Branitelj

Iz jedne emisije Radio Marije od 18.04.2012.

Grupa mladih iz katoličkih udruga, ili makar katoličkog svjetonazora, zajedno sa voditeljicom emisije raspravljaju o vremenu, ne kao meteorološkom pojmu, već kao o teroru vremena, rokova, neimanja vremena za sve što bi htjeli, i jasno da u takvom rasporedu, odnosno poimanju vremena, za Boga vremena imamo najmanje.

Kako to biva u ovakvim emisijama, obično se traži kontakt i mišljenje slušatelja na ovu temu. Između par poziva javi se i jedna gospođa sa pitanjem upućenom ženskom dijelu, iz grupe mladih koji su sudjelovali u emisiji. Pitanje je bilo: Smatraju li one smetnjom ulogu domaćice i majke za izgradnju poslovne karijere ili samopotvrđivanje kroz neke druge vidove vlastite izgradnje.

Dakle pitanje nema veze sa temom, a meni osobno, glas gospođe koja je postavila pitanje djelovao je pomalo provokativno. Jedna djevojka, ja bih rekao – ulovila se na udicu i odgovorila potvrdno, uz svoje obrazloženje o uobičajenom doživljaju negativnog stereotipa žene kada se nađe samo u ulozi domaćice i majke.

Šta je sada ovdje sporno: Proširimo malo ovu priču. Što je to što nas određuje, posebno nas kršćane, što nam daje smisao. Jeli to život sam, jeli to ljubav. A gdje se ta dva pojma potpuno ispunjavaju i doživljavaju ako ne u normalnim, zdravim i ja bih rekao brojnim, istinski kršćanskim obiteljima.

I na kraju koga u takvim obiteljima doživljavamo najviše, iza gore naglašenih pojmova života i ljubavi. Jeli to majka i domaćica, odnosno supruga, koja je sa ove svoje tri uloge, sa svojim darom i žrtvom, glavni graditelj skladne obitelji, te s time i opće zajednice, domovine i države u konačnici. (Muška uloga ovdje nije podcijenjena i zanemarena, ali vezujem se na glavnu temu ovoga teksta.)

Ova crtica ulovljena u ovoj emisiji, samo je posljedica sustavnog plana zatiranja svega što je vrijedno, zatiranja obitelji i obiteljskih vrijednosti. Znači nije slučajno kada i osobe koje žive s Kristom i urednim obiteljskim životom, ulogu domaćice i majke, odnosno supruge, doživljavaju kao manje vrijednu, t.j. kao smetnja u karijeri na nekom drugom polju. A realnost je potpuno suprotna, jer je ova karijera jedina vrijedna svakog truda i temelj je svakom drugom izboru koje žena izabire za sebe.

Pitanje nakon svega ovog je, tko se sada ima osjećati podcijenjen i manje vrijedan, bez obzira na stereotipe i prividno podijeljene uloge. Uvažavajući svu realnost suvremenog društva, ovo je samo razlog više da se ženu zaista postavi u zasluženu poziciju prema njenoj prirodnoj ulozi. Znači slažemo se o zapostavljenoj ulozi žene u društvu, sa onim bučnijim dijelom civilnog društva, ali očito o tome razmišljamo na drugačiji način.