Branitelj

KAKO ODGOJITI DELIKVENTA ili KAKO NASTAJE DELIKVENT

- Počnite od rane dobi davati djetetu sve što poželi. Na taj će način odrasti u uvjerenju da mu je cijeli svijet dužan pružiti lagodan život.

- Kada dijete pokupi ružne riječi, smijte mu se. Misliti će da je baš simpatičan. To će ga također ohrabriti da da nauči još "simpatičnije riječi" koje će vas kasnije oboriti s nogu.

- Nemojte ga nikada upućivati u duhovne stvari. Čekajte da postane punoljetan i tada ga "pustite da donese vlastitu odluku".

- Izbjegavajte koristiti riječ "pogrešno". Ona bi u djetetu mogla izazvati osjećaj krivice. Tako će kasnije kada bude uhvaćeno u krađi, vjerovati da se cijeli svijet okrenuo protiv njega.

- Pokupite za djetetom sve što ostavi u svojoj bližoj i daljoj okolini: igračke, knjige, cipele, odjeću. Činite sve umjesto njega i tako će naučiti odgovornost uvijek prebacivati na drugoga i vjerovati da svi za njega moraju raditi.

- Dopustite djetetu da pročita sve što mu dođe pod ruku. Pazite da posuđe kojim se služi bude sterilno, ali mu zato dopustite da mozak hrani smećem.

- Redovito se svađajte u nazočnosti svoje djece. Tako se neće šokirati kada vam se obitelj na kraju raspadne.

- Dajte djetetu novaca koliko želi. Nemojte mu nikada dopustiti da sam zaradi. Zašto bi se mučio poput vas ?

- Zadovoljite sve njegove prohtijeve za hranom, pićem, udobnošću. Neka svaka njegova želja bude za vas zapovijed. Uskraćivanje bi moglo dovesti do opasnih frustracija.

- Ako se sukobi sa susjedima, profesorima, policijom, budite uvijek na njegovoj strani. Oni svi imaju predrasude prema vašem djetetu.

- Kada stvarno dođe u nepriliku, ispričajte se u svoje ime: "Nismo ništa mogli učiniti za njega !"

- Pripremite se za život pun tuge i boli. Najvjerojatnije ćete ga i imati.

Evo drage moje sestre i prijateljice, pogled na jednu aktuelnu temu iz ženskog ugla. To je tema 'Umjetne oplodnje', tako da ova priča ne bude jednostrana, odnosno da to ne bude samo iz ugla jednog muškog "šovinista".
Vjerujte mi, a mislim da se i slažete samnom, ovaj stav dijeli i veći dio ženske populacije od samo jedne potpisnice ovog teksta.

< // >

„Odjevena je snagom i dostojanstvom,
Pa se smije danu budućem“ ( Mudre izreke,31,25 )

Drage moje žene upravo ovim riječima želim s vama podijeliti viđenje današnje situacije u svijetu i društvu, situacije koja se direktno odnosi na nas, žene.
Zašto sam počela s ovim citatom ?
Možete pomisliti da ne shvaćam težinu situacije ?
Zar ovdje ima mjesta za smijeh?
Ne, ovdje i sada, ima mjesta najprije za snagu istine i dostojanstveno svjedočenje.

Počet ću sa istinom. Što je istina?

Gledamo TV, slušamo radio, čitamo dnevni i ini tisak i obasuti smo mnogim, tobože, znanstvenim istinama. Upozoravaju nas da smo ( mi žene ) u neravnopravnom položaju, ne možemo graditi karijeru, zatvoreni smo u kuće s brojnom djecom, u najmanju ruku mi smo ropkinje.
Slažem se kako smo zarobljene, ali od nametnutog mišljenja u medijima, zatvorene smo u svoja četiri zida jer ne dopuštaju da se čuje i naš glas. Čovjek nikako da se nauči pameti, pokušao je prirodu podjarmiti svom interesu tako umjesto da mu je priroda suradnik ona postaje neprijatelj, uništava ga.

