petak, 20.08.2010.

Snaga, vjera i ljubav

Kada sam pred nekoliko godina i ja odlučio saznati što to znači blog i svom informatičkom znanju odlučio pridodati još jedno zrnce,
iako je sve skupa to jako oskudno, nisam ni slutio koliko će proročke biti riječi iz opisa bloga koje je trebalo na brzinu nabaciti pri samom formiranju. Sada ih dodajem ovom postu jer tekst u nastavku najbolje potvrđuje ovo što je tada napisano:

"Šutnja nije izbor, to je neizbor. Apolitičnost nije rješenje, to je nerješenje. Sadašnje vrijeme shvatite kao nastavak borbe iz početka 90-ih godina, to je očito bila samo prva faza. Nemojte dozvoliti da vaša žrtva i mnogo teža, i konačna ..., žrtva vaših prijatelja, ili vaših najbližih, bude uzaludna."


I sada, tko se usuđuje odustati, od šapata, od geste, od znaka negodovanja, ako za više niste spremni, a potrebno je dignuti svoj glas ne plašeći se istine, jer istina sama naša je snaga. Ne odustajati od izlaska na izbore i glasati po svojoj savijesti, a ne pod prividom izgubljenih glasova davati glas nekom drugom, kao da to drugo nije izgubljeni glas.
Ne odustajati od svoje kapi znoja za ljude koji potpisuju donji tekst.
Ja se ne usuđujem odustati od ove nevješte pisanije, možda više prepisivačine. Pa makar moj doprinos i ovdje i tada, skroman bio,
volim što se braniteljem mogu zvati, a ljudi poput Tysona, autora pisma koje donosim u nastavku ima dosta, međutim oni nisu u medijima, nisu na prvim stranicama, ali njihovo srce je veliko i oni će ovu borbu iznijeti do kraja. Od njih se traži još jedna žrtva, jer jedino oni imaju pravo dignuti svoj glas i ovu birokraciju koja se okupila oko njih, kao i onu koju je njihova krv omogućila, oni imaju pravo onemogućiti.

Vjerujte mi Branitelji naši! Niste sami!


