petak, 12.12.2008.

'OTVORENO' otvoreno o Potpisivanju deklaracije o ljudskim pravima !

Pogledajte i poslušajte ovu priču .

I da..., ne zaboravite Ivicu Ursića

- 13:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.12.2008.

Vrijedi li ovo kopiranja ?

Citiranje, prepisivanje, kopiranje - nije nedostatak vlastite pameti. Valjda smo pozvani da jedni od drugih učimo, da dijelimo naša duhovna dobra. Prepoznavanje te, nazovimo "tuđe pameti" samo je prilog širenju onih vrijednosti koje su zajedničke izvoru i odredištu.

Iz ovih razloga prenosim jednu priču sa don Bloga.



DOŠAŠĆE HEROJA SINIŠE

Dragi prijatelji, ovo je jedna životna priča...*

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je s prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju ter nastavio:

"Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:
"Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete poput mog Siniše dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete." Potom je nastavio priču.

Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca: "Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.

Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: "Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao s majušnom suzom u oku i s osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću tog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.

Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila s dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao s tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.

I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu! Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.

Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u tom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledatelji povikaše: "Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni!!! Trči, trči, i pukni je u mrežu!!!"

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do lopte prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol!!!"

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i... i smjestio je u mrežu!!!

Muk..., a onda provala... prasak - svi skočiše: "Siniša, Siniša, bravo, Siniša!!!" Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

"Tog dana...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, "... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet".

Siniša nije preživio do sljedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grleći ga i plačući od sreće!

A SADA, MALI DODATAK OVOJ PRIČI:

Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila, onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo poruke poput ove, tu možda oklijevamo... i tako poruke o uljudnosti najčešće i ne stižu u naše škole, na naša radna mjesta i u naše domove. Šteta, jer bismo se poticali na dublje razmišljanje o naizgled malim, ali velikim stvarima, koje život čine ljepšim i smislenijim.

Ima još mnogo "Siniša" oko nas. Pokažimo im da smo ljudi stvoreni na Božju sliku i da i njih Bog voli !!!


- 14:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 06.12.2008.

Pismo premijeru - dio IV

rani radovi


Mi, (pod ovo 'Mi' mislim na naš narod, našu nacionalnu zajednicu) nemamo nacionalne televizije, mi nemamo nacionalnog dnevnika, medija informiranja koji istinski promiče nacionalne interese (ne nacionalističke, žalosno je što to još uvijek treba naglašavati). Interesi koji su primjereni duhu i mentalitetu ovog naroda i ovog kraja. Vezano za naprijed rečeno, u svekolikoj poplavi jeftinih novinskih biblioteka, jedna biblioteka koja bi promicala prije navedene interese ili povezala odvojena pojedinačna izdanja iz tema o Domovinskom ratu, sigurno bi bila pozdravljena i imala dobru tiražu, odnosno bez obzira na to bila bi potrebna.


Nedjelja 16.siječnja, 2005, 10:35

Naša obitelj i naši najbliži su zajednica koja čini svrhu našeg postojanja i mi smo spremni na veliku žrtvu da bi očuvali tu zajednicu. Naš identitet čini kultura u kojoj rastemo, u kojoj smo odgojeni, podneblje pod kojim živimo i to i takvo okruženje daje sigurnost našim primarnim zajednicama. Mi dakle ne možemo biti ravnodušni na sve ono što se u našem okružju dešava, na sve socijalne, kulturološke i političke mijene koje se odvijaju u našem bližem i širem okružju. Mi znači ne možemo biti apolitični, ravnodušni, jer sve to utiče na nas same, našu kulturu, našu djecu.

Svega ovoga moramo biti svjesni ukoliko ne želimo biti svedeni na robotiziranu jedinku u bezličnoj masi isto takvih jedinki bez smisla i svrhe postojanja u službi nekih isto takvih viših jedinki koje kao tobože imaju neke potrebe (materijalne dakako) više od nas. Slijedom prije rečenog, mi postajemo proizvođači bespotrebnih materijalnih dobara, generatori umjetnih potreba, te se tako naš život svodi na trku za još novca, još novca, sve više i više novca i tako unedogled, dok konačno u toj hrpi bez smisla izgubimo sebe i svaku svrhu svoga postojanja.