Da se možeš vratiti čovječe, znanstveniče, bi li u svom ophođenju s prirodom nešto promijenio? Što sada činiš sam sa sobom ? Nemoj nakon nekog vremena postaviti to isto pitanje? Bol, teška riječ koja stvara težinu na srcu. Svatko ima svoju bol, svatko je nosi na svoj način.
Prozivaju nas kako ne razumijemo bol roditelja ( a po novom zakonu i svih ljudi, pojedinaca, partnera i što ti ja znam kako se još mogu zvati svi mogući parovi ) koji ne mogu imati djecu. Točno, ja je osobno ne mogu živjeti kao oni, mogu je samo pokušati razumjeti. Ali, zar je ta bol toliko velik razlog da potonem u sebičnosti, jer pri tome mislim samo na svoju bol, ne mislim na bol tog djeteta kojem će biti oduzeto pravo da sazna tko mu je biološki otac u 18. godini, zar ne bih trebala misliti na bol tog mog djeteta kad u svojim osjetljivim, mladenačkim godinama upozna djevojku koja mu može biti polusestra.

Zar me nimalo neće taknuti bol ostale moje djece koja će biti bačena jer nisu zadovoljila ili su jednostavno višak. Zar možemo tada reći kako bismo bili dobri roditelji i kako svom djetetu želimo najbolje, zapitajmo se, djetetu ili sebi? Znam da je današnje društvo, društvo proizvodnje, izgleda da koliko proizvodiš toliko i živiš, ali zar je dijete proizvod ?

Drage žene, vi koje želite biti majke, a ne možete ne dopustite da se od vas prave proizvodni pogoni. Svoju ljubav, nesebično darivanje, emocionalnu snagu, ustrajnost ,sve ono što je toliko svojstveno ženama ostvarite nesebičnim darivanjem majčinstva tolikoj ostavljenoj i napuštenoj djeci.

Jer:
„ Ljubav je velikodušna,
Dobrostiva je ljubav
Ne traži svoje
Svemu se nada, sve podnosi“ ( iz Hvalospjeva ljubavi kor.13 )

Zanimljivo kako se mediji često pozivaju na licemjerstvo, možda bi bilo dobro za promjenu da ukažu i na svoje licemjerstvo. Dijete „ napravljeno“ u epruveti nije više „hrpa stanica“ nego je dijete dok u isto vrijeme takvo dijete u majčinoj utrobi nije dijete nego je „hrpa stanica“. Zašto? Pa naravno, kako bi se inače opravdalo ubojstvo ( abortus ) djeteta.
Dragi moji zar to nije licemjerje? Izuzetno cijenim slobodu izbora i pravo da žena bira ono što je za nju najbolje, ali pri tom izbor mora biti jasno naznačen, ona mora znati što bira.
Zato različite dezinformacije koje kolaju našim medijima pogoduju određenim skupinama i trude se nametnuti takvo kolektivno mišljenje. Pa zar i to nije licemjerje, govorite o slobodi mišljenja, a u isto vrijeme nas osuđujete za naše mišljenje.

Prava djeteta ???

Veliko i odgovorno pitanje, kako smo ga samo uredili. Za svaku glupost dijete može zvati i tvrditi kako ga zlostavljaju, naravno pri tom se podrazumijeva da zna i može govoriti. A što je s onom djecom koja ne mogu govoriti jer im je oduzeto pravo da narastu i nauče govoriti?
Što reći o mogućnosti napredovanja žene u poslu, karijeri? Ona je prisiljena odreći se jednog dijela sebe ( bilo poslovnog, bilo majčinskog ) jer joj ovo društvo, koje se toliko brine o njoj, ne pruža šansu da se ostvari u svojoj komplementarnosti. Drage žene slušajte, promišljajte i same odlučujte, ne dozvolite da drugi misle i rade za vas, a u stvari protiv vas.

Srdačan pozdrav od Željane iz ženske udruge ili dijela udruga
koje medijima nisu tako zanimljive, a s obzirom na brojnost
kao i stavove koje zastupaju, odgovarajuća minutaža na
našoj javnoj televiziji bi bila više nego razumljiva !




< // >

Određujući kategoriju ovog posta,
izabrao sam Obitelj, Zdravlje i Ženski kutak.

Pokušao sam dodijeliti i Ljubav, jer ona najbolje izražava sve ono što želimo poručiti sa ovim tekstovima, i to ona iskonska, ljubav Kristova. Ali ne, tamo stoji Seks/ljubav. Dobro, nitko nema ništa protiv seksa, seks se na neki način provlači u pozadini svega ovoga. Ali zar ljubav nije kategorija za sebe, nije li ona ipak starija od seksa, višeznačna je i šire «primjenjiva», da upotrijebim taj, možda neprikladan izraz.