Snaga, vjera i ljubav

Što još reći o ove tri svete stvari a da još nije rečeno? Može li se reći nešto novo a što bi iznova dodatno istaknulo njihove vrijednosti? Iskreno, ne znam, ali mogu reći što meni znače Snaga, Vjera i Ljubav a kako će to netko shvatiti, na to ne mogu utjecati... Pa da krenem od ljubavi. Ljubav je moćna stvar koja pokreće i završava ratove, pokreće ljude, vraća im radost i osmjeh na lice, čini ih sretnima, ponosnima. Postoje različite ljubavi. Ljubav prema voljenoj osobi, ljubav prema domovini i svom narodu, ljubav prema bližnjima, roditeljima, braći i sestrama...
A ja se sjetim one '91. koja nam je tako promjenila živote. Nikada me moji nisu nešto ekstremno odgajali, ali uvijek su se znale svete vrijednosti koje moraju biti dio života. Tako odgojen dočekao sam i prve demokratske promjene, i to kao tinejdžer. Onako mlad, nadobudan i prkosan, tada sam se do ušiju zaljubio i ubrzo beskrajno zavolio samo nju, moju Hrvatsku. Bila je to velika ljubav za koju sam bio spreman i život dati. Stavio sam svoj život na raspolaganje Bogu a sve to u korist domovine i pustio Ga neka sam odluči što će s njim... A On me pustio da se borim, da osjetim tu radost davanja sebe za nešto što volim. I ja sam volio. Volio sam ju svim svojim srcem, bez kalkulacija i fige u džepu. Jurio sam u borbu gdje god bi je bilo, ne obazirući se na opasnost.. Bio sam sretan i velik k'o kuća jer sam sve radio iz čiste i velike ljubavi, ljubavi prema njoj – Hrvatskoj.
Pokušavam i sada pronaći neke riječi koje bi još bolje opisale tu ljubav ali nemam ih... I sad ju jednako volim, i sad se jednako borim za nju, a taj osjećaj za koji ne mogu naći riječi i dalje je u meni, jednako snažan. Samo poneka suza klizne, riječi zastanu na vrh jezika i zagrcnem se od sve te navale osjećaja... Ljubav je to.
Vjerovao sam u slobodu hrvatskog naroda, vjerovao sam u hrvatsku neovisnost, vjerovao sam u svoje prijatelje i suborce... Vjerovao sam da su s razlogom otišli Dejan, Pavo, Đura, Kingo... Vjerovao sam u bolje sutra, u sreću hrvatskih građana, u svijetlu budućnost novih generacija. Vjerovao sam da nam je svima isto stalo do Hrvatske, vjerovao sam onda čak i u svoju sretnu budućnost...
Ali nisam vjerovao da će tako skupo plaćena sloboda biti osporavana, nisam vjerovao da su prijatelji zalud ginuli, nisam vjerovao da će nas ovako gaziti i ponižavati, pljuvati, rugati se s nama, hapsiti nas i suditi nam, izručivati nas... To nisam vjerovao.
Snaga, eh ta snaga. Snaga je plod vjere i ljubavi, i kada vjeruješ i voliš onda si pun nadljudske snage koja te nosi i vodi u nove pobjede u nove borbe za ono što voliš i u što vjeruješ. Vjera i Ljubav su Snaga.
Jesmo li trebali odustati od ljubavi prema Hrvatskoj kad smo vidjeli što se događa? Jesmo li trebali Hrvatsku manje voljeti kad smo se razočarali? Jesmo li Hrvatsku trebali nastavili voljeti ali se maknuti od nje jer nas bole neke stvari? Nismo, i zato se još uvijek za nju borimo. Borimo se zato što vjerujemo u nju bez obzira na sve, bez obzira što smo povrijeđeni, zgaženi i razočarani. Nismo joj okrenuli leđa i nismo pobjegli od nje nego ju volimo još više, u inat svima.
Ali što je s nama, Jeans generacijom ratnika, koja je u rat otišla s walkmanom i Gun's 'n'' Roses u njemu? Jesmo li krivi što nas je rat i život napravio ovakvima kakvi jesmo? Imamo li i mi pravo tražiti za sebe komadić sreće? Imamo li mi pravo tražiti biti normalni, imati obitelji, djecu, biti nasmijani...? Ili je naš križ vječan? Nije li dovoljno što smo invalidi, što se svaki dan borimo s dokazivanjem, s prijezirnim pogledima, avetima prošlosti... ? Imate li još uvijek snage boriti se za nas, Jeans generaciju, kojoj ste mahali s dva uzdignuta prsta...? Ili smo svi postali samo "tamo neki branitelji" .. ?
Ako imate u sebi ljubavi i vjere, onda imate i snage da se borite za nas.


Tekst je izvorno nastao na www.uhd91.com odakle je prenesen na www.hakave.org, a tu ga je zapazila i prenijela moja malenkost,
Tysonu Hvala!

I jedan komentar na ovaj tekst…

nikad zaboravljeni,nikad prežaljeni.. — h.p.k. 20-08-2010 12:35

O bože dragi,,kako da čovjek ovo pročita a ne pustiti suzu,,zbog ovakvih ljudi sve je vrijedno,
o moj dobri brate, hvala ti što si tako srčan, vjeran, ne iskvaren i šta takvom božanskom ljubavlju voliš nju, našu domovinu,
hvala ti za slobodu, ja sam bila dijete kad je rat počeo i ne sjećam se, ali znam da sam se svaku večer molila za naše branitelje i da rat prestane, samo što ja danas duhovni rat, brate moj, nije nam se boriti protiv krvi i mesa nego protiv vrhovništva samog antikrista.