Četvrtak, 07. srpnja, 2005. god., 12:23

"Vjera je potrebna...", citat je jednog bivšeg ateiste po dužnosti, ili sadašnjeg u pričuvi. Što mu znači kada je nešto potrebno, dali je to nešto konačno, istinito, neupitno, kao što je potreban zrak, kao što je potrebna voda..., za očuvanje i održavanje ove naše materijalne ljuske, odnosno materijalnog dijela polovine našeg bića.
...
Dakle vjera je potrebna za očuvanje naše duše, kao što je potreban zrak i voda za očuvanje našeg tijela. Znači to nije ona potreba, (...dobro da je tu, neka se nađe, ali može se i bez toga) koju možemo isključiti iz našeg bića. Zašto nam je nezamislivo naše postojanje bez hrane, vode, zraka..., dakle samorazumljivo je održavanje naše materijalne dimenzije, koja je inače potrošiva, koja ima svoj vijek trajanja. O onom dijelu naše osobe, koje je vječno nepotrošivo, promišljanje nam nije blisko, spoznaja je daleka.

...

- 14:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 02.12.2008.

Pismo premijeru - dio V


...
petak, 21. travanj 2006. god., 13:46

Zašto je destrukcija tako lakša od konstrukcije. Valjda zato da bi više znali cijeniti ono što izgradimo, što stvorimo. Zašto je Crkva u današnjem vremenu tako često i tako rado predmet podmetanja i osude, doduše sasvim je sigurno kada bi od tih istih, koji je kude, dobijala pohvale, trebali bi se ozbiljno zamisliti o pravcu u kojem ide Crkva.

Zanimljiv je samo jedan detalj koji je predmet kritike Crkve, a to je izgradnja ili obnova crkava i Crkvenih objekata, odnosno povrat Crkvene imovine. Ovo se često stavlja u kontekst socijalnog stanja u društvu, beskućnika, domova za nezbrinute i sl. Slijedom prije rečenog, rješenje po ovim kritičarima se nameće samo po sebi. Najnormalnije je da se Crkva rasformira, rasproda svoju imovinu, podijeli potrebitima i poslije toga su svi socijalni problemi u državi a i šire riješeni ?.

Ovako ogoljen rezultat navedene kritike, najbolje pokazuje sav besmisao takvog, u biti, anticrkvenog stava. Budući je jasno da takve kritike izriču oni koji ne znaju, ili zato što vrlo dobro znaju, pravu ulogu i prirodu Crkve, odnosno znaju da je ta i takva Crkva nepotkupljiva i glasna. Ona je ujedno glavni i nažalost, često jedini protivnik i kritičar svih negativnosti koje razaraju tkivo našeg društva. Ovo počima sa urušavanjem moralnog integriteta svake osobe, koja bi trebala biti cilj i opća svrha sveukupnih naših aktivnosti, a ne sredstvo za manipulaciju pod kontrolom onih kojima opća čovjekova, ljudska dobrobit sigurno nije prioritet. Ovo je ujedno i odgovor na pitanje koje je postavljeno u početku ovog teksta, jer kako bi šačica nezasitnih i pohlepnih hranila svoju pohlepu kada nebi odnosili od velike mase obespravljenih širom našeg planeta sa svojim činjenjem odnosno nečinjenjem.

Ako se ovdje ne prepoznaje „potreba“ postojanja Crkve i uloge koju ona ima u suvremenom svijetu, gdje se onda prepoznaje. I sada slijedom naše osnovne teze sagledajmo, gdje je pozicija Crkve u ovom kontekstu. Bogatstvo Crkve nije u materijalnim dobrima, već u duhovnom nauku koji ona daje, a uz takav nauk i sticanje i upotreba materijalnih dobara dobija drugi smisao.
Ovo ne znači negaciju materijalnog, već naprotiv, otvara put da i ta, materijalna komponenta ljudske prirode bude oplemenjena sa istinskom prirodom čovjeka, a to je njegov duh, i daleko bi više značilo da svjetovni, laički dio svjetske populacije, odnosno njihove vođe slijede Crkveni nauk, nego da Crkva tobože štedi i s tim sredstvima pomaže siromašne. A istine radi i u tom dijelu Crkva kao institucija sigurno nije zadnja, sa svojim misijskim i karitativnim djelovanjem čini daleko više nego što je to javnosti poznato, jer medijima takve vijesti, o požrtvovnosti i trudu nemalog broja svećenika i časnih sestara, širom svijeta, nisu zanimljive. Gledanost i čitanost podižu neke druge teme koje ciljano truju i duhovno obezvrijeđuju konzumente tih istih medija, a da o promicanju pravih vrijednosti ljudskog duha kao što su: ljubav, dobrota, istina, ... i ne govorimo. Ovakvih tema u medijima ima vrlo malo ili nimalo, odnosno bolje rečeno nerazmjerno malo koliko je potrebno za promjenu opće klime u društvu, to jest za potpunu promjenu pravca u kome se kreće naša civilizacija, a što u stvari govori u čijim se rukama mediji nalaze i tu se krug zatvara, a to nastojanja i ustrajnost onih kojima je stalo, čini još izvjesnijim.



- 14:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se