoće li ona svoje grijehe i svoja djela iskupit svojim fanatičnim odlascima u crkvu? Hoće li njena duša bit ižigosana dobrim djelima? Trebaju li me njene riječi povrijediti iako znam da kršćanske dobrote u njima nema?
Nekad jesu. Opekle bi dušu gore od vatre. Uzdrmale moje krhko biće.
Danas?

Prvo budi čovjek. Zatim sve ostalo.

Ja sam čovjek. Ona je svoju ljudskost odavno izgubila negdje putem. A svi njeni putevi vode crkvi.



- 16:53 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.07.2011.

Nedjeljni bluz

Glupog li dana!
Besmislenog li gubljenja vremena!
O da, lupat ću sutra glavom o zid i proklinjat dane bačene u vjetar.
Hoće li me moje, uvijek iznova ponavljane greške, ikad naučit pameti? Pitanje koje se provlači tako često da je postalo glavnom konstantom mog života. Kako bi sve bilo jednostavno, kako lako...promijenit mentalni sklop, srušit branu, potopit mostove kojima se uporno vraćam starim boljkama.
Ali kako? Kako pobjeći od sebe same? Još uvijek tragam za odgovorom. Zapravo, malo je dana kada mi to pitanje ne okupira misli. Malo je dana proživljenih punim plućima, iskorištenim do zadnjeg minuta. I žao mi toga. Godine idu, vrijeme leti bez milosti i posljedice uludo potrošenih dana sve su teže. Opasnije po budućnost. I sve je teže priznat da ne mogu okrivit nikog doli sebe. I molim svaku večer da sljedeći dan prođe bez lupanja glavom, bez kajanja, bez ispraznog hoda...
Molit ću i danas.
Sutra?
Tako mi svega, nadam se da ne...

- 20:28 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

Život je izazov

Mnoštvo ljudi živi nezadovoljno i neispunjeno, s toliko tuge obavljaju svakodnevne obaveze da im svaki novi dan donosi samo beznađe i očaj. Užasavamo se neuspjeha i jednoličnosti svakog novog dana.
Svatko ima mogućnost izbora.
Toliko ljudi leži budno raspeto brigom kako će sutra doći do kore kruha, uništavajući se mržnjom i samooptužbama. Lutamo kroz godine koje su mogle biti najbolje godine naših života. Jednog ćemo se dana osvrnuti unatrag i shvatiti da smo mogli toliko toga učiniti i proživiti, a nismo smogli snage ni pokušati. Jednog ćemo dana plakati za svim snovima naše mladosti koji su ostali neostvareni, spremljeni negdje duboko pod debelim slojem paučine zaborava.
Zašto čovjek nema hrabrosti izložiti se ponekoj opasnosti, krenuti nekim novim putem i upustiti se u nove pothvate?
Čovjek nije stablo prikovano za zemlju. Svatko ima svoj zemljovid koji vodi do sreće, svatko može letjeti do željenih visina. Potrebna je samo mala doza hrabrosti i odvažnosti.
Ovim ćemo svijetom proći samo jednom.
Život je jedan trenutak i čitav niz vjekova. Namjeravamo li kroz taj trenutak trčati zatvorenih očiju jednog ćemo dana iza sebe ugledati samo prazninu.
Život je igra, a svatko bi trebao znat igrati.
Zar ne?

- 17:18 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Odiseja vječnosti

Okovana bršljanom svojih grijeha
lutajući besciljno džunglom svjetova
poput sjene Petra Pana
tražim se u gomili ispraznih dana
šta se poput magle vuku
ne nalazeći spokoj ni u čemu zemaljskom...
U smiraju dana krećem na put bez cilja
lutajući golemim prostranstvom iluzija
nemirno iščekujući njihovo prasnuće
pod golemim teretom nesređenih misli...
Nisam Penelopa
al čekat ću Odiseja svoje vječnosti
Nisam ni Julija
al golemo nebesko plavetnilo bit će moj Romeo...
Ovijena plaštom jutarnjih magla
lutat ću tražeći svoju kabanicu
u vihoru vjetra
lepršat će vjekovi...
Umjesto Atlanta držat ću
nebeski svod...
Zajedno sa Ikarom nestat ću
u dubini morskog plavetnila...
Hodočastit ću
na kraj svijeta i bit ću dio svemira...
Stazu moje besmrtnosti zvijezde će obasjavati
i jednom
u jednom djeliću vječnosti
ja ću stići kući...



- 12:45 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 02.07.2011.

U početku bijaše riječ...

Moraš ići kamo te vode, zar ne?
Moraš krenuti putem kojim te povedu. Ne razmišljaj, ne zaustavljaj se, ne oklijevaj. Možda je to sudbina...

I tako počeh spremat kovčege. Kuda se spremam?

Na putovanje života. Spremam police, praznim ladice naivne mladosti i krećem u ralje života. Uzdrhtalog srca, al hrabrost vodim za suputnika.

Za početak dovoljno...



- 20:42 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  srpanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (7)
Srpanj 2011 (18)
Komentari On/Off

Opis bloga

Ako sanjaš, ali ti snovi nisu sve...Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj i ako se sagneš i pokupiš ostatke...Ako si spreman ponovno krenuti, kao na početku...Ako prisiliš svoje srce da ustraje i kad počinje malaksati...Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života i svakog trenutka ići pravim putem...
Ako sve ovo možeš...


Piši o sebi, o svojim snovima, neostvarenim željama...zabilježi svaki trenutak svog malog života, on vrijedi zlata...neka to bude priča o Tebi...



Ja imam svoj mali svijet i oko njega kineski zid


mail

lea_lana@yahoo.com

Designed by In Obscuro

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se