utorak, 05.07.2011.
U spomen
" Katkad u vervi ljudi posve stranih
Neko te lice sjeti mrtva druga.
Nestanak njegov ponovno ti rani
zbunjeno srce, i svlada te tuga.
U žamorenju začuješ mu glas
I ti ga vidiš. Izašav iz mraka
U tebi živi . Ali samo čas
Desetak, dvadeset koraka.
Prošlost se javi slatko kao flauta
U zimskoj noći. Ti mu gledaš kretnje
Smijeh, govor, čuješ davne neke šetnje.
No kad te naglo truba nekog auta
Trgne, odjednom nestane mu lika
Oko tebe su lica prolaznika. "
Godina je prošla otkada zvuci tvoje gitare ne odjekuju ovim svijetom.
Godinu dana izbjegavala sam razgovore o tebi jer teško je pričat o nekom tko ti je bio prijatelj, a sada ga više nema. Svojom voljom.
Sjećam se našeg zadnjeg susreta. Razvukao si osmijeh od uha do uha, a ja sam, u žurbi, samo izustila par riječi i ubrzala korake. Bilo je to par mjeseci prije zlokobnog dana. Pitam se jesu li ti se već tada tmurne misli uvukle pod kožu. Jesi li već tada znao kako će sve završiti? Zašto nisi potražio utjehu, pomoć, zašto nam se nisi javio?
Znam da si bio neshvaćen, odviše čudan za ovaj ukalupljeni svijet. I znam da su tvoja razmišljanja, ponašanja bila često predmet razgovora.
Ali znam i da si meni bio prijatelj. Od prvog dana. Kada sam hodala ulicom pognute glave, ti si uvijek hodao mojom stranom ulice. Neznam zašto sam ti bila toliko draga. Vjerojatno si u meni prepoznao različitost koja je i tebe odvajala od mase . I moram priznat da sam te na kraju možda i svjesno počela izbjegavat, bit otresita. Počela me gušit tolika pažnja, pozivi na kojekakva druženja, izbjegavanje razgovora o mom momku, komplimenti... Nisam više bila sigurna kuda vodi to prijateljstvo, kuda vode naša druženja...Pa sam se povukla.
Otišao si u drugi grad. Poslom. Netom prije pričao si mi o svojim snovima. Ovaj nije bio jedan od njih. Pitam se je li to utjecalo na tebe? Nemogućnost ostvarenja svojih i pokoravanja tuđim. Jesi li se zaista osjećao toliko otuđenim da ni u čemu nisi više mogao pronaći zadovoljstvo? Kada se javila ta odluka? Je li došla iznenada il je bila dugo planirana? Kakve su ti misli prolazile glavom u tom trenu? Jesi li i na tren požalio?
Sjećam se tog jutra kada me prijatelj nazvao i priopćio vijest. Ni tuga. Ni nevjerica. Ni šok. Ništa. Jedno veliko ništa.
I jedino što mi je u tom trenu prošlo kroz glavu jest, žao mi je što si dokazao svima, koji od tebe ništa drugo nisu ni očekivali, da su bili u pravu.
Jednim dijelom nisam čak ni bila iznenađena. Znala sam da je ovaj svijet, ova sredina premala za tebe.
Ali zaista, nije li bilo drugog načina?
Prijatelju, nadam se da sviraš gitaru tamo negdje, u drugom svijetu, boljem svijetu, svijetu stvorenom za tebe. Ovo je moj oproštaj od tebe.
- 14:13 -