Za tvorca/administratora ovog bloga, seks, se očito jedino uz ljubav povezuje, pa sada sam mu skoro i zahvalan na tome, bilo bi lijepo da je to samo tako ili uvijek tako. Neću niti pokušati elaborirati dalekosežne poslijedice prihvaćanja ovakvog stava i ponašanja. Vjerujem da me zbog ove primjedbe neće ukinuti, a kada bi odijelio ove dvije kategorije, bio bih mu zahvalan na tome.

Ovih dana jedna parola provlači se po medijima u „ratu“ oko zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji „Kada srce kaže dijete, Hrvatska kaže ne“. Možda ona može imati i svoju drugu inačicu „Kada srce kaže Obitelj, Hrvatska kaže Da“. Na stranu što je to već kopija doskočice, jer to su već trivijalnosti koje nas nebi trebale zabrinjavati. Ovo otvara prostor razmišljanju, od kojega se zdravi ljudski um užasava, pri pomisli, koji posao je odradila svjetska medijska mašinerija.

Raspravlja se o području stvaranja kao o nečemu samorazumljivom, kao o nečemu što je u ljudskoj ovlasti i gdje čovjek može propisivati pravila. Zar to ne pokazuje svu dekadenciju današnje civilizacije, pa i oni koji pomalo shvaćaju, ili misle da shvaćaju, o čemu se tu radi, žele uzeti udjela u ovoj raspravi te su spremni odobravati pojedine segmente ponuđenog, po modelu izbora manjeg zla.

(Pogledaj post : Odlučimo o sebi sami, nismo bez mogućnosti !)

Nedavno je na jednom skupu, u užem krugu istomišljenika, rečeno kako moramo biti pažljivi u svojim procjenama, javnim nastupima, jer da naše ideje i istine koje smo spremni svjedočiti, ne dijeli baš preveliki broj Hrvatskog puka, možda desetina ukupnog izbornog tijela, recimo to tako. I što ako je to tako, možda upravo zbog toga, zar istina zbog toga prestaje biti istina.
Tko kaže da dobar ostatak puka, preko te desetine ne čeka nekoga
tko će jasno reći : 'Ja se ne slažem, ovo je istina, ovo je put s kojim treba ići' !
…

Govorim sa pozicije, i zašto to jasno ne naglasiti, promotora „Obiteljske stranke“ kojoj sam, sa ponosom to mogu reći, jedan od utemeljitelja, i zahvaljujem Graditelju na svim okolnostima kojima je to omogućio. Ova stranka je u svoje osnovne postulate ugradila jednu istinu koju čovjek ne može mijenjati iz prostog razloga što je ona nepromjenjiva u svojoj izvornosti. Ta istina je Čovjek sam u svojoj veličini koju nosi iz veličine svoga Stvoritelja !

I da stvari budu potpuno jasne, na ovo područje ljudske prirode nitko nema monopol, te da određuje i postavlja pravila. Ovo nije pitanje vjere, religije, politike ili ideologije bilo koje vrste, to je pitanje čovjekove prirode same. Dijete-čovjek nije objekt, predmet nečijeg prava ili manipulacije, ono je subjekt za sebe. To što nam tako zdušno nude branitelji ljudskih, ženskih, dječjih prava, upravo je suprotno pravu osobe same, suprotno je dostojanstvu i žene i djeteta. Manipulacija ljudskim zamecima, pobačaji (najnovija teza ne postavlja granicu kada je to moguće izvršiti), teror farmaceutske industrije, najočitiji su primjeri negiranja prava na koje se pozivaju ti tzv. zaštitnici.

Demografska politika je alibi za ponuđeni model, kako se to kaže „Medicinski potpomognute oplodnje“, a pravo na abortus, kako se to nosi sa opcijama demografske politike. Zagovaranje, ipak više od jednog djeteta po obitelji je zadiranje u ženska prava, gdje je tu Demografska politika. I napokon, medicina, kakve veze medicina ima sa ovim, medicina valjda ima svrhu da nekoga ili nešto izliječi, učini zdravim, olakša patnje. U ovom slučaju medicina je samo tehnički servis u izvršavanju nečijih sebičnih interesa, jer iza ovakvog pozivanja na pravo roditeljstva stoji samo sebični interes roditeljstva kao fikcije vlastitog ispunjenja. Medicina ovdje ne liječi ništa, neplodna osoba je i dalje neplodna, samo sa jednim moralnom i etičkom dvojbom više.

