ponedjeljak, 04.07.2011.
Bog je mrtav
Ne, nisam ateist. I ne, ne mislim raspravljat o postojanju/nepostojanju Boga.
Bog je mrtav.
Riječi su to neponovljivog F. Nietzschea. A ja ću ih iskoristit kako bih vam predočila stanje duha jedne seoske community .
Dakle, stvar je ovakva. Postoje ljudi koji se deklariraju kao veliki vjernici, uzorni kršćani. A to čine na temelju broja tjednog, mjesečnog, godišnjeg odlaska u crkvu. I postoje oni koje ti ljudi deklariraju kao izrazite nevjernike. I pogađate, njihovo se nevjerništvo očituje tjednim, mjesečnim, godišnjim nedolaskom u crkvu.
Opisat ću vam jednu vjernicu, po njenom vlastitom mišljenju, čak najuzornijom u okrugu. Zvat ću je Susjeda. Jer to i jest.
Dakle, Susjedu ćete vidjet na svakoj misi, svakom sprovodu, njezin ćete glas tako jasno razaznat u mnoštvu ostalih, njena je molitva uvijek najglasnija...
No, Susjedin je govor najglasniji i nakon izlaska iz crkve, njene su riječi otrovne, njen se lik uvijek prvi pomiče iza zavjese, njena su djela promišljena i obavijena zloduhom.
I da, mi smo za Nju nekršćani. Mi ne prisustvujemo činu svete mise, mi ne molimo krunicu i definitivno ne pjevamo u zboru.
Možda nismo uzorni vjernici. Ali kršćani svakako jesmo.
Što za Nju ne bih mogla reći.
Pitam se već dugo, očituje li se vjera zaista samo u tom pohođenju svete mise? Nije li bitnije biti čovjekom u prvom redu? Nije li bitnije živjeti prema zapovijedima davno urezanim u kamene ploče? Hoće li nam se jednog dana sudit prema žigovima u knjižici dolaska kao što nam se nekad prema tome davala ocjena iz vjeronauka?
Nije bitno varaš li, kradeš li, poštuješ li svetost obitelji, ubijaš li...
Svake si nedjelje u prvom redu kraj oltara, ti si uzor kršćanina.
Hoće li se bit kršćanstva i šta je još važnije, bit čovjeka, doista svesti na tu formulu? Hoćemo li djecu odgajat u takvom ozračju? Nije bitno kako živiš dokle god taj sat vremena tjedno provedeš slušajući propovijedi još isfrustriranijeg svećenika. Prisutan likom, odsutan duhom.
I da, zbog takvih razmišljanja izbjegavam matičnu crkvu u širokom luku. Vjera nije obaveza, vjera je odmor umornom, hrana gladnom, luka izgubljenom, razgovor usamljenom...
Bog i ja vodimo razgovor, svaku večer, u molitvi, strahovima, nadanjima, željama...Vidi moj put, moju borbu, moje padove i uspone, zna svaku moju misao, namjeru, djelo...I znam da mu nije važno šta mu se ne klanjam u instituciji kršćanstva. Ja mu se klanjam dušom.
A Susjeda? Hoće li ona svoje grijehe i svoja djela iskupit svojim fanatičnim odlascima u crkvu? Hoće li njena duša bit ižigosana dobrim djelima? Trebaju li me njene riječi povrijediti iako znam da kršćanske dobrote u njima nema?
Nekad jesu. Opekle bi dušu gore od vatre. Uzdrmale moje krhko biće.
Danas?
Prvo budi čovjek. Zatim sve ostalo.
Ja sam čovjek. Ona je svoju ljudskost odavno izgubila negdje putem. A svi njeni putevi vode crkvi.
- 16:53 -
