Brat magarac
Jednom...
Tako si jednostavno nestala. Ugasivši vatru koja je gorjela snažno ponijela si posljednju iskru ljubavi koja je izgarala na žrtveniku čovječanstva. Da, pomislih tada da te imam, ali što je život nego igra skrivača u kojoj se skrivamo sami od sebe. Ta bojimo se da se ponekad i ne nađemo. Jer našavši sebe našli bi sve propuste, sve što je nestalo, ono što smo bili i što više nismo.
Opet dolaze neki novi snijegovi... I brišu se naši tragovi ispod imele... A bilo je to mjesto snova u koje rijetki uspijevaju naći put. Možda bijaše previše nestvarno da bi bilo stvarno. A tako to krene kada tumačim stvarnost. I mislim da je ne mogu protumačiti. O da, nekad sam je tumačio. Nekada sam se borio sa lavovima... Sada, lagano propuštam da stvari prolaze pokraj mene. Ma znaš i sama... Ipak si me poznavala. Dovoljno da mi ukradeš dušu... Srce kao da je oduvijek pripadalo tebi... Ali, to više nije važno. Jednom ćeš shvatiti...
Noć
Nema me, i ko da me nikad nije bilo. Prolaznost je samo tren vječnosti u kojem zasjaš pa nestaneš. Ta čovjek sam i samim time što sam čovjek, malo sam biće. Onaj koji traži, a nikada onaj koji je našao. Onaj koji putuje, a još nije stigao. Jer putovanje je život, a karta je jednosmjerna. Nema povratka. Tražim li spasenje? Ne, ne tražim... Možda mi bude darovano. Nastojim biti čovjek, živjeti, boriti se... Davati mjesta radosti. A tuga je tako moćna. Tisuće radosti može uništiti jedna tuga.
Tamna noći, zakrila si svaku mjesečinu koja je osvjetljavala moje putove. Samo još poneka zvijezda prodire kroz noć. Gdje si svjetlosti, da obasjaš ovaj život? Vrijeme je za novo svitanje...
Potraži me kada te ja prestanem tražiti. Neka to bude posljednja borba srca. Neka to bude pobjeda onoga za što se isplati umrijeti...