Brak, majčinstvo, roditeljstvo, se nebi doživljavalo kao teret kada bi društvo ženi i majci vratilo ulogu koju ima po svojoj prirodi, po onom ženskom dijelu imenice čovjek. Svijest i smisao prave uloge koju žena ima, ranjena je sa terorom profita, feminizma, industrije zabave i svega onoga što je ženi oduzelo njezin ponos žene i majke. Jeli to znači sputavanje žene, zatvarenje u njena četiri zida i sličnih prigovora, koji se iz ovoga izvode. Ima li ona izbora ?, jeli joj netko ponudio izbor između uloge domaćice, supruge i majke i k tome zaposlene žene sa karijerom, kakve ankete imamo na ovu temu, tko zastupa, koliki dio ženske populacije. Mnogi jednostrani stavovi, nameću se, kao jedini ispravni i podržani medijskim terorom, postaju dio javnog mišljenja, opće prihvaćenog samorazumljivog ponašanja, a s time i zakona koji reguliraju pitanja obitelji te ostala srodna pitanja.

Mt 13
14"Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti! 15Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.


ZAPADNI ČOVJEK BOLESTAN NA SMRT

Svake se godine u svijetu, na desetke milijuna nevine djece ubija u majčinu krilu, a raste i broj ubojstava, nasilja, grabeži i lišavanja slobode (zatvori su pretrpani, a nisu još nikome pomogli). Desetci tisuća ljudi umiru od gladi dok se, tzv. napredni narodi klanjaju krivim idolima novca, užitaka, ponosa i oholosti, nečistoći i sebičnosti. Mladi i gotovo djeca već su uvučeni u iskustvo zla i grijeha, prevareni i izdani od društva u kojem žive, odgojeni u virtuelnom svijetu televizije koja im nudi krive vrednote. Postaju žrtve nečistoće koja razara psihu, droge, trauma razorenih obitelji, školskih programa koji ih sile na šablonsko znanje, a poslijedice su agresivnost i gubitak kreativnosti. U staračkim domovim umiru beznadni starci jer se njihovi ne žele žrtvovati, liječenje postaje dostupno samo bogatima, homoseksualnost je «in» ili «fora». Nisu li zapadnog čovjeka «blagodati civilizacije», bezbožnost, zatrovanost zlom i okultnim, okovanost ohološću, mržnjom i egoizmom, genetski degenerirale ? Milosni život pokopan je zbog počinjenih grijeha koji se opravdavaju i više se ne ispovijedaju. Srca tolikih ljudi postala su taoci neurednih strasti i nisu više u stanju osjetiti radost, mir i pokajanje. Stalno i javno se krši Deset zapovijedi Božjih (ponosno i slavodobitno, zbog toga ?). Ne štuje se više dan Gospodnji, već je pretvoren u izlete, nogometne utakmice, koncerte, (trgovački centri su novovijeke katedrale). Zapovijed ljubavi prema bližnjemu svakodnevno se krši sebičnošću, mržnjom, nasiljem, klevetom i pogubnim antagonizmom koji je ušao u obitelj i društvo. Očajnički se traži užitak i njime se pokušava ispuniti egzinstecijalni vakum.
A zapravo, svaki čovjek, jer je stvoren na sliku Božju, nosi u sebi čežnju za Bogom i čežnju za nježnošću. Navezanost na novac, koji se traži kao jedini cilj života, postaje izvorom mnogih nemira i grijeha. Srca se zatvaraju potrebama malenih, siromašnih i odbačenih. Sve veći je jaz između siromašnih i onih koji uživaju materijalna dobra u izobilju. … Čovjek 21. stoljeća živi u svijetu u kojemu znanstveno-tehnički napredak stvara virtuelnu sliku o ljudskoj svemoći, a u stvarnosti je umorniji i bolesniji nego ikada prije. Identitet današnjeg čovjeka ispunjen je dvjema novim društvenim silama: znanošću (psihologijom) i golemom moći reklame. Postalo je normalno da svatko ima svoga osobnog psihologa, kao što je nekada davno imao svoga duhovnika (ispovjednika). Problem je u tome što i taj psiholog ima svoga psihologa pa time i svoga gurua i svoju metodu. Konzumerističko društvo funkcionira tako što zadovoljava žudnje (požudu) čovjekovog «ja», koje je sve više lišeno svoga identiteta.

