prvo...... službene elektrine biografije
The Doors su donekle anomalija u rock panteonu. Nisu bili dio acid-rock pokreta mira i ljubavi u San Franciscu. Nisu imali veze s engleskom invazijom, ili što se toga tiče, konvencionalnom pop glazbom. Čak su i u svom rodnom gradu Los Angelesu smatrani svjetovima daleko od pretežitog folk – rock utjecaja The Byds, Buffalo Springfield i The mamas and the papas.
The Doors nikad nisu sudjelovali ni u kakvom pokretu. Zaista, u razdoblju tolikih karijerista, njihova vizionarska putanja tragala je za orbitom smještenom prilično izvan rock norme. Njihov put je bio vođen izuzetnom grupnom vizijom i odlučnošću da proguraju omotnicu poezije, duhovnosti, razuma i psiho – seksualnog istraživanja u popularnu glazbu što je dalje moguće.
Od svojih početaka tijekom ljeta 1995. na Venice Beach u Californiji, The Doors su uistinu bili bend – inzvanredno stapanje kreativnih energija. Mnogo pozornosti je bilo usmjereno na Jima Morrisona, što njegov izgled i talenti očigledno opravdavaju. Međutim, Jim je bio u potpunosti svjestan da se magija Doorsa nikad ne bi mogla dogoditi bez sretnog spajanja Johna Densmorea, Robbya Kriegera, Raya Manzareka i Jima Morrisona u jednu kreativnu cjelinu.Nije tajna zašto Jim nikad nije odlučio napraviti solo karijeru; tri ostala glazbenika su bila toliko sklona Jimovoj misiji da to uopće nije dolazilo u obzir. Robby Krieger je, na primjer, bio sposoban pisati glazbu i stihove koji su zvučali više Morrisonovi nego sam Morrison. Između ostalih, “ Light my fire”, “ Love me two times” i “Love her madly”.
Postoji velika šansa da bez Kriegera, Manzareka i Densmorea Jimove pjesme ne bi nekad dospjele s papira, na probu, na pozornicu, u studio i, usprkos svemu, k uzastopnim generacijama koje otada otkrivaju The Doors kao “novu” grupu.
Ray Manzarek, klasično obučeni pijanist, odrastao u Chicagu s dubokom ljubavlju prema bluesu, pisao je teme za mnoge pjesme i svirao ne samo pijanističke dionice, več istovremeno ( lijevom rukom) pokretao bend melodički vođenim bas dionicama. John Densmore, jazz bubnjar s nepobjedivom sposobnošću šamaničkog ritma i teatralnog tajminga... neumorni motor benda. Robby Krieger, tajno oružje ze pisanje tekstova, koji je mogao svirati bilo koju gitaru, od klasičnog flamenka do bottle-neck bluesa, stvarajući stilove i zvukove nikad prije čuvene na ovom planetu. I, Jim Morrison, bariton, probrano električni pjesnik s urođenim darom za kompoziciju i dušom mistika. Zajedno, ovi su ljudi oživjeli pjesme Doorsa – bili su jednaki dijelovi glazbenog dijamanta.
Bend je uzeo ime od pjesnika-vizionara-umjetnika Williama Blakea, koji je napisao:” When the doors of perception are cleansed, things will appear to man as they truly are...infinite.” (Kad su vrata percepcije otvorena, stvari će se pred čovjekom pokazati onakve kakve uistinu jesu...neograničene.) Engleski pisac Aldous Huxley je bio dovoljno impresioniran Blakeovim citatom da svoju knjigu naslovi The doors of perception. Morrison je bio toliko povezan s oba djela da je predložio The Doors. Svisu se složili da će to ime, kao i inspiracija za njega, savršeno prenijeti ono što jesu i jasno izraziti ono za što se zalažu.
Grupa je pripisana Electri Recordsu, tada maloj glazbenoj kmpaniji, u srpnju 1996. od Jaca Holzmana, osnivača Electre. Do travnja 1971. The Doors su snimili šest studijskih albuma i dvostruki album live nastupa. Oboje, i The Doors i Electra su postale svjetski poznate institucije.
Neiskazani cilj benda je bio postići glazbenu alkemiju – spojiti rock glazbu s egzistencionalnom poezijom i improvizacijskim kazalištem. Jim je bio uvelike pod utjecajem pjesnika 19. stojeća Arthura Rimbauda i poslušno je prenosio Rimbaudovu filozofiju bendu. Rimbaud je zagovarao “ sistematic rational derangement of all the senses in order to achieve the unknown” ( sustavno racionalno remećenje svih osjetila da bi se dostiglo nepoznato).
Morrison je bio čovjek koji nije htio, nije mogao i nije znao kako kompromitirati sebe ili svoju umjetnost.Bio je spreman ići do kraja ili umrijeti pokušavajući, krajnje ekstatični risk taker. Manzarekov, Kriegerov i Densmoreov doprinos ovom stadiju keativne ekstaze ne smije biti podcijenjen. Da bi glazbena čarolija bila uspješna davali su spremno i velikodušno – snaga improvizacije koja je vodila Morrisona na pozornici tražila je od ostale trojice ne da sviraju samo dogovorene aranžmane, već da savršeno prate Jimove neplanirane kreativne zamisli u jednoj od najtežih glazbenih pothvata – umjetnosti intuitivne pratnje.
Izjava za novine: “ For me, it was never really an act, those so-called performances. It was a life – and – death thing, an attempt to communicate, to involve many people in a private world of thought. ( Za mene, to nikad nije bila gluma, te takozvane performance. To je bila situacija života i smrti, pokušaj komunikacije, uključenja što više ljudi u privatni svijet misli.)
Tijekom kasnih 1960-ih bendovi su pjevali o jubavi i miru, dok je acid prošao. Ali za The Doors je bilo drugačije.Noći su pripadale Panu i Dionizu, bogovima pijanke i preporoda, a pjesme su prizivale njihove snažne strasti – edipska noćna mora u “ The end”, zadihani galop u “Not ot touch the earth”, propast u “Hyacinth house”, ekstaza “Light my fire”, mračni teški prizvuk “Can’t see your face in my mind” i zamamni gubitak svijesti u “Crystal ship”. I kao s Dionizom, Doorsi su se spremno nudili kao žrtvu da budu raskidani, da krvare, da umru, te da budu ponovno rođeni za još jednu noć u još jednom gradu.
Biti pjesnik za Morrisona je značilo više od pisanja pjesama. Značilo je prihvaćanje tragedije koju nam je namijenila sudbina i ispunjavanje te sudbine s zadovoljstvom i plemenitošću.
Na kraju, nakon osvajanja Amerike, okovan od sudova i zakona zemlje koju je volio, pobjegao je u Pariz, tradicionalni dom mnogih umjetnika emigranata, da nastavi svoj život kao pjesnik. Ali njegovo tijelo je bilo previše istrošeno, njegovo srce preslabo: već je vidio i činio i pio previše. Živio je život pod vlastitim uvjetima, reaped the rewards, a sad je došlo vrijeme za naplatu. Njegov duh je bio umoran. Smrt je jednostavno bila bliža i lakša od povratka u Ameriku, k beskrajnom nizu pozornica. Jim Morrison preminuo je u Parizu 3. srpnja 1971. Njegova posljednja želja bila je da bude zapamćen kao pjesnik.
Pamela Morrison je običavala pričati priču iz najranijih dana The Doorsa. Svirali su svoju prvu gažu u klubu The London Fog. To je bio zadnji nastup te večeri i bila su samo tri čovjeka u klubu, dva pijanca i Pamela. Bend je bio usijan. Jm je bijesnio i eksplodirao s nadljudskom strašću – transcedentalna izvedba. Pam je bila zapanjena. Dugo nakon dolaska kući nije mogla govoriti. Jim je upitao: “Što je bilo, dušo?” Pam je odgovorila: “U klubu je bilo troje ljudi za vrijeme nastupa. Ali ti si izgarao kao da nastupaš za tisuće ljudi. Zašto si išao tako daleko, riskirao toliko mnogo za tako sitnu publiku koja je bila jedva svjesna tvoje prisutnosti?”
Jim ju je pogledao i polako odgovorio:”Nikad ne znaš kad nastupaš zadnji put.”
S obzirom na snagu energije koju su Doorsi generirali prije 35 godina taj zadnji nastup je mogao biti nekoliko generacija poslije.
|