Vjeruj mi kao šta ja vjerujem Bogu da će nam dati snage da ponovno obranimo ono šta nam je sveto i krvlju stečeno,
niste zaboravljeni-nikada, daj bože nam priliku da ponovno ujedinimo hrvatske sinove i kćeri i za tvoje kraljevstvo na zemlji.
Amen, Bog vas vas blagoslovio.. ZDS

- 14:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 18.08.2010.

Tragovi prošlosti


Ova pjesma je nastala u vremenima nade,
dok su sjećanja bila još svježa,
dok je srce boljelo još jako,
dok smo svi još vidjeli neku drugačiju budućnost.

Ova pjesma je govor majke i supruge,
kada se pronađene kosti oca i muža i njihova sahrana doživljavaju kao novi gubitak.

Ova pjesma je jedna od mnogih neispričanih priča.

Ova pjesma je poklon prijatelja koji nije slijedio zakonitosti pjesničke forme,
ali je slijedio zakonitosti srca.


S i n e V u k o v a r a

Tamo gdje žito ko sunce sja,
Tamo gdje dunav ko more se blista,
Tamo gdje sam živjela,
Tamo je ostala ruža jedna.

Ostala je vedra i vječna,
Prepuna ljubavi i čežnja,
Ostala je jedna kaplja rose,
Uspomena koju moje grudi nose.

Tamo sam se rodila,
Tamo živjela,
Tamo sam se zaljubila,
I tamo sam dio srca izgubila.

Izgubila sam cvijet bijeli,
I izgubila života dio,
Izgubila sam i svoju njivu,
I svoju zvijezdu vodilju.

Ubiše mi oni dušu moju,
Spržiše mi žito zlatno,
Ugasiše mi sunce sjajno,
Raniše mi srce trajno.

Ali dočekat ću i ja zoru svoju,
Vratit ću se svome domu,
Obnoviti ću srušen dom,
I poklonit ću život sinu svom.

Uzdignuta ću čela po zgarištima hoditi,
Iz inata ću prestat plakati,
Prigrlit ću ponovno svoj Vukovar,
I sve što je ružno bacit ću u zaborav.

Mičite se dušmani iz moje ravnice,
Gubite se ubojice naših muževa i djece,
Bježite brzo iz Vukovara i okolice,
Jer evo dolaze majke i udovice.

Evo nas dolazimo po svoje najmilije,
Dolazimo po naše uništeno cvijeće,
Dolazimo vratiti žitu zlatan sjaj,
Dolazimo našoj ravnici u zagrljaj.

U nama je ipak ostalo sjeme zgaženih cvijetova,
S nama je ostao i dio našeg žita,
Ostala je i jedna iskrčena njiva,
Da donese ploda i da vrati sjaj,
Onom što je bilo nekad i što se zvalo Vukovar.

Gonite se tamo, idite do vraga,
Svi oni koji i tako niste iz moga grada,
Svi oni koji ste ubili mog brata,
I oni koji ste rastavili sestru od brata.

Gonite se tamo daleko preko Drine,
Jer niste zaslužili niti da gledate naše njive,
Niti da vas naše sunce grije.

Nedamo vam više dušmani kleti,
Niti kaplju naše rose,
Niti zrna našeg žita,
Nit ognjišta našeg,
Nit komadića obale s naše strane Dunava i rita.

Nedamo vam ništa, jer ste nas izmijenili,
Od nas ste napravili zvijeri,
Naše ste muževe mučili,
Našu ste djecu silovali,
Naše ste crkve popalili,
Groblja razorili,
Majke ste ucvilili,
Sve ste, sve, baš sve uništili,
I u crno ste Hrvatsku zavili.

A ti sine, ne roni mi suze,
Ustani i posadi one bijele ruže,
Izrasti mi i ti malo brže,
I dokaži se svome tati,
Da si čovjek ko što je i on bio,
Da se s tobom može ponositi i tvoja mati

Čuvaj se sine,
Čuvao te dragi Bog,
Čuvaj svoje sestre,
I nedaj da se zaborave na oca uspomene !!!

D.Ljubičić, 20. Svibanj, 1998 god.
02 sata i 30 minuta



- 12:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se