(Ovaj tekst je uzet iz zadnjeg broja lista "Hagioterapija", a ukoliko vas zanima o čemu je riječ, idite na stranice : Zajednice MiR)

Evo moji zauzeti i uvijek zaposleni prijatelji, jedna malo starija priča,
ali ipak tako svevremenska, da je vrijedi ponoviti tu i tamo.
Pa sada vi odredite šta su vama prioriteti i koje je vaše pravo zanimanje, ustvari i jedino kome se treba potpuno posvetiti i njega odraditi do kraja i bez zadrške.

To je zanimanje roditelj. Za pravilno odrađen ovaj posao, plaća je nemjerljiva !


Dragi prijatelji,

Velika većina naše generacije danas ima dijecu. Koliko ih volimo sigurno to ne možemo izreći, ali sve bi učinili za njih što je u našoj moći - bar tako mislimo.
Danas mi se opet dogodilo ono što ste i vi sigurno nekad doživjeli i(li) još doživljavate. Kad nevino malo stvorenje bude odgurnuto od malo starijeg... djeteta... (a samo još ne shvati što se u stvari dogodilo te ostade zbunjeno)

O odraslim ljudima koji namjerno i doslovno uništavaju živote nevinih ne želim niti govoriti. Ovu bol, za sada samo moju, zadržao bi što je moguće duže samo za sebe, a mogu samo toliko dugo dok je djeca sama ne osjete. Gledajući svoju djecu kako rastu i želeći im bar malo popraviti život dok stasaju, dao sam sebi zadatak dostojan cijelog života.

To je ono što me tjera da vam pišem večeras i neda mi mira niti sna te ovako ispunjavam svoju dužnost kako si nebi poslije predbacivao da nisam i to pokušao. Kad vam ovo pošaljem mirno ću otići u san pa iako mi se nitko od vas ne javi.

Toliko je očita sveopća kriza oko nas da treba skoro sve ponovo postavljati na svoje mjesto u našoj domovini, a također i cijelom svijetu. Jednog dana svatko od nas treba početi i to jasno najprije od samog sebe (ne kažem da mnogi od nas već nisu na tom putu). A da mi katolici trebamo dati cijelog sebe za svog bližnjega tu dvojbe uopće nema. Samo je pitanje kako, tj. na koji način i kojom vrstom angažmana. Bože moj pitam se hoćemo li i mi biti generacija koja je više uzimala nego davala?
Ja ne očajavam. Radim koliko mogu (iskreno - ponekad niti toliko), sa prijateljima kojih nema baš previše revnih, ali onda su to oni pravi. Nažalost ponekad gubimo snagu, pa se opet s novim danom ustajemo u borbi sa nemogućim? Osim privatno i na poslu kako biti dosljedan katolik i u društvenom boju pitanje je sada? Komunicirajmo, nalazimo se ne samo jednom godišnje, postoji toliko različitih mogućnosti. Nedavno sam pogledao jedan dobar film (”Finding Forester” sa Sean Coneryom), no nažalost takovih je jako malo sa krasnom porukom na kraju:

Netko je jednom napisao da:
NAPUŠTAMO SVOJE SNOVE BOJEĆI SE DA NEĆEMO USPJETI,
ILI JOŠ GORE DA ĆEMO IH OSTVARITI!

Za sebe držim da sam još živ i vjerujem da možemo ako hoćemo, u ovom svjetu puno napraviti. Šetajući Marjanom još prije nekoliko godina opazih natpis u kamenu kojeg sam dobro zapamtio. Taj zapis je postavljen na utvrdi Karepić izgradjenoj 1523 za zaklon težaka u polju u slučaju iznenadnog napada Turaka. U kamenu obiteljskog grba na latinskom piše:

SLOŽNIMA SE ISPUNJAVAJU ŽELJE,
NESLOŽNI UZALUD RADE

MDXXIII

Nadam se da pišem živim prijateljima. Ne zaboravimo našu mladost, i to da nas djeca gledaju: što radimo i gdje trošimo svoje vrijeme, a ne što govorimo. Budimo hrabri pogledati se u ogledalo. Imamo samo jedan život i neka ne prođe, a da ne pokušamo ostvariti bar dio naših snova za koje se isplati potrošiti sve do smrti svjedočeći sebi i svojoj djeci da je Gospodin živ!

U Splitu uoči sv. Filipa Nerija 2